Piše: Emir Kusturica
- april 1994.
Dan šale i prevare i omladinskih radnih akcija u bivšoj Jugoslaviji. Konačno sam uhvatio oblak u kafi. I sunce škilji, ali nikako da se probije.
Od Pjera Spenglera, producenta filma, čuo sam nevjerovatnu, ali istinitu stvar. NJemački majmun koji glumi lik Sonija u filmu Podzemlje bolje je plaćen od jugoslovenskih glumaca! Znači, bolje je biti njemački majmun nego jugoslovenski umjetnik?! Nikada nisam čuo da se socijaldarvinizam tako ispleo sa sudbinom.
Spengler je pokušao da mi skrene pažnju da smo u govnima sa budžetom – sve očekivanja su prevaziđena, iz Pariza stižu upozorenja. Nisam mogao da ne odem kod Mikija u šminkernicu i saopštim mu da majmun bolje zarađuje od njega. Kod maskera, gospodina Jandere, Miki je upravo zatezao lice, to je bio način na koji je podmlađivan. Lice mu zategnuto, od milošte je to nazivao stavljanje kurtona na facu. Odmah sam mu rekao:
– Moj Miki, što ti je nepravda, bolje plaćaju njemačkog majmuna nego tebe!
– Samo ti, profesore, zajebavaj! – odgovorio je suzdržavajući smijeh, pošto mu je to sa zategnutom kožom na licu izazivalo bol.
Nisam dalje širio tu vijest. Drago mi je bilo da je Miki ovu gorku istinu prihvatio kao zajebanciju. Vratio sam se kod Spenglera i sam provjerio u papirima. Lijepo je pisalo! Majmun nedjeljno bio plaćen dvije i po hiljade njemačkih maraka, a Miki Manojlović dvije hiljade!
Taj majmun Čarli posebna je priča o filmu. Postali smo veliki prijatelji. Tukli smo se od početka, mazili, pa opet tukli. Tako je on, na kraju, postao glumac. On bi povremeno poludio od toga, uhvatio bi me za ruku, gledao me mirno dok su mi kosti pucale, a onda me pustio. Tek toliko da pokaže kako je majmun pet puta jači od čovjeka. Onda je opet sve bilo po starom.
Prvih dana snimanja bježao je svojim pratiocima i često više od dva sata visio na mostovima za rasvjetu na jednoj ruci. Niko mu nije mogao prići. Čitava ekipa je sjedila i čekala. LJudi su pušili, šetkali unaokolo. Čarli bi se na kraju spustio sam. Nije podnosio da neko ostaje miran kad on pada u povišeno emocionalno stanje. Lazo je usavršio tehniku ubacivanja Čarlija u drugo stanje. Ravnomjerno je huktao sve dok Čarli ne bi to prihvatio i krenuo sam da hukće i prebacuje težinu s jedne strane na drugu nogu. U sceni levitacije Crnog i Natalije, gledao je u visinu. Pored njega su stajali, takođe gledajući uvis, Žika i Slavko. Čarli je huktao i, kad je primijetio da ga ova dvojica kraj njega ne zarezuju, naljutio se i samo što nisu dobili po nosu. Ne može majmun, kao ni čovjek, mirno da posmatra kako, dok on pada u zanos, pored njega stoje neki ljudi, majmuni, i ne osjećaju trans.
Tako je bilo i sa nacionalizmom. Gdje god se pojavio i nije bio svojstvo individue, ako nisi osjetio zov nacije i ispoštovao zov mase, prokazali su te. U mom slučaju stvar je bila još tragičnija.
Čarli je prije nekoliko nedjelja izmakao pažnji svojih čuvara i u jednoj pauzi za ručak ušetao u studio gdje su odmarali neki scenski radnici. Otkrio je stolove prekrivene stolnjacima i počeo da jede hranu, rekvizitu, spremnu za scenu svadbe. Scenski radnici su pobjegli, iako im je Čarli poznat odranije. Uplašili se, valjda, što se pojavio bez pratioca, dvojice Nijemaca, snažnih momaka. Kada je Čarli pojeo rekvizitu, krenu je preko studijske scene prema kantini. Ugledao je čuvara studija i odmah zauzeo ratničku pozu. Počeo je da lupa ritmično rukama i nogama o studijski beton i onda krenuo na čuvara. Usput ga je čvrknuo i prošao dalje. Barandovom je, za tili čas, počeo da se širi strah. Hodnicima su bježali statisti, vriska i panika. Bože, kako ja uživam u takvim situacijama. Na kraju, kada je strah počistio prostor, Čarli je mirno ušao u bar, otvorio frižider i počeo da pije i jede. Napio se toliko da nismo mogli da nastavimo snimanje.
Vraćajući se kući, pio sam pivo u kolima i iznenada su mi pali na um komunizam i egoizam. Ne znam da li je to pod utiskom majmuna Čarlija koga su, na kraju, njegovi čuvari pijanog odveli u prikolicu. Uglavnom, mislim kako su se ovi Česi lako odrekli komunizma. Valjda zbog toga što su shvatili da je komunizam štetan po egoizam, a kako su veći egoisti od nas, otarasili su se komunizma ko majmun Čarli onog čuvara u studiju. Najbolje je to za komunizam rekao Berađejev. Komunisti su nehrišćanskim metodama htjeli da ostvare hrišćanske ciljeve. Tu ima nešto zanimljivije. Komunizam je radio na ritmu tam-tam, a ja sam rastao na ritmu tu-ta-tu-tu-ta. Iako sam uvjeren da komunizam ima istorijsku šansu. Ne kao boljševizam.
Često se pitam u posljednje vrijeme: zašto nisam na početku rata, ipak, otišao u Sarajevo? I pored prijetnji da će me tamo ubiti? Te prijetnje jesu bile realne. Mislim da sam mogao stradati i od Karadžića i od Izetbegovića, kada su pred Skupštinom zajedno pripucali od brige da se stvar ne iskomplikuje. Ali, to nije bilo toliko važno. Nisam ja neki strašljiv čovjek. Čini mi se da kolektivni zanos i vjera u mom slučaju više, jednostavno, nemaju privlačnost. I u mom slučaju, ne samo u slučaju ovih Čeha, komunizam je poražen od strane egoizma. Naime, egoizam ne trpi komunizam i u toj tuči ovaj drugi gubi, za sada, utakmicu. Godine i godine mlataranja po bijelom svijetu, poznavanje tamošnjeg svijeta i prezir humanizma kao ideologije koji se širi kao zaraza, sve je to bilo presudno u mojoj odluci da snimam film i koliko mogu porodici i prijateljima pomognem. To ne znači da svako đule ispaljeno sa brda na Sarajevo ne odzvanja u meni bolno. Sve se to ograničava na praktični humanizam, pošalji pokoji paket, turi nekom u pismo koji dolar, i to ti je sve.
Režija je alhemija
- mart 1994.
Pijem kafu u kantini studija „Barandovo“ i žalim što ne mogu da pijem kafu čitavog dana. Gledam kroz prozor kako je napolju dan i, na kraju, ugledam noć pijući kafu. Da bude sve kao u amaterskom filmu, kada na jedno mjesto postaviš kameru i samo je u najvažnijim trenucima uključuješ. Nepotrebno izbaciš. Čujem sirenu iz studija. Ne podsjeća me više na riku ranjene zvijeri. Sada je to zvuk sirene iz Aušvica.
U filmskoj režiji uvijek isti problemi. Režija je odgonetanje tajne kako stvoriti niz slika u prostoru, koliko ih vremenski pustiti da traju. I kako ih povezati da na kraju stvore organsku cjelinu. Režija je alhemija. Scenarij – to je kao kada spremaš brod za dugo i neizvjesno jedrenje. Provjeriš leto, očistiš vitlo podizača jedra, opustiš deblenjak, provjeriš zaputke. Riječju, spreman si kao da imaš najbolji scenarij na svijetu. Jedrenje počinje. Samo što si isplovio, krenuo preko velikog mora, uhvati te srednji vjetar. Dižeš jedro i samo što si ga podigao, ono spadne, a vjetar u međuvremenu pojača. Počinje oluja. Ne možeš nazad u luku. Vjetar će te razbiti o stijenje, činiš sve da izađeš na pučinu. Sve si učinio na obali da te ovakvo iznenađenje ne porazi. Nemaš kud, prihvataš avanturu. More i vjetar bacaju brod, mrve jedra, oluja se ne smiruje, ti se boriš. Počinje kiša, ništa se ne vidi i ti se povučeš u utrobu broda. Preživljavaš. Taman kada misliš sve je gotovo, dođe smiraj. Izađeš van i vidiš prekrasan dan, sa suncem koje zalazi i galebom zaostalim iza nekog putničkog broda. Sleti na jarbol i ti misliš kako bi najbolje bilo kada bi mogao u okvir kadra da uhvatiš oko galeba, a da se u istom kadru vidi i čitav brod. I shvatiš da će opet oluja. Tačno je da su demokratija i evolucija vezane za pojave. Tačno je, takođe, da je čovjek prevalio dugačak put od majmuna do čovjeka. Tu je zastao. Kuda dalje, pita se čovjek. Meni se čini kada rintaš ovoliko kao ja, taj put evolucije, dakle put napred, jeste put unazad. To je proces pretvaranja čovjeka u majmuna. Bio bih najsrećniji kada bi taj put bio put pretvaranja u konja. Preko noći, pa da mogu da pobjegnem odavde i da me niko nikada ne uhvati. Da nikada ne vidim ovaj glupi film.
Ležim, nedjelja je u Pragu i mislim kako je jedino prirodno čovjekovo stanje nerad. Pijem kafu, gledam kroz prozor gdje niko živ ne prolazi.
Nevažni lako tonu u zaborav
- decembar 2016.
Kada čovjek korača hodnicima Akademije, bude se uzvišena osjećanja! To je bio dom naših najvećih umova. Zbog toga razumijem namjeru predsjednika Kostića da stvari unapređuje. Akademija nije primala filmske reditelje jer je vladalo uvjerenje da je film reproduktivna umjetnost. E, sada, teško je reći da filmovi Stenlija Kjubrika nisu umjetnička djela, za filmove Tarkovskog još teže. Doktor Kostić misli da su i doktori reproduktivci, ako jednom operiše, hirurg po toj matrici operiše svaki put. Film je, u to sam siguran, bio umjetnost – niko ne može dokazati suprotno u slučaju, recimo, Bergmana, Felinija i liste velikih!
Naša i Francuska akademija su bile rezervisane prema reproduktivnoj umjetnosti, a Dušan Radović je od radio-talasa napravio umjetnost! Tu je, dakle prevladao arhetip, dok je na drugoj strani okeana stvarana teorija koja je trebalo da nas uvjeri kako su umjetnost i kultura već prestali da postoje. Devedesetih godina nedjeljnik NJujorker je već upoređivao Vorhola i Mikelanđela! Uveden je sportski rječnik, pa je zaključeno da je Vorhol bolji! Za Dostojevskog su tvrdili kako se džaba mučio jer tajna je u umjetnosti življenja, a ne u bremenitoj slici svijeta koju je umjetnost stvarala! Iako se umjetnički pravci nikada nisu mogli upoređivati, ovdje je najavljen kraj umjetnosti i pretvaranje kulture u naučnu kulturu! Vrijeme je demantovalo NJujorker – Endija Vorhola malo ko spominje, on je nestao u prolaznosti koju je reklamirao, a knjige Dostojevskog djeluju dublje i snažnije, po njegovom uzoru autori preispituju moral i prave uspješne filmske zaplete od Finske do Južne Koreje i trijumfuju po festivalima u Evropi. Ja nisam neprijatelj postmoderne likovne umjetnosti, neke instalacije su proizvodile veliko uzbuđenje, jednom sam vidio instalaciju Marine Abramović u Milanu. Bile su to merdevine gdje su umjesto drvenih pregrada kojima bi trebalo da se penjemo stajali noževi. Uzbudljivo, kao i mnoge druge. Jedino što kod tih instalatera ima gotovo pubertetske isključivost. Oni negiraju sve što se dešavalo prije njih i nazivaju to dekorativnom umjetnošću.
Najviše me u slučaju te postmoderne umjetnosti, dakle u instalacijama, zabrinula tvrdnja iz jednog doktorskog rada, gdje autorka kaže da su instalacije zasnovane na pranju novca! Ona tvrdi da je tajna u oporezivanju koje se u ovim djelima teško dokazuje, jer najbolje knjigovođe ne mogu da odgonetnu koliko šta u toj raboti košta! Mislim da će većinu njih brzo prekriti zaborav i da će upravo nova tehnologija u svojoj selekciji biti nemilosrdna. Usred te nove tehnološke revolucije stvoren je novi barok i u takvoj podjeli vrijednosti moći ćemo da biramo, a u tom izboru će gubiti upravo oni proroci kraja umjetnosti koji su zaboravili da će čovjek uvijek nastojati da naslika čovjeka i da postoji memorija koja lako šalje u zaborav nevažne tipove i briše postojanje onih koji su glasali za prolazne vrijednosti. Utoliko mislim da je sklonost Akademije ka arhetipu dobra stvar.
Izdavačka kuća „Vukotić medija“ objavila je treću knjigu reditelja Emira Kusturice „Šta mi ovo treba“. Prema rečima izdavača, novo Kusturičino delo satkano je od dnevničkih zapisa nastalih u poslednjih četvrt veka, od rata u Bosni i Hercegovini, pa do današnjih zbivanja u zemlji i svetu. Pišući o događajima i ličnostima iz svoje bogate biografije, autor iznosi svoje poglede na film i umetnost uopšte, kao i stavove o regionalnoj i svetskoj politici.
U dogovoru sa izdavačem Danas donosi tri odlomka iz ove knjige. Izbor je redakcijski.
https://www.danas.rs/nedelja/majmun-placeniji-od-mikija/
