Kada sam se prvi puta zadesila u Amsterdamu (a zadesila sam se mnogo kasnije nego u nekim drugim gradovima svijeta) ostala sam bez daha, zadivljena prizorom dotada neviđene ljepote. Kažem neviđene, iako sam prije Amsterdama bila u mnogim drugim gradovima koje ljudi drže lijepima. Bila sam u Veneciji i St. Petersburgu, u Parizu, Firenzi i Veroni, u Dubrovniku, u New Yorku, San Franciscu, Chicagu…
Pa ipak, samo je Amsterdam izazvao u meni neku vrstu bezuvjetne očaranosti. Bila je to ona ista vrsta hipnotičke fascinacije koja me tjerala da satima buljim u bakin jastuk i staklenu kuglu.
Jednom sam u amsterdamskom parku prisjela pored nekog zapuštenog starca koji je iz prljave vrećice vadio ostatke suhog kruha i hranio nevidljive patke.
– Živite u Amsterdamu? – promrmljao je starac.
– Čini se… . rekla sam.
– Odrasli ljudi ne žive u Amsterdamu…
– A gdje to žive odrasli ljudi? – pitala sam.
– Negdje drugdje… – promrmljao je starac oplaknuvši me mutnim pogledom.
– U Rotterdamu… – dodao je i nacerio se.
Pitala sam se da li mi varljivo sjećanje na dječju ideju o ljepoti i slučajan razgovor sa senilnim starcem u parku otkrivaju nešto više o samome gradu ili o samoj meni, o posjetiocu.
Dubravka Ugrešić
