Piše: Muharem Bazdulj
U “Nedeljniku” je prije nekog vremena objavljena anketa na temu “U čijoj ulici biste voljeli da živite”. Upamtio sam da je TV voditeljka Iva Gajić rekla kako bi voljela da živi u ulici Duška Trifunovića: “Oduvek sam obožavala pesme koje je Duško svojevremeno pisao. Mnogo godina kasnije upoznala sam mog supruga, kojem je pokojni pesnik nekom tajnom vezom – ujak. Njegova majka tvrdi da je od ujaka nasledio boju očiju. Duško danas ima ulicu, čak i trg, ali ne u Beogradu.” Pročitavši to onomad, upitao sam se gdje to tačno postoji ulica Duška Trifunovića. Desilo se da sam prošlog vikenda, tačno uoči sahrane Jadranke Stojaković, boravio u Banjaluci. Šetajući polako od Šehera prema centru nabasao sam na ulicu Duška Trifunovića. Gledam tu tablu, dok se kiša predomišlja da li će opet da počne da pada, a kroz glavu mi prolaze Duškovi stihovi:
Najgore je kad ti dođe da se pitaš uzaludno:
gdje su sada oni divni čarobnjaci,
što su znali da izvedu ono čudo?
Jedan cvijet, da cijeli svijet u sjenku baci.
Taj čovjek je, razmišljam, bio rođeni pjesnik. Taj je sa riječima znao i mogao sve. Taj je bio čarobnjak.
BRAVAR, ŠUMAR, STUDENT: U petom tomu izabranih djela Duška Trifunovića objavljenih 1991. godine stoji pjesnikova kratka biografija koju valja citirati u cjelini: “Duško Trifunović rođen je 13. 9. 1933. u Sijekovcu, Bos. Brod. Bio bravar, šumar i studirao književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio profesionalni pisac, a sada radi na TV Sarajevo, vodeći urednik u kulturno-umjetničkom programu. Nagrađivan za pjesničko djelo.” U nastavku je bibliografija koja nam otkriva da je Trifunović od svog prvenca Zlatni kuršum iz 1958. godine do tog trenutka početkom devedesetih objavio tridesetak knjiga. Ima nešto u kratkoj citiranoj biografiji što toliko ovaploćuje ideju o kulturi u socijalističkoj Jugoslaviji da kao da i nije čudno što se ta zemlja komotno mogla raspasti nakon što je njen pjesnik dočekao svoje izabrana djela. U septembru 1933. godine, baš u vrijeme kad se Duško Trifunović rodio, u Beogradu je, na adresi Hilandarska broj 2, po projektu arhitekte Bogdana Nestorovića, izgrađena zgrada Zanatskog doma u koju ću kasnije biti smješten Radio Beograd, a s čijih će talasa, u sklopu velikog biografskog intervjua sa Milošem Jevtićem, Trifunović najdirljivije i najopširnije, a izvan čisto stihovane forme, govoriti o sopstvenom životu. U tom životu su se miješale sreća i nesreća, pa taj septembar trinaesti nije mogao da bude petak; bio je srijeda. Taj Sijekovac, to posavsko selo, jedan je od toponima s kojima je u proljeće 1992. godine započinjao rat. Sa svih radijskih i televizijskih programa grmilo se početkom tog proljeća o Sijekovcu, u ono vrijeme dok smo vjerovali da rata još neće biti, u ono vrijeme kad još nije počela opsada Sarajeva. (Kad Jevtić u martu 1997. pita Trifunovića o značaju fudbala, on se prisjeća tog vremena od prije tačno pet godina pa veli: “Zaratilo se. Moja majka koja ima 83 godine živi u Brodu, a ja sam u Sarajevu. Ja joj svaki dan telefoniram. Brod već godi, pucaju stakla. Pitam je: ‘Mama, pucaju li?’ ‘Malo, sine, malo. Nemoj se ti sikirati ništa.’ ‘Znam da malo pucaju, ali koliko pucaju, kako pucaju, na koga pucaju?’ ‘Ne pucaju na nas. Ali, čuje se. Bogami, pucaju’ Pa kažem: ‘Otprilike, koliko pucaju?’ ‘Pa, kako da ti kažem, onako kao kada Zvijezda pobjedi.’ Eto, moja majka je čula za Zvezdu, i to joj bude i mera, mera za rat.”) Pa onda taj “Bos. Brod”, ta dirljiva skraćenica. Sada kad to čitam, toliko je u tome poezije i toliko mira. Bos. Brod je, naravno, skraćeno od Bosanski Brod, zbog razlike u odnosu na Slavonski Brod, s druge strane Save. Kad je u oktobru 1992. godine, Vojska Republike Srpske osvojila Bosanski Brod promijenili su mu ime u Srpski Brod. Poslije Dejtona i odredbe o konstitutivnosti svih naroda na cijeloj teritoriji BiH, taj je adjektiv proglašen diskriminatorskim, pa se grad sada službeno zove samo Brod. Oni koji grad sada zovu Bosanskim Brodom, ne zovu ga tako zbog razlike u odnosu na Slavonski Brod, nego zbog potrebe da iskažu lojalnost državi Bosni i Hercegovini. Za one kojima je grad samo Brod, izostavljanje svakog adjektiva je politički korektan izraz lojalnosti Republici Srpskoj. Kad čitam Trifunovićevu biografiju, čini mi se da bi ga najbolji bilo zvati Bos. Brod, i kao bukvalni kompromis i kao pjesničko podsjećanje na zemlju posnu i bosu da prostiš. Reda zatim Trifunović svoja zanimanja: bravar, šumar i student. (Kad smo kod zanimanja, mala poetska digresija, Trifunovićeva pjesmaZanimanje:
Najbolje je zanimanje
i za stare i za mlade
Ili da rade ono što vole
ili da vole ono što rade.)
Kakvo trojstvo: bravar, šumar, student! Bravar kao Tito, šumar kao podsjećanje na “odlazak u šumu” kao suštinu partizanije i kao asocijacija na onaj vic o šumaru koji u ratu zavodi red, student kao onaj koji je “zapalio žito”, student kao podsjećanje na paradigmatične jugoslovenske pjesničke biografije u kojima se mnogo češće studiralo nego diplomiralo. (Nije tada bilo današnje pijace diploma.)
TEŠKA INDUSTRIJA: Luda je to priča o bravaru iz rafinerije i fudbaleru lokalnog kluba koji u fabričkom listu objavi tri pjesme, pa te pjesme vidi novinar “Oslobođenja” Sveto Masleša. Pa on prvo tog bravara nagovara da bude dopisnik “Oslobođenja” iz Bosanskog Broda, a bravar mu kaže: Pusti to, vodi me u Sarajevo. Pa bravar dođe u Sarajevo, pređe 250 kilometara, a da nije znao ni gdje će spavati. (“To je bio najhrabriji potez koji sam napravio u dotada-šnjem životu.”) I nađe Duško Trifunović u Sarajevu posao u željezničkoj radionici gdje je dvije i po godine pravio vrata za vagone. A sve to vrijeme je i dalje pisao pjesme. Pa 1958, kao dvadesetpetogodi-šnjak, objavi Zlatni kuršum. Pa počne studira ne obustavljajući radni odnos, ali se nešto i ne oduševi fakultetskom atmo-sferom. Pa dobije Brankovu nagradu za poeziju u Sremskim Karlovcima. Pa novine objave: “Radnik pisac Duško Trifunović dobio Brankovu nagradu.” I u trenutku se sve mijenja. (“I tada krene. Postao sam zvezda. Tako je bilo do 1966. godine. Kada god su kakvu priredbu otvarali, zvali su me. Kulturno-prosvjetna zajednica me uzela pod svoje. Svi, svi, svi. Čak su i u Akademiji nauka razmišljali o meni.”) Do te 1966. godine u koju je pao njegov trideset i treći rođendan, Trifunović je objavio četiri knjige. Smeta mu što ga još uvijek zovu mladi pisac. (“Imao sam tada 33 godine! Recimo, znam šta je Aleksandar Makedonski uradio u to doba – već je bio umro. Znam i šta je Isus radio u 33 godini. Uostalom, i moj otac je umro u 33. godini. Na drugoj strani, gotovo me ubrajaju u klasike. Pričao sam o tome kako su o meni razgovarali i u Akademiji nauka… I ja se tu naljutim. Kako sam, onda, još uvek mladi pisac?!”)
SUDBONOSNI DEČACI: Ako se više i nije osjećao mladim, odlučio je Duško Trifunović da oko sebe okupi mlade bosankohercegovačke pisce. Evo koja imena je pamtio poslije skoro četvrt vijeka: “Rajko Petrov Nogo, Abdulah Sidran, Stevan Tontić, Tomislav Obradović, Ahmed Muhamed Imamović, Josip Osti, Marko Vešović, Drago Jovanović, Radovan Karadžić, Avdo Mujkić, Ranko Risojević, Todor Dutina, Rade Budalić, Ljubica Ostojić, Ivan Kordić, Milan Nenadić, Branko Čučak… I još dvadesetak imena koje sam zvao zajedničkim imenom Sudbonosni dječaci.” Ima u samom zvuku ovih imena i u asocijativnom odjeku koji ona danas proizvode materijala za ogroman bolanjovski roman o poeziji, životu, književnosti, ljubavi, smrti, ratu i politici. Nakon što se uspostavio kao lider i guru ove mlade pjesničke grupacije, Duško Trifunović dobiva ponudu da se zaposli na televiziji. (“Mene su 1971. godine zamolili da pređem iz Park-kafane na Televiziju.”) I tu počinje onaj dio Trifunovićevog života i karijere po kome je najslavniji, tu on, naime, dolazi u kontakt sa muzičarima i pjevačima te počinje pisati tekstove za pjevanje. (“Ja sam tada smatrao – a ni sada nisam mnogo pametniji – da je pevanje, u stvari, rastezanje reči na slogove i da to nema nikakve svrhe, pošto se može sasvim fino kazati sve ono što pevači pevaju. Da bi zabašurili loš tekst, mislio sam, pevači ga rastežu na slogove, pa tako, umesto da razumemo tekst, moramo da slušamo boju pevačevog glasa.”) Pa je Duško Trifunović odlučio da pjevači više ne moraju da pjevaju loše tekstove pošto će im on napisati dobre. I to je sada ono zbog čega je Duško Trifunović onaj pjesnik našeg jezika čije stihove najviše ljudi nosi u svom emotivnom prtljagu, a da često i ne znaju da su njegovi. Po jednoj računici, čak 133 njegove pjesme su uglazbljene. Među njima su i Glavni junak jedne knjige, Ima neka tajna veza, Pristao sam biću sve što hoće, Šta bi dao da si na mom mjestu, Rijeka suza i na njoj lađa, Zlatna ribica, Ne očekuj da te iko razumije, Život je maskenbal,Čovjek bez problema, Ne zaboravi me, Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj, Ako me ikada nađeš, Glavo luda… Među otpjevanim pjesmama je i ona što se zove Greh, a ide ovako:
Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji – sve je drugo tuđe
Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrećim mnoge
Grešio sam, priznajem
nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli
i sad deo greha mog
niko od vas neće
a ne bih ga dao i kad biste hteli
SARAJEVO: Način i intenzitet s kojim je Sarajevo provalilo u jugoslovensku kulturu sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog vijeka nezamisliv je bez Duška Trifunovića. Cijeli kompleks po kome se Sarajevo proslavilo: od Bijelog dugmeta, Indeksa i kasnije pop-rok škole preko Top liste nadrealista i televizije generalno te filma koji je vrhunce dosegao s Kusturicom do književnosti i slikarstva (saradnja s Berberom) povezan je sa Trifunovićem. Pa čak i Olimpijada koja je mit o Sarajevu lansirala u svijet danas se, između ostalog, pamti po stihovima Duška Trifunovića za koje malo ko uopšte zna da su njegovi. Onu pjesmicu koja se pjevala na zatvaranju, a čiju čudnu i naoko nezgrapnu rimu i melodiju pamte generacije i generacije Sarajlija, Bosanaca i Jugoslovena, ono Lijepo je bilo u Sarajevu – Doviđenja u Kalgariju, napisao je Duško Trifunović. Tih godina, a u saradnji sa Timotijem Džonom Bajfordom, Trifunović ispisuje i nekoliko desetina pjesama za emisiju Nedjeljni zabavnik i dodatno se etablira kao dječiji pjesnik. Trifunović je, međutim, ona vrsta dječijeg pjesnika koji prema djeci ne nastupa potcjenjivački i pokroviteljski, nego piše pjesme što su djeci zabavne i efektne, a čiju će stvarnu dubinu najčešće osjetiti i spoznati tek kad odrastu, kao u pjesmi Kako se raste:
Raste se tako što si sve veći
i to svi vide a ti ništa
Onda će jednog dana reći:
Pogledaj momka
gle derišta
A to se tebi odjednom svidi
pa rasteš ko da si s kruške pao
A onaj ko te voli – vidi
ne rasteš više
već si stao
I ti sad ne znaš šta bi drugo:
Godine skupljaš i ne mariš
I tako živiš dugo dugo
Ne rasteš više
nego stariš
U to doba je Trifunović takođe uređivao i vodio televizijsku emisiju Šta djeca znaju o zavičaju koja se snimala po bosanskohercegovačkim osnovnim školama. Ponekad pomislim da nema škole u kojoj nije bio. Poslije Branka Ćopića bio je valjda prvi pisac za koga je svako dijete znalo kako izgleda. Onako sijed, na prvi pogled malo nabusit, a u stvari šeret i dobričina, izgledao je kao neki tetak koga ne srećeš tako često, a koji ti uvijek da toliko veliku novčanicu da imaš potrebu da jedan ili dva puta više nego obično izustiš ono ritualno: Ne treba, ne treba, sve se moleći Bogu da se ovaj ne predomisli.
RAT I RASPAD: Taman što je objavio svoja izabrana djela i tako se uvrstio u klasike, Duška Trifunovića je dočekao rat. Nakon što je proveo nekoliko nedjelja u opsjednutom Sarajevu, Trifunović putuje za Novi Sad. (“Shvatio sam da Sarajeva nema kada sam video da se ruše kuće oko mene. Ja sam 22 dana bio izložen silnoj pucnjavi i samo sam čekao da neko pokuca na moja vrata. Uspeo sam jedino decu da izvučem na vreme…”) Zoran Kolundžija ga je, naime, tih dana intenzivno zvao u Novi Sad, pod izgovorom da promovišu knjigu koju mu je objavio. Po sopstvenom svjedočenju, Trifunović je iz Sarajeva otišao posljednjim Lastinim autobusom. Nakon što mu je komšija javio da mu je u stan provaljeno, Trifunović kao da se oprostio od Sarajeva pa je 1997. kazao: “Ne mogu da kažem da je to moj grad, jer se gradovi dele drukčije. Niko nema svoj narod, svoj grad, svoju ulicu, dok ne umre, pa ga proglasi ulica za svoga – Uličara.” Razvila se gorčina između pjesnika i njegovog grada. Oni koji su ostali u gradu zamjerili su Trifunoviću i što je otišao i što se, ako je već otišao, nije jasnije i direktnije zauzeo za njih. Zašto je išao, niko ga nije tjerao, niko ga ne bi dirao, razmišljali su mnogi, mada je tragična sudbina Slobodana Samardžića, koji je otpjevao neke Trifunovićeve stihove, u tom smislu znakovita. Mile Stojić, koji je početkom opsade takođe napustio Sarajevo, poslije rata je čak insinuirao kako je moguće da je Duško Trifunović bio među onima koje je Radovan Karadžić “zasipao materijalnim privilegijama”. Nepravedno je to, jer nije Duško Trifunović, mada je mogao, ničim participirao u Karadžićevim strukturama, nego se zlopatio u izbjeglištvu, živeći neko vrijeme i u vozu i tražeći treći zavičaj, nakon što je svoj već dvaput izgubio. Čini se da poslijeratni povratak u Sarajevu nikad i nije ozbiljno razmatrao, a sudbina Jadranke Stojaković u tom mu smislu naknadno daje za pravo. Kad su odmah s početka opsade Sarajeva, snajperisti postali njeni najkrvaviji protagonisti, na Palama su preštampali Trifunovićeve stihove iz 1967. godine sugerišući da je to aktuelna oda beskrupuloznim ubicama civila:
S druge strane
jedan Snajper
istražuje slabu tačku milom gostu
Kao božje oko gleda
sakrit mu se ništa ne da
Pojedini mediji u Sarajevu su ovo jedva dočekali i proglasili Trifunovića za četničkog ideologa i onog koji slavi snajperiste koji ubijaju djecu, a tu je opaku dvostruku zloupotrebu Trifunovićevih stihova onomad raskrinkao Marko Vešović.
SAVA TIHO TEČE: Ima nečeg blago zastrašujućeg u čitanju stihova iz 1967. godine u kontekstu onoga što se desilo četvrt vijeka kasnije. Ima, međutim, jedna strašnija Trifunovićeva pjesma, a objavljena u knjizi Slobodni pad u izdanju BIGZ-a 1987. godine. Pjesma se zove Genocid i ide ovako:
Komanda od nas traži rad
Kolona odmah se kreće
Čoveka bije žeđ i glad
A čovek čoveka neće
Okolo kruže ko gavrani
Sinovi varljive sreće
Isti ko i mi sirotani
Pa mislim – ubiti neće
Sve mislim
Neće Mene neće
Ja ništa nisam kriv
Ovo je samo kolo sreće
Ja ću ostati živ
Sve mislim
Neće Nije pravo
Mene bi bilo stid
Al niko od nas nije znao
Šta znači genocid…
Riječ “genocid” je u jugoslovenskoj javnoj retorici u drugoj polovini osamdesetih već bila neka vrsta parole. U pjesničkoj imaginaciji Trifunovićevoj, imaginaciji koja se u velikoj mjeri zasnivala na sjajnom osjećaju za rimu, ova se pjesma, može se pretpostaviti, razvila na rimovanju stida i genocida. Nebrojeno su puta u ovdašnjem medijskom diskursu u posljednje dvije decenije pomenuti i stid i genocid, a da se skoro niko, čak ni poslije Trifunovićeve pjesme, nije dosjetio da se to dvoje rimuje. Na razvalinama Trifunovićevog svijeta, kao simbol njegove nepopravljivosti, stoji danas riječ za koju “niko od nas nije znao šta znači”, o čije se značenje već decenijama, evo, otimaju toliko slični sirotani. Između stihova Čovek čoveka neće i Mene bi bilo stid je ono što poezija može reći, izvan toga je adornovska tišina.
Kad dijete gleda geografsku kartu Jugoslavije, ono ne primijećuje republičke (sada državne) granice, nego vidi tri dominantne boje. Plavu mora i velikih rijeka, smeđu brdovitih predjela i zelenu Panonske nizije. U toj vizuri, Sijekovac u kojem je Duško Trifunović rođen i Sremski Karlovci u kojima počiva pripadaju istom svijetu i istom arealu. Njegova Atlantida koje nema leži na dnu mora kojeg nema. Ostaje jezik i ostaju pjesme, nalik na bivše ljubavi:
mračne kao oranica
žarke kao suncokret.
Jedan Komentar