Bila je topla kasna jesen. Prozori »sobe boležljivaca« (marodecimera kod carskih i kraljevskih i kraljevskih ugarskih pukovnija) bili su otvoreni i kroz okovane rešetke potitravao je vlažan miris predvečerja. Polja pred kasarnom bila su natopljena sivom snježnicom, pa kako je pod udarom juga okopnjelo, bjelasale su se u suhoj kukuruzovini krpe snijega, kao da ih je netko tu i tamo nesimetrično potegnuo prljavim kistom postimpresioni-stičke tehnike. U jasnoj akustici čula se sa Južnoga kolodvora lupa vagona i pijukanje parostroja, a iz blize kovačnice odjekivao je nakovanj. Cijepao je ordonanc drva na hodniku, a ja sam ležao u temperaturi na tvrdoj slamnjači i tako me u onoj blagoj i teškoj tišini jesenskog sutona zanio neizrecivi bol za širokim i plavim daljinama. Zurio sam u okovane rešetke, slušao djecu kako veselo kliču u sutonu i ženkasto sanjario o tome kako bi dobro bilo da je čovjek ptica i da ne gnjije u ovim vlažnim i prljavim ponjavama, da nije bolestan, da nije kolonijalni vojnik, da ne ratuje bezglavo, da leti visoko nad zamagljenim vrbicima, nad rijekom što tiho teče i nad prugama po kojima se pale semafori.
U teškoj i zagušljivoj polutami, u nemoćnom probijanju iz olovnih i ogavnih prostora, u bolećivoj težnji da se sve ono naše bijedno i prljavo izdigne jednom solidnom i tvrdom polugom, odjeknuo je glas domobrana Gebeša, Stubičanca, koji se prije nekoliko dana vratio preko Stockholma i Berlina iz ruskoga ropstva, kao glas viteške, junačke trube! Gebeš Mirko, domobranska, kozičava pojava, blijedih sušičavih obraza, prostrijeljen nekoliko puta, pao je u ropstvo rusko kod austrijskog luđačkog juriša na Dnjestru, skitao se po azijskim, sibirskim zarobljeničkim logorima, te se vratio u kasarnu kao jedan od prvih vjesnika ruske oluje. On je prisustvovao ruskim revolucionarnim mitinzima — »izučio tu revolucionarnu meštriju« — i ono, kako je pričao o tome, kako je u jednom petrogradskom magazinu čuo Lenjina gdje govori s nekakvih lagvova i škrinja, ostat će mi u pamćenju neizbrisivo još dugo.
Gebeš je marodecimeru prikazao Lenjina kao običnog ruskog mužika koji govori seljacima soldatima o seljačkoj buni, o kasarni, o ratu i o tome kako je sramota držati pušku u ruci i krvariti i pucati za gospodu, a ne po gospodi! O, kako se svaka ta jednostavna riječ kozičavog i sušičavog Gebeša divno podudarala s mojim pasivnim i bolećivim maštanjem o izlazu, o prodoru i o spasenju iz onoga marodecimera, iz one groznice, iz onih moralnih protuslovlja kakva se javljaju u čovjeku po kasarnama, kad ratuje za tuđ račun i protiv svog uvjerenja i kada mu ne preostaje ništa drugo nego da sanjari na bolničkim posteljama o sutonu i o pticama. Kako je život suvremenog čovjeka sveden na neke vragometne minimume kad mu je idealom da postane vrapcem i da cvrkuće u sutonu iznad civilizacije i kasarnskih krovova. U ovoj mojoj ličnoj bijedi i u toj žalosnoj potištenosti zagrmjele su riječi domobrana Gebeša u prljavoj i smrdljivoj sobi kao udar bubnja. Kao da sam ugledao u polutami maglenog prostora gorostasni obris Ognjenoga Matije Gupca kako se pokrenuo i sa golemom kosom u ruci stupa kao gigant iznad kasarne i grada. Dignuo se Ognjeni Matija, taj slavni naš Stubičanec, i svi su Gebeši stali uz njega, od Krškoga do Sevnice, od Mokrica do Susjeda; pokrenuli su se uz dim požara i zvonjavu crkvenih zvona, da pokažu da i oni postoje, da razore taj smrdljivi austrijski, habzburški, simbolični marodecimer i da polome sve rešetke, sve te okvire, nagodbe, pragmatike, saborske adrese, većine, manjine, paragrafe, fraze, laži, glupost i tugu naše bezizlaznosti, da se probiju, da izađu iz svega toga, da pobijede. Ne sjećam se detalja, tek pamtim da je u sobi sve potamnjelo i da su ljudi po posteljama tiho uzdisali u mračnoj i kobnoj šutnji. Osjećala se mračna težina gluposti našega života i Gebešove riječi tutnjale su u našim dušama kao eksplozija betoniranih bedema sveg onog tvrđavnog i vojničkog života, koji je za nas predstavljao našu smrtonosnu stvarnost, stvarnost austrijskog, habzburškog rata, stvarnost gadne i besmislene smrti za tu evidentnu glupost.
— Lenjin je stajao na lagvu u jednom magazinu i jasno i glasno rekao, da smo ga svi čuli, da je pravi rat onaj što se vodi po ulicama i dućanima, a ne na fronti!
— Da! Buna! Seljačko pravo! Rat po ulicama protiv gospode! Sve su to židovske gluposti! Kuš!
Bio je to vodnik Benčina, stari frontaš. Dvaput smrtno ranjen i odlikovan, a kabanica mu je bila prostrijeljena sa sedam mitraljeskih metaka, što je on pokazivao kao trofej s velikim ponosom. On nikada nije zapovijedao »na ra-me!«, nego bi taj posljednji slog afektirajući promijenio u »hec!« — dakle »na ra-hec!«. Benčina je osjetio da Gebeš prelazi granicu reda i discipline i zato se kao šarža upleo, da bi najbolje bilo da drži svoju gubicu i da ne laje tu svekoještarije neke bezglave i besmislene. — Sve je to laž i sve su to Židovi izmislili! — On je u novinama čitao da su to ruski Židovi koji će upropastiti čitavu Rusiju i prodati je za zlatne cekine strancima i bogatašima. Gebeš nije se dao impresionirati istupom gospodina vodnika Benčine. On je nagonski osjetio da tim podoficirskim istupom nije ugrožen samo njegov domobranski lični ugled, nego i prestiž onoga pojma što ga je on zvao »vojničkom slobodom i ravnopravnošću«. — Unteroficjeri nam više pameti solili nebuju… Gebeš je htio svima nama da pokaže da je izučio tu rusku meštriju: — Nisu tamo ruski Židovi prodali nikome ništa nego to pišu ove glupe novine što ih Benčina čita, to pišu Zidovi od straha da im ne porobe vojnici magazine! I nekom rutiniranom i uvjerljivom metodom Gebeš je uznastojao da Benčini objasni kako je njegov život jadan, kako je već pet puta bačen na frontu, kako mu je kabanica preštepana sa dvadesetitri mašinske kugle, kako je ostao sa devet rana kao ptičje strašilo, pa ga sada unatoč svemu ipak ponovno sa krivom kaučuk- -čeljusti ganjaju na frontu kao psa…
— Lenjin je na lagvu glasno i jasno rekao da je fronta glupost i da je svaki čovjek, koji ide na frontu, glupan!
Svađa je rasla sve oštrije i sve bezobzirnije i Benčina je skočio raspaljen s postelje i samo je manjkala jedna vlas te bi sve bilo svršilo u tučnjavi i batinama i hapšenju Gebeša po straži. Ja i sam više ne znam, da li od te drske nasrtljivosti slavnoga Gebeša, da li od svog vlastitog gnjilog raspoloženja (što mi se i samome gadilo), da li od toga što sam u prostački superiornoj podoficirskoj psovci Benčine osjetio škripu potkovanih čizama ratne naše zagorske Vandeje, nikako nisam htio već zbog čitave maroderske sobe da Gebeš napusti svoju poziciju; tako sam težište svađe prenio na svoju osobu i bijes gospodina vodnika navukao na sebe.
Poslije dugog objašnjavanja stvar je svršila mitom i korupcijom, i tako smo kod druge litre pelinkovca zaboravili da je Gebeš htio da pobuni marodecimer i da digne revoluciju u interesu ruskih mužika. Ne znam odakle ni kako, Bencina je počeo da zvižduka poznatu ariju iz Albinijevog Trenka: Tigar sad, a janje za čas …
Slijedeće jeseni, jedne noći, na ulici zaustavio me iznenada jedan vojnik. Bio sam već u civilu, a taj vojnik prestigao me s leđa, dodirnuvši mi rukav kao sjenka. Padala je kiša. S otvorenim kišobranom u jednoj a s knjigama u drugoj ruci, spriječen u slobodnom kretanju, trgao sam se od dodira nepoznate sjenke, od instinktivne bespomoćnosti. Bio je Bencina.
— O, to ste vi, Benčina, zdravo! Kako ste? — Bio sam na talijanskoj fronti! Dolje neprekidno jaka artiljerija i plin! A kako vi? — Pa dobro! Hvala! U civilu sam! — A sjećate li se, gospodine, onoga ludoga Gebeša, što smo se zbog njega posvađali jedne večeri u marodecimeru? Ustrijelili su ga na talijanskoj fronti! — Pa nemojte! Siromah! Kako nije znao da se čuva? — Pa nije pao na fronti, nego su ga ustrijelili!
Osudili na smrt po ratnom sudu i strijeljali! Udario je jednog oficira gasmaskom po glavi! Mi smo ga poslije polili vapnom u vapnenici! Još mu sada vidim koljeno kako viri iz vapna! S njim se nije dalo izdržati! Ja sam mu uvijek lijepo govorio: ti buš na galgama završil tu tvoju čifutsku blezgariju! I sad, prosim lijepe, kaj ga nisu iscirkumdederuntjerali? Kaj sad ima od tega?
Poslije mjesec dana ustrijelili su plaćenički konđo- tjeri Narodnog Vijeća i vodnika Benčinu. I njega su »iscirkumdeder unt j er ali«.
Miroslav Krleža
Iz knjige Izlet u Rusiju
»DOMOBRANI GEBEŠ I BENČINA RAZGOVARAJU O LENJINU«, proza objavljena u Književnoj republici, 1924, knj. I, br. 5-6 pod naslovom Domobranci Gebeš i Benčina razgovaraju se o Lenjinu (Iz zapiska jednog ratnika). Uvrštena je u Knjigu studija i putopisa (Zagreb 1939) te u knjigu Hrvatski bog Mars (Zagreb 1946) u okviru Tumača domobranskih i stranih riječi i pojmova u jedinici Zeleni kader te u Izlet u Rusiju 1925 (Beograd 1958).
Slika jesenjeg ugođaja što je u bolesničkoj sobi vojne bolnice doživljuje autor-narator, dopunjuje se maštanjem o kretanju, slobodi. Maštanje se osnažuje glasom ranjenoga vojnika, Gebeša Stubičanca, povratnika iz ruskoga zarobljeništva. Narator taj glas doživljuje kao »glas viteške junačke trube«. Gebeš, naime, dojmljivo priča o jednome Lenjinovu govoru. Dočarava Lenjina kao ruskoga seljaka koji govori o seljačkoj buni, o kasarni, o ratu i o sramoti borbe za gospodu umjesto protiv njih. Ta se slika poklapa s bolećivim maštanjem o spasenju. Slika i maštanje pretapaju se konačno u viziju Ognjenoga Matije (Matije Gupca) i njegove borbe. Naracija se načas prekida ironiziranom asocijacijom u obliku dokumentarne bilješke o isklesanoj glavi M. Gupca na zagrebačkome Gornjem gradu što ju je podiglo društvo Braće hrvatskoga zmaja. U sjećanje potom opet navire teška i beznadna bolnička atmosfera, suprotstavlja joj se vizija snage što je pruža Lenjin, a odmah joj se pridružuje protivljenje, tj. osporavanje vodnika Benčine, kojemu je rat protiv gospode »židovska glupost«. Između Gebeša i Benčine zapodjene se oštra svađa koju smiruje bolesnik-narator (koji je očito više naklonjen Gebeševim stavovima). Priča doživljava epilog u pomaku od godine dana. Bivši bolesnik, sada civil, susreće vodnika Benčinu koji mu priopćuje da je Gebeš strijeljan zato što je udario oficira. Nakon mjesec dana i Benčina biva ubijen. Smrt tako ostaje jedinim ratnim pobjednikom što i ideološki sukob dvojice vojnika čini besmislenim. Antimilitaristička intoniranost novele temeljna je njezina odrednica. Interpretacija sukoba dvaju vojnika i snažan dojam što ga on izaziva u autora-naratora, upućuju na mogućnost da K. svjedoči o događaju iz vlastita iskustva (boravak u garnizonskoj bolnici 1917).
J. S. R.
