Witold Gombrowicz: Dnevnik 1953-1969., Disput, Zagreb 2024.
Lijepih je četrdeset godina prošlo od jeseni 1985, kada je, zahvaljujući beogradskoj Prosveti i prevoditelju Petru Vujičiću, trosveščani dnevnik Witolda Gombrowicza postao dijelom južnoslavenskih, pa tako i hrvatske kulture. Dijarističko djelo tada već šesnaest godina pokojnog poljskog književnika, prozaista i romanopisca, izazvalo je veliko uzbuđenje u književnim i čitateljskim krugovima, pisalo se o njemu u tada vrlo brojnim magazinima za kulturu i književnost, a praktično sve dnevne novine u tadašnjoj zemlji osjetile su se dužnim da u svojim kulturnim rubrikama i tjednim književnim podliscima objave kritičke i esejističke izvještaje najumnijih čitatelja u zemlji o tom remek-djelu europske literature. Godine 1997, u pogovoru prvom cjelovitom i necenzuriranom izdanju Gombrowiczevih dnevnika, objavljenom u domovini, čuveni poljski pisac i književni povjesničar Wojciech Karpiński iznio je na prvi pogled spektakularnu i ekscentričnu tvrdnju da je “Dnevnik” najvažnije prozno djelo u ukupnoj povijesti poljske književnosti. Sam Gombrowicz je, ako me sjećanje ne izdaje, rekao da je su drugi pisci objavljivali dnevnike nakon što bi postali čuveni, dok je on pisao dnevnik da bi po njemu postao čuven. Ili je ta njegova autoironična tvrdnja ipak malo drukčije išla…
U “Dnevniku” nema uzbudljivih događaja ni velike povijesti, nema svjedočenja o slavnim suvremenicima, niti privatnih ekscentričnosti i pikanterija. U toj knjizi, tojest knjigama, nema zapravo ničega čega bi se inače našlo u dnevnim ispovijedanjima značajnih književnika našega vijeka. Samo jedan čovjek, s opsesivnim fokusom na vlastitoj ličnosti. Na prvi pogled bi se, ali tragično pogrešno, moglo pomisliti kako je riječ o kakvoj egomanijačkoj gnjavaži i u se zakopanoj i zatvorenoj emigrantskoj tužbalici. Ništa od toga, jer zadubljen u sebe i u slučaj vlastitog života, pritom lišen dara za trač i anegdotu, Gombrowicz piše o Poljskoj i Europi, o dvadesetom stoljeću i trenutku u kojem se zateklo čovječanstvo, o povijesti ideja i o stanju duha u odumiranju. Teško da smo ikad pred sobom imali paradoksalnije sklopljenu proznu knjigu: gledajući u sebe, on vidi cijeli svijet.
Četrdeset godina nakon tog izvanredno značajnog prijevoda Petra Vujičića, te kanonskog i u osnovi nenadmašnog Prosvetinog izdanja – jer nikada više nijedno ovdašnje Gombrowiczevo izdanje ne može proizvesti takav utjecaj, dobili smo zahvaljujući Disputu, prevoditelju Adrianu Cvitanoviću, ali i brizi poljske države i njezinih institucija za vlastitu kulturu i književnost, novo, jednotomno izdanje “Dnevnika”. Osim što se dijelom razlikuje od prethodnog, bitan je i sam novi prijevod. Manje zbog razlike između hrvatskoga i srpskog jezika – jer ne vjerujem da će Gombrowiczev “Dnevnik” biti u stanju da pročita itko od onih kojima je ta razlika važna na način da ne čitaju srpske prijevode – a mnogo više zbog samog autorskog čina. Novi prijevod Gombrowicza naprosto je novo književno djelo. I prilika za nas koji smo pisca već čitali u Vujičićevoj izvedbi da ga pročitamo i u izvedbi Cvitanovićevoj. Nakon što smo to učinili, zaključujemo da je “Dnevnik” preveo na uzoran način, s književnim darom i poštovanjem prema tekstu.
U moćnim književnostima i velikim kulturama, kakva poljska svakako jest, pisci nisu samostvorena čeljad – kakav će, recimo, morati da bude svaki hrvatski pisac s relevantnom europskom recepcijom – nego iza njih stoje velike nacionalne institucije. U Gombrowiczevom slučaju ta velika nacionalna institucija bila je poljski emigrantski časopis u Parizu, pod upravom Jerzyja Giedroyca, čuvena Kultura, gdje je Gombrowicz od 1953. u nastavcima objavljivao svoj “Dnevnik”. Da nije bilo te okolnosti, niti bi pisac mogao pisati takvu, ili žanrovski tako određenu knjigu, niti bi “Dnevnik” mogao postati jedno od najvažnijih europskih književnih djela svog vremena.
Witold Gombrowicz potekao je iz dobro stojeće, vajkadašnje poljske plemićke obitelji, podrijetlom iz Litve, s rodoslovom starijim od povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Odrastao je u blagostanju i razmaženosti, studirao pravo, mladost provodio po Parizu, u velikoj mjeri izvan zadane generacijske matrice. Kao tridesetpetogodišnjak se, kasnoga ljeta 1939, otputio u reklamno putovanje za novinare i uglednike, upravo sagrađenim brodom, od Europe do Buenos Airesa. Tako se, praktično nigdje, izvan vlastitoga svijeta, našao 1. rujna 1939. kada je njemačkim napadom na njegovu domovinu započeo Drugi svjetski rat. U Argentini živio je u samoći i bijedi, često i na rubu gladi. Izdržavao se kao sitni bankovni činovnik, e da bi se, zahvaljujući svom književnom geniju i pariškoj Kulturi, uzdigao poslije rata u europske književne vrhove. Umro je prerano, s nenavršenih šezdeset i pet, u Francuskoj, gdje je posljednjih godina živio. U njegovom slučaju nije sporedno reći da je bio – ateist.
Cenzura
Gombrowicz je u neka doba zabranio objavljivanje svojih djela u domovini, sve dok ne bude mogao biti objavljen, u necenzuriranoj verziji, njegov “Dnevnik”. A što je bilo cenzurirano? Neke u osnovi sitne antikomunističke invektive i cinizam na račun Sovjeta. Mjereno dužinom izostavljenog teksta, moglo bi se reći da je to bilo beznačajno. Mjereno važnošću tih dijelova unutar teksta, pri toj tvrdnji možemo i ostati. Ali za Gombrowicza nije postojala beznačajna cenzura, niti ga je zanimala mogućnost da zarad slave u domovini žrtvuje išta od svog dostojanstva. I tako je, godinama poslije smrti, bio zatajen u domovini. Sve do trenutka u kojem će, u vrijeme pada komunizma, postati ultimativna nacionalna veličina, čiji se značaj u Poljskoj danas nema s čime uspoređivati.
Krleža
Temperamentom različit od Gombrowicza, pa tako onda i stilom i načinom pisanja. Ali jednako prilježan dijarist. U čemu je, međutim, ključna razlika? U tome što je Gombrowiczev “Dnevnik”, čim je pisan, izlazio kod poljskog emigrantskog izdavača u Parizu, dok dnevnici Miroslava Krleže u Hrvatskoj nikad u cijelosti, pa čak ni većim svojim dijelom, nisu ni objavljeni. Jedino relativno cjelovito izdanje Krležinih dnevnika objavljeno je prije pola stoljeća – u Sarajevu. Da nije bilo Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine i bosanskog partijskog nakladnika Oslobođenja, danas ni u Hrvatskoj ne bismo ni znali za Krležine dnevnike. To je slikovit primjer razlike između ozbiljne i neozbiljne kulture. Mislimo na poljsku i hrvatsku kulturu, naravno.
Miljenko Jergović 14. 11. 2025
