Književna teorija, koje se bavi vrstama, rodovima i žanrovima, strukturama i modelima, konotacijama i denotacijama, diskurzima, formama i formacijama, tekstom, metatekstom i intertekstom, semantikom i seomiotikom, sinkronijama i dijakronijama, nikad se nije pozabavila specifičnom ulogom novca u genezi književnoga teksta. Razumijem, to nije njezin posao, iako vjerujem da bi rezultati istraživanja bili više nego zanimljivi.
– Što vas je ponukalo da s kratkih priča prijeđete na roman? – upitana je u intervjuu poznata američka suvremena književnica, cijenjena po svojim kratkim pričama.
– Šestocifreni predujam – odgovorila je književnica.
Six figures advance. Odgovor je, pretpostavljam, malo koga začudio. Mnogi su, pretpostavljam, našli da je odgovor cool jer razgoni mistifikatorsku maglu oko spisateljskog posla. Neki su i pozavidjeli. Ja, naprimjer.
Mediji su zdušno stali iza Joan Collins kada ju je izdavač tužio sudu jer je uzela 4 (slovima: četiri) milijuna dolara predujma, a nije predala rukopis kakav je prethodno dogovorila s izdavačem. Umjesto šest dogovorenih ubojstava, Joan je u stvaralačkom zanosu premašila dogovorenu normu i dodala sedmo. Tako nekako. Zar je izdavač očekivao novog Uliksa? – branili su Joan novinari.
Izdavač je, dakako, izgubio parnicu.
Narudžba tržišta nema ideologije, ona je od ideologije isprana, ona je čista, poželjna, ovjenčana glamourom i slavom. Narudžbu tržišta odobrit će milijuni, njezina moralna strana je neupitna.
Posao vrijedi onoliko za koliko smo se pogodili.
Dok narudžbu tržišta prati pozitivan image i moralna neupitnost, dotle se jedna druga narudžba, ideološka, teško iskompromitirala u povijesti spisateljskog zanata. Pritom se zaboravlja na činjenicu da obje narudžbe zahtijevaju od pisca jednaku razinu profesionalizma.
Bivšim komunističkim (netržišnim) sistemima, osobito sovjetskom, osobito u razdoblju staljinizma, treba, što se profesionalizacije pisaca tiče, skinuti kapu. Kako su pjesnici bili plaćani po stihu posve je moguće da učestalost žanra poeme ima neke veze s tom činjenicom. Kako su prozaici bili plaćani prema arku, posve je moguće da je taj detalj utjecao na obimnost ruskih romana. Književni povjesničari će, doduše, reći da se radi o prisilnom vezanju romana na tradiciju realističke književnosti, što je bila jedna od glavnih stavki u staljinističkom, književno- ideološkom paketu, i bit će, dakako, u pravu. Stvari, međutim, ne isključuju jedna drugu, one se podupiru.
Tvrdim da je staljinizam bio stroga škola književnoga profesionalizma. Staljinizam je od pisaca stvorio profesionalce, koji bi danas, samo da su nadživjeli svoju epohu, zasigurno harali svjetskim književnim tržištem. Pisci su bili prisiljeni da budu profesionalci, bilo je to pitanje života (preživljavanja) ili smrti. Staljinistički pisci morali su dobro paziti da slijede dogovorena pravila igre, pravila socijalističkog realizma. A ta pravila nisu bila samo ideološka nego i tržišna: književnost je morala biti razumljiva širokim čitalačkim masama. Za avangardizam i kerefeke eksperimentalizma nije bilo mjesta. Da, trebalo je imati ljudsku i profesionalnu petlju, provesti vrijeme na gradnji kakve brane i od toga napraviti roman. Trebalo je gacati po kakvom blatnom kolhozu, a zatim po narudžbi kakvog izdavača napisati roman koji će biti uvjerljiv sovjetskim milijunskim masama. Trebalo je znati služiti se pripovjedačkim tehnikama, suspregnuti vlastite stvaralačke porive i književni ukus, trebalo je stegnuti vilice i pisati u okviru zadane norme. Na takve stvari pristaje samo pravi profesionalac. Pisci koji se nisu mogli adaptirati na zahtjeve ideološkog tržišta završavali su tragično: u logorima. Danas, pisci koji se ne mogu adaptirati na tržišne zahtjeve završavaju u vlastitu, individualnom logoru anonimnosti i siromaštva.
Današnji tržišni profesionalizam također barata sa zadanim žanrovima. Pisac profesionalac zna da nema odstupanja, da se stvari moraju odvijati točno prema žanru i očekivanju široke publike. On zna da svako odstupanje povećava rizik od neuspjeha i da svako redovito kontroliranje pulsa književnoga žanra povećava šanse za uspjeh. Današnji doktorski, advokatski, holivudski i slični visokotiražni romani samo su moderna tržišna varijanta starog socrealističkog proizvodnog romana.
Drugim riječima rečeno: da se kojim slučajem obreo u staljinističkoj Rusiji, Stephen King bi dobio Staljinovu nagradu.
Ta toliko puta ismijavana staljinistička kovanica za pisce, inženjeri ljudskih duša, zapravo je posve prikladna za današnje visokotiražne pisce. Inženjeri rade u tvornicama, zar ne? Tko radi u publishing industry? Nježne duše opsjednute muzama? Ili industrijski radnici, a među njima, valjda, ima i inženjera?
Stephen King jedan je od modernih inženjera ljudskih duša. Taj književni mega-monstrum za svoju novu knjigu dobiva predujam od 17 (slovima: sedamnaest) milijuna dolara. Komunistički književni inženjeri dobivali su državnu daču, uvijek raspoložive sanduke votke, cirozu jetre i otvorenu mogućnost da im NKVD u svako doba zakuca na vrata.
Teror tržišta. U njemu se kale visokokalibarski profesionalci. Teror ideologije. U njemu se se iskalili visokokalibarski profesionalci. Ti predstavnici najniže točke u povijesti kompromitacije spisateljskog zanata danas su mrtvi. Bili su gubitnici za života, ostali su gubitnici nakon smrti. Po njihovim knjigama nalegla je debela prašina.
A oni prvi, tržišni, ti su živi i slavni. Njihov je utjecaj planetaran. Ti su poštovani. Teško je ne poštovati cifru od sedamnaest milijuna dolara.
Zato je red da starim staljinističkim piscima odamo priznanje za predan rad na razvoju književnoga profesionalizma, za anticipaciju tržišnih principa u književnosti, za požrtvovnost na osvajanju milijunskih čitateljskih masa. Red je da im konačno skinemo kapu, njima, majstorima svoga zanata, inženjerima ljudskih duša.
Dubravka Ugrešić
