Ni u mladosti neka nitko ne oklijeva baviti se filozofijom, ni u starosti neka mu filozofija ne bude teretom. Ta nitko nije ni premlad ni prestar da se brine za zdravlje svoje duše. A tko kaže da mu vrijeme za bavljenje filozofijom ili još nije došlo, ili da je već prošlo, sličan je onome koji govori da mu još nije došlo vrijeme za sreću ili da ga više nema. Treba dakle da se filozofijom bavi i mladić i starac, jedan da bi stareći ostajao mlad pomoću vrlina koje duguje prošlosti, a drugi da bi, ne bojeći se budućnosti, bio ujedno i mlad, i star. Stoga treba da se trudimo oko onoga što stvara sreću jer, ako je ona uz nas, imamo sve, a ako je nema, poduzimamo sve da bismo je postigli… Privikavaj se na shvaćanje da nas se smrt ništa ne tiče, jer je sve dobro i zlo u osjećanju, a smrt je gubitak osjećanja. Stoga ta točna spoznaja da nas se smrt ništa ne tiče omogućuje da uživamo u smrtnom životu. Ona nam naime ne namjenjuje beskrajno vrijeme, nego nam je uklonila želju za besmrtnošću. Nema, doista, u životu ničega strašnoga za onoga koji je jasno shvatio da nema ničega strašnoga u neživljenju. Tko dakle kaže da se boji smrti ne zato što će mu zadati bol kad dođe, nego zato što mu već sada zadaje bol time što ima do dođe, lud je. Ono, naime, što nas ne smućuje kad nastupi, to nas, kad smo istom u očekivanju toga, može samo neopravdano žalostiti. Tako nas se to tobože najstrašnije zlo, smrt, ništa ne tiče, jer dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, tada više nema nas. Smrt se dakle ne tiče ni živih ni mrtvih, jer se na prve ne odnosi, a onih drugih više nema. No mnoštvo sad bježi od smrti kao od najtežeg zla, a sad je opet želi kao prestanak svih životnih nevolja. Mudrac naprotiv niti traži život niti se boji neživljenja, jer život ne stoji do njega, niti smatra da je ne živjeti neko zlo. Kao što ne odabire sebi onu hranu koja je svakako obilatija, nego najugodniju, tako ne uživa u najduljem vremenu, nego u najugodnijem. Tko pak potiče mladića da valjano živi, a starca da valjano napusti život, lud je ne samo zato što je život poželjan, nego i zato što je nastojanje oko valjana života isto kao i nastojanje oko valjane smrti…

Biti zadovoljan s malim smatramo također velikim dobrom ne zato da bismo se, ako nemamo mnogo, zadovoljili s malim u točnom uvjerenju da u obilju naj­ugodnije uživaju oni koji ga najma­nje trebaju, i da se ono, što odgovara prirodi, lako dade pribaviti, a ono, što je isprazno, teško. Jednostavna naime jela pružaju jednaku nasladu kao raskošna hrana kad se jednom pomoću njih ukloni bolan osjećaj gladi. Tako i kruh i voda priba­v­ljaju najveću nasladu kad ih uzme netko kome su potrebni. Stoga privikava­nje na jednostavnu, a ne na raskošnu hranu ne samo da jača zdravlje nego i čini čovjeka sposo­b­nim za nužne životne poslove. Ako pak od vremena na vrijeme pristupimo raskošnijem stolu, to nam daje bolje raspoloženje i oduzima nam strah pred sudbinom. Kad dakle kažemo da je naslada naš cilj, ne mislimo pritom na naslade pokvarenjaka, ni na one koje se sastoje u samom uživanju, kao što smatraju neki koji su u to neupućeni ili su naši protivnici ili to krivo shvaćaju, nego na to da nam tijelo bude bez boli, a duša neuznemirena. Ta ugodan život ne stvaraju ni pijanke i s njima združeni veseli ophodi, ni naslade s dječacima i ženama, ni uživanje riba i ostaloga što nam pruža raskošan sto, nego trijezan razbor koji u svakom slučaju ispituje razloge, zbog kojih treba nešto birati ili izbjegavati i koji odbacuje mnijenja od kojih obuzima duše najveća uznemirenost. Za sve to početak i najveće dobro jest razbor (fronesis). Stoga je on vredniji i od filozofije. Iz njega se rađaju sve druge kreposti, i on uči da se ne može živjeti ugodno, a da se ne živi razborito, čestito i pravedno, i opet, da se ne može živjeti razborito, čestito i pravedno, a da se ne živi ugodno. Kreposti su naime prirodno po­vezane s ugodnim životom, pa se on ne može od njih odijeliti.

(Filozofska hrestomatija II, 1957, NZMH, Zagreb, preveo V. Gortan)

https://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/ex-libris/epikur-pismo-menekeju/