Piše: Jurica Pavičić
Godine 1999. američki režiser Terrence Malick osvojio je u Berlinu Zlatnog medvjeda s filmom “Tanka crvena linija” za koji mnogi drže da mu je posljednji stvarno dobar film.
Otada je američki klasik naredao niz filmova, među kojima su neki pobjeđivali i u Cannesu, no koji su i žestoko osporavani kao adolescentski i pretenciozni. Nema sumnje da će novi Malickov film “Vitez pehara” (Knight of Cups), predstavljen u ponedjeljak u Berlinu, još žešće podijeliti ljubitelje i osporavatelje.
Više nego pretenciozno
“Vitez pehara” (naslovljen po karti iz tarota) priča je o holivudskom režiseru Ricku ( Christian Bale) – bogatom, uspješnom i naočitom čovjeku koji dane provodi po zabavama. Film kronikalno prati Rickov život. Upoznajemo njegovog tiranskog oca, bivšu suprugu (Cate Blanchett), brata koji je svećenik humanitarac. Pratimo jednu njegovo vezu, potom drugu s australskom striptizetom, na koncu i treću sa udatom ženom (Natalie Portman) koja se odluči vratiti mužu. Sva ta zbivanja – dostatna za pet filmova – u “Vitezu pehara” izložena su fragmentarno i gotovo uzgred. Jer, prava tema Malickovog filma, kao uostalom i svakog Malickovog filma, jest ona metafizička. Počevši od uvodnog kadra s citatom Bunyanovog “Pilgrim’s Progressa”, pa do zadnje scene, Malickov film bavi se duhovnom zapitanošću lika koji ima sve, ali je ujedno od svega odsutno otkačen. U duhovnoj potrazi, junak prolazi sve, od crkve, preko posjete srpskoj gatari, do razgovorac s budističkim duhovnikom kojeg igra Leonard Cohen.
Oni koji su i dosad optuživali Malicka za pretencioznost, trebaju držati sablju u koricama dok ne vide “Viteza pehara” – jer, Malick ovim filmom pomiče granice značenja te riječi. Od prvog citata iz teološke literature, preko obvezatih prizora svemira, djeva koje sviraju harfu, pa do hermetičnih međunatpisa, bajoslovnih pejzaža i zalazaka sunca, “Vitez pehara” prava je smotra najopćijih općih mjesta filozofskog art-filma. Pri tom sve vrijeme vidite da je taj film radio darovit čovjek. Da je pisac, Malicku bi rekli da “ima rečenicu”. Malick i njegov meksički snimateljEmmanuel Lubezki čudesno koriste prostore Kalifornije, od kičastih vila da bijednih prometnih petlji i kanala. U sredini filma postoji segment – izlet u Las Vegas – koji spada u najljepše audiovizualne tvorevine koje sam vidio zadnjih godina. No, kad podvučete crtu, ne možete se oteti dojmu da je “Vitez pehara” film koji ima nešto adolescentsko, najskuplji self-help video koji je ikad itko napravio.
Berlinski triler
Osim Malickova filma, berlinski je kraj vikenda donio dva filma koja su ovdje pobudila dosta pažnje i mogu konkururati za nagrade. Prvi od njih stiže iz Gvatemale. Riječ je o filmu “Vulkan Ixcanul” režisera Jayroa Bustamantea. Snimljen na kaqchikel jeziku drevnih Maja i s lokalnim naturščicima kao glumcima, Bustamanteov film bavi se majanskim domorocima koji rade kao sezonski radnici na plantaži kave ispod naslovnog vulkana. Junakinja filma ( Mercedes Coroy) djevojka je koju otac predradnik kani udati za gazdu, no ona se spetlja s naočitim sezoncem koji joj laže da će je odvesti u SAD. Bustamanteov film izgleda opojno lijepo, zaplet je zanimljiv, a redatelj je majstorski radio s naturščicima. Koliko je sve to skupa ipak “National Geographic” najbolje će znati samo Gvatemalanci, no ovakvi filmovi u pravilu na festivalima prolaze sjajno.
Drugi film koji je ovdje pobudio puno pažnje lokalni je, berlinski triler “Victoria” režisera Sebastiana Schippera. Riječ je o virtuozno napravljen 130-minutnom krimiću o pljački banke, snimljenom u jednom kadru. “Victoria” kao da je dijete iz braka “Lole trči” i danske Dogme.
