Anatomija Fenomena

Estetski živjeti znači zapravo ne odlučivati se [Tema: Kjerkegor]

Foto: Martin Elkort

Dijalektika egzistencije u filozofiji Serena Kjerkegora (4)

Piše: Mirko Zurovac

“Prema Kjerkegoru estetska egzistencija “ne izlazi iz kruga igre s bezbrojnim bićima što ih mašta nalazi u sebi samoj radeći””. -Onaj ko estetski živi živi u svijetu čiji je organ beskonačna potencija. U svijetu beskonačne potencije ima bezbroj mogućnosti i ni jedna nije prava. Ni za jednu od njih ne treba da se odlučimo. Estetski živjeti znači zapravo ne odlučivati se. Ne odlučivati se znači igrati se s mogućnostima. U neposrednoj igri s mogućnostima i bez odluke čovjek ne može da se izvuče iz svog života i da o njemu sudi, nego zdvaja. Ima ljudi koji nisu u stanju da se igraju, jer sve što im se dogodi uzimaju ozbiljno. To su prave suprotnosti estetskim egzistencijama.

Suprotnosti se ovde dodiruju, jer estetske egzistencije u igri s mogućnostima ne odlučujući se na izbor mogućnosti shvataju kao stvarnost. One estetski žive kad im je životni medij postala lepeza mogućnosti. U tome je njihova nesreća, jer ne mogu da se odluče. Kad se odluče za više mogućnosti s kojima se moguće igrati njihova odluka uključuje kompletan stav prema stvarnosti. Zakonito neshvaćene na svom životnom putu svima su tuđe, jer su subjektivne, a subjektivnost je jedina istina. One se kreću po bolu i kriku i imaju samo jednog prijatelja: eho njihovog bolnog krika koji će postati pjesma. Neumitno zapletene u svom duhu one vole svoju muku.

Kjerkegor je, zacjelo, u sebi vidio pjesnika koji se sa svim igra, jer nije vezan ni za što: “Šta je pjesnik? Jedan nesretan čovjek, čije su usne tako oblikovane da se njegovo uzdisanje i vikanje pretvara u lijepu muziku, dok mu se duša previja u tajanstvenim mukama. A ljudi se tiskaju oko njega i dovikuju mu: “pjevaj još malol”

Drugim riječima: nove patnje neka mu dušu muče, o novim bolovima neka on — pjeva. Vikati ne smije, to bi ljude prestrašilo. Ali, pjesma je lijepa, nju oni rado slušaju. I recezenti sude: “Tako treba biti! Tako treba biti po zakonima estetike”. Naravno, recezent je u dlaku sličan pjesniku, samo što nema muke u srcu i muziku na usnama. Eto, stoga je bolje biti čuvar svinja i od svinja shvaćen, nego pjesnik i od ljudi nesvaćen”. (Ili-ili)

U mučnom samoreflektovanju Kjerkegorov pjesnik postaje neposredan. Igra s mogućnostima i neposrednost se ovdje ne isključuju, jer čovjek bez odluke ne može probity krug svoje neposrednosti. Ta neposrednost je medij pjesnika iz čijeg paklenog kruga ne može izaći, a da ne postavi pitanje odnosa mogućnosti i stvarnosti. Čim se to pitanje postavi javlja se mogućnost izmjene stavova i stanovišta. Posmatrano sa stanovišta estetskog mogućnost je modalno jača od stvarnosti, jer ono što je moguće uvijek se može dogoditi, a stvarnost se samo jednom desila. Umjetnost ima trajnu vrijednost, jer govori o onome što je moguće. Aristotel u svojoj Poetici primjećuje da je poezija, zato što govori o onome “što se moglo dogoditi”, viša filozofska i ozbiljnija stvar nego istorija koja govori o onome što se istinski dogodilo. Estetska egzistencija je u odnosu na realnost nezainteresovana. Medij njenog života je postao pakao mogućnosti. Kad se u igri s mogućnostima mogućnosti shvate kao stvarnost, tada postoji samo jedan interes: da se egzistira. Čim interes uđe u igru igra se kvari. Pjesnik tada probija krug svoje neposrednosti, izlazi iz mogućnosti bogatog svijeta i svojih muka u stvarnost koja je, gledano iz aspekta realnosti, modalno jača kategorija od kategorije mogućnosti. Estetskim egzistencijama samo izgleda da stvarno egzistiraju.

U stvari, vrijeme i ljudi iz dana u dan postaju sve nestvarniji i poetičniji, pa poezija i spekulacija nisu ništa drugo do na umjetan način postignuti surogati, za ono što je u stvarnosti izgubljenog. Zato se Kjerkegorov pjesnik  može osloboditi mučne pripitosti u pustinji vlastite patnje samo u formi transcendencije pjesničkog načina življenja. To se postiže odlukom u kojoj posreduje interes.

Odlučujući se za neku od mogućnosti ja sam beskrajno zainteresovan za vlastitu egzistenciju. Tamo gde je interes posredovao odluka je pala, jer je interes znak nadmoći koju stvarnost ima nad mogućnosti. Birajući stvarnost ja biram sebe kao biće koje ima mogućnost da se bira. Taj akt biranja je, prema Kjerkegoru, bit etičkog životu u kom čovjek spoznaja da je mogućnost nemoćna u odnosu prema stvarnosti, jer je samo misaona igra idealnih pojmova i ništa drugo.

U estetskom stavu bezinteresnost je bila izraz ravnodušnosti prema stvarnosti; s etičkog stanovišta gledano stvarnost je viša od mogućnosti, pa se bezinteresnost poništava time što će egzistiranje podati beskonačno interesovanje u odnosu na stvarnost koja se može samo misaono shvatiti. Kad bih htio drugačije, morao bih tuđu stvarnost pretvoriti u vlastitu, što je nemoguće. Svoj se postaje u aktu za koji se svaka individua odluči za sebe da ga učini. Kjerkegor je to uradio u trenutku kad mu se učinilo da je njegova sloboda iz mladićkih godina bila iluzorna. Njegova konverzija moralnosti vezala ga je za uvjerenje u neku vrstu univerzalnog zakona koji je nedostajao estetici. Taj novi odnos etičkog i socijalnog karaktera ilustruje primerom braka. Brak, je tip istorijskog odnosa društvene komune sa drugim ljudima. U “Ili-ili” sudski pomoćnik Wilhelm kaže svom prijatelju esteti: “Tvoja je najveća greška što ne misliš istorijski”. Esteta, kaže Kjerkegor, živi u iluziji. Čovjek etički angažovan živi u  istoriji i istorijskom vremenu. Pa i pored toga sudski pomoćnik Wilhelm brak poima kao posjedovanje. Dok Don Žuan, idući od jedne do druge avanture, rasut i nesabran, ne uspjev a istinski da posjeduje, dotle brak potvrđuje posjedovanje i time kontinuitet roditelja u djeci. Posjedovanje, je, dakle, trajanje koje želi zarobiti vrijeme.

“Etički život treba da sačuva ono što je pozitivno u estetičkom životu i omogući ravnotežu ličnosti. Ali, ova ravnoteža se prekida čim želi da zarobi beskonačno i zaustavi tok dijalektike”. (Enco Pači)

Etička egzistencija je forma transcendencije pjesničke egzistencije. Ona medij patnje i konkretne različitosti ukida u pozitivnom smislu riječi. Estetsko u etičkom dobiva najvišu slobodu, red i poredak. Etičko ima svoju dijalektičku strukturu u činu samoizbora. Tu subjekt bira ne ovo ili ono, ništa konačno, nego apsolutno. Apsolut ovdje nije ništa drugo do egzistencija, ja u svojoj bezuslovnosti.

Ako sam u samom sebi, tada ja nisam slobodan nego sam sama sloboda. Skok u slobodu je moguć samo utoliko ukoliko sam apsolutan, to jest vječan. U etičkom životu ja nisam pred izborom, jer sam se odlučio. Izabrao sam sebe kao biće koje ima mogućnost da bira: “Birajući sebe čovjek se povlači iz rasijanosti na neizmjerne valove uživanja, iz praznine koja se osjeća u životu jednog zavodnika u svoje neponovljivo samstvo. Ako sam sebe izabrao, ja nisam apstraktan. U izboru sam se sabrao. To se događa u kajanju kad biram svoje prošlo samstvo. Onaj ko bira ne odjeljuje se od onoga ko je izabran. U izboru sebe ja se ne odvajam od sebe da bi se istrgao iz konkretne neponovljivosti u apstraktni realitet, nego samo gubim sklonost ka uživanju, lomim krug pasivnog reflektovanja sebe, razvijam svoje potencije u unutrašnjem poretku i postajem čovjek u svom jedinstvu. U samoizboru ne gubim svoje kvalitete.

Tek u etičkom životu čovjek postaje slobodan, jer je tu kod sebe samoga.

Tu počinje očajanje čiji se uzroci ne mogu otkriti, jer bi tada bilo otklonjeno. S njim se krug ponovo zatvara, u zgusnutu egzistencijalnu samosvijest koja se raspinje između beskonačne slobode i konačnog života u vremenu. Pokazuje se, u očajanju, da etički stadij nije posljednja etapa na životnom putu individuuma, jer je utemeljena na iluziji “humanizma” koja ne može da prepozna postojanje “transcendentnog” kao elementa ljudskog života. Obrat ka religiji značio je prevladavanje ove “iluzije” i mogućnost za Kjerkegora da nakon dvije godine etičkog života ponovo izabere gledište vjere. Kjerkegor tada otkriva da dignitet čovjeka nije u posjedovanju, nego u dijalektičkom toku. Paradoks i apsurd postaju rodno tlo dijalektike. “Paradoksalno, čovjekov dignitet je vječan utoliko ukoliko se mijenja”. (Enco Pači)

Danas će reći: “Vječni dignitet čovjeka se sastoji u činjenici što on ima istoriju kontinuiteta i transformacije” (Strah i drhtanje). U toj transformaciji čovjek prelazi s etičkog plana na religiozni. Tu se otkriva da etika posjedovanja nije istinsko značenje istorije. S tim u vezi možemo pitati šta bi se desilo da se Kjerkegor oženio Reginom Olsen. Posjedovao bi je s velikim izgledom na to da ima porodicu i neizbježno bio vezan za nešto relativno što nema apsolutne vrijednosti. U raskidu vjeridbe u trenutku kad je najstrastvenije volio on vidi jedinu mogućnost da Ijubav učini apsolutnom vrijednošću. (Lukač) Tako se dolazi u odnos prema onome što je najviše. Ono je neodređeno, jer nije ništa konačno, a ipak uniženi pred njim najdublje živimo.

Kako čovjek dostiže beskonačno? Za Kjerkegora ono kao totalitet života ostaje svagda neshvatljivo, neizrecivo, neraspoloživo i nedostiživo, pa je jedini način kretanja ka beskonačnom filija (težnja). Ponovo je oživljena misao  Tertulijana (Tertullian): credo quia absurdum est (vjerujem jer je apsurdno). U tome je smisao filozofskog života. U cijeloj filozofskoj tradiciji ovaj pokret ka vječnom i beskonačnom bio je zaboravljen, pa je filozofija vijekovima živela u apoteozi grijeha. Grijeh je radikalna subjektivnost čovjeka. To znači da grijeh nije promašaj zapovjesti, nego bića čovjeka u cjelini. Prema Jaspersu krivnja i grijeh su granične situacije. Za Kjerkegora to je situacija čovjeka koji se, pošto je, poput Abrahama, izgubio svoju staru etiku — jer ni jedna istorijska etika nema vječno važenje — a novu nije još pronašao, nalazi na ničijoj zemlji. Zbog toga on počinje vjerovati. Abraham je dobio neobjašnjivi zahtjev da žrtvuje svog sina Isaka koji mu je bio sve u životu. Kjerkegor tu žrtvu naziva “pokretom beskonačnosti”, jer Abraham žrtvujući sina prekoračuje svoj život u konačnosti. Fenomenolozi će u njegovom postupku otkriti istinsko epoche, jer vitez vjere stavlja u zagradu, zagrađuje, svaku svetovnu etiku i ostaje sam u strahu i strepnji. “On sprovodi istinsko epoche svjetovnog i otkriva pomoću ovog epoche svoju vlastitu subjektivnost≪. (Enco Pači) Kjerkegorov opis zaista kao da je fenomenološki: “Kad se sve stiša oko čovjeka, svečano kao zvjezdana noć, kada je duša u cijelom svijetu sama sa sobom, tada se ona ne susreće sa izvjesnim čovjekom, već sa samom silom vječnom. To je kao kad bi se nebo otvorilo. I čovjek bira samoga sebe ili, šta više, prima samoga sebe. Tada je duša vidjela nešto najuzvišenije — nešto što smrtno oko ne može vidjeti, što se nikada zaboraviti ne može. Čovjek nije postao nešto drugo nego što je bio, već on postaje on sam”.

Ispunjavajući svoju potrebu za opštim, za bogom, čovjek, naspram boga, nalazi svoju individualnu subjektivnost ispunjenu.

Otkrivanje subjektivnosti proizilazi u dijalektičkom skoku iz vlastite snage i odlučnosti, ali povratak nije moguć. Zato je potrebna moć vjere. Abraham vjeruje da će mu bog podariti sina. Vjera je jedini put kojim čovjek želi da se uspne u totalitet. Očajanje tu nije spas jer počinje apsurd koji dovodi čovjeka pod udar nadmoćne sudbine.

Nastaviće se

Ostavite komentar: