Prevod: Tomislav Kargačin

Opis

Tajna u ovom smislu – skrivanje neke stvarnosti pozitivnim ili negativnim sredstvima – jedna je od najvećih tekovina čovečanstva. U suprosti spram dečje naivnosti u kojoj se svaka predstava odmah izgovara, u kojoj je svaki pothvat izložen pogledima, tajna u život ljudi unosi ogromno proširenje, jer raznovrsni sadržaji unatoč punom publicitetu jednostavno moraju ostati skriveni. Tajna otvara mogućnost jednog, takoreći, drugog sveta pored onog koji je pred nama, a uticaj tog drugog sveta na ovaj prvi je izvanredno snažan. Svaki se odnos između dva čoveka, između dve grupe ljudi karakteriše time da li se i koliko tajne u njemu skriva. Čak i tamo gde čovek ne primećuje postojanje tajne time menja ponašanje prikrivača, i samim tim modifikuje ceo odnos

Osvrt: Pozitivni i negativni potencijal tajne

Uvijek je zanimljivo vraćati se knjigama koje su pisane u daljoj prošlosti. Ne nužno zbog toga što sam stava da nas prošlost nešto pretjerano mnogo uči kako preživjeti sadašnjost, već prije svega zbog mogućnosti provjere koliko se vremena zaista mijenjaju, te koliko su neki društveni, sociološki ili antropološki procesi drugačiji danas u odnosu na vrijeme od prije, recimo, stotinu godina.

Takođe, zanimljivo je vraćati se takvim knjigama i zbog mogućnosti uvida u ispravnost onovremenih intelektualnih teza i promišljanja o budućnosti ka kojoj se svijet kretao. Ponovo ne zbog same istorije kao pseudoučiteljice života, nego zbog mogućnosti da se sagleda koliko je čovjekova misao fleksibilna i živa u vremenu.

Aktuelno djelo

U tom pogledu knjiga njemačkog sociologa Georga Zimela “O tajni i tajnom društvu”, objavljena prvi put krajem druge decenije prošlog vijeka, predstavlja izuzetno zanimljiv primjer jednog ovakvog vraćanja na mislioce koji su nastojali dokučiti nešto više o ustrojstvu našeg svijeta. Zimelova knjiga i danas djeluje aktuelno, kako svojim tematskim okvirom i teorijskim instrumentarijem koji je autor koristio, tako i fenomenom koji se bavi. Takođe, Zimelova pomenuta knjiga na svojstven način odiše esejističkim stilskim postupkom koji u mnogim svojim segmentima i danas djeluje svjež. Ako izuzmemo nekoliko omaški koje se odnose na poimanje rodnog pitanja, te izvjesno marginaliziranje žena i njihovo posmatranje kao objekata povijesti (koje jeste bilo moda onog vremena, ali opet ne bi trebalo sa naše vremenske distance ostati prešućeno), onda bi se moglo kazati da knjiga “O tajni i tajnom društvu” može itekako biti korisna za današnjeg čovjeka.

Propitujući fenomen tajne i tajnog društva, te njihov uticaj na ljudsku egzistenciju, Zimel polazi od pojedinca i njegovih odnosa sa drugima. U središte tog propitivanja autor postavlja ono što je znanje drugog čovjeka o nama. Tačnije, šta u tom procesu spoznavanja drugoga znače pojmovi istina i laž. Zimel ističe da nema objektivnog znanja o drugom čovjeku. Svaki pokušaj da se drugi pojmi sastoji se iz onoga što je subjektivno saznanje, a ono se potom grana na ono što su istina i laž o drugome. Što upućuje na zaključak, prema ovom sociologu, da na našu objektivnu sliku drugog čovjeka utiče realni odnosi u praktičnom i duševnom životu.

Ako bih nastojao još bliže objasniti ovu tvrdnju, onda bi se na osnovu onoga što se u knjizi “O tajni i tajnom društvu” iznosi moglo zaključiti da o drugom znamo samo onoliko koliko nam to omogućavaju međusobni odnosi i opštenja sa njim. Sve izvan toga, sve ono što ostaje unutar dubljih psiholoških prostranstava čovjekovih, za nas je potpuna nepoznanica.

Dakle, drugi je u tom slučaju ono što nam on kaže o sebi i ono što mi subjektivno vidimo u njemu. Tako se, piše Zimel, naši odnosi razvijaju na bazi uzajamnog znanja, a to znanje na bazi realnih odnosa; oba su neraskidivo isprepletena, a posredstvom njihovog izmjenjivanja unutar sociološkog uzajamnog dejstva pokazuje se ona tačka u kojoj biće i predstava svoje tajnovitosti jedinstvo čine empirijski opipljivim. Zanimljivo je u toj nemogućnosti objektivnog spoznavanja drugog osvrnuti se na neke značajke našeg vremena. Nije li internet-era do grotesknosti dovela ovu Zimelovu tvrdnju? Čini se da je znanje o drugom više nego ikad vezano za one površinske slojeve koje nam drugi o sebi posredstvom mrežnog svijeta daje. Time je, čini se, mogućnost spoznavanja drugog još udaljenija. Ovaj autor pravi i jednu diferencijaciju u tom pogledu, razlikuje da jednog čovjeka, ovisno o vlastitim afinitetima, neko doživljava na jedan, a neko na posve drugi način. To uvodi jednu rašomonsku perspektivu u doživljavanje drugog, potvrđujući time još jednom u kojoj je mjeri nemoguće imati cjelovitu sliku dugog čovjeka. Jer se on, prije svega, neprestano prilagođava kontekstu u kojem obitava, te otuda ta rašomonija kao način gledanja.

Demistifikovanje racionalnog

Zimel takođe na veoma zanimljiv način demistifikuje čovjekovu racionalnost i logičke norme u promišljanju svijeta. Prije svega misleći na ono što se odnosi na saznanje o drugom čovjeku putem njegovog iskaza. Naši stvarni psihološki procesi su, piše Zimel, ustvari, u daleko manjem obimu regulisani logički nego što se to čini na osnovu samog iskaza. Šta nam to u praksi međuljudskih odnosa pokazuje? Prije svega da ne postoji sigurno znanje o drugom. Da sve ono što drugi kaže o sebi jeste samo dio onoga što njegova stvarna priroda jeste. Bez obzira na to koliko, dakle, neki odnos bio dubinski, uvijek ostaju oni prostori koji su duboko lične prirode. Zimel će u tom okviru tajnu proglasiti blagotvornom, jer je nužnost tog prostor za samog sebe važna u pogledu čovjekove ravnoteže sa svijetom. Dakako, postoji mogućnost da se u tom pogledu upadne u neku dvostrukost ili slične kontradikcije, ali rukovodimo li se mišlju autora knjige “O tajni i tajnom društvu”, jasno je da je priroda ljudskog bića prije svega dualistička. Imajući to na umu, moguće je ustvrditi da je narušavanje čvrstih formi društvenih odnosa nužnost kako bi odnosi bili mogući i kako bi bio moguć njihov progres. Odnosi intimnog karaktera, precizira Zimel, čiji je formalni nosilac tjelesno-duševna blizina, gube svoju čar, štaviše i sam sadržaj intimnosti čim bliskost prestane da uključuje istovremeno distancu i da se smjenjuje sa prekidima. “Konačno, i ova je stvar od najveće važnosti: uzajamno znanje pozitivno uslovljava odnose, ali ne dejstvuje samostalno; odnosi pretpostavljaju i izvesno uzajamno neznanje i jednu određenu meru uzajamnog skrivanja, čiji je srazmer, naravno, izuzetno varijabilan.” Laž je, zaključiće na kraju Zimel, iako narušava navedene odnose, isto tako integrirajući element ustrojstva postojećih odnosa.

Naravno, ne pledira ovaj autor za laž kao ustrojstvo života. Treba u tom smislu imati na umu da se ne govori o laži u onom njenom aksiološki negativnom dijelu. Zimel uvodeći laž nastoji pokazati kako je ono što od sebe dajemo pred drugim uvijek jedan, putem selekcije i uređivanja, stilizovan isječak procesa predstavljanja sebe drugom. Sociolog zaključuje u tom pravcu da uopšte nikakvo drukčije saobraćanje i nikakvo drukčije društvo nije zamislivo, nego samo takvo koje počiva na teleološki određenom neznanju jednog čovjeka o drugom. Posredstvom tako postavljenog fenomena laži, Zimel dolazi do pitanja tajne. Ona u poimanju ovog sociologa otvara mogućnost jednog, takoreći, drugog svijeta pored onog koji je pred nama, a uticaj tog drugog svijeta na ovaj prvi je izvanredno snažan. “Svaki se odnos između dva čoveka, između dve grupe ljudi karakteriše time da li se i koliko tajne u njemu skriva. Čak i tamo gde čovek ne primećuje postojanje tajne, time menja ponašanje prikrivača i samim tim modifikuje ceo odnos…”

Tajna se nakon detaljnih razmatranja njenih pozitivnih indikacija u ovoj knjizi postavlja i u vrijednosno negativni okvir. Na tom mjestu ona ponovo dolazi u korelaciju sa laži. Jer se i jedna i druga mogu iskoristiti kao sredstvo za podjarmljivanje i obmanjivanje drugih. Tajna u tom pogledu postaje i superiornije sredstvo. Zimel iznosi da tajna, preciznije čovjek koji posjeduje neku tajnu (pa bila ona i najbanalnija dosjetka) postaje na neki poseban način društveno važan i privlačan. Sociolog posjedovanje tajne poredi sa nošenjem skupocjenih ukrasa koje jednako kao i tajna ima kao jedini zadatak da čovjeka izdvoji kao ličnost. Svi smo bar jednom u životu, ako ništa drugo u djetinjstvu, bili na neki način zaintrigirani što drugi posjeduje neku tajnu. Pa smo se na razne načine dovijali kako do nje doći i kako se tom nosiocu tajne približiti.

Priroda tajnog društva

Govoreći o tajni kao takvoj, Zimel iz ove postavke nastoji izvesti zaključak o prirodi tajnih društva. Te zašto se ljudi uopšte udružuju u tajna društva. Iako se može doimati da se radi o zastarjelom problemu, osvrnemo li se na mehanizme koji i danas upravljaju našim svijetom, vidjećemo da znatan broj postavki i karakteristika tajnih društava koje ovaj autor u knjizi “O tajni i tajnom društvu” iznosi itekako stoji. Zimel, naime, pokušava dokučiti šta je ključno za pojedinca koji se odluči postati članom neke tajne grupe. Ako se sjetimo malopređašnjeg primjera o privlačnosti nosioca tajne, onda neke stvari, u psihološkom smislu, postaju jasnije. Ono što je prilično zanimljivo za naš kontekst, kao i za kontekst svakog vremena u kojem su dominirali različiti oblici totalitarnih svijesti ili kolektivnih udruživanja ideološke prirode, jeste kako se čovjek ulazeći u takvu jednu skupinu, bez obzira na to kakvi ga individualni motivi pokreću, odlučuje biti isključivo nosilac određenih funkcija koje mu hijerarhija tajnog društva dozvoli. S tom razlikom što Zimel tvrdi da ljudi ulaze u tajna društva iz objektivnih razloga. Ne bi se baš moglo složiti sa ovom tvrdnjom. Prije svega ima li se na umu da ulaskom u tajno društvo pojedinac može steći određene koristi, što jeste objektivan egzistencijalni razlog, ali ukoliko se radi o tajnom društvu koje stoji sa druge strane etičkog, ti objektivni razlozi ne mogu biti amnestija. Nešto preciznije govoreći, ukoliko se pojedinac uključi u tajno društvo koje ima na umu izvršiti neki zločin, bez obzira na njegovu pasivnost ili eventualno neučestvovanje, on ne može biti opravdan time što je objektivnim razlozima lične materijalne ili neke druge koristi ušao u takvo društvo.

Na koncu treba reći da je Zimelova knjiga intelektualno izazovno i aktuelno štivo, precizno nijansirano u propitivanju fenomena tajne i tajnog društva. Bez manihejskih skliznuća u isključivo pozitivno ili negativno. Fenomeni kojima se ovaj sociolog još prije stotinu godina bavio sasvim sigurno još prožimaju naš svijet. A ako bismo nešto dublje zašli, mogli bismo zaključiti da je tajnovitost kako ju je Zimel poimao jedno do glavnih sredstava upravljanja našom planetom.

https://www.oslobodjenje.ba/magazin/kultura/osvrt-pozitivni-i-negativni-potencijal-tajne