Govor Harolda Pintera povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost za 2005-tu godinu
Godine 1958. napisao sam:
“Nema sasvim jasne razlike između onoga što je stvarno i onoga što je nestvarno, niti između onoga što je istinito i onoga što je lažno. Nešto ne mora nužno biti ili istinito, ili lažno; nešto može istovremeno biti i istinito i lažno “.
Vjerujem da su ove tvrdnje i danas smislene i da i dalje vrijede za istraživanje stvarnosti kroz umjetnost. To je, dakle, ono čega se držim kao pisac; kao građanin, međutim, ne mogu to činim. Kao građanin moram pitati: Što je istina? Što je laž?
Istina u drami nekako uvijek izmiče. Nikada je ne otkrijete sasvim, ali je traganje za njom prisilna radnja. Ono je to što vas pokreće. To traganje je vaš zadatak. Najčešće se dogodi da se o istinu spotaknete negdje usput, u tmini, sudarite se s njom ili vam se ona na tren ukaže kao slika ili obris za koji mislite da uopće ne odgovara istini, pa često zapravo i ne shvatite da ste je otkrili. Međutim, prava je istina da se u dramskoj umjetnosti nikada ne može otkriti nešto što bi bila jedna jedina istina. Postoji mnogo istina. One osporavaju jedna drugu, uzmiču jedna pred drugom, odražavaju jedna drugu, ne obaziru se jedna na drugu, zadirkivaju jedna drugu ili sklanjaju pogled jedna od druge. Ponekad osjetite da ste dokučili istinu i na trenutak je držite u ruci, a ona vam brzo iscuri kroz prste i netragom nestane.
Često su me pitali kako nastaju moje drame. Ne umijem da odgovorim. Kao što nikada ne mogu ukratko prepričam svoje drame, jedino mogu reći da je tako bilo. To je ono što kažu. To je ono što se dogodilo.
Većina drama ishodi iz neke replike, riječi ili slike. Za riječju obično ubrzo slijedi slika. Navešću ovdje dva primjera tih prvih riječi koje su se sasvim iznenadno, onako niotkuda stvorile u mojoj glavi, da bi ih pratila slika, da bih ih pratio ja.
To su drame Povratak i Stara vremena. Prva replika u Povratku glasi: “Gdje su škare?” Prva riječ koju ćete čuti u Starim vremenima jeste: “Crnka”.
Ni u jednom ni u drugom slučaju nisam imao nikakvih dodatnih podataka.
U prvom slučaju bilo je očito da je netko tražio škare i pokušavao utvrditi gdje su, raspitujući se kod nekoga u koga je sumnjao da ih je po svoj prilici ukrao. Ja sam, međutim, nekako slutio da je osobu kojoj se ta osoba obraća baš briga za škare, kao što ju je, uostalom, baš briga i za onoga tko joj se obraća.
“Crnka”. To sam shvatio kao opis nečije kose, kose neke žene, i kao odgovor na pitanje. I u jednom iu drugom slučaju osjećao sam da moram dalje da tragam za tom stvari. Sve se odvijalo na vizualnom planu, nijanse su se postupno smjenjivale i bledele, od sjene ka svjetlosti.
Dramu uvijek počinjem tako što osobama dam imena A, B i C.
U drami koja je postala Povratak vidio sam nekog muškarca kako ulazi u prostranu sobu i postavlja pitanje jednom mlađem muškarcu koji sjedi na ružnoj sofi i čita novine za kladioničare. Na neki način sam sumnjao da je A otac, a da je B njegov sin, ali nisam imao dokaza za to. To se, međutim, potvrdilo nešto kasnije kada B (koji kasnije postaje Leni) kaže obraćajući se A (koji kasnije postaje Maks), “Tata, nećeš mi zamjeriti ako promijenim temu? Hoću te nešto pitati. Kako se zove ono jelo što si nam prije neki dan spremio za večeru?Kako ga ti ono zoveš? Što ne nabaviš neko pseto? Ti kuhaš ko za pse. Časna riječ. Misliš da kuhaš za čopor pasa “. Dakle, pošto se B obraća A riječju “tata”, izgledalo mi je logično pretpostaviti kako su njih dvojica otac i sin. A je očito istovremeno bio i kuhar i to njegovo kuhanje nije bilo posebno cijenjeno. Znači li to da u toj kući nema majke? Nisam znao. Ali, kako tada rekoh sebi, na početku nikada ne znamo što će se dogoditi na kraju.
“Crnka”. Veliki prozor. Večernje nebo. Muškarac, A (on kasnije postaje Bili) i žena, B (kasnije postaje Kate) sjede i ispijaju piće. “Debela ili mršava?” Pita muškarac. O kome oni to govore? A onda ugledam ženu kako stoji kraj prozora. To je C (kasnije postaje Ana) osvijetljena je drugačije, okrenuta im je leđima, vidi se crna kosa.
To je čudan trenutak, taj trenutak kada stvarate lica koja do tada uopće nisu postojala. Ono što slijedi je ćudljivo, neizvjesno, čak i halucinantno, mada ponekad može biti i nezaustavljiva lavina. Piščev položaj je čudan. U izvjesnom smislu njegovi ga junaci ne vole. Opiru mu se, s njima nije lako živjeti, nemoguće ih je definirati. Sigurno je da im ništa ne možete diktirati.Donekle možete s njima igrati neku igru bez pravog svršetka, ili igru mačke i miša, skrivača, ćorave bake. Na kraju ipak shvatite da ste suočeni s ljudima od krvi i mesa, ljudima koji imaju svoju volju i osjećajnost, sazdani su od dijelova koje ne možete mijenjati i pretvarate ih u nešto drugo, niti možete njima manipulirati.
Tako je jezik u umjetnosti i dalje krajnje dvosmislena transakcija, živi pijesak, trampolin, zamrznuti bazen koji vama, piscu, u svakom trenutku može se izmakne.
Ali, kao što rekoh, traganje za istinom nikada ne može prestati. Ono se ne može prekinuti, ne može se odgoditi. S njim se morate uhvatiti u koštac i to odmah, tu, na licu mjesta.
Političko kazalište postavlja potpuno drukčiji niz problema. Pridikovanja se mora izbjeći po svaku cijenu. Objektivnost je suštinski važna. Likovima se mora dozvoliti da udišu vlastiti zrak. Pisac ne može ih osudi i ograniči ih na to da zadovoljavaju njegov ukus, stavove ili predrasude. Mora biti spreman da im pristupa iz mnoštva različitih kutova i svih mogućih, pritom ničim neometanih perspektiva, možda da ih povremeno iznenadi, ali ipak da im pruži slobodu da sami biraju što će raditi. To ne funkcionira uvijek. Politička satira se, naravno, ne drži nijednog od ovih pravila; u suštini, kod nje stvari stoje sasvim suprotno, i upravo joj je to svrha.
Mislim da u drami Rođendan dozvoljavam da se čitav niz raznih mogućih tokova radnje odvija u gustoj šumi vjerojatnosti, prije no što se sve konačno usredotoči na potčinjavanje.
Gorštački jezik ne zahtijeva tako širok dijapazon radnji. Ostaje grub, kratak i ružan. Ipak, vojnicima koji se u drami pojavljuju sve to jeste na neki način zabavno. Čovjek ponekad zaboravi da mučitelje lako obuzme dosada. Povremeno im treba malo smijeha, ne bi li održali bodrost duha. To su, razumije se, potvrdili i događaji u Abu Graibu u Bagdadu. Gorštački jezik traje svega dvadeset minuta, ali bi mogao trajati sate i sate, u nedogled, uz ponavljanje jednog te istog obrasca, iz trena u tren, iz sata u sat.
S druge strane drama Prah prahu meni djeluje kao da se zbiva negdje pod vodom. Žena koja se davi, njena ruka koja se probija kroz valove, onda nestaje s vidika, pokušava dohvati druge, ali nikog ne nalazi, ni iznad ni ispod vode, nalazi samo sjene, odraze, nešto što pluta; žena kao izgubljena silueta u pejzažu koji se davi, žena koja ne može pobjeći od kobi za koju je vjerovala da je samo drugima namijenjena.
Ali, kao što su oni umrli, i ona mora umrijeti.
Politički jezik, onakav kakvim govore političari, uopće ne zalazi ni u jedno od ovih područja, budući da većina političara, na što ukazuju svi raspoloživi dokazi, nije zainteresirana za istinu već za vlast i održavanje te vlasti. Zarad održavanja te vlasti, od suštinskog je značaja da ljudi ostanu u neznanju, da žive ne saznavši istinu, čak ni istinu vlastitih života. Zato je ono što nas ovdje okružuje zapravo ogroman i gust splet laži kojima se hranimo.
Kao što svatko ovdje zna, invazija Iraka opravdavan je time što Sadam Husein posjeduje krajnje opasno oružje za masovno uništenje, takvo da se neke njegove vrste mogu ispaliti za svega 45 minuta i prouzročiti stravična razaranja. Bili smo uvjeravani da je to istina. To nije bila istina. Rečeno nam je da Irak ima veze s Al Qaidom i da zajednički snose odgovornost za zvjerstvo u New Yorku od 11. rujna 2001. godine. Uvjeravani smo da je to istina. To nije bila istina. Rečeno nam je da Irak ugrožava sigurnost cijelog svijeta. Uvjeravani smo da je to istina. To nije bila istina.
Istina je nešto potpuno drugačije. Istina se odnosi na to kako Sjedinjene Države shvaćaju svoju ulogu u svijetu i kako je po vlastitom nahođenju ostvaruju.
Međutim, prije no što se vratim u današnjicu, želio bih da se pozabavim nedavnom prošlošću, odnosno američkom vanjskom politikom od kraja Drugog svjetskog rata naovamo.Vjerujem da smo dužni da taj period podvrgnemo makar i svedenoj analizi, što je, uostalom, jedino što nam vrijeme ovdje dozvoljava.
Svi znaju što se dešavalo u Sovjetskom Savezu i diljem Istočne Europe u poslijeratnom razdoblju: sistematska brutalnost, široko rasprostranjena zvjerstva, nemilosrdno gušenje nezavisne misli. Sve je to jasno dokumentirano i provjereno.
Ono što ja ovdje, međutim, želim reći jest da su američki zločini počinjeni u istom tom razdoblju bili samo površno zabilježeni, da i ne govorimo da nisu bili dokumentirani, a kamoli priznati ili uopće proglašeni zločinima. Uvjeren sam da se ovim moramo pozabaviti i da je ta istina znatno utjecala na to gdje se svijet danas nalazi. Makar i da su, u izvjesnoj mjeri, bili ograničeni postojanjem Sovjetskog Saveza, koraci koje su Sjedinjene Države poduzimale diljem svijeta jasno su stavljali do znanja da one vjeruju kako imaju carte blanche da rade što god im je volja.
Direktna invazija jedne suverene zemlje zapravo nikad nije bila omiljeni metod Amerike. Ona se uglavnom radije odlučivala za ono što je sama opisivala kao “sukob malog intenziteta”.Kada se kaže da je nešto sukob malog intenziteta to znači da će tisuće ljudi izgubiti život, ali će umirati sporije nego što bi umirali ukoliko biste na njih odjednom bacili jednu bombu. To znači da time što inficirate srce jedne zemlje uspijevate izazovete zloćudni rast stanica pa možete promatrate kako gangrena buja. Kada je stanovništvo potčinjeno – ili pretučeno na smrt – što se svodi na isto – i kada se vaši prijatelji, vojnici i predstavnici velikih korporacija udobno smjeste u fotelje vlasti, onda stanete pred kamere i kažete da je demokracija pobijedila.To je bilo opće mjesto američke vanjske politike u godinama o kojima govorim.
Tragedija Nikaragve bila jedan takav izuzetno rječit primjer. Odlučio sam upravo nju ovdje navedem, kao snažnu ilustraciju načina na koji je Amerika sagledavala, ai danas sagledava, svoju ulogu u svijetu.
Prisustvovao sam jednom sastanku u američkoj ambasadi u Londonu krajem osamdesetih godina.
Kongres SAD je upravo trebalo odlučiti hoće li dati novac kontrašima u njihovoj borbi protiv države Nikaragve. Bio sam član delegacije koja je govorila u ime Nikaragve, ali je najvažniji član te delegacije bio otac džon Metcalfe. Naše američke sugovornike predvodio je Raymond Sajc (u to doba bio je drugi čovjek u veleposlanstvu, da bi kasnije i sam postao ambasador). Otac Metcalfe je rekao: “Gospodine, parohija na čijem sam čelu nalazi se na sjeveru Nikaragve. Moji parohijani su podigli školu, dispanzer, dom kulture. Živjeli smo mirno.Onda je prije nekoliko mjeseci jedna jedinica kontraša napala parohiju. Sve su uništili: školu, dispanzer, dom kulture. Silovali su medicinske sestre i učiteljice, na najbrutalniji način pobili liječnike. Ponašali su se kao divljaci. Molim Vas da zahtijevate od američke vlade da prestane pružati podršku toj užasnoj terorističkoj aktivnosti “.
Raymond Sajc je uživao veliki ugled kao racionalan, odgovoran i vrlo rafiniran čovjek. Vrlo poštovan u diplomatskim krugovima. Saslušao je, onda je na trenutak zastao, da bi potom progovorio s izvjesnom notom patosa u glasu. “Oče, moram vam nešto kažem”, rekao je. “U ratu uvijek stradaju nevini ljudi”. Zavladala je ledena tišina. Promatrali smo ga zaprepašteno. Ni trepnuo nije.
Zaista, uvijek stradaju nevini ljudi.
Na kraju je netko rekao: “Ali u ovom slučaju su ‘nevini ljudi’ žrtve stravičnih zlodjela koje podržava i financira vaša vlada, kao jedna od mnogih. Ako Kongres odobri još novca kontrašima, događat se nova takva zvjerstva. Zar nije tako? Nije li onda vaša vlada kriva zbog toga što podržava ubojstva i razaranja kojima su izloženi građani jedne suverene države? ”
Sajc se nije dao pokolebati. “Ne slažem se da ovako predočene činjenice potkrepljuju vaše tvrdnje”, kazao je.
Na izlasku iz veleposlanstva jedan službenik, Amerikanac, rekao mi je da uživa u mojim dramama. Nisam mu odgovorio.
Moram vas podsjetiti da je u to vrijeme predsjednik Reagan dao sljedeću izjavu: “Kontraši su moralni pandan našim očevima osnivačima”.
Sjedinjene Države su više od 40 godina podržavale brutalnu Somozinu diktaturu u Nikaragvi. Nikaragvanski narod predvođen Sandinista uspio je svrgnuti taj režim 1979. godine, u narodnoj revoluciji od koje je zastajao dah.
Nisu Sandinisti bili savršeni. I oni su bili poprilično arogantni, a njihova politička filozofija sadržavala je dosta proturječnih elemenata. Međutim, bili su inteligentni, racionalni i civilizirani. Htjeli su uspostaviti stabilno, pristojno, pluralističko društvo. Ukinuta je smrtna kazna. Digli su iz mrtvih stotine tisuća seljaka žestoko pogođenih siromaštvom. Preko sto tisuća obitelji dobilo je tapije na zemljište. Izgrađene su dvije tisuće škola. U hvale vrijednoj kampanji opismenjavanja nepismenost na selu svedena je na manje od jedne sedmine.Uveden je sustav besplatnog školovanja i zdravstvene zaštite. Za trećinu je smanjena stopa smrtnosti novorođenčadi. Dječja paraliza je iskorijenjena.
Sjedinjene Države su sva ta ostvarenja osudile kao marksističko-lenjinističku subverziju. Po mišljenju američke vlade time je bio uveden opasan presedan. Ako se Nikaragvi dozvoli da uspostavi elementarne norme socijalne i ekonomske pravde, ako joj se dozvoli da povisi standard zdravstvene zaštite i obrazovanja i izgraditi socijalno jedinstvo i nacionalno samopoštovanje, onda će i susjedne zemlje početi postavljati ista pitanja i da poduzimaju iste korake. U to vrijeme je, razumije se, postojao žestok otpor statusu quo u Salvadoru.
Ranije sam spomenuo “gusti splet laži” koji nas okružuje. Predsjednik Reagan je Nikaragvu obično opisivao kao “totalitarni kazamat”. Tu ocjenu su preuzimali manje-više svi mediji, a sasvim sigurno ju je preuzimala i britanska vlada, smatrajući je preciznom i objektivnom. U suštini, međutim, nema nikakvih dokaza koji bi potkrijepili tvrdnje o eskadronima smrti pod sandinističkom vlašću. Nema dokaza mučenja. Nije bilo dokaza sistematske ili zvanične vojne surovosti. U to vrijeme u Nikaragvi nije ubijen nijedan svećenik. Zapravo, u vladi su bila trojica svećenika, dvojica jezuita i jedan misionar. Totalitarni kazamati su postojali u neposrednom susjedstvu, u Salvadoru i Gvatemali. Sjedinjene Države su 1954. godine oborile demokratski izabranu vladu u Gvatemali i procjenjuje se da je preko 200 000 ljudi palo kao žrtva nekoliko vojnih diktatura koje su se smjenjivale jedna za drugom.
Šestorica najuglednijih svjetskih jezuita surovo su ubijena na centralnoameričke sveučilištu u Salvadoru 1989. godine; pobio ih jedan bataljon puka iz alkata koji se prethodno obučavao u Fort Beningu, u Georgiji. Onaj nepojamno hrabri nadbiskup Romero ubijen je dok je služio misu. Procjenjuje se da je život izgubilo 75 000 ljudi. Zašto su ti ljudi ubijeni? Ubijeni su zato što su vjerovali da je bolji život moguć i da ga treba ostvariti. To uvjerenje ih je smjesta kvalificiralo kao komuniste. Umrli su zato što su se usudili dovesti u pitanje status quo, sve ono siromaštvo, bolesti, ponižavanja i tlačenja koji su ih od rođenja pratili u stopu.
Na kraju su Sjedinjene Države oborile sandinističku vladu. Trebalo im je nekoliko godina jer je otpor bio znatan, ali su neprestani ekonomski progoni i 30 000 mrtvih konačno pokolebali duh nikaragvanskog naroda. Ljudi su bili iscrpljeni i siromaštvo ih je iznova pogodilo. U zemlju su se vratila casina. Nestala je besplatna zdravstvena zaštita i besplatno obrazovanje. Vratio se krupni biznis, željan osvete. Pobijedila je “demokracija”.
Samo, nikako se ne može reći da je ova “politika” bila ograničena isključivo na Centralnu Ameriku. Provođena je diljem svijeta. Beskonačno. A kao da se to nikada nije događalo.
Sjedinjene Države su podržavale, au mnogim slučajevima i ustoličile svaku desničarsku vojnu diktaturu u svijetu od završetka Drugog svjetskog rata. Mislim na Indoneziju, Grčku, Urugvaj, Brazil, Paragvaj, Haiti, Tursku, Filipine, Gvatemalu, Salvador i, razumije se, Čile. Užas koji su Sjedinjene Države donijele Čileu 1973. godine neće nikada moći da se odagna, niti da se oprosti.
U svim tim zemljama dogodile su se stotine tisuća ubojstava. Jesu li se ta ubojstva dogodila? I da li se u svakom pojedinačnom slučaju mogu pripisati američkoj vanjskoj politici?Odgovor glasi da, ona se jesu dogodila i – da, treba ih pripisati američkoj vanjskoj politici. Ali teško da ćete znati za to.
To se nikada nije dogodilo. Ništa se nikada nije dogodilo. Čak i kada se događalo nije se dogodilo. Nije bilo bitno. Nije bilo od značaja ni za koga. Zločini Sjedinjenih Država bili su sistematični, neprestani, nemilosrdni, užasni, ali je vrlo mali broj ljudi stvarno govorio o njima. Americi morate odati jedno priznanje. Provela je kliničku manipulaciju moći diljem svijeta predstavljajući se kao sila koja donosi opće dobro. To je briljantno, čak i domišljato, izuzetno uspješno hipnotisanje.
Tvrdim vam da su Sjedinjene Države, bez ikakve sumnje, najveća putujuća kazališna predstava na svijetu. Jesu možda brutalan, ne haju ni za koga, nemilosrdne su i prema svima se odnose s prezirom, ali su istovremeno i vrlo pametne. One su kao trgovački putnik koji se sam probija na tržištu, a najbolju mu prođu ima roba koja se zove ljubav prema sebi samome.To pobjeđuje. Oslušnite samo kako svi američki predsjednici na televiziji izgovaraju riječi “američki narod” kao u rečenici: “Ja kažem američkom narodu da je vrijeme da se pomolimo i da obranimo prava američkog naroda i tražim od američkog naroda povjeriti svom predsjedniku akciju koju on upravo namjerava poduzme u ime američkog naroda “.
To je blistava strateška igra. Jezik se tu zapravo koristi da bi se misao držala na odstojanju. Riječi “američki narod” većinom mekani jastuk koji jamči ušuškanost. Uopće nema potrebe da mislite. Samo se zavalite na jastuk. On, doduše, možda guši vašu inteligenciju i sposobnost kritičkog mišljenja, ali je zato vrlo udoban. To, razumije se, ne vrijedi za 40 milijuna ljudi koji žive ispod granice siromaštva, ni za dva milijuna muškaraca i žena zatočenih u onom ogromnom zatvorskom gulagu koji se proteže kroz cijele Sjedinjene Države.
Sjedinjene Države više ne opterećuju sukobima malog intenziteta. Ne vide više nikakvu svrhu da se uzdržavaju ili da prikrivaju svoje ponašanje. Sada otvoreno stavljaju karte na stol bez ikakvog straha i snebivanja. Jednostavno rečeno, ni najmanje ne haju za Ujedinjene nacije, međunarodno pravo ili kritičko mišljenje koje ionako smatraju nemoćnim i beznačajnim. A imaju i svoje umiljato jagnješce koje bleji dok ga vuku za sobom na uzici, bijednu i krotku Veliku Britaniju.
Što se dogodilo s našim moralnim osjećajem? Da li smo ga ikada uopće imali? Što te dvije riječi zapravo znače? Da li one možda imaju neke veze s jednim izrazom koji se danas vrlo rijetko koristi a glasi – savjest? Savjest koja se ne odnosi isključivo na ono što sami činimo, već podrazumijeva i zajedničku odgovornost za djela drugih? Je li sve to mrtvo? Pogledajmo Guantanamo. Stotine ljudi zatočene su bez optužnice već više od tri godine, nemaju pravnog zastupnika, njihova se procesna prava ne poštuju, tehnički su zauvijek pritvoreni. A ta potpuno nezakonita struktura opstaje unatoč tome što se njome krše Ženevske konvencije. Ono što se naziva “međunarodnom zajednicom” ne samo da to tolerira, već jedva da i razmišlja o tome. Počinitelj tog sramnog zločina jeste zemlja koja sebe proglašava “vođom slobodnog svijeta”. Razmišljamo li mi o zatočenicima u Guantanamu? Što mediji kažu o njima? Povremeno se tu i tamo ponešto pojavi – obično notica na šestoj stranici. Poslali su ih u ničiju zemlju iz koje se zaista možda nikada neće vratiti. U ovom trenutku mnogi među njima štrajkaju glađu, a onda ih silom hrane; ima među njima i stanovnika Velike Britanije. Nema nikakve milosti kod tog prisilnog hranjenja. Nema sedativa ni anestetika. Samo vam kroz nos gurnu sondu u grlo. Povraćate krv. To je mučenje. A što je britanski ministar vanjskih poslova rekao o tome? Ništa. Što je britanski premijer rekao o tome? Ništa. Zašto ništa?Zato što su Sjedinjene Države kazale: kritiziranje našeg ponašanja u Guantanamu predstavlja neprijateljski čin. Ili ste s nama ili ste protiv nas. Otud je Blair zanijemio.
Invazija Iraka je bila akt razbojništva, akt otvorenog državnog terorizma i potpunog prezira prema pojmu međunarodnog prava. Ta invazija je bila proizvoljna vojna akcija inspirirana čitavim nizom laži koje su se nadovezivale jedna na drugu i čudovišnom manipulacijom medija, pa samim tim i javnosti; akt proveden u namjeri da se konsolidira američka vojna i ekonomska kontrola Bliskog istoka, pri tom maskiran kao oslobađanje – što je poslužilo kao posljednje pribježište – pošto sva ostala opravdanja ni sebe nisu mogla opravdati. Bila je to žestoka demonstracija vojne sile koja je prouzročila smrt i sakaćenje tisuća nevinih ljudi.
Mi smo iračkom narodu donijeli mučenje, kazetne bombe, osiromašeni uran, bezbrojna nasumična ubojstva, jad, poniženje i smrt, a onda smo to nazvali “donošenjem slobode i demokracije na Bliski istok”.
Koliko ljudi treba ubiti prije no što ispunite uvjete da vas opišu kao masovnog ubojicu i ratnog zločinca? Sto tisuća? Meni se čini da je to više nego dovoljno. Zato bi bilo pravično da Bush i Blair budu izvedeni pred Međunarodni kazneni sud. Samo, Bush se dobro dosjetio. On nije ratificirao Međunarodni kazneni sud. Zato je i upozorio da će poslati marince bude li se na optuženičkoj klupi u tom sudu našao ijedan američki vojnik ili političar, kad već o političarima pričamo. Ali Tony Blair jeste ratificirao Sud pa stoga podliježe kaznenom gonjenju.Možemo dati njegovu adresu Sudu ako je zainteresiran. Adresa glasi: London, Downing Street broj 10.
U ovom kontekstu smrt je irelevantna. I Bush i Blair guraju smrt duboko u drugi plan. Američke bombe i projektili pobili su najmanje sto tisuća Iračana prije no što je pobuna počela. Ti ljudi nisu važni. Njihove smrti ne postoje. To je prazno, izbrisano. Čak nije ni zabilježeno da su mrtvi. “Ne bavimo se brojanjem leševa”, rekao je američki general Tommy Franks.
Na samom početku invazije na prvim stranicama britanskih listova objavljena je fotografija na kojoj Tony Blair ljubi u obraz nekog malog Iračanina. “Zahvalno dijete” pisalo je ispod slike. Nakon nekoliko dana pojavile su se nova slika i priča, na unutarnjim stranama, o jednom drugom četverogodišnjem dječaku, bez ruku. Obitelj mu je raznio projektil. Samo je on preživio. “Kad će mi se vratiti ruke?” Pitao je dječak. Od te priče se odustalo. E pa, Tony Blair nije držao u rukama tog dječaka, kao što nije držao u rukama tijelo nijednog drugog obogaljenog djeteta, niti ijedan krvavi leš. Krv je prljava. Prlja vam košulju i kravatu, i to baš dok držite iskren govor pred televizijskim kamerama.
Dvije tisuće mrtvih Amerikanaca predstavljaju neugodnost. Po mraku ih transportiraju do grobove. Pogrebi su nenametljive, daleko od očiju svijeta, na sigurnom. Osakaćeni trunu u svojim posteljama, neki će tu ostati do kraja života. Trunu i mrtvi i osakaćeni, samo u različitim vrstama grobove.
Navešću odlomak iz pjesme Pabla Nerude “Tumačim neke stvari”:
I jednog jutra sve je to gorjelo,
i jednog jutra lomače
provaljiva iz zemlje
gutajući živa bića,
i otada oganj, barut otada,
i otada krv.
Razbojnici s avionima i crnim Mavra,
razbojnici s prstenjem i kneginje,
razbojnici sa crnim fratrima i njihovim blagoslovom,
STIŽE zrakom da ubijaju djecu,
i ulicama je tekla krv djece,
tekla je jednostavno kao dječja krv.
Šakali koje bi i šakal prezreo,
kamenje koje bi i suha češljuga ispljunula
kad bi ga zagrizla,
riđovke koje bi i same riđovke omrznuo.
Pred vama sam vidio krv Španjolske
kako se propinje
da bi vas potopila u jednom jedinom valu
gordosti i noževa!
Generali,
izdajnici:
pogledajte moju mrtvu kuću,
vidi porušenu Španjolsku:
ali iz svake kuće izlazi goruća kovina
umjesto cvijeća,
ali iz svake rupe u Španjolskoj
izlazi Španjolska,
ali iz svakog mrtvog djeteta izlazi puška s očima,
ali iz svakog zločina izlaze meci
koji će kad tad pronaći skrovište vašeg srca.
Pitaćete: zašto nam njegova poezija
ne govori o snu i lišću,
ili o velikim vulkanima njegove domovine?
Dođite vidjeti krv po ulicama
dođite da vidite
krv po ulicama,
dođite da vidite krv
po ulicama!
Da budem sasvim jasan: time što ovdje citiram Nerudinu pjesmu nikako ne poredim republikansku Španjolsku s Irakom Sadama Huseina. Citiram Nerudu jer nigdje u suvremenoj poeziji nisam pročitao tako snažan i proživljen opis bombardiranja civila.
Već ranije rekoh da su Sjedinjene Države sada potpuno iskrene kada otvaraju karte. Točno tako stoje stvari. Njihova službeno proklamirana politika sada se definira kao “dominacija duž cijelog spektra”. Ovo nije moj, već njihov izraz. “Dominacija duž cijelog spektra” znači kontrolu kako nad kopnom, morem, zrakom i kosmosom, tako i nad svim postojećim resursima.
Sjedinjene Države sada imaju 702 vojna objekta u 132 zemlje diljem svijeta, uz, razumije se, ovaj časni izuzetak koji predstavlja Švedska. Ne znamo baš točno kako su stigle dotle, ali je izvjesno da su stigle.
Sjedinjene Države posjeduju 8 000 aktivnih i operativnih nuklearnih bojevih glava. Od toga je 2000 bojevih glava u punoj pripravnosti, mogu se lansirati uz upozorenje na 15 minuta.Sjedinjene Države razvijaju nove nuklearne sustave, poznate pod imenom “razbijači bunkera”. Britanci, vazda kooperativni, namjeravaju zamijeniti svoje nuklearne projektile tipa Trajdent. Pitam se samo koga drže na nišanu? Osamu bin Ladena? Vas? Mene? Nekog našeg komšiju? Kinu? Pariz? Tko će ga znati? Ono što znamo jest da to infantilno ludilo – posjedovanje nuklearnog oružja i prijetnja njime – leži u samoj srži aktualne američke političke filozofije. Moramo se prisjetiti da su Sjedinjene Države neprestano u vojnoj pripravnosti i da ne pokazuju ni najmanji znak da tu nešto mijenjaju.
Tisuće, ako ne i milijuni ljudi u samim Sjedinjenim Državama vidno su postiđeni i ogorčeni ponašanjem svoje vlade, samo, kako zasad stoje stvari, nisu monolitna politička snaga. Ipak nema izgleda da se rasprše ta zebnja, neizvjesnost i strah koji, kako vidimo, svakodnevno rastu u Sjedinjenim Državama. Znam da predsjednik Bush ima mnogo izuzetno stručnih pisaca govora, ali bih i ja želio da se prijavim za taj posao. Dobrovoljno. Predlažem sljedeći kratak govor kojim može preko televizije da se obrati naciji. Već ga vidim onako ozbiljnog, kose brižljivo začešljane, usana koje se katkad iskrive u osmijeh, neobično privlačnog, iskrenog, pobjedonosnog, muškarca koji je najopušteniji kad je u društvu drugih muškaraca.
“Bog je dobar. Bog je velik. Bog je dobar. Moj Bog je dobar. Bin Ladenov Bog je zao. Njegov Bog je zao. Sadamov Bog je bio zao, jedino što ga on nije ni imao. On je bio Barbarin. Mi nismo barbari. Mi ne odsijecaju glave ljudima. Mi vjerujemo u slobodu. I Bog vjeruje. Ja nisam Barbarin. Ja sam demokratski izabrani vođa jedne slobodoljubive demokracije. Mi smo suosjećajno društvo. Mi sa suosjećanjem dajemo elektrošokove i sa suosjećanjem ubrizgavamo smrtonosne injekcije. Mi smo velika nacija. Ja nisam diktator. On jeste. Ja nisam Barbarin. On jeste. I on jeste. Svi su oni barbari. Ja imam moralni autoritet. Vidite ovu pesnicu? To je moj moralni autoritet. I nemojte to zaboraviti “.
Pisac je cijelog života ranjiv, gotovo je ogoljen. Nema potrebe da kukamo zbog toga. Pisac je sam tako izabrao i okovao je sebe tim izborom. Točno je međutim i kada kažu da ste izloženi svim vjetrovima, a neki od tih vjetrova su zaista ledeni. Potpuno ste sami, sebi prepušteni, na vjetrometini, u praznom prostoru. Nema utočišta i nema zaštite – ukoliko ne lažete – au tom slučaju ste, razumije se, već izgradili vlastitu zaštitu i zapravo bi se moglo reći da postajete političar.
Večeras sam često spominjao smrt. Sada ću citirati svoju pjesmu “Smrt”.
Gdje je nađen mrtvac?
Tko je našao mrtvaca?
Da li je mrtvac bio mrtav kada je nađen?
Kako je nađen mrtvac?
Tko je bio taj mrtvac?
Tko bijaše otac ili kći, ili brat
Ili ujak, ili sestra, ili majka, ili sin
Ovog ostavljenog mrtvaca?
Da li je bio mrtav kada je ostavljen?
Da li je mrtvac ostavljen?
Tko ga je ostavio?
Da li je mrtvac bio gol ili obučen za putovanje?
Zašto ste odlučili mrtvaca proglasite mrtvim?
Da li ste proglasili mrtvaca mrtvim?
Koliko dobro ste poznavali mrtvaca?
Kako ste znali da je mrtvac mrtav?
Da li ste oprali mrtvaca
Jeste li mu oba oka zaklopila
Da li ste sahranili mrtvaca
Da li ste ga ostavili samog
Jeste li poljubili mrtvaca
Kada pogledamo u ogledalo pomislimo da je slika koju vidimo točna. Ali, pomaknemo li se i za milimetar, slika se mijenja. Zapravo gledamo u beskrajni niz odraza. Ponekad, međutim, pisac mora razbiti ogledalo – jer s onu stranu ogledala istina zuri u nas.
Vjerujem da unatoč ogromnim razlikama koje među nama postoje, svi mi, kao građani, treba da imamo čvrstu intelektualnu odlučnost da utvrdimo stvarnu istinu o svojim životima io društvima u kojima živimo; to je najvažniji zadatak svih nas. U stvari, to nam je obveza.
Ako takva odlučnost ne bude utjelovljena u našoj političkoj viziji, nema nade da ćemo vaspostaviti nešto što smo gotovo izgubili – dostojanstvo čovjeka.
Prevela Ljiljana Nedeljković
U tekstu su korišteni prijevodi Renate Ulmanski (Povratak) i Nade Ćurčija-Prodanović (Stara vremena), iz zbornika Harold Pinter, Pet drama, Nolit, Beograd, 1982, kao i prepjev Nikole Miličevića, iz knjige Pablo Neruda, Pjesme, Mladost, Zagreb , 1975.
