Piscu koji se nešto zabrinuo za književni okoliš, umjesto za samu stvar (pisanje, dakako) bilo bi najpametnije da šuti. Da drži jezik za zubima. Jer takav pisac naprosto reže granu na kojoj sjedi.
Ptica nikada ne reže granu na kojoj sjedi. Zato bi se svaki pisac trebao prisjetiti da u njemu čuči pjesnik. A pjesnik je neka vrsta ptice. Također pjeva.
Kad smo već na izdavačko-industrijskom terenu, evo bližeg primjera. Takav pisac sliči na radnika koji se, umjesto da pokorno stane za svoje radno mjesto na traci, raspituje kako funcionira traka, te kako je strukturirana tvornica, te kamo zapravo idu ti čavlići koje premeće u rukama. Baš kao da se sprema da bude
direktor. Takvog radnika treba odmah otpustiti.
Mnogi pisci imaju problema s pristankom na vlastito zanimanje. I sama sam u rubriku profesija znala upisivati daktilografkinja. Danas, kada je to lijepo zanimanje iščezlo, upisujem prevoditeljica.
Zvuči ozbiljnije. Jer prevoditeljica je zanimanje, a spisateljica je sam vrag zna što. Pisci imaju isti problem kao i alkoholičari. Nikako da priznaju. Prije razgovora s urednikom, prije književne večeri, intervjua, prije bilo koje situacije u kojoj bih trebala performirati svoju profesiju, rezerviram si trenutak za vježbu autogenog treninga. I am a writer! I am a writer! I am a writer — šapućem u sebi. Ne znam zašto ponavljam rečenicu na engleskom jeziku. Bit će zato jer su filmovi s junacima koji pohađaju tečajeve za dezalkoholizaciju bili uvijek američki, pa mi je rečenica — I am an alcoholic — ostala u trajnom sjećanju.
Dok jednome self esteem (i tu me, eto, više vuče na engleski) pada, drugome raste. Tako je, valjda, ustrojen tržišni svijet. Kažem valjda, jer o tome malo znam. Ali znam ponešto o svojima, o piscima.
Ako pisac nije siguran da je zaista pisac (a pravi pisci nikad u to nisu sigurni), onda ni osjećanje vlastita zanimanja nije stvarno. Kako nadalje takav pisac može naplatiti svoj književni trud? Teško.
Tako na niskom samopouzdanju neposrednih proizvođača izdavačka industrija ubire profit.
– Što ste po zanimanju?
– Ja sam pisac.
– Ne mislim to…Svi smo mi na neki način pisci! Pitam vas što radite, kako zarađujete za život?
Pravi pisac uvijek ima problema s niskim tlakom svojeg samopouzdanja, uvijek ga izjeda sumnja, čak i kad dobije javnu potvrdu. Recimo, Nobelovu nagradu. Pogotovo onda. Upoznala sam jednom prilikom takvog jednog niskotlačnog Nobelovca, znam, dakle, što govorim. Nizak self-esteem je kao boksačka vreća dostupna svima, tko prođe udari, baš kao u gore citiranoj konverzaciji. Pravi pisac ima osjećaj krivice, stalno mu se čini da se bavi čas nevažnim, čas uzaludnim, čas privilegiranim poslom (iako ni za jedno nije plaćen) dok drugi, ozbiljni ljudi, rade. Takvi se pisci uvijek dive astronomima, fizičarima i kirurzima. Pisca s poremećenim osjećajem vlastite vrijednosti (istina, i takvim piscima self-esteem zna skočiti, ali nagli skok samo dokazuje poremećaj) doista je lako zgnječiti. Baš kao crva ili muhu.
Čim ga prozovu u ime ideala humanizma, pisac s niskim self-esteemom odriče se honorara. Kad mu se požale na zapuštene književne prilike u nekoj zemlji taj će bez riječi pristati da ga objave besplatno. Takav uopće novac tretira kao poklon. Živi od pisanja, a ne od zarade. Zato pisca s niskim samopouzdanjem možete najčešće sresti po spisateljskim odmaralištima. Tamo, pamperiziran samoćom, crkavicom od stipendije i besplatnom sobicom, pisac s niskim samopouzdanjem piše svoje remek-djelo. Kada ga napiše, dobit će honorar koji ne prelazi mjesečnu uredničku plaću.
Na polju književnosti rade i skromni radnici koji znaju svoje mjesto u svijetu i koji se mire sa svojom anonimnošću. Jednom sam upoznala jednu američku književnicu. Upoznala sam je prije nego sam je upoznala. Njezina je knjiga bila prevedena u bivšoj Jugoslaviji. Knjiga je imala glamurozan omot, na koricama se sjajio portret zanosne autorice i napomena da je njezina knjiga američki bestseller.
Kada sam prvi puta putovala u New York, moj znanac, urednik u poduzeću koje je objavilo knjigu, zamolio me da posjetim književnicu. Nikada dotada nisam upoznala živog američkog pisca, a o piscu bestsellera da i ne govorim. Adresa je zvučala omamljujuće. Brooklyn Heights. Kad sam pozvonila, vrata je otvorila punašna gospođa srednjih godina, spisateljičina sekretarica, mislila sam.
Bila je to sama autorica. Dok sam ja stigla do New Yorka, fotografija s korica knjige više nije bila kompatibilna sa živim predloškom. Ispostavilo se da je hrvatsko-srpski jedini strani jezik na koji je bila prevedena njezina knjiga.
– Pozdravite moje čitaoce u Jugoslaviji – rekla je melankolično i ljupko gospođa.
Ispostavilo se da gospođa živi u malom suterenskom stanu. U predvorju su bile razbacane strunjače.
Nadalje se ispostavilo da književnica daje tečajeve trbušnog plesa. Otuda one strunjače u predvorju.
– Od toga živim – rekla je.
Književnica me povela u malu šetnju po Brooklyn Heightsu.
– Ovdje živi Norman Meiler – rekla je ponosno pokazavši jednu kuću. – Često ga sretnem. Ponekad me i pozdravi. Hello, Mary, kaže…
Moje se srce i danas stisne kad se sjetim Mary, melankolične trbušne plesačice i spisateljice. I moja spisateljska šaka uzdigne se u znak protesta u neodređenu pravcu. Je li Goethe morao držati tečajeve trbušnog plesa, pitam?! Je li Turgenjev ili Tolstoj?! Pitam i osluškujem. Odgovora nema.
Znam, bolje mi je da držim jezik za zubima. Da se držim na početku spomenute pernate metafore i pjevam. Kao ptica na grani. A netko će, nadajmo se, već dobaciti mrvice.
Dubravka Ugrešić
1996.
