Iz knjige Na rubu pameti, nastavak
Radost (4)
Indigniran što se je to moglo dogoditi u takvom hotelu kao što je “Evropa”, drugoga dana preselio sam se s gospođom Jadvigom Jesenskom u svoju kuću u vinogradu.
Iluzija gospođe Jadvige da se odmori pod nekakvim krovom koji nije ni hotelski, ni bordelski, obistinila se isto tako kao i njen strah pred kozičavim neznancem s kragnom od kaučuka i leptir–mašnom pepeljaste boje s bijelim točkicama. Jadviga je bila žena u nekom smislu vidovita i s njom nije bilo dosadno pijuckati burgundac, razgovarati o tome kako su ljudi glupi, slabi uglavnom, nesretni, slušati jesenji vjetar kako plače oko kuće, plamen kako liže u peći, a Jadviga priča o ljubavi i o tome kako je ljubav najveća laž među lažima. Jedan jedini put ljubila je u životu, a i to je bilo glupo.
Bila je Wernerova prva žena kad je on izdavao “Tribunu”, davno još prije rata dok je Werneru išlo sasvim slabo, kad su stanovali u bijednom stanicu od dvije sobe bez posluge i ona je sama kuhala i krpala i pušila najjeftinije cigarete. Stajala je u kuhinji, pekla palačinke, kad je netko pozvonio na ulaznim vratima. Pozvonio je dvadesetogodišnji mladić. Jadviga je, provirivši kroz stakleni dogled, znala već unaprijed da je to opet jedan književni početnik koji nosi rukopise za njenog supruga Wernera, urednika “Tribune” provincijalnu veličinu u našem provincijalnom književnom paviljonu, i, otvarajući vrata nepoznatim mladićima, ona je bila hladna, kao što već jesu hladne žene slavnih urednika književnih listova, koje peku palačinke i otvaraju vrata književnim početnicima.
Dolaze na njena vrata nepoznati mladići, donose svoje prve rukopise, ulaze kroz ta prljava vrata u književnost, u slavu, nervozni su, glas im treperi, a sve je zapravo neobično opasna igra koja svršava često na maglenoj pruzi, kao stara poderana krpa i jedini je znak da je pod krvavim kotačima parostroja završio opet jedan naš – kako ga onda u nekrolozima zovu – “nadobudni talenat”. Dolaze i zvone nepriznati “nadobudni talenti”, a onda piskaraju dalje, moljakaju, ponizuju se kao gladni psi, a zatim godinu-dvije kasnije, sami već “priznate lokalne veličine”, pljuju po njenom suprugu Werneru, uredniku “Tribune”, napadaju ga kao kretena, a kroz njena su vrata ušli u slavu i njen suprug Werner pomogao im je kod tog prvog, slabog starta. Još ni jedan od njih nije joj kasnije iz učtivosti skinuo šešir i svi je ogovaraju po krčmama da je nimfomanka. Pozna ona ta piskarala vrlo dobro i sve kulise našeg kulturnog i književnog pogona, gdje se sve slabo plaća, a od dugova i od mjenica ne može se odahnuti, i već godinama nema nitko ni uspjeha ni slave, sve zapravo humbug, prevara i najordinarnija laž! Sve rastrovano, sve se grize i truje kao koš otrovnica!
Nema gospodina kod kuće, odgovorila je uljudno na mladićev pozdrav, bacivši diskretan pogled na dječakove cipele, najpouzdanije mjerilo za sudbinu čovjeka koji je donio svoje rukopise gospodinu uredniku da ih štampa, da lansira novoga pjesnika, novoga genija, novoga desperatera, koji će svršiti kao što svršavaju svi: kod korektorskog stola, u ludnici ili na asfaltu kao prosjak.
Cipele toga čovjeka bile su doista poderane, a pete izlizane: stajao je pred njom na potplatima kao patak, a kroz krpice lijeve cipele provirivala je modroisprugana čarapa, uprljana crvenkastosmeđom bojom razmočene, stare, gnjile kože. Bila je kišovita jesen, konac listopada, a ta mokra kreatura pred njom stoji u svom pohabanom odijelu, prokisla do kože, bez kišobrana, bez paletota, zgužvana kao utopljenik.
“Što može biti taj dečko, pučki učitelj ili nesvršeni đak”, to je bila prva pomisao gospođe Jadvige kad se pojavila tajanstvena ličnost na njenim vratima, ličnost koja je u njenom životu odigrala ulogu najvećeg razočaranja. Iz polutmine hodnika čuo se šum kotlića koji šumi mehanički jer je pokvaren, a javlja se obično u najnezgodnijim trenucima, a iz kuhinje mirisalo je na rastopljenu mast: čulo se kako cvrče palačinke na tavi. Dečko na vratima bio je još dijete, bujne plave kose, a pogled mu je bio pun vedrine: cvijet jetrenke, obasjan suncem.
U krpama, izlizanih peta, u poderanim cipelama, kroz koje su provirivale grube čarape, dečko je bio lijep, proziran, iz njega je izbijala čudna, tajanstvena svjetlost, kakva izbija ispod starinskog laka na temperaturama iz Quattrocenta: pred gospođom Jadvigom stajao je Gabrijel u crvenoj tunici, opšivenoj zlatnim resama i donio joj radosnu vijest: srce je držao na dlanu, kosa mu je bila kovrčava, plava, a pogled apsolutna, ljetna, sunčana vedrina. To je bilo samo tren. U kolonadi, popločenoj crnobijelim mramornim pločama, s dalekim izgledom na zeleni morski zaton u renesansnom sumraku, kad zvono navještenja bruji po dolinama i nad vinogradima, u toj kolonadi šumio je pokvareni kotlić zahoda i taj se fantastičan događaj rasplinuo kao tamjan. Ostala je stvarnost palačinaka na rastopljenoj masti iz kuhinje, umorno žensko tijelo u parhetnom šlafroku na propuhu, na otvorenim vratima polumračnog hodnika.
Mladić se iznenadio što gospodina Wernera nema kod kuće. Danas je dvadeset i drugi listopada, a gospodin Werner mu je rekao da dvadeset i drugog listopada dođe po odgovor. Radi se naime o njegovim pjesmama, pak mu je rečeno da dvadeset i drugog dođe po odgovor.
Nemam pojma, gospodine! Izvolite se vratiti poslije objeda! Moga supruga sada nema kod kuće! Klanjam se!
Vrata su se zatvorila, i kad se gospođa Jadviga opet našla nad svojim palačinkama, sažalio joj se taj divni mladić od srca. Prokisao je, polubos je, gladan zacijelo, zašto ga nije pustila u sobu da se tamo ogrije? Zašto ga ne bi ponudila palačinkama? Ručkom? Zašto mu Werner ne bi štampao pjesme? U višem zanosu inspiracije požurila se gospođa Jadviga da stigne još mladića na stubama, a kad je ponovno otvorila vrata, on je još uvijek stajao tamo, sagnute glave, blijed i divan kao anđeo.
Čulo se kako kiša lijeva po dvorišnim krovovima, kako plaču žljebovi, sve je bilo natopljeno vlažnom listopadskom jugovinom, a mladić je, kad su se vrata bila zatvorila pred njim, osjetio kako mu klecaju koljena, kako su mu noge teške i gnjecave, kao nakvašeni hljebovi. U bespomoćnosti i strahu pred tim sudbonosnim dvadeset i drugim listopada koji treba da donese odluku da li se on – doista – rodio za pjesnika, mladić je ostao na istome mjestu, a kad su se vrata ponovno otvorila i ova mu je mila gospođa u tamnoljubičastom šlafroku ponudila da uđe, on je mislio da sanja. Ušao je u sobu slobodnoga mislioca i bakljonoše i barjaktara Wernera, u sobu krcatu knjigama, kipovima, slikama, u toplu, zagrijanu sobu s ogromnim erkerom i tropskim biljkama, a ona ga je draga dama zamolila da sjedne i da se odmori, jer gospodin Werner treba da stigne svake minute.
Sjeo je i počeo da priča gospođi kako je više od jedne ure čekao dolje na kiši pred bazarskim izlogom na uglu. Odmah uz dvokatnicu u kojoj su stanovali Wernerovi bio je bazar dječjih igračaka, a mladić je u tremi čekao svoj dvadeset i drugi listopada, promatrajući gumene lopte, lakirane parostrojeve i jednog bijelog kovrčavog pudla koji ima gubicu narumenjenu kao klaun. Miris gumije i obojadisanog lima što je strujao kroz otvorena bazarska vrata, onaj dragi miris igračaka dao je dječaku zamah i duboka potištenost, što je izgarala u njemu kao mokra svijeća, rasplamtjela se u sjajnu toplinu ljeta, u ogromnu senzaciju ljetnih radosti. U veselje dječjih obruča što se kotrljaju po zelenim livadama, u mirišljive lopte, u crvene zrakoplove, u kocke od kojih se slažu staromodne engleske luke, sa sivim maglenim nebom i jedrenjacima što se usidreni valjaju na valobranu, sa crnim oblakom dima jedne lađe koja plovi punom parom u Singapore, na Borneo, na Havaje… Cimeta ima po tim dućanima malog lučkog engleskog grada od dječjih kocaka, cimeta na bale, mirišljivih mirodija, ananasa, mjesečine plave kao tinta, a lađa plovi u Singapore, i tako, stojeći na kiši pred hazarskim izlogom, on je napisao pjesmu.
Ako mu gospođa dopušta, on će je pročitati…
Tako je Zvonimir Pavlas pročitao Jadvigi Jesenskoj svoju pjesmu, tako je dvadeset i drugoga listopada, dvije-tri godine prije rata, Werner otkrio Zvonimira Pavlasa kao novu nadu naše lirike, tako je počela jedna romansa koja tek što nije svršila s njenim odlaskom s tim Pavlasom.
Ne razumijem! Kakav je to Pavlas?
Zvonimir Tihomir Pavlas, urednik “Gazete”!
Pojma nisam imao da je Tihomir Pavlas, urednik “Gazete”, pisao pjesme! To je ona ista “Gazeta” koja je o našem “damengambitu u jednom od najotmjenijih hotela” objavila feljton?
Da! Upravo ta “Gazeta!”
To je onaj Tihomir Pavlas koji je prvi štampao vijest o “skandalu u vinogradu jednog veleindustrijalca”?
Da! To je taj gospodin Pavlas, jedina moja iskrena i stopostotna ljubav (bez ijedne neiskrene primisli). Werner i ja prigrlili smo ga, moglo bi se reći, doista, kao sina, Werner se zaljubio u njega, lansirao ga je svima uprkos, ja sam ga obukla, okupala, pokrpala, ishranila, preselio se k nama, Werner ga je namijestio u “Tribuni” kao tehničkog urednika, počeo je da polaže ispite, sredio se, Werner mu je štampao prvu knjigu pjesama, ja sam ga nosila na rukama, a četrnaeste, kad su Wernera uhapsili, utvrdili smo da je do prve premetačine došlo na Pavlasovu denuncijaciju. Bio je plaćeni konfident u uredništvu “Tribune”! A kad su mene uhapsili prije nekoliko godina zbog onog kokaina i kad sam popila nekakav cijankalij, Pavlasova “Gazeta” pila mi je krv za vrijeme čitave istrage. Od mene je stvarao senzaciju čitave jedne sedmice! Ljudi su ordinarne svinje!
Nismo u vinogradu stanovali ni nekoliko dana kad nas je još u prvom svitanju, probudio bjesomučan lavež Lorda. Netko je udarao o staklena vrata verande.
Tko je?
Policija!
Što želite?
Otvorite! Došao sam zbog prijavnica!
Zaludu sam objašnjavao tome gospodinu da stanujem u vlastitoj kući, pak je prema tome logično što se nisam specijalno prijavio, jer sam s pravom pretpostavio da je ta formalnost suvišna (to više što sam prijavljen kao kućevlasnik), ali kako se on zapravo više zanimao za moju podstanarku nego za mene, ispunio sam mu upitni arak s prijavnicama i tako sam se relativno brzo rješio te rane jutarnje posjete. Za nekoliko dana bio sam pozvan na nadležnu oblast i globljen sa tri osjetljive globe, svakom od pet stotina, i to zato što, prvo: nisam prijavio sebe, drugo: svoju podstanarku, a treće: što sam neistinitim navodima uznastojao da zavedem vlasti u bludnju.
Na inkriminiranoj prijavnici napisao sam za sebe da mi je zanimanje doktor prava bez zanimanja, bludnik, klevetnik, priležnik, razveden vlastitom krivnjom, po svjedocima utvrđeni preljubnik, zasad neporočan, a pod opaskom: problematična ličnost, moralno bolesna pojava.
Za gospođu Jadvigu: trostruka udovica, raspuštenica, bez određenog zanimanja, priležnica, živi od prodaje svoga vlastitog tijela. Pod Jadviginom opaskom: bila pod sumnjom kao krijumčarka kokaina, pokušala samoubojstvo, kažnjavana izgonom zbog nemorala, prva supruga šef-redaktora doktora Wernera.
U toj kući bluda i ludila, razvrata, moralnog truleža i grijeha proživio sam s gospođom Jadvigom Jesenskom sve do procesa. Onda je ona otputovala u Beč, a ja u zatvor.
Miroslav Krleža
Nastaviće se
