Ne
ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Nisi ptica ni leptir
obalom što leti,
Kad nema mostova uzalud je čeznuti,
Uzalud
je shvatiti, uzalud je hteti.
Ne
ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan
most između srca i mene.
U samoći je lakše neshvaćeno
shvatiti,
Mogle bi te nazad nagnati uspomene…
IVO ANDRIĆ (Pjesma „Ne ruši sve mostove)
ENNIO MORRICONE I MUZIKA PREOBRAŽAJA
„Ta glazba Ennia Morriconea je bila ključna, jer su moji filmovi praktično nijemi filmovi. Malo je dijaloga i glazba naglašava akciju i osjećaje zapravo i više od riječi. Tjerao sam ga da sklada i prije nego što je počinjalo snimanje, on je zapravo bio dio scenarija“, negdje je zapisao veliki Sergio Leone. (Dvojac Morricone – Leone se poznaje još iz rane mladosti. Surađivali su na puno uspješnih projekata među kojima su najzapaženiji špageti vesterni sa Klintom Istvudom u glavnoj ulozi).
Muzika preobražava i tu se krije njezina snaga i značaj. Preobražaji u muzici imaju bitan značaj. Naprosto, jer su preobražaji način na koji se odigrava, odslikava stvarnost na zemlji. Stoga je jako bitno uhvatiti na pravi način tu nevidljivu poeziju prelaza, muziku preobražaja. Prelaz između dva tona različite boje – to je muzika. Bez prelaza, tonovi se ne bi mogli povezati u muziku. Prelaz je zapravo most. Most koji spaja tonove, boje – stvarnosti. Tako da je jako bitno da se na pravi način iskoristi potencijal prelaza. Prelaz je kriza, kriza duha, kriza identiteta. Vrijeme redefiniranja je vrijeme preobražaja. Ponekad je vrijeme takve krize pravo vrijeme za oblikovanje novog umjetničkog djela, koje se može dovršiti do kraja godišnjeg doba, do novog prelaza, novog preobražaja. Preobražaj u muzici je preobražaj nevidljivog, preobražaj neizrecivog. Preobražaj u poeziji je prelaz neizrecivog u nešto što dobija stvarno jezičko postojanje. U muzici je preobražaj neizrecivog preobražaj u Ne-stvarno. Jedno novo svitanje, moglo bi biti dobar početak. Svitanje, preobražaj tmine u jutro, koje samo što nije nastupilo. U toj varnici preobražaja je klica filmske muzike Ennia Morreconea.
Tonovi jeseni u sebe primaju boje ljeta, a ljeto preobražava lice – prelazi u tonove jeseni.
U svemu je najvažnije u sebi sačuvati onaj dašak „vječnog ljeta“. To je tajna nad tajnama i najveća misterija života. Alber Kami to ovako objašnjava: „Tajna koju tražim skrivena je u maslinovoj dolini, pod travom i mirisnim ljubičicama, oko jedne stare kuće koja miriše na lozu. Više od dvadest godina prolazio sam tom dolinom i dolinama koje na nju liče, raspitivao se kod nijemih pastira, kucao na vrata napuštenih ruševina sve dok nisam napokon shvatio da usred zime u meni postoji nepobjedivo ljeto“. Ta velika tajna je traganje za smislom, a „nepobjedivo ljeto u nama“ je samo metafora „idealnog raspleta sudbine“. Uvijek iznova se reprizira ta igra „prolaza i prelaza“, kada jedna stvarnost prelazi u drugu, a kriza prelaza je prostor za poeziju, prostor za muziku.
Rainer Maria Rilke je napisao zanimljive stihove u Sonetima posvećenim Orfeju – „Proljeće opet. Zemlja ko malo dijete što pjesme naizust zna, mnoge, o mnoge. Nagradu sada dobija za svoj tegoban trud.“
Poezija se naizust uči ponavljanjem. Zemlja je po ko zna koji put ponovila poeziju svoga postojanja, tako da ju je naučila naizust. Tako se čini. Ali nije riječ o mehaničkim preobražajima, ponavljanjima. Umjetnost je dokaz tome. Svakom godinom, svakim preobražajem nastaje jedan novi otisak duha, jer se on ispolji na novi način, a zemlja upamti to neponovljivo ispoljavanje. Mislim da je to najveća vrijednost umjetnosti, jer je ona dokaz stvaralačkog potencijala duha, koji unosi neponovljivost u procese preobražavanja u svemiru, preobražavanje materije u energiju, prostora u vrijeme. To bi preobražavanje, ukoliko nema svoj duhovni odraz, bilo beživotno. Tako da je preobražaj istovremeno proces prevođenja. Proces pretakanja. Tih preobražaja ima u jako mnogo oblika, koji se svakodnevno odvijaju. Neki su vidljivi, a neki nevidljivi. Dok se neki preobražavaju iz vidljivog u ne-vidljivo, i obrnuto. Osluhni, i filmska muzika Ennia Morriconea prati takve preobražaje. Sačuvajmo u sjećanjima njegovu divnu muziku za „neke naše tišine“, jer jednom proizveden ton traje vječno, a njegova najveća snaga (po Tesli) je upravo „tišina“.
Magiju muzike je svojevremeno na sličan način doživio i Ivo Andrić prilikom jedne posjete Šopenovoj rodnoj kući. Naš Nobelovac je ovako opisao svoje impresije:
„Umjetnici i naučnici sa raznih strana svijeta, raznih narodnosti, našli su u ovoj kući zajednički govor i svi su se bez rezerve poklonili veličini i ljepoti. Posmatrao sam ih … i gledajući ih čini mi se da je svijet pun drugova sa kojima bih htio sve da dijelim, a da su ovi ljudi oko mene samo neki njihovi predstavnici. U njima osjećam povezanost milion ljudi. Pod utiskom muzike od koje sve još bruji i treperi, sva lica oko mene izgledaju mi bliska, razumljiva, iako se u većini ne poznajemo ni po imenu ni po zemlji iz koje smo. Svi će se ovi ljudi već sutra razići svako na svoju stranu, ali ja sam i pored toga uvjeren da ćemo dok živimo ostati povezani onim što smo vidjeli, čuli i osjetili u Šopenovoj rodnoj kući“.
Kao skladatelj, ali i vjernik, Ennio Morricone je svojevremeno vrlo otvoreno kritizirao stanje i trendove u liturgijskoj glazbi posljednjih decenija, iskazavši nekadašnjem Papi Benediktu XVI veliko priznanje u njegovim nastojanjima oko obnove liturgijske glazbe.
„Crkva danas čini veliku pogrešku, okrećući sat pet vijekova unatrag sa svim tim gitarama i popularnim pjesmicama. To mi se uopće ne dopada. Gregorijanski koral je životan i vrlo je bitan dio tradicije, a izgubiti ga zbog nekih likova koji rade miks religijskih i profanih zapadnjačkih tekstova je vrlo, vrlo velika pogreška“, kritizirao je veliki Ennio Morricone.
Legendarni Morricone ili„maestro“, kako su ga zvali, će ostati upamćen kao jedini umjetnik koji je skladao Svetu misu za jednog živućeg Papu. Riječ je o uradku „Misa pro papa Francisko“ povodom dvijestote obljetnice obnove Družbe Isusove.
Tekst i foto: MARKO RAGUŽ
Sarajevo, ljeto 2024.
