U dan kad je posjetila sobu za seciranje,
Četiri čovjeka
izložena, crna ko ćurka izgorena,
Već upola mlohavi bjehu.
Ocatni zadah
Badnjeva smrti prijanjao je već za njih.
Momci
u bijelim mantilima latiše se posla tada.
Glava ovog leša je
već bila urušena,
I pogled jedva išta da razabrati može
U
tom kršu ploča lobanje i stare kože.
Tek žućkasti komad
vlakna držao je sve to skupa.
U teglama mlitaju i bljeskaju se
bebe, a nos im pužast.
Ko napuklu stvar iz porodičnog
nasljedja
tek izvađeno joj srce pruža.
2
U Brojgelovoj panorami dima i pokolja
Samo dvoje ljudi su
slijepi za strvinsku vojsku:
Na moru njenih plavih sukanja do
satena
On plovi, u smjeru njena
Gologa ramena pjeva, a ona
se naginje
Prstima prebirući notni papir, nad njime,
Oboje
gluhi za violinu u rukama
Mrtvačke glave što na pjesmu im
sjenu meće.
Ti flamanski ljubavnici cvatu; još dugo neće.
No pustošenje, zaustavljeno na platnu, pošteđuje
Tu
zemlju, ludu i krhku, u donjem desnom uglu.
Silvija Plat
*Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović
