Osvrnuvši se na izdanje izabranih pjesama Sylvije Plath iz 1995., pokojni je Hrvoje Pejaković naveo da je „jedna od društvenih funkcija legendi što se pletu oko pojedinih pisaca zacijelo i pripitomljavanje njihove iznimnosti“. Zasigurno, legende što se ispletu oko pojedinog autora i njegovoga životopisa mogu uvelike kompromitirati pristup djelu. Posebno je to prisutno u ovom površnom modernom vremenu, gdje se prije poseže za nekim autorom zbog kakvih zanimljivih ili šokantnih biografskih pikanterija, nego što nam se njegovo djelo učini zanimljivim i očaravajućim. Tada, sve u duhu jeftinoga senzacionalizma, koprena legendarnosti prekrije istinsku umjetničku vrijednost teksta; na kraju preostaje pomalo naporan rad na skidanju trivijalnosti koje prijete da se pokažu kao jedina vrijednost i kriterij u proučavanju i iščitavanju djela.
Međutim, Arthur Rimbaud je primjer uistinu legendaranog pjesnika. Iako je ovdje Pejaković spomenuo „pripitomljavanje iznimnosti“, legenda koja obavija lik i djelo Arthura Rimbauda sve je, samo nije pripitomila percepciju iznimnosti koja se veže uz tog „prokletoga pjesnika“, dapače. Baci li se i površan pogled na biografiju, ona se otkriva kao – senzacionalna: odrastanje u obitelji bez oca, pod strogim, kršćanskim majčinim odgojem; pjesnički put koji je započeo u petnaestoj godini a završio u dvadesetoj, nakon toga autorska šutnja i prezir prema literaturi. Za vrijeme petogodišnjeg stvaralaštva prijeđen je put koji je promijenio dotadašnju sliku poezije; posvemašnje razaranje tradicije i stvaranje jezika koji je sve do danas ostao prajezikom moderne lirike (Hugo Friedrich o Rimbaudu u „Strukturi moderne lirike“). Zatim buran odnos s pjesnikom Verlaineom; traženje novoga „jezika duša“; nakon „amputacije od poezije“ smrt u trideset i sedmoj godini nakon putovanja i trgovanja po Africi. To su oni biografski podatci o pjesniku koji su više puta isticani, i uvelike su poznati. Naposljetku, tu je i Rimbaudovo djelo – revolucionarno, buntovno, prevratničko. Novo.
Krajem 2019., posve ispod radara, Hrvatsko društvo pisaca je u svojoj biblioteci „Poezija“ objavilo studiju o Rimbaudu Nikole Bertolina „Rimbaud ili objektivna poezija“. U kolovozu 2020., opet posve ispod radara, koprivnički Šareni dućan objavljuje „Iluminacije“, sa standardnim prijevodom Zvonimira Mrkonjića; izdanje koje se sastoji od istoimenog djela pjesama u prozi i poluautobiografskih prozno-lirskih zapisa „Sezona u paklu“, Rimbaudovih zadnjih autorskih radova. Ujedno, to su i zapisi oko kojih su se godinama lomila koplja i vodile rasprave, najprije o njihovom datiranju, a zatim u interpretaciji i tumačenju. Zbog svoje intonacije, motiva i tematike, naime, dugo se vremena smatralo da je „Sezona u paklu“ zadnje Rimbaudovo djelo (objavljeno 1873.), a da su tekstovi u „Iluminacijama“, iako objavljeni 1886. bez autorova znanja, nastajali prije i paralelno s njom. Naknadno je utvrđeno da su proze iz „Iluminacija“ stvarane sve do 1875. Zanimljivo je primjetiti kako se u svim dosadašnjim izdanjima Rimbaudove poezije prati kronološki tijek izdavanja, dok se u ovome slučaju „Iluminacije“ pojavljuju na početku, a slijedi ih „Sezona“. Slučaj ili ne, ali je činjenica kako se ove dvije knjige pojavljuju jedna za drugom u vrlo kratkom roku, prvenstveno stoga što Bertolinovo djelo predstavlja svojevrstan opširan komentar i studije upravo o ovim Rimbaudovim pjesmama u prozi. Bertolino je vrstan prevoditelj s francuskoga, kojemu je magnum opus upravo savršen prijevod cjelokupnoga Rimbaudova djela. Gotovo čitavoga svog prevoditeljskoga rada bio je posvećen upravo njemu, analizirajući, prepravljajući, tražeći i učeći. Ova studija je ujedno i „točka na i“ cjelokupnoga rada toga Hrvata talijanskoga podrijetla i naturaliziranoga Srbina, gdje jedno ne potire drugo, kako sam kaže.
„Rimbaud ili objektivna poezija“ je najprije objavljena u Francuskoj 2004., nakon toga u Beogradu 2009. i sad se pojavljuje u ijekaviziranom izdanju kod HDP. Jasno, Rimbaud je već odavno i klasik i kanon, uzdignut među najveće pjesnike ne samo modernoga europskog i svjetskog pjesništva, već pjesništva uopće, o kojemu su ispisane čitave biblioteke studija, eseja, kritika i analiza. Bertolinova je knjiga, stoga, i svojevrsna sinteza i kritičko promišljanje dosadašnjih probranih proučavanja i tumačenja pjesnikova opusa. Vrlo detaljanim i minucioznim načinom autor se hvata u koštac dešifriranja i interpretacija kompleksnih pjesnikovih tekstova, nastojeći raspršiti „zavodljive magle“ koje obavijaju pojedine analize redaka iz „Iluminacija“ i „Sezone u paklu“ (ili kako se navodi u ovoj knjizi, „Boravka u paklu“). Paralelno s navođenjem određenih trenutaka i situacija iz pjesnikova života, poseban je naglasak stavljen na tekstove „Iluminacija“, koji uistinu jesu jedni od najzagonetnijih, najnerazumljivijih pjesničkih tekstova, ali i tekstovi iznimne uzbudljivosti, poetske snage i ljepote. Uostalom, Bertolino i sam navodi da „kasni“ Rimbaud ne krije da ne piše za druge i da su tekstovi koje bilježi zapisi za vlastitu upotrebu. Stoga ne čudi što su toliko zagonetni: neka vrsta „kriptograma“ kako je Paul Valery nazvao Iluminacije. Zbirka „Iluminacije“ predstavlja rušenje svih zakona i mehanizama dotadašnje poezije, s jezikom koji je produkt želje za pjesničkom vidovitošću. Tumačenje se ne čini jednostavnim ni dostupnim; jedna od čari te zbirke je i u tome što je gotovo nemoguće izreći sadržaj te knjige, bar ne na prvi pogled. Gotovo da je smisao u samoj kompleksnosti, skoro pa kaotičnoj isprepletenosti slika, fantazmagorija… Stvaralačka mašta razara i nanovo stvara, a jedino pjesnik ima ključ te divlje parade, kako navodi u prozi „Parada“. Rimbaud je u jednom pismu iz 1871. naznačio da sebe želi učiniti vidovitim, i to dugotrajnim i temeljitim rastrojstvom svih osjetila. Pjesnička vidovitost, kako se navodi u Bertolinovoj studiji, trebala je dovesti do poetskog jezika koji će u najvećoj mogućoj mjeri biti jezik čistih formi,… srodan jeziku muzike i arhitekture. Težnja za takvom vrstom jezika dovodi i do objektivne poezije, gdje se riječ promatra kao ideja sa raznovrsnim, spontanim i neočekivanim konotacijama; u kojoj je JA netko drugi. Riječi treba osloboditi paralize stoljetnoga empirijskog i racionalnog upotrebljavanja, a novi pjesnički jezik sastojat će se od riječi koje hvataju i izražavaju ono što se ne može zarobiti u leksičkom kalupu nekog naziva. Izrazito, dakle, samosvojan čin, očigledan u činjenici svjesnoga rada i volje na brušenju pjesničke umjetnosti i vještine u procesu postajanja vidovitim. Ta „magija jezika“ počiva na sugestivnosti i više se ne obazire na uobičajenu razumljivost i razgovijetnost – nešto što će postati standardom moderne i avangardne poezije 20. st. Nimalo je stoga slučajno što su ga nadrealisti smatrali jednim od svojih prethodnika i „utemeljitelja“. Pogledati valja proze „Djetinjstvo“ ili „Barbarska“, npr: Dugo nakon danȃ i godišnjih doba, i bića i zemalja,/Stijeg od krvava mesa na svili mora i arktičkog cvijeća; (ono ne postoji)/Oporavljen od starih fanfara herojstva – što nam još napadaju srce i glavu – daleko od drevnih asasina(…)/Žeravice što pljušte u zapusima inja – Blagosti! Ti ognjevi u kiši vjetra od dijamanata, koju pušta zemaljsko srce vječno pugljenjeno za nas. („Barbarska“)
Bertolinovo djelo prikazuje, između ostaloga, putanju Rimbaudovoga stvaralaštva prema objektivnoj i depersonaliziranoj poeziji. Ističe na nekoliko mjesta da ta depersonalizacija nije htjela biti vid nekakve nekomunikativnosti ili izdvojenosti, nego dio procesa stvaranja sveopćega „jezika duša“. Redovito se isticala ta pjesnikova „alkemija riječi“ kojom se trebao mijenjati život – Rimbaud je pjesnik koji je djelom, stavovima i načinom života lomio granice koje bi sputavale njegov doživljaj svijeta. Rimbaudov životni stav preobražen je u poetski čin; želja za bijegom od moralne kaljuže palanačke zapadne civilizacije koje se grozio, rezultirala je buntovništvom u životu i djelu. Toliko je persona u njegovom biću (potvrda one da je „ja“ netko drugi); među njima i ličnost Genija kojega prikazuje i zaziva u pojedinim lirskim prozama „Iluminacija“. Bilo je pokušaja da se taj Genij objasni nekakvom vizijom Krista, međutim jasno je da su Genij i (nekakav) Krist božanskoga duha u suprotnosti. Rimbaud jest antikršćanin, ali ne u vidu prizivanja svojevrsnoga antikrista ili praznoga ateizma, već on kršćanstvu pretpostavlja univerzalni humanizam (Hugo Friedrich, govoreći o Rimbaudu u svojoj studiji „Struktura moderne lirike“, ističe da pjesnik zapaža da je rođenjem Kristovim rođen i malograđanin). Humanost, novo vrijeme, doba Genija u čovjeku je ono čemu Rimbaud teži. Kao što Bertolino ističe, taj Genij može proizvesti i svojevrsne analogije s Nietzcheovim nadčovjekom, kojemu nas filozof uči.
Želja za uništavanjem i uspostavljanjem novoga reda i jezika, ne samo pjesničkoga nego i „jezika duša“, dovela je do odustajanja i šutnje u književnosti. „Iluminacije“ su potvrda onoga Baudelaireova „novoga“ što je tražio na dnu pakla ili raja, svejedno. I poslije njih – potop. Ideja potopa (koju Rimbaud spominje u istoimenoj prozi) došla je nakon njega; taj potop obrušio se na cjelokupnu poeziju koja je došla poslije njegova djela. Redovito se nagađalo o razlozima Rimbaudovog odustajanja i prekida stvaralaštva; u tim nagađanjima dolazilo se do različitih tumačenja – mahom paradoksalnih, fantastičnih. Sam taj čin, koji je nastupio nakon stvaralačkog obrušavanja, jedna je od onih stvari koje su potaknule magle legendi i tumačenja koje obavijaju ovoga pjesnika. Otišao je do krajnjih granica gdje more uzima od neba (eto, da se poslužimo citatom još jednog buntovnika koji je odustao) i nije mogao ili nije znao dalje. Došao je do nepoznatoga, kao što je i predvidio u jednom od svojih programatskih pisama. Povratka više nije moglo biti, jer se potrudio da se nema čemu vratiti. Osim toga, u neopterećenosti svim društvenim i političkim konvencijama, kao da je želio sačuvati etičnost i povratiti moć istinske poezije. Pjesnikove društvene i pjesničke želje, doživjevši slom, rezultirale su usamljenošću, razočaranjem i odustajanjem; te su stvorile jedan od najintrigantnijih ali i istinski najtužnijih opusa u povijesti književnosti. Govori se čak i da je imao dovoljno karaktera da ušuti, jer bi daljnji rad značio samo razvodnjavanje svega dotadašnjega, nešto na što Rimbaud nije mogao pristati. Bertolino, sigurno je, u moru svih ispisanih tekstova o Rimbaudu, pokušava vratiti fokus na Rimbauda pjesnika, ne na „lutalicu sa đonovima od vjetra“, „prokletoga anđela“, „kradljivca vatre“ ili „mistika u divljem stanju“, kako ga se sve nazivalo (doduše, ne bez razloga).
U pogovoru ovoga izdanja „Iluminacija“ Denis Peričić ističe: Svi budući pjesnici, pa i oni znatno radikalniji, koji su odveli poeziju čak i s onu stranu sadržaja i značenja, poput npr. Tristana Tzare, Rimbaudu su dugovali nemjerljivo mnogo, a da pritom – unatoč tomu što su stvarali znatno duže – nisu dosegnuli njegovu genijalnost. Uistinu je nemjerljiv Rimbaudov utjecaj na poeziju modernoga izričaja, koji se pruža sve do naših dana. Osim na „književnu“ poeziju, Rimbauda na svom poetskom stjegu nose i popkulturni i rock pjesnici – Jim Morrison, Bob Dylan, Patti Smith… kao što se navodi u Peričićevu pogovoru. Ova dva naslova mogu vratiti interes za Rimbauda pjesnika i njegov aspekt „apsolutne metafore“ u vrijeme kada se pomalo bilježi odmak od stvarnosne poezije i kad se možda poeziji vraća ona izgubljena poetičnost, što je nestala u narativnosti i „poetiziranoj prozi“ pjesničke produkcije (barem) u posljednjem desetljeću.
Možda bi bilo pohvalno i korisno, kada već imamo „ijekaviziranu“ Bertolinovu studiju (a na poleđini knjige se navodi da je to svjestan čin vraćanja duga prvoj domovini i hvalevrijedan čin „retropatriotizma“) da se pojavi, ako je evo već nužno i ako se na hrvatskom tržištu ne zna čitati tekst na ekavici, i ijekaviziran Bertolinov prijevod Rimbaudove poezije (kao što je slučaj sa Frakturinim izdanjem Baudelaireovih „Cvjetova zla“), budući da Mrkonjićev ostavlja pomalo dojam usiljenosti i artificijelnosti. U Mrkonjićevu uratku, još od prve pojave početkom osamdesetih, kao da se gubi snaga, težina i cjelokupan značaj Rimbaudove poetske riječi, za razliku od dojma kojega ostavlja Bertolinov prijevod. Izbor riječi, fraza i arhaizama u Mrkonjićevu prijevodu odmiče fokus od Rimbaudove buntovnosti i modernosti koju je zagovarao te djeluje neprikladno, koliko nam makar i površno znanje francuskoga jezika omogućava da vidimo. Sve do pojave takvoga izdanja, može se posegnuti za BIGZ-ovim primjerkom „Alhemija reči“ iz 1979. ili Nolitovim „Sabranim delima“ iz 1991. Ako ništa drugo, nova verzija prijevoda može dobro doći zbog pobližeg upoznavanja i pronicanja u fenomen Rimbaudove poezije. Sigurno je da pjesnik njegova kalibra to traži i zaslužuje.
Nikola Jelinčić
