Dostojevski

Ponijeh na plećima majku, tek šale radi, dva-tri koraka, pa zaplakah: tako je laka.    

Nije dovoljno imati talenta, mora se imati i vaše odobrenje za to – zar ne, prijatelji moji?    

Šta ti je drugo potrebno ako imaš biblioteku sa pogledom na mali vrt?

Meni nije potreban prijatelj koji se u svemu sa mnom slaže i na sve klima glavom, jer to isto moja senka može da uradi mnogo bolje.

Religija kao područje ljudskog uma, vlasništvo kao područje ljudskih potreba, vlada kao područje upravljanja ljudima – predstavljaju uporište ljudskog ropstva.

Sve što porodica ima jesu vrata na koja od početka kucaju đavolje sile, presrećne što će jednog dana ući

Naše narode su pljačkali mnogi, i Turska i Austrija, ali nas niko nije opljačkao kao naši rodoljubi.

Mnogo je vjera, a moral je samo jedan.

Savršenstvo karaktera. Živi svakog dana kao da ti je poslednji, bez prevelikih uzbuđenja, bez ravnodušnosti, bez pretvaranja.

Pravedno je izvoditi akcije koje će spriječiti kriminalne činove države, baš kao što je ispravno prekršiti saobraćajne propise da bi se spriječilo ubistvo.

Mnogo je više groznih zločina počinjeno u ime poslušnosti nego u pobuni

Usred zime, najzad sam otkrio da u sebi nosim nepobedivo leto.

Prije svega i prvo djela! To znači vježba, vježba, vježba! „Vjera“ što uz to ide već će se pojaviti, – u to budite sigurni!

Ljudi koji glasaju za lažove, lopove, prevarante i kriminalce koji po dolasku na vlast opljačkaju i unište državu, nisu njihove žrtve, nego njihovi saučesnici.

Niko ne spava u kolima kojima ga vode na gubilište, a  svi prespavamo vreme od kolevke do groba

Entuzijazam, užaren od blizine smrti, ono je što bih volio nazvati budnošću.

Ko smo? Otkrili smo da živimo na nevažnoj planeti, koja kruži oko dosadne zvijezde, izgubljene u galaksiji, u zaboravljenom kutku svemira, u kojem ima više galaksija nego ljudi.

Sve što je izloženo dodiru sile poniženo je, kakav god bio taj dodir. Udariti ili biti udaren, jedna je te ista ljaga.

Novogodišnje veče. Niko ne namjerava nikada da umre.

Religija je ono što drži siromašne da ne ubiju bogate

Velike nacije se uvijek ponašaju kao gangsteri, a male poput prostitutki

Pronađite mi normalnog čoveka i ja ću vam ga izlečiti

  Mene prestravljuje taj nagon da se sve razumije.

Čovjeku nije dovoljno da je sam srećan, treba mu i da drugi to nijesu.

Čitam u samoodbrani.  

Ako se država rukovodi principima razuma, siromaštvo i nesreća su sramota; a ako se država ne rukovodi principima razuma bogatstvo i počast su sramota.

Ptice rođene u kavezu misle da je letenje bolest.

Lak i živahan kao žaca koji prebija radnika.  

Priznajem da je dva puta dva jednako četiri izvrsna stvar, ali ako već treba hvaliti sve i sva, reći ću vam da i dva puta dva jednako pet isto tako lepo zvuči.

Razmišljati je teško, zato većina ljudi sudi.

Hajdemo, druže Hivzija/Na Mjesec/Pa makar u nanulama

Sloboda i demokratija moguće su samo tamo gdje postoji uvijek živa i odlučna volja naroda da ne dozvoli da njime vladaju kao stadom.

Nijedan dan bez napisanog reda

Mudrac se ne pokazuje, zato ga svuda vide. Ne definiše se, zato je razgovjetan. Ne ističe sebe, i zato uspijeva. Ne hvališe se svojim poslom, zato traje. Ne spori se, i upravo iz tog razloga niko na svijetu ne može da se sa njim spori.

Kroz djela pravih pjesnika pojavljuju se mračne istine; ali to su istine, dok je skoro sve ostalo laž.

Dvije  stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni.

Vi ste so zemlji; ako so obljutavi, čim će se osoliti?

Šta će mi revolucija u kojoj ne mogu da plešem.

Sve moje carstvo je od ovoga sveta.

Ko na dlanu nema ranu, taj može držati i otrov

Neka se drugi hvale knjigama koje im je dato da napišu; ja se hvalim onima koje mi je dato da pročitam.  

Priznajem, više povjerenja imam u preobraćenog grešnika, nego u onoga koji nikada nije griješio.

Rulja ne voli bolesne i nesrećne ljude, ona voli zdrave i srećne koji im se žale na svoje nesreće, čudno, zar ne?

Ljudi putuju da bi se divili visini planina, velikim morskim talasima, dugačkim rijekama i širokom prostranstvu mora, kruženju zvijezda, a prolaze pokraj sebe i ne začudivši se.

Kada sunce kulture padne nisko, tad i patuljci bacaju velike sjene

Na kamenu koji se kotrlja ne skuplja se mahovina

Vrijeme ne teče. Vrijeme uvijek ostaje isto. Zapravo samo mi dolazimo i odlazimo.

Ono što se može izreći, nije istinito, a ono što je istinito, ne može se iskazati.

Svi ćemo umrijeti, svi, kakav cirkus! Samo to bi nas trebalo natjerati da volimo jedni druge, ali to ne činimo. Terorišemo jedni druge glupostima, pojede nas ništa.

Svaka istina prolazi kroz tri faze. U prvoj je izruguju. U drugoj – svi je snažno osporavaju. U trećoj je prihvaćena kao očita sama po sebi.