Suština Grahama Greenea
Predgovor iz 1966. godine
U trenutku kada se sa mnogih strana čuju prekori i tvrdnje da je roman došao u tešku krizu, da gubi svoje sokove i da se pretvara u pusti eksperiment i jalovo tehniciziranje, ljubitelju ovog roda književnosti prijatno je kada u ruke uzme jednu od knjiga Grahama Greenea. Jer u njegovim mnogobrojnim djelima, ono što nazivamo snažnom i dubokom vizijom života još uvijek nalazi svoj puni romaneskni odraz, prisutan na širokoj ljestvici ljudskih osjećanja i mogućnosti.
Za Greenea je s pravom rečeno da spada u onaj prilično mali broj pisaca koji iz novinske vijesti znaju da prave književnost. Prošlo je vrijeme kada smo mogli da ne znamo, da ne budemo obaviješteni, da trajemo nevini. Naš svijet je svijet basnoslovnih stvarnosti nastalih iz kondenzovanog užasa savremene legende, proroštva i mita – novinske vijesti. Ustanci, pogromi, revolucije, klanja, vješanja, bombe, geta. To je naš svakodnevni jutarnji obrok.
Po Greeneovom osjećanju stvari, naše vrijeme je ovaploćeni grijeh u kome svi učestvujemo. Njegova traženja, kako to primjećuje Zabel, usmjerena su na to da otkriju: na koji smo to način mi upali u ovaj košmar? Kojim smo to prevarnim činom izručeni na milost i nemilost kovitlacu istorije? Ne prezirući oblik lakog zabavnog romana u njegovom čistom stanju, Greene je sa lakoćom nizao romaneskne scenske prikaze našeg pometenog svijeta, koristeći se svim vidovima zbivanja datim na širokom geografskom fonu: od obala svoje rodne Britanije (Brightonska stijena), pa preko nacističke Njemačke (Tajni agent, Ministarstvo straha), prekastrovske Kube (Naš čovjek u Havani) i Indokine u predvečerje Dien Bien Phua (Tihi Amerikanac), do Konga (Gubave duše) i Duvalovog Haitija (Komedijaši).
Pored ovog zahvatanja tema sa svih izvora i sa svih strana, njegove ličnosti su nosile jedan najmanji zajednički sadržalac onoga što bi se moglo nazvati osnovnim ljudskim stanjem određenog vremenskog razdoblja. Uvijek spreman da se obavijesti o gorućem problemu jednog specifičnog društva i područja, on je uspio u onome što rijetko kome piscu polazi za rukom – da bude rječiti izvjestilac o naravima svoga vremena. Njegovi romani iz tridesetih godina zahvataju osnovne teme tog razdoblja: štrajkove i politička ubistva (To je bojno polje), neodgovornu ali moćnu silu međunarodnog kapitala (Engleska me stvorila), prljave mahinacije fabrikanata oružja (Plaćeni ubica) i građanski rat u Španiji (Tajni agent).
Ništa manje aktuelne građe nisu ni njegovi romani napisani u posljednjih dvadeset godina. Međutim, ovo je samo jedan od načina na koji je Greene sticao popularnost. Za slavu i mjesto koje on danas zauzima u anglosaksonskoj i svjetskoj književnosti, on ima da zahvali nizu mnogo ozbiljnijih djela, pisanih sa mnogo više ambicije i samozahtjeva. Prije svega, to su romani: Brightonska stijena, Moć i slava, Suština stvari, Kraj jedne ljubavne priče i Gubave duše, u kojima je pregao da na planu religioznih i moralnih istraživanja ucrta svoje bogate romaneskne estetičke arabeske.
Junak Greeneovog romana uvijek je jedan nemoćni čovjek koji, po riječima Andréa Rousseaua, „nije u stanju da savlada život kako bi pokušao da ga učini boljim, ili da mu bar da neki smisao. To je uvijek čovjek gonjen nesrećom i zlom, koji na kraju biva poražen“. Zato se, vjerovatno, Greene često i opredjeljivao za oblik takozvanog policijskog romana. Njegov zaplet uvijek obuhvata jedno lice sputano u klopku, da bismo na taj način izbliza mogli da pratimo njegovo nemoćno batrganje da se iz te klopke izvuče.
Svijet Grahama Greenea predstavlja jedan metaforični zupčanik, neumitni i neizbježni, koji svaku njegovu ličnost stavlja u međusobnu zavisnost – koji poraz jednog protagoniste prebacuje i na sve ostale učesnike. Pišući o Greeneu, Paul Rostenne bilježi: „Postoji izvjesni kolektivni doživljaj čovječanstva u kome učestvuju svi inokosni doživljaji pojedinaca.” U ovoj velikoj sudbinskoj pustolovini čovječanstva, Greene ne vidi mogućnost da pojedinac može slobodno da izmijeni tok mistične igre snaga sudbine. Za njega je samo jedna ličnost mogućna – i on to mjesto opredjeljuje Sudbini. Pri ovome, neprikrivena apsurdnost svih učesnika velike sudbinske igre nije tu samo zato da bi otkrila svu komičnost svog stanja, radi plemenite umjetničke zabave čitaoca, već isto tako da bi potvrdila svoju tragičnu stranu, kako bi tog istog čitaoca naterala i na razmišljanje. Greeneov roman umnogome je samo savremeni oblik antičke tragedije, po mjeri duša i ukusa današnjeg konzumenta književnih djela.
Bilo bi sasvim neumjesno kada bismo izišli sa tvrdnjom da je katolicizam u Grahamu Greeneu isključivo pitanje njegovog ubjeđenja, ili da njegovo preobraćenje u katoličanstvo nije ostavilo vidnog traga u njegovom književnom opusu. Greeneov umjetnički razvoj – kako to iznosi F. Wyndham – otkrio je, prije svega, pokušaj da se u engleski roman našeg vremena unesu dvije donekle zanemarene odlike: religiozno osjećanje i osjećanje važnosti ljudskog akta. Zapravo, da se engleskom romanu vrati ona posebna dimenzija koja ličnosti u njemu slika na zadnjem planu jednog svijeta u kome su one viđene očima Boga.
Čovjek je iznenađen, podvlači Wyndham, naročito pri čitanju njegovih ranijih djela, neprekidnim prisustvom elementa proganjanja: proganjanja zločinca od strane policije, izdajnika od strane izdanih, žrtve od strane progonitelja. U ovome treba vidjeti simboličnu sliku proganjanja ljudske duše od strane Boga. U docnijim Greeneovim knjigama ova religiozna tema dolazila je još i do jačeg izražaja: Bog je postajao progonitelj od koga nije bilo mogućno uteći, čak i onda kada je beznadežnost diktirala izlaze i rješenja koji su, sa katoličkog stanovišta, ličili na prokletstvo. Uklještene između patnji, mučene sažaljenjem, u strahu od prokletstva, Greeneove ličnosti često su žrtve isključivo svoje neoprostive ljubavi prema Bogu.
Međutim, mislim da bismo mogli reći da je Greene od one vrste katoličkih pisaca koji su, slično Claudelu, duboko osjećali, kako to iznosi John Atkins u svojoj studiji, da „katolički intelektualac mora u ovoj ili onoj prilici biti svjestan nespojivosti svojih religioznih ubjeđenja sa slikom svijeta u svojoj spoznaji”. Greene je rano postao svjestan ove činjenice, te je u više navrata potvrđivao svoju intelektualnost. Naravno, u dubini svojih osjećanja on je ostajao katolik, ali su njegovi izleti u intelektualizam dolazili često do izražaja. Rekao bih, na smjenu.
Jedan od ovih lucidnih intervala bio bi i njegov roman Suština stvari. Svakako, postoje mnoga tumačenja o „suštini“ koju je htio da u svome romanu iznese Greene. Kritika je u analizama ovoga djela išla od jedne krajnosti do druge: od tvrđenja da je ovo uzor katoličkog modernog romana, do potpune negacije bilo kakvog katoličkog sadržaja u njemu. Mi bismo se, međutim, najprije opredijelili za tumačenje koje je svojevremeno iznijela i Vida Marković, a to je da u Suštini stvari „težnja za ortodoksnom katoličkom dogmom, mada prisutna u djelu, ipak doživljuje poraz”. Sasvim je tačno da izobilje dobrote vodi Scobieja u propast i da neumoljivi katolički Bog kažnjava čovjeka za sve slabosti. Zaista, Greene u svojoj Suštini „žrtvuje Boga, a ne Scobieja. Bog postaje neprijatelj i krivac, a Scobie, to jest čovjek, ovde preuzima njegovu funkciju“. U izvjesnom smislu, suštinu možda treba tražiti u jednoj dalekoj i davno izrečenoj sumnji čovjeka u odnosu na Boga: „Oče, oče, zašto si me napustio!”
Strah, sažaljenje, nasilje, proganjanje i beskrajno čovjekovo traženje spasenja i ljubavi, po Wyndhamu, teme su koje se uporno ponavljaju u Greeneovim djelima. Ova tematika bila je uvijek obrađivana sa posebnim smislom za književnu tehniku: sve što je Greene dosad napisao čitljivo je i zabavno do najviših mogućnosti. Oštra opservacija, stil koji se bez zamagljivanja uvijek drži na visokom nivou intenzivnosti, osjetljivost za atmosferu – to bi bila obilježja njegove proze koja ga stavljaju u prednje redove književne generacije kojoj pripadaju i Elizabeth Bowen, Henry Green, William Golding, Richard Hughes i Lawrence Durrell.
Ali, i pored svega, njegov književni razvoj ipak nije u potpunosti zadovoljavao ni njegove savjernike katolike, niti pak njegove čitaoce s druge strane vjerskih barikada. Mnogim katolicima se činilo da se u svojim književnim jedrenjima isuviše približio vjetrovima koji vuku u prokletstvo, te da je s nedozvoljenom slobodom slikao „svu ljepotu i užas puti“, što je po dogmatskim učenjima rimske crkve heresis non modica (nemali jeres). Nekatolicima je, s druge strane, njegovo osjećanje grijeha izgledalo neukusno, a njegova zaokupljenost zlom i „prljavštinom” isuviše naglašena, dok je stalno isticanje patnje ocjenjivano kao besmisleno i umjetnički neumjesno.
Međutim, niko mu nije prebacivao umjetničku neiskrenost. Čak i oni koji su mu osporavali mnoge odlike, primjećivali su u njegovom djelu izvanredan spoj realizma i poezije. Zabel iznosi da je bar u tri svoja djela Greene bio daleki rođak Jamesa, Conrada i Joycea (To je bojno polje, Brightonska stijena i Moć i slava), dok u cjelini može podnijeti poređenja sa imenima kao što su Kafka, Auden, Faulkner i Mauriac.
U toku jedne decenije, ili više, on je stajao na pragu velike proze. Graham Greene je svakako izuzetni talenat engleske književnosti; on je našao instrument za ispitivanje naravi i tragičnog u svome vremenu – posuvraćenosti i ukletosti koje ovo naše vrijeme muče. Nadajmo se da će ga njegov oštri smisao za istoriju i zamašni talenat poslužiti i dalje. Čitaocu Suštine stvari ovakve nade neće izgledati neopravdane.
Aleksandar Stefanović
