1849.
Na početku godine. Dostojevski je pod utjecajem petraševca Spešneva.
Sprijateljuje se s jednim od aktivnih članova društva Petraševskoga, P. N. Filipovom,[55] о kojem uskoro piše u svom iskazu istražnoj komisiji: to je »još sasvim mlad čovjek, žustar i vrlo neiskusan… Ali ima mnogo vrlo lijepih osobina zbog kojih sam ga zavolio, naime, poštenje, otmjenu uljudnost, istinoljubivost, neustrašivost i neposrednost.«
Siječanj. Dostojevski priopćava Majkovu da su najaktivniji petraševci (»durovci«) osnovali društvo i odlučili da potajno pribave tiskaru. »Jednom, čini mi se u siječnju 1849. godine,[56] došao mi je F. M. Dostojevski i ostao da prenoći — stanovao sam u svom stanu sam — postelja mi je bila do zida, nasuprot divanu na kojem je bio prostrt ležaj za Dostojevskoga. I on mi tada reče da je dobio zadatak da mi nešto predloži — Petraševski je, veli, budala, glumac i brbljavac, od njega nikad nikakve koristi, pa su oni njegovi posjetioci koji su malo pametniji smislili nešto što Petraševski ne zna, a oni ga neće ni primiti u svoje kolo, to jest Spešnev, Pavle Filipov… i još njih pet-šest, ne sjećam se više ostalih, a među njima je bio i Dostojevski. I odlučili su da pozovu još sedmog ili osmog, to jest mene. A nakanili su da osnuju tajnu tiskaru i da tiskaju itd. Ja sam mu dokazivao kako je to lakoumno i nesigurno i kako srljaju u očitu propast… I sjećam se kako se Dostojevski, sjedeći kao Sokrat na samrti pred prijateljima, u noćnoj košulji s raskopčanim ovratnikom, poslužio svom svojom rječitošću, govoreći kako je to svetinja, kako smo dužni da spasimo domovinu i slično, tako da sam se ja najposlije počeo smijati i šaliti. ,Nećeš, dakle?’ — zaključio je. ,Neću, neću i neću.’ Ujutro, pošto smo popili čaj, reče mi na odlasku: ,Ne treba ni spominjati da о tome — nikome ni riječi.’ — ,Razumije se.’ Poslije sam doznao da su prema Filipovljevu crtežu naručili u različnim dijelovima grada ručni tiskarski stroj i da su ga dan-dva prije hapšenja sastavili u stanu jednog od njih.« (Pismo A. N. Majkova P. A. Viskovatovu. Zbornik Dostojevski, I, Petrograd, 1922.)
Siječanj — veljača. U »Domovinskim zapisima« izlaze prva dva dijela Netočke Nezvanove.
Od početka ožujka do polovice travnja. Sastanci u subotu kod Durova[57] i Paljma,[58] u kojima aktivno sudjeluje i F. M. Dostojevski.
Dne 1. ožujka. Agent III odsjeka Antoneli dojavljuje da se »Petraševski svraćao književniku Dostojevskom«.
Dne 1. travnja. Dostojevski se na sastanku kod Petraševskog izjašnjava za slobodu tiskanja knjiga, oslobađanje seljaka i reformu sudstva.
Dne 15. travnja. Na sastanku kod Petraševskog Dostojevski čita pismo Bjelinskoga Gogolju, koje je dobio od Pleščejeva iz Moskve.
»… Jedanput na sedmicu održavali su se kod Petraševskoga sastanci na kojima nikako nisu bili uvijek jedni te isti ljudi… To je bio zanimljiv kaleidoskop najrazličitijih mišljenja о tadašnjim događajima, odlukama vlasti, о najnovijim djelima iz različnih grana znanosti; prepričavale su se
gradske novosti, govorilo se glasno о svemu bez ikakva sustezanja. Katkad je po neki specijalist čitao referat nalik na predavanje: Jastržempski je predavao о političkoj ekonomiji, Danilevski о Fourierovu sustavu. Na jednom je sastanku Dostojevski pročitao pismo Bjelinskoga Gogolju…« (D.
Ahšarumov, Zapisi petraševca, Moskva—Lenjingrad, 1930, str. 27).
Travanj. Dostojevski je na ručku kod Spešneva gdje jedan petraševac, poručnik Grigorjev, čita agitacioni letak »Vojnički razgovor« u kojem se poziva narod da se obračuna s carem.
Dne 22. travnja. Tajni nalog III odsjeka da se uhapsi F. M. Dostojevski i predvede u III odsjek.
Povjerljivo
III ODSJEK OSOBNE PISARNICE NJEGOVA CARSKOG VELIČANSTVA
Petrograd 22. travnja 1849.
G. majoru Petrogradskog žandarmerijskog diviziona Br. 675 ČUDINOVU
Po carskoj naredbi nalažem Vašem gospodstvu da sutra, u četiri sata iza ponoći, uhapsite bivšeg inženjerijskog poručnika i literata Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koji stanuje na uglu Male
Morske i Voznesenskog prospekta, u Šiljevoj kući, na drugom katu, kod Bremera, da zapečatite sve njegove spise i knjige i da iste dostavite skupa s Dostojevskim u III odsjek osobne pisarnice Njegova Carskog Veličanstva. U ovoj prilici morate dobro pripaziti da ništa od spisa Dostojevskog ne ostane sakriveno.
Može se dogoditi da ćete kod Dostojevskog naći veliku količinu spisa i knjiga pa ih nećete moći odmah dostaviti u III odsjek, u tom slučaju dužni ste i jedne i druge složiti u jednu ili u dvije sobe, prema potrebi, i te sobe zapečatiti, a samog Dostojevskog smjesta predvesti u III odsjek. Ako pri zapečaćivanju spisa i knjiga Dostojevski bude tvrdio da neki od njih pripadaju kojoj drugoj osobi, nemojte obraćati pažnju na takve tvrdnje, nego sve zapečatite.
Pri izvršavanju ovog zadatka dužni ste poduzeti najstrože mjere opreza i budnosti, za što ćete biti osobno odgovorni. G. načelnik štaba žandarmerijskog korpusa Dubeljt pobrinut će se da uz vas bude oficir petrogradske policije i potreban broj žandara.
»General-ađutant grof Oriov.«
Dne 23. travnja. Između tri i četiri sata izjutra Dostojevski se vraća kući. Između četiri i pet sati žandari i policija pretražuju stan, hapse i odvode Dostojevskoga u III odsjek.
»Dvadeset drugi ili, bolje reći, dvadeset treći travnja (1849.), vratio sam se od Grigorjeva kući poslije tri sata, legao i odmah zaspao. Nije bilo prošlo ni sat vremena kad sam, kroza san, opazio da su u sobu ušli nekakvi sumnjivi i neobični ljudi. Zvecnula je sablja koja je slučajno zapela za nešto.
Kakvo je ovo čudo? Jedva nekako otvorim oči i čujem blag, simpatičan glas:
— Ustajte!
Gledam — policijski nadzornik bloka ili okruga, lijepih zalisaka. Ali nije govorio on, govorio je gospodin u plavoj odori s potpukovničkim epoletama.
— Šta se dogodilo? — upitah pridižući se s postelje.
— Došli smo po naređenju…
Gledam — zaista »po naređenju«. Na vratima stoji vojnik, također u plavom. Njemu je zvecnula sablja…
»Oho, tu smo, dakle!« — pomislih.
— Dopustite mi ipak… — počeh.
— Samo izvolite! Obucite se. Pričekat ćemo, molim lijepo — doda potpukovnik još simpatičnijim glasom.
Dok sam se oblačio, zatražili su sve moje knjige i počeli prekopavati — malo su šta našli, ali su sve prekopali. Spise i pisma uredno su povezali uzicom. Policijski je nadzornik mislio na sve; turio je glavu u peć i pročeprkao mojim čibukom po starom pepelu. Žandarmerijski je podoficir, na njegov zahtjev, stao na stolac i počeo se penjati na peć, ali mu se ruka omakla s opšivnice, pa je tresnuo na stolac, a sa stolcem na pod. Tada su se oštroumna gospoda uvjerila da na peći nema ničega. Na stolu je ležao srebrnjak od petnaest kopjejaka, star i iskrivljen. Nadzornik ga je pozorno razgledao i napokon klimnuo glavom potpukovniku.
— Da nije krivotvoren? — zapitah.
— Hm… to ipak treba istražiti… — promrmlja nadzornik i onda stavi i srebrnjak uz ostale stvari.
Izidosmo. Ispratiše nas prestrašena gazdarica i njezin sluga Ivan, koji je također bio vrlo uplašen, ali je gledao nekako tupo i svečano, kako je i priličilo; uostalom, pogled mu nije bio blagdanski svečan. Pred ulazom je stajala kočija; u nju posjedasmo vojnik, ja, nadzornik i potpukovnik. Krenuli smo na Fontanku, do Lančanog mosta pored Ljetnog perivoja…« (Zapis F. M. Dostojevskoga u albumu kćeri A. P. Miljukova 24. svibnja 1860.)
U 11 sati navečer. Svakog uhapšenika pozivaju u kabinet L. V. Dubeljta i odvode u tvrđavu sv. Petra i Pavla.
Fjodora Mihajloviča zatvaraju u Aleksejev revelin.
Dne 28. travnja. III odsjek dopušta A. A. Krajevskomu dä pusti u prodaju svibanjski broj »Domovinskih zapisa«, u kojem je objavljen treći dio pripovijesti Dostojevskoga Netočka Nezvanova, ali bez naznake autora.
Dne 6. svibnja. Istražna je komisija zadala Dostojevskom ova »preliminarna pitanja«: 1) kakav je karakter Petraševskoga kao čovjeka uopće i kao »političkog čovjeka« napose, 2) što se zbivalo na sastancima kod Petraševskog, 3) nije li društvo Petraševskoga imalo kakav tajni cilj?
Nakon 6. svibnja. Dostojevski »objašnjava«, zapravo odgovara na pitanje istražne komisije.
»… Zbog čega me okrivljuju? Zbog toga što sam govorio о politici, о Zapadu, о cenzuri i slično. Ali tko nije govorio i mislio u ovo naše doba о tim problemima? Pa zašto sam učio, zašto su naukom probudili u meni radoznalost ako nemam prava da iznesem svoje osobno mišljenje ili da se ne složim s mišljenjem koje je samo po sebi autoritativno? Na Zapadu se zbivaju strahote, odigrava se neviđena drama. Puca i ruši se vjekovni životni poredak. Sami temelji društva prijete da će se svaki čas srušiti i povući za sobom u propast cijelu naciju. Trideset šest milijuna ljudi svaki dan kao da stavlja na kocku svu svoju budućnost, imutak, opstanak svoj i svoje djece. Pa nije li ta slika takva da mora pobuditi pozornost, radoznalost, težnju za znanjem, potresti dušu? To je ona ista zemlja koja nam je dala nauku, neobraženost, evropsku civilizaciju; takav je prizor — lekcija! To je, najposlije, povijest, a povijest je nauka о budućnosti… Pa zar me zbilja okrivljuju zbog toga što gledam prilično ozbiljno na krizu od koje cvili i prelama se nesretna Francuska, što držim da je ta kriza možda historijski nužna u životu tog naroda, kao prijelazna faza (tko da sad to odgonetne?) koja će napokon dovesti do boljih vremena… … Govorio sam о cenzuri, о njenoj prekomjernoj strogosti u ovo naše doba i tužio sam se na to, jer sam osjećao da je nastao nekakav nesporazum, iz kojeg proistječe neprirodno stanje što tišti književnost. Bilo mi je žao što je književničko zvanje u ovo naše doba poniženo nekakvom nejasnom sumnjom, i što cenzura smatra književnika već unaprijed, još prije negoli je što napisao, za nekakva prirodna neprijatelja vlasti i uzima rukopis na razmatranje, opterećena očitim predrasudama. Žao mi je kad čujem da je neko djelo zabranjeno ne zato što su u njemu našli štogod liberalno, slobodoumno, nemoralno, nego, na primjer, zato što se pripovijest ili roman završava suviše žalosno, što je slika suviše mračna, mada ta slika ne krivi i ne sumnjiči nikoga u našem društvu i mada se sama tragedija dogodila posve slučajno i neovisno о društvu. … Književnosti je teško opstati u ovakvu neprirodnu položaju. Cijele grane umjetnosti moraju nestati — satira i tragedija ne mogu više opstati. Uz današnju strogu cenzuru ne može više biti takvih pisaca kao što su bili Gribojedov, Fonvizin, pa i Puškin. Satira ismijava porok, a ponajčešće porok pod krinkom vrline. A tko se sad može uopće ismijavati? Cenzor u svemu vidi nekakvu aluziju, sumnja nije li na nišanu koja ličnost, nema li tu žuči, ne opisuje li pisac nečije lice ili kakvo stanje…
… Tužio sam se, molio da se taj žalosni nesporazum što prije ukloni zato što volim književnost i ne mogu da se ne zanimam za nju, zato što znam da je književnost jedan od izraza života naroda, odraz društva… Bez književnosti ne može opstati društvo, a ja sam vidio da se ona gasi…
… Petraševski vjeruje Fourieru. Furjerizam je miroljubiv sistem, očarava dušu svojom ljepotom, osvaja srce onom ljubavlju prema čovječanstvu koja je nadahnjivala Fouriera dok je gradio svoj sistem, i zadivijava um svojom skladnošću. Ne privlači žučljivim napadima nego tako da nadahnjuje ljubavlju prema čovječanstvu. U tom sistemu nema mržnje. Furjerizam ne predviđa političke reforme; njegova je reforma ekonomska. Ne dira ni u vlast ni u privatno vlasništvo…
Ali, nema sumnje da je taj sistem štetan, prvo, već zato što je sistem, a drugo, ma koliko bio lijep, ipak je posve neostvarljiva utopija.
… Evo vam mog odgovora — iznio sam istinu.
Fjodor Dostojevski
Dne 14. rujna. Piše iz tvrđave M. M. Dostojevskom da je primio knjige (Shakespearea, Bibliju i »Domovinske zapise«).
Dne 30. rujna. Počelo suđenje petraševcima.
Dne 16. studenog. Završeno je suđenje petraševcima.
OSUDA
»Vojni sud utvrđuje da je optuženi Dostojevski kriv što je u ožujku mjesecu ove godine primio iz Moskve od (optuženog) plemića Pleščejeva prijepis zločinačkog pisma književnika Bjelinskog i čitao to pismo na sastancima: najprije kod optuženog Durova, zatim kod optuženog Petraševskog, i napokon je dao optuženom Mombeliju da ga prepiše u više primjeraka. Dostojevski je bio kod optuženog Spešneva kad je poručnik Grigorjev čitao svoj buntovnički sastavak pod naslovom Vojnički razgovor. I stoga je vojni sud osudio njega, bivšeg inženjerijskog poručnika Dostojevskog, zbog nepodnošenja prijave о širenju pisma književnika Bjelinskog, uperenog protiv vjere i vlasti, i zlonamjernog sastavka poručnika Grigorjeva, da mu se oduzmu… čin i sva prava raspolaganja imovinom te da se izvrši nad njim smrtna kazna strijeljanjem.«
Dne 19. studenog. Odluka višeg vojnog suda: »Bivšem poručniku Dostojevskom… oduzimaju se sva prava raspolaganja imovinom i upućuje se na prisilni rad u tvrđavama na osam godina«. Odluka Nikolaja I: »Na četiri godine, a poslije za redova«.
Dne 21. prosinca. »Opis plana utvrđenog na najvišem mjestu о izvršenju osude nad osuđenim zločincima«.[59]
»Na Semjonovu vježbalištu za vojne parade, ispred sredine bedema, postavit će se tri stupa visoka po jedan aršin. Jame ne treba kopati. Pokraj njih rasporedit će se po jedan bataljon lovačke i moskovske pukovnije tjelesne garde i divizion konjaničko-grenadirske pukovnije tjelesne garde.
Na dan 22. prosinca, u 9 sati ujutro, dopremit će se do tog mjesta zločinci u kočijama. Ispred povorke i iza nje jahat će po jedan vod petrogradskog žanđarmerijskog diviziona. Jahat će se kasom iz tvrđave, preko Neve, do Gagarincva pristaništa, kejom do Arsenala, Ljevačkom i Vladimirovom do Semjonova vježbališta za vojne parade. Uz svaku ekipažu jahat će sa svake strane po jedan žandar, a na čelu povorke paradni ađutant.
Zločinci će se dovesti do postrojenih jedinica. Kad iziđu iz ekipaže, dočekat će ih svećenik u pogrebnoj odeždi, s križem i sv. evanđeljem, pa će proći, okruženi pratnjom, pored postrojenih jedinica i stati na sredinu ispred njih.
Kad stanu ispred jedinica, pozvat će se oficiri i podoficiri na sredinu, komandirat će se pozdrav oružjem, bubnjari će tri puta sitno zabubnjati, pa će se pročitati osuda po pravilniku.
Nakon čitanja osude komandirat će se »na rame« i, uz bubnjanje, obavit će se obred. Plemićima će se svući vojna uniforma i iznad glave će im se prelomiti mač, naime onima koji su osuđeni na robiju.
Zatim će se svim zločincima navući bijele dugačke košulje (poručniku Paljmu neće se svući uniforma, niti će nad njim slomiti mač, niti će mu se obući dugačka košulja). Svećenik će ih blagosloviti i udaljiti se. Do stupova će se dovesti zločinci Petraševski, Mombeli i Grigorjev, zavezanih očiju. Pošto te zločince privežu za stupove, svakom će od njih prići na 15 koraka 15 redova, s nabijenim puškama, u pratnji podoficira. Ostali zločinci ostat će uz pratnju.
Nakon toga će se provesti u djelo carska konfirmacija.
Zatim će se zločinci obući u toplu odjeću. Petraševskog će okovati i uputiti s mjesta izricanja osude u određeno mjesto u pratnji žandara i kurira. Ostali se zločinci vraćaju u tvrđavu i razašilju po posebnom rasporedu…«
Dne 22. prosinca, u 7 sati ujutro. Zatočenici se otpremaju u zatvorenim kočijama na Semjonovo vježbalište. Čita se osuda о smrtnoj kazni strijeljanjem, prvu skupinu osuđenika vežu za stupove (Dostojevski je u drugoj skupini) i izdaje se naredba za strijeljanje. Smaknuće se odgađa i čita reskript о pomilovanju. Nakon čitanja osude na Semjonovu vježbalištu i povratka u tvrđavu
Dostojevski piše bratu:
»Brate, dragi moj prijatelju! Sve je odlučeno! Osuđen sam na četiri godine prisilnog rada u tvrđavi (zacijelo u Orenburgu), a zatim odlazim u redove. Danas, 22. prosinca, odvezli su nas na Semjonovo vježbalište. Ondje su nam svima pročitali smrtne osude, dali nam da poljubimo križ, prelomili nam nad glavama mačeve i navukli nam samrtničku oblaku (bijele košulje). Zatim su trojicu postavili uza stupove radi izvršenja kazne. Pozivali su nas po trojicu, pa sam ja bio u drugoj skupini, i nije mi ostalo više od minute života. Sjetio sam se tebe, brate, i svih tvojih; u posljednjoj si mi minuti ti, samo ti, bio na pameti, tada sam tek shvatio koliko te volim, brate moj mili! Dospio sam još zagrliti Pleščejeva i Durova, koji su stajali pokraj mene, i oprostiti se s njima. Napokon su zabubnjali signal za povlačenje, one koji su bili privezani za stupove doveli su natrag, pa su nam pročitali da nam je Njegovo Carsko Veličanstvo poklonilo život. Zatim su slijedile prave osude.«
Dne 22. prosinca. Nalog ministra vojske general-gubernatoru Zapadnog Sibira, pod brojem 998, da, po carskoj naredbi, dostavlja njegovu veličanstvu podatke о vladanju političkih zločinaca Durova, Dostojevskog i Jastržempskog.
Dne 23. ili 24. prosinca. Dostojevskom je oduzeto nekoliko listova rukopisa — skica za roman i dramu i pripovijetku Dječja bajka (poslije Mali junak).
Dne 24. prosinca. M. M. Dostojevski i A. P. Miljukov sastaju se s Fjodorom Mihajlovičem i Durovom u kući zapovjednika tvrđave. Iste noći. Iz tvrđave sv. Petra i Pavla kreće skupina okovanih zatvorenika (Dostojevski, Durov i Jastržempski) u pratnji kurira i žandara u Tobolsk.
Put je osuđenike vodio kroz petrogradsku, novgorodsku, jaroslavsku, vladimirsku, nižnjegorodsku, kazanjsku, vjatsku, permsku i tobolsku guberniju, a trajao je petnaest dana. Oko Urala studen je dosezala do 40 stupnjeva. »Promrzao sam bio do kosti« — sjećao se Dostojevski godine 1854.
Leonid Grosman
nastaviće se
