Kad bi bilo dostatno samo voljeti, sve bi bilo odveć jednostavno. Što se više voli, apsurd se sve više učvršćuje. To nije pomanjkanje ljubavi što Don Juana nosi od žene do žene. Smiješno ga je prikazivati kao vidovnjaka u potrazi za potpunom ljubavi. Baš zato što ih voli jednakim zanosom i svaki put svim svojim bićem, mora ponavljati taj dar i to produbljivanje. Zato se svaka nada da će mu priuštiti ono što mu još nijedna nikada nije dala. Međutim, one se uvijek iznova duboko varaju i uspijevaju samo izazvati u njemu potrebu za tim ponavljanjem. »Napokon«, uzvikuje jedna od njih, »napokon sam ti pružila ljubav«. Hoćemo li se začuditi kada se Don Juan tome nasmije: »Napokon? Ne«, veli on, »već samo još jedanput«. Zašto bi trebalo voljeti rijetko da bi se jako voljelo?
Je li Don Juan tužan? Nije vjerojatno. Tu ću se teško moći pozvati na kroniku. Onaj smijeh, ona pobjednička drskost, ona ustreptalost i sklonost glumi, sve je to svijetlo i radosno. Svako zdravo biće teži da se množi. Tako i Don Juan. K tome, tužni imaju dva razloga da to budu, ili ne znaju, ili se nadaju. Don Juan zna i ne nada se. On nas podsjeća na umjetnike koji poznaju svoje granice, nikada ih ne prelaze, i u tom ograničenom prostoru gdje se smješta njihov duh imaju svu čudesnu lakoću majstora. I genijalnost je baš u tome: inteligencija koja pozna svoje granice. Sve do granice svoje tjelesne smrti, Don Juan ne zna za tugu. Od trena kada zna, odzvanja njegov smijeh i sve mu se prašta. Bio je tužan dok se nadao. Na usnama te žene danas opet pronalazi gorki i okrepljujući okus jedine znanosti. Gorak? Baš i ne: to neophodno nesavršenstvo daje osjetiti sreću! Velika je zabuna pokušati u Don Juanu vidjeti čovjeka odgojena na »Propovjedniku«. Jer za njega je ispraznost još samo nada u drugi život. On to i dokazuje jer ga izigrava prkoseći i samom nebu. Njemu nije svojstveno žaljenje za željom utonulom u nasladi, ta šablona nemoći. To više priliči Faustu koji je dostatno vjerovao u Boga da bi prodao dušu vragu. Za Don Juana stvar je jednostavnija. Molinin »Burlador« na prijetnje paklom uvijek odgovara: »Podaj mi samo dugi rok!« Sve što dolazi poslije smrti nevrijedno je, a kako je dug slijed dana za onoga tko zna da je živ! Faust je tražio ovozemaljska dobra: nesretnik je samo trebao ispružiti ruku. Ne znati razveseliti dušu već znači prodati je. Don Juan, naprotiv, zahtijeva zasićenje. Napusti li neku ženu, ne čini to tek stoga što je više ne želi. Lijepa je žena uvijek poželjna. Čini to stoga što žudi za nekom drugom, a to nije isto.
Ovaj ga život posve zadovoljava, te ništa nije gore nego izgubiti ga. Taj je luđak veliki mudrac. Ali ljudi koji žive od nade teško sc prilagodavaju ovom svijetu gdje dobrota ustupa mjesto velikodušnosti, nježnost muškoj šutnji, zajednica osamljenoj hrabrosti. I svatko će reći: -Bio je to slabić, idealist ili svetac«. Valja, doista, poniziti veličinu koja vrijeđa.
Često se ljutimo (ili je to onaj sudionički smijeh koji obezvrjeđuje ono čemu se divi) na Don Juanove besjede i na onu istu rečenicu koja mu služi za sve žene. No, za onoga tko traži količinu užitaka važan je samo uspjeh. Zašto komplicirati već prokušane lozinke? Nitko, ni muškarac ni žena, ne slušaju njih, već samo glas što ih izgovara. One su samo pravilo, konvencija i uljudnost. Izgovorimo ih, zatim ostaje učiniti najvažnije. Don Juan se već priprema za to. Zašto bi sebi postavljao moralni problem? On nije kao Manara od Milosza koji se, želeći post;iu svecem, izvrgava prokletstvu. Za nj je pakao nešto što se izaziva. Na božanski gnjev on ima samo jedan odgovor, a to je ljudska čast: »Ja sam častan«, odgovara on Komturu, »i ispunjavam svoje obećanje jer sam vitez.« Ali bi isto tako bila velika pogreška držati ga nemoralnim. U tom pogledu on je »kao i svi ostali«: ima moral svoje simpatije ili antipatije. Don Juana možemo dobro shvatiti samo ako imamo u vidu ono što vulgarno simbolizira: obična zavodnika i ženskara. On je običan zavodnik.15 S tom razlikom što je svjestan i stoga apsurdan. Zavodnik koji postaje svjestan neće se zbog toga mnogo izmijeniti. Zavođenje je njegov poziv. Mijenja se ili postaje boljim samo u romanima. No, može se reći da se nije ništa promijenilo, a da je ujedno sve promijenjeno. Don Juan ostvaruje etiku količine za razliku od sveca koji teži kakvoći. Ne vjerovati u duboki smisao stvari, svojstvo je apsurdna čovjeka. On razgleda, gomila i briše ona topla ili zadivljena lica. Vrijeme ide s njim. Apsurdni je čovjek onaj koji se ne odjeljuje od vremena. Don Juan ne mislf skupljati »zbirku« žena. On iscrpljuje njihov broj, a s njima i svoje životne šanse. Skupljati zbirku žena značilo bi biti sposobnim živjeti od prošlosti. Ali on odbija žaljenje, taj drugi oblik nade. Ne umije gledati portrete.
Je li on, prema tome, egoist? Na svoj način, svakako. Ali, i ovdje se moramo razumjeti. Ima onih koji su stvoreni da žive i onih koji su stvoreni da vole. Bar bi Don Juan rado tako kazao. Ali to bi bilo ići kraćim putem, jer on može birati. Jer ljubav o kojoj je ovdje riječ urešena je iluzijama vječnosti. Tome nas uče svi znalci strasti: vječna ljubav postoji samo onda kada je onemogućena. Nema strasti bez borbe. Takva ljubav završava tek u krajnjoj proturječnosti, u smrti. Valja biti Werther ili ništa. I tu postoji nekoliko načina samoubojstva, od kojih je jedan potpuno predavanje i zaborav vlastite osobe. Don Juan, kao i svi ostali, zna da to može biti uzbudljivo. Ali je jedan od rijetkih koji znaju da to nije važno. On isto tako dobro zna da se oni koje velika ljubav udaljava od svakoga osobnog života možda obogaćuju, ali da zasigurno osiromašuju one koje je njihova ljubav odabrala. Majka ili strastveno zaljubljena žena neophodno moraju biti tvrda srca jer se odvratilo od svijeta. Samo jedan osjećaj, samo jedno biće, samo jedno lice, a sve je drugo uništeno. Druga vrsta ljubavi pokreće Don Juana, a ona oslobađa. Ona donosi sva moguća lica svijeta a njezin treptaj potječe iz spoznaje o vlastitoj prolaznosti. Don Juan je izabrao biti ništa.
Njega je važno shvatiti. Mi nazivamo ljubavlju ono što nas spaja s nekim bićima samo zbog zajedničkog načina gledanja, za koje su odgovorne knjige i legende. Međutim, od ljubavi poznajem samo onu smjesu želje, nježnosti i razumijevanja koja me spaja s nekim bićem. Taj spoj nije isti i za neko drugo biće. Nemam pravo nazivati istim imenom sva ta iskustva. To nas oslobađa da upravljamo njima na isti način. Apsurdni čovjek umnožava i dalje ono što ne može ujediniti. Tako on otkriva novi način postojanja koji ga oslobađa bar onoliko koliko oslobađa one koji mu se približe. Plemenita je ljubav samo ona koja zna da je istodobno i prolazna i jedinstvena. Sve te smrti i sva ponovna rođenja stvaraju cjelinu Don Juanova života. Takav je njegov način da daje i da pruža život. Ostavljam da se prosudi može li se govoriti o sebičnosti.
Ovdje mislim na sve one koji bezuvjetno žele da Don Juan bude kažnjen. Ne samo u drugom životu, već i u ovom ovdje. Mislim na sve one priče, one legende i smijeh nad ostarjelim Don Juanom. Međutim, Don Juan je na to već spreman. Za svjesna čovjeka, starost i ono što ona znači nije iznenađenje. On je baš zato svjestan što ne skriva pred samim sobom užas od nje. U Ateni je postojao hram posvećen starosti. Onamo su vodili djecu. Kad je riječ o Don Juanu, što mu se više smiju, njegov se lik više ističe. Time odbija onu sliku što su mu je pridavali romantičari. Ali kada je taj Don Juan izmučen i bijedan, nitko mu se ne želi smijati. Žalimo ga, hoće li ga samo nebo iskupiti? No nije tako. U svijetu koji Don Juan nazire, smiješno je također zastupljeno. On bi držao normalnim da bude kažnjen. To je pravilo igre. Njegova plemenitost i jest u tome što je prihvatio svako njezino pravilo. Ali on zna da ima pravo i da ne može biti govora o kazni. Sudbina nije kazna.
To je baš njegov zločin i stoga ljudi koji vjeruju u vječnost traže da bude kažnjen. On doseže jednu spoznaju bez iluzija koja niječe sve što oni propovijedaju. Voljeti i imati, osvojiti i iscrpsti, to je njegov način spoznavanja. (Ima smisla u onoj omiljenoj riječi Svetog pisma koja »spoznaju« naziva činom ljubavi). On je njihov najveći neprijatelj po tome što se na njih ne obazire. Jedan kroničar izvješćuje da su pravog »Burladora« ubili franjevci želeći »okončati prijestupe i bezbožnosti Don Juanove, kojemu je rođenje osiguralo nekažnjivost«. Zatim su razglasili da ga je nebo pogodilo gromom. Nitko nije imao dokaza o takvu njegovu neobičnu svršetku. No, nitko nije dokazao ni suprotno. Neću se zapitkivati je li to vjerodostojno, ali mogu kazati da je logično. Kanim zadržati samo izraz »rođenje« i poigrati se riječima: življenje mu je osiguralo nedužnost. Samo mu je smrt nametnula grijeh, sada legendaran.
Što drugo znači taj kameni vitez, taj ledeni kip pokrenut da kazni žar i hrabrost koji su se usudili misliti? Sve moći vječnoga Razuma, poretka, univerzalnog morala, sva tuđa veličina Boga, podložnog srdžbi, sažimaju se u njemu. Taj divovski kamen bez duše simbolizira samo moći koje je Don Juan svagda nijekao. Ali, Komturova misija tu prestaje. Munja i grom mogu se vratiti nestvarnu nebu odakle ih pozvaše. Prava se tragedija odigrava izvan njih. Ne, Don Juana nije usmrtila kamena ruka. Rado vjerujem u legendarni prkos, bezumni smijeh zdrava čovjeka koji izaziva boga što ne postoji. Ali sam nadasve sklon povjerovati da one noći kad je Don Juan čekao kod Ane, Komtur nije došao, i da je bezbožnik, pošto je minula ponoć, morao osjetiti strahovitu gorčinu onih koji su bili u pravu. Još radije prihvaćam priču o njegovu životu, prema kojoj se na kraju sklonio u samostan. Poučna strana priče ne može se držati vjerodostojnom. Kakvo će utočište iskati od Boga? Ali to i te kako dočarava logični svršetak jednoga života posve prožetog apsurdom, surov rasplet jedne egzistencije usmjerene nasladama bez sutrašnjice. Ovdje naslada svršava u askezi. Valja razumjeti da i jedno i drugo mogu biti dva lica jednog te istog lišavanja. Kakvu strašniju sliku poželjeti: čovjek kojega tijelo izdaje te stoga što nije na vrijeme umro, dovršava komediju očekujući kraj licem u lice s bogom kojega ne štuje, služeći ga kao što je služio život, klečeći pred prazninom, ruku pruženih spram nemušta neba za koje zna da je i bez dubine. Vidim Don Juana u ćeliji onih španjolskih samostana izgubljenih na nekom brežuljku. Pa ako što promatra, onda to nisu sablasti prohujalih ljubavi, već možda kroz vrelu puškarnicu motri neku tihu ravnicu Španjolske, predivne i bezdušne zemlje, zemlje u kojoj prepoznaje sebe. Da, na toj sjetnoj i blistavoj slici valja se zaustaviti. Krajnji svršetak, očekivan ali nikada željen, taj krajnji svršetak vrijedan je prezira.
Alber Kami
Mit o Sizifu
