Lekcije iz bogatog života bišeg predsjednika Urugvaja Hosea Muhike, koji se bori sa kancerom

Prije deset godina, svijet je nakratko bio fasciniran Hoseom Muhikom. Bio je to narodni predsjednik Urugvaja koji je odbio predsjedničku palatu da bi živio u maloj kući sa limenim krovom sa suprugom i psom sa tri noge.

U obraćanjima svjetskim liderima, intervjuima sa stranim novinarima i dokumentarcima na Netfliksu, Pepe Muhika, kako je univerzalno poznat, podijelio je bezbroj anegdota iz životne priče dostojne filma. Pljačkao je banke kao ljevičarski urbani gerilac; preživio je 15 godina kao zatvorenik, uključujući vrijeme provedeno u rupi u zemlji gdje se sprijateljio sa žabom; i pomogao je da njegova mala južnoamerička nacija postane jedna od najzdravijih i društveno najliberalnijih demokratija u svijetu.

Mural posvećen bivšem predsjednikufoto: Shutterstock

Međutim, Muhikino nasljeđe biće više od njegove živopisne istorije i posvećenosti štednji. Postao je jedna od najuticajnijih i najvažnijih figura Latinske Amerike, velikim dijelom zbog svoje jednostavne filozofije o putu ka boljem društvu i srećnijem životu.

Sada, kako Muhika kaže, on se bori sa smrću. U aprilu je objavio da će ići na zračenje zbog tumora u jednjaku. Sa 89 godina i već dijagnostikovanim autoimunim oboljenjem, priznao je da će put ka oporavku biti mučan.

Nedavno sam pošao na periferiju Montevidea, glavnog grada Urugvaja, da posjetim gospodina Muhiku u njegovoj kući sa tri sobe, punoj knjiga i tegli sa ukiseljenim povrćem, na maloj farmi gdje decenijama uzgaja hrizanteme. Dok je sunce zalazilo jednog zimskog dana, sjedio je ispred peći na drva umotan u jaknu i sa vunenom kapom. Terapija ga je oslabila i ne jede gotovo ništa.

“Razgovaraš sa čudnim starcem”, rekao je, nagnuvši se da me pogleda izbliza, sa sjajem u očima. “Ne uklapam se u današnji svijet.”

I tako smo počeli.

Kako vam je zdravlje?

“Radili su mi zračenje. Moji ljekari kažu da je prošlo dobro, ali sam slomljen.

Mislim da je čovječanstvo, ovako kako ide, osuđeno na propast.

Zašto to kažete?

Trošimo mnogo vremena beskorisno. Možemo živjeti mirnije. Uzmimo za primijer Urugvaj, koji ima 3,5 miliona stanovnika. Uvozi 27 miliona pari cipela. Pravimo smeće i mukotrpno radimo. Zbog čega?

Slobodan si kada pobjegneš od zakona nužde – kada vrijeme svog života provodiš na ono što želiš. Ako ti se potrebe umnože, provodiš život zadovoljavajući te potrebe.

Ljudi mogu stvarati beskonačne potrebe. Tržište dominira nama i krade nam živote.

Čovječanstvo treba da radi manje, da ima više slobodnog vremena i da bude prizemnije. Zašto toliko smeća? Zašto moraš da mijenjaš auto? Mijenjaš frižider?

Postoji samo jedan život i on se završava. Moraš mu dati smisao. Boriti se za sreću, ne samo za bogatstvo.

Vjerujete li da čovječanstvo može da se promijeni?

Moglo bi da se promijeni. Ali tržište je veoma jako. Ono je stvorilo podsvjesnu kulturu koja dominira našim instinktom. To je subjektivno. To je nesvjesno. Pretvorilo nas je u proždrljive kupce. Živimo da bismo kupovali. Radimo da bismo kupovali. I živimo da bismo plaćali. Kredit je religija. Zato smo nekako zaglavili”.

Izgleda da gajite veliku nadu.

Biološki, imam nadu, jer vjerujem u čovjeka. Ali kad razmislim o tome, pesimista sam.

Ipak, vaši govori često imaju pozitivnu poruku.

Zato što je život lijep. Sa svim njegovim usponima i padovima, volim život. I gubim ga jer je došlo vrijeme da odem. Kakav smisao možemo dati životu? Čovjek, u poređenju sa drugim životinjama, ima sposobnost da pronađe svrhu.

Ili ne. Ako je ne pronađeš, tržište će te natjerati da plaćaš račune do kraja života.

Ako je pronađeš, imaćeš nešto za šta ćeš živjeti. Oni koji istražuju, oni koji sviraju muziku, oni koji vole sport, bilo šta. Nešto što ispunjava tvoj život.

Zašto ste odlučili da živite u sopstvenoj kući kao predsjednik?

Kulturni ostaci feudalizma ostaju. Crveni tepih. Pompa. Predsjednici vole da ih hvale.

Jednom sam otišao u Njemačku i smjestili su me u “mercedes-benz”. Vrata su bila teška oko 3.000 kilograma. Stavili su 40 motora naprijed i još 40 pozadi. Bilo me je sramota.

Imamo kuću za predsjednika koja ima četiri sprata. Da bi popio čaj moraš preći tri bloka. Beskorisno. Trebalo bi je pretvoriti u srednju školu.

Kako biste željeli da budete zapamćeni?

Ah, kao ono što jesam: ludi starac.

To je sve? Učinili ste mnogo.

Imam jednu stvar. Magiju riječi.

Knjiga je najveći čovjekov izum. Šteta što ljudi čitaju tako malo. Nemaju vremena.

Danas ljudi mnogo čitaju na telefonima.

Moj sam bacio prije četiri godine. Izluđivao me je. Po cio dan sam slušao besmislice.

Moramo naučiti da razgovaramo sa osobom u nama. On mi je spasao život. Pošto sam godinama bio sam, to je ostalo sa mnom.

Kad sam u polju i radim s traktorom, ponekad stanem da vidim kako mala ptica pravi svoje gnijezdo. Ona se rodila sa programom. Već je arhitekta. Niko je nije učio. Znaš li pećar pticu? One su savršeni zidari.

Divim se prirodi. Gotovo imam neku vrstu panteizma. Morate imati oči da je vidite.

Mravi su jedni od pravih komunista tamo. Mnogo su stariji od nas i nadživjeće nas. Sva bića koja žive u kolonijama su veoma jaka.

Vratimo se na telefone: Hoćete da kažete da su oni preveliki izazov za nas?

Nije kriv telefon. Mi smo ti koji nismo spremni. Način na koji ih koristimo je katastrofalan.

Djeca hodaju okolo sa univerzitetom u džepu. To je divno. Međutim, više smo napredovali u tehnologiji nego u vrijednostima.

Ipak, digitalni svijet je mjesto gdje se sada provodi veliki dio života.

Ništa ne može zamijeniti ovo. (Pokazuje na nas dvojicu kako razgovaramo.) Ne komuniciramo samo kroz riječi. Komuniciramo gestovima, našom kožom. Direktna komunikacija je nezamjenljiva.

Nismo toliko kao roboti. Naučili smo da mislimo, ali smo prije svega emotivna bića. Vjerujemo da odlučujemo glavom. Mnogo puta glava nalazi argumente da opravda odluke koje je donio stomak. Nismo toliko svjesni kao što izgledamo.

I to je u redu. Taj mehanizam nas održava u životu. Kao krava koja prati ono što je zeleno. Ako ima zelenog, ima hrane. Biće teško odreći se onoga što jesmo.

U prošlosti se izjavili da ne vjerujete u boga. Kakav je vaš stav prema bogu u ovom trenutku vašeg života?

Šezdeset odsto čovječanstva vjeruje u nešto i to se mora poštovati. Postoje pitanja bez odgovora. Koji je smisao života? Odakle dolazimo? Kuda idemo?

Ne prihvatamo lako činjenicu da smo mrav u beskonačnosti univerzuma. Treba nam nada u boga jer bismo htjeli da živimo.

Imate li neku vrstu boga?

Ne. Veoma poštujem ljude koji vjeruju. To je kao utjeha kada smo suočeni sa idejom smrti.

Jer kontradikcija života je u tome da je to biološki program dizajniran da se bori da živi. Ali od trenutka kada program počne, osuđeni ste na smrt.

Izgleda da je biologija važan dio vašeg pogleda na svijet.

Mi smo međusobno zavisni. Ne bismo mogli živjeti bez prokariota koje imamo u crijevima. Zavisimo od brojnih mikroorganizama koje ni ne vidimo. Život je lanac i još je pun misterija.

Nadam se da će ljudski život biti produžen, ali sam zabrinut. Ima mnogo ludaka sa atomskim oružjem. Puno fanatizma. Trebalo bi da gradimo vjetrenjače. Ipak, trošimo na oružje.

Koliko je čovjek komplikovano biće. I pametan i glup.

Intervju je objavljen u “Njujork tajmsu”

Priredila: A. Šofranac

https://www.vijesti.me/svijet/globus/723098/slobodan-si-kada-pobjegnes-od-zakona-nuzde