Pošto su mu 1864. umrli prva žena Marja Dimitrijevna i voljeni brat Mihail, Dostojevski se našao u teškom materijalnom, duhovnom i zdravstvenom položaju. Neko mu je vrijeme ozbiljno prijetila opasnost od dužničkih uza, uglavnom zbog dugova pokojnog brata koji je izdavao časopis »Epoha«. Gotovo je sav honorar od romana Zločin i kazna, koji je napisao u tim teškim prilikama, otišao vjerovnicima tako da nije od njega imao nikakve neposredne koristi. Za kraćeg boravka u inozemstvu zapao je u nove dugove, jer se nije mogao odrvati napasti od kocke. Zaprosio je Anu Vasiljevnu Korvin-Krukovsku, ali ga je ona odbila. U nekoliko je navrata prosio Apolinariju Prokofjevnu Suslovu, lijepu i naobraženu djevojku s kojom je provodio mnogo vremena, ali je svaki put doživio neuspjeh. Sve ga je češće spopadala padavica zbog čega je morao prekidati rad.
Prihvatio je bio ponudu nakladnika Stelovskoga da mu proda autorska prava na sva svoja do onda objavljena djela, te da napiše u određenom roku još jedan roman. To ga je natjeralo da kazuje Kockara u pero stenografkinji Ani Grigorjevnoj Snitkinoj kojom se, nakon poznanstva od nekoliko mjeseci, oženio u veljači 1867.
Pisac je i tada još bio u vrlo teškom položaju, zadužen i bolestan, ali se napokon smirio i živio sretno u braku. Ponajviše zbog zdravstvenih razloga odlučio je otputovati sa ženom na neko vrijeme u inozemstvo. Taj se boravak, međutim, oduljio na pune četiri godine. Proljeće i ljeto 1867. proveli su, uglavnom, u Njemačkoj, u Dresdenu i Baden-Badenu. Od vremena do vremena pisac nije mogao odoljeti kartaškoj strasti, pa je izgubio prilično novaca, zbog čega je bračni par gotovo neprestano kuburio. Žena je morala, između ostaloga, prodati i svoj nakit i krzneni kaput. U kolovozu iste godine pisac je sa ženom otputovao u Genevu. Na proputovanju kroz Basel posjetili su umjetničku galeriju, u kojoj se Dostojevskoga neobično snažno dojmio Holbeinova slika »Mrtvi Krist«.
Tom prilikom rekao je supruzi: »Zbog ovakve slike čovjek može izgubiti vjeru«. Uskoro je o toj slici progovorio u svom novom romanu. U Genevi je, u rujnu 1867, Dostojevski počeo pisati Idiota. Na dan 14. rujna pisao je prijatelju Majkovu: »Stigao sam u Genevu pun ideja. Zamislio sam jedan roman i, ako mi bog bude na pomoći, izleći će se značajno djelo koje možda neće biti lose. Beskrajno ga volim i pisat ću ga s užitkom i s mukom.«
O prvobitnoj piščevoj zamisli, koja je kasnije pretrpjela velike izmjene, možemo suditi na temelju planova i bilježaka iz njegovih radnih bilježnica koje su ostale sačuvane. U njima je riječ o dvjema petrogradskim obiteljima koje su pripadale tipu »slučajne obitelji«, kako je Dostojevski nazivao one obitelji za koje je držao da su karakteristične za njegovo doba, a koje su se naglo raspadale, moralno i materijalno. Jedna je obitelj bila »propala vlasteoska obitelj«, a njeni su članovi bili: general koji je proćerdao imutak u inozemstvu i vratio se kući da ondje proživi svoje posljednje dane, majka koja je »osoba dostojna poštovanja i plemenita, ali hirovita«, ljubimac obitelji — stariji sin, »ljepotan«, »posve buržujska narav, ali bi htio da bude originalan«, mlađi sin koga nitko ne voli — »idiot« i posvojče — odbačena i zapuštena Minjona. Druga obitelj nije bila tako jasno određena, a trebalo je da se sastoji od oca, »pokvarenjaka« koji »prijateljuje s onim prvim starcem, svojim školskim drugom«, majke koja »prijateljuje s majkom prve obitelji… jedna je tip vlastelinke, a druga tip petrogradske činovničke žene« i njihove kćeri — »junakinje«, zaručnice »Ijepotanove«, »uznosite« i »neobično lijepe« djevojke.
Važnu ulogu u stvaranju romana odigrao je događaj o kojemu je pisac čitao u ruskim novinama u rujnu 1867. U jednom provincijskom gradu vodio se proces protiv nekih Umeckih »zbog zloupotrebe roditeljske vlasti« i protiv njihove petnaestogodišnje kćeri koja je četiri puta pokušala iz osvete zapaliti roditeljsku kuću. Olga Umecka stopila se u piščevoj mašti s likom Minjone, a tek će kasnije, uz pomoć još nekih prototipova, odatle izrasti lik Nastasje Filipovne. Dostojevski u isto vrijeme pažljivo prati u novinama rad prvih porota koje su se tada uvodile po sudovima u Rusiji.
Lik »idiota« iz te prvobitne zamisli veoma se razlikovao od kneza Miškina iz konačne verzije romana. Taj je prvi »idiot« trebalo da bude uvrijeđen, nadmen i osvetoljubiv mladić koji je neumjeren i u dobru i u zlu. O njemu je pisac zapisao u svojim bilježnicama ovo: »Vrhunac očitovanja uznositosti i sebičnosti«, »bezgranična uznositost i bezgranična mržnja« i »u uznositosti traži izlaz i spas«. A evo što je zapisao o glavnoj misli romana: »Toliko snage, toliko strasti u mladom naraštaju, a ni u što ne vjeruju. Bezgraničan idealizam, izmiješan s bezgraničnim senzualizmom«.
Rad je sporo napredovao. Dostojevski nije volio Švicarsku, a ni klima u Genevi nije mu baš prijala. Ponovo se počeo kockati i, naravno, gubiti. Slijedili su novi napadaji padavice. Opet mu je ponestalo novca. Ali je pisac nastavio rad, jer je trebalo da roman izlazi u mjesečnim nastavcima od
Nove godine 1868. u časopisu »Ruski vjesnik«. U to je vrijeme opet pisao Majkovu: »Probijam se nekako kroz svoj roman, za divno čudo! Ulažem u njega sav svoj duh, igram na jednu jedinu kartu, pa kud puklo da puklo!«
U studenom je opet izgubio stanovitu svotu novaca na kocki, a u novinama je pročitao kako je neki seljak u Rusiji zaklao radi jednog sata neloga građanina govoreći: »Oprosti, Bože, tako ti Isukrsta!« Taj je događaj kasnije spomenuo u romanu, a zanimljivo je da se to dogodilo u kotaru koji se zvao Miškin!
Na dan 22. studenoga uništio je sve što je do tada bio napisao, a zatim je petnaest dana smišljao nov roman u kojemu je glavni junak bio novi lik »idiota« — knez Miškin. U te je dane, po vlastitu priznanju, mijanjao prosječno po šest planova na dan. Napokon je 6. prosinca počeo pisati drugu, konačnu verziju romana. Evo kako je u jednom pismu izložio glavnu promjenu u svojoj zamisli: »Odavno me već muči jedni, misao, ali sam se bojao da od nje napravim roman, jer je ta misao odviše teška i nisam spreman za nju, premda je neobično primamljiva i premda je volim. Ta je ideja — prikazati apsolutno divna čovjeka. Ništ. ne može biti teže od toga, po mom mišljenju, osobito u ovo naše doba… Ta se ideja i prije javljala u stanovitom umjetničkom obliku, ali amo stanovitom, a potreban je apsolutni oblik. Samo me moj očajni položaj nagnao da posegnem za tom nedozrelom mišlju. Riskirao sam, kao na ruleti: ,možda će pod perom sazrijeti!’«
U pismu koje je napisao sutradan svojoj nećakinji Sofiji Aleksandrovnoj Ivanovoj, kojoj je poslije posvetio Idiota u časopisu »Ruski vjesnik«, progovorio je još opširnije o toj misli: »Glavna je misao romana prikazati apsolutno divna čovjeka. Nema ništa teže od toga na svijetu, a pogotovo sada. Svi pisci, ne samo naši, nego čak i svi evropski, koji se god prihvatio da prikaže apsolutnu divotu — svi su zatajili dojednoga. Taj je zadatak, naime, neizmjerno težak. Divota je ideal, a ideal — ni naš, ni ideal civilizirane Evrope nije još ni približno ostvaren. Samo je jedno biće na svijetu apsolutno divno, a to je Krist, pa je pojava toga neizmjerno, beskrajno divnog bića svakako neizmjerno čudo (cijelo Evanđelje po Ivanu upućuje na to: njemu je čudo u samu utjelovljenju, u samoj pojavi divote).
Ali, kud sam ja zabrazdio! Reći ću samo to da je od svih divnih likova u kršćanskoj književnosti najzaokruženiji Don Quijote, ali je on divan samo zato što je u isti mah i smiješan. Dickensov Pickwick (beskrajno slabija zamisao od Don Quijota, ali svejedno snažna) također je smiješan i samo time osvaja čitaoca. Budi se sućut prema divoti što je ismijana i ne zna ni sama koliko vrijedi — i prema tome se javlja simpatija u čitaoca. U tom se buđenju sućuti i krije tajna humora. Jean Valjean[155] je također snažan pokušaj, ali on izaziva simpatiju zbog svoje užasne nesreće i nepravednosti društva prema njemu. Kod mene nema ničega nalik na to, ama baš ničega, pa se strašno bojim da ću doživjeti apsolutni neuspjeh.«
Ovo pismo prilično jasno pokazuje koji su uzori poslužili piscu u stvaranju lika kneza Miškina, ali isto tako i koliko je bio težak njegov zadatak da oživi i učini uvjerljivim takav lik. Nema sumnje da je Dostojevski potpuno uspio u tome — knez Miškin je živa i draga lično it, baš onakva, čini se, kakvu je autor želio stvoriti. Ona budi u čitao :u duboko sažaljenje i simpatiju.
Pa kako je pisac uspio izvesti tu čaroliju — prikazati moralno divno biće koje ipak nije puko oličenje dobrote, nego čovjek od krvi i mesa? Čini se da odgovor na to pitanje treba potražiti ponajprije u knežeyoj bolesti koja je bila i piščeva bolest — padavici, a zatim u nizu autobiografskih crta koje su postale sastavni dio umjetničkog lika. Miškinbvo raspoloženje prije napadaja padavice jednako je raspoloženju koje je obuzimalo Dostojevskoga u takvim trenucima. I jedan i drugi su proreli po nekoliko godina u mladosti odijeljeni od svijeta, pisac na robiji ul Sibiru, knez na liječenja u Švicarskoj, i jedan i drugi su voljeli decu. Opis smaknuća u romanu očito je sasvim autentičan — autor je stlivio junaku u usta ono što je sam vidio svojim očima. Obojica su uživala u vještini krasopisa, obojica su bili darežljivi. Onako kako se Miškin ponio kad je iznenada dobio nasljedstvo i kad su ga sa svih strana salijetali gotovo nepoznati ljudi, ponio se otprilike i sam pisac kad su ga salijetali vjerovnici pokojnog brata. Ono što je knez proživljavao s Nastasjom Filipovnom, proživljavao je otprilike i Dostojevski s Apolinarijom Suslovom. Neka Miškinova sjećanja na doživljaje u Švicarskoj odnose se na autorove vlastite dojmove iz inozemstva, a zgodu o podnapitu vojniku, s kojim je knez razmijenio križiće, doživio je pisac u Petrogradu dok je pisao Zločin i kaznu.
Ali nije samo u književnosti i u sebi Dostojevski tražio značajke idealne ličnosti, utjelovljenja dobrote i moralne ljepote, nego i u svojoj bližoj i daljoj okolini. Tako ga je, primjerice, veoma privlačila ličnost Vladimira Sergejeviča Solovjova, filozofa-mistika, njegova prijatelja, čija ga je glava čak podsjećala na Krista s neke slike koju je vidio. Zanimao ga je i suvremenik Fjodorov, bibliotekar, koji je živio kao najveći siromah, i doktor Gaas, Danac, koji je živio u Moskvi i obilazio zatvore čineći dobra djela zatvorenicima i kojeg izrijekom spominje u Idiotu, i »starac« Amvrosije u manastiru Optini koji će mu kasnije poslužiti kao jedan od prototipova za starca Zosimu u Braći Karamazovima. Zanimljivo je uopće pratiti razvoj toga tipa u piščevim potonjim djelima: u liku Makara Dolgorukog u Zutokljuncu (ili Mladiću, kako je dosad kod nas bio poznat taj roman), i napose u liku Aljoše Karamazova.
Usprkos velikim razlikama između prve i druge verzije romana, pisac je zadržao u drugoj verziji poneke likove i zgode iz prve verzije. Tako je »ljepotanova« obitelj bila zametak obitelji Ivolgin: generala, Ganje i Varje i njena zaručnika, lihvara Pticina. Lik ljepotanove zaručnice u mnogo čemu je nagovijestio lik uznosite Aglaje Jepančine. Najzamršeniju preobrazbu doživio je lik Nastasje Filipovne koja je na kraju naslijedila značajke četiriju prvobitno zamišljenih ženskih osoba.
Od četiri glavne osobe u romanu, kneza Miškina, Nastasje Filipovne, Aglaje i Rogožina, jedino o ovom posljednjem nije bilo ni spomena u prvoj verziji. Po nekim se znacima ipak može zaključiti da je Rogožin baštinio stanovite crte prvobitnog »idiota«, onog uznositog mladića, neumjerena i u dobru i u zlu, koji je čak trebalo da bude i ubojica. Reklo bi se da se prvotni »idiot« rastavio na dvije pole: dobru i zlu, i da su tako nastali likovi kneza Miškina i Rogožina. Međutim, na stvaranje Rogožinova lika nesumnjivo je utjecao još jedan istiniti slučaj ubojstva o kojemu je pisac čitao u to vrijeme u novinama. U ožujku te godine moskovski je trgovac Mazurin ubio draguljara Kalmikova, ali je tek u studenom bilo suđenje o kojemu su opširno izvješćivale tadašnje novine. Mazurin je nakon očeve smrti naslijedio imutak u vrijednosti od oko dva milijuna rubalja, ali je za razmjerno kratko vrijeme protratio cijelo to bogatstvo. Tada je pozvao k sebi Kalmikova, napao ga s leđa i zaklao britvom. Draguljarevo je mrtvo tijelo zatim pokrio voštanim platnom i stavio oko njega četiri plitice s nekim dezinfekcionim sredstvom. Mrtvo tijelo ležalo je nekoliko mjeseci u zatvorenoj trgovini, u kući u kojoj je ubojica stanovao s majkom. Policija je, pored britve, našla u kući i kuhinjski nož s tragovima krvi. Mazurin je izjavio da je taj nož kupio u kućanske svrhe mnogo prije ubojstva. Iz ovoga se jasno vidi koliko se pisac poslužio pojedinostima ovoga zločina pišući svoj roman.
Pod sam kraj godine, 30. prosinca 1867, Dostojevski je poslao prvih sedam poglavlja novoga romana uredniku »Ruskoga vjesnika«. Pismo Majkovu, koje je napisano tih dana, zanimljivo je po tome što pokazuje kako je nastao početak Idiota i kakvo je bilo piščevo mišljenje o njemu:
»Stvorio sam plan u glavnim crtama. Javljaju se još neke pojedinosti koje me veoma mame i potiču žar u meni. Ali cjelina? Ali junak? Cjelina, naime, ispada kod mene u obliku junaka. Tako se dogodilo. Moram stvoriti lik. Hoće li mi sazrijeti pod perom? A zamislite kakve su strahote iznikle same od sebe: pokazalo se da pored junaka imam i junakinju pa, prema tome, dvoje junaka!! A pored tih junaka još su dvije osobe neobično važne, to jest gotovo junaci. (Sporednih osoba na koje me sili radnja — ima bezbroj, a i roman će imati osam dijelova). Od četvero junaka, dvoje mi se jasno ocrtavaju u dusi, jedan se još ne ocrtava pravo, a četvrti, to jest glavni junak, neobično je slab. Možda mi u srcu i ne leži slabo, ali je užasno težak. U svakom slučaju, trebalo bi mi dvostruko više vremena (minimum) da napišem sve kako treba… Prvi je dio, po mom mišljenju, slab. Ali mi se čini da ima još jedan spas: to što još ništa nije kompromitirano, pa se može razviti u idućim dijelovima kako treba (o, kad bar bi!). Prvi je dio u suštini uvod, i ništa više. Treba samo da probudi bar neku radoznalost za ono što slijedi… U drugom dijelu mora sve biti konačno određeno (ali još ni približno neće biti razjašnjeno)… Drugi će dio odlučiti o svemu: on je najteži.«
Prvih sedam poglavlja bilo je objavljeno u siječanjskom broju »Ruskoga vjesnika« 1868, a do kraja veljače Dostojevski je napisao još devet poglavlja koja su izišla u veljačkom broju. Pošto je tako završio prvi dio romana, pisac ga je prestao pisati neko vrijeme, jer su se razboljeli i on i žena, a ni pisanje mu nije baš išlo od ruke. Na dan 24. veljače pisao je iz Geneve svojoj nećakinji Sofiji: »Ovaj me roman strašno muci, kao ni jedan do sada: na njega sam usredotočio odviše svojih nada.« Sedmicu dana kasnije pisao je opet Majkovu: »Nisam još počeo pisati drugi dio, iako sam dao časnu riječ da ću ga poslati do 1. travnja, omoć sam… iz temelja izmijenio cijeli plan (već po treći put); to mi je uzdrmalo živce, pa su napadaji učestan i pojačan se…«
Prvi dio romana postigao je velik uspjeh kod čitalaca. Evo što je o tome pisao autoru doktor Janovski 12. travnja iste godine: »… Masa je sva, ama baš sva, ushićena! U klubu, po malim salonima, u vlaku… posvuda i od svih se čuje samo jedno te isto: jeste ii čitali najnoviji roman Dostojevskoga? Pa to je divota, naprosto se ne možeš otrgnuti dok ne pročitaš i posljednju stranicu«.
U mjesecu svibnju pisca je snašao težak udarac. Umrla mu je kćerkica Sonja koja se bila rodila u veljači iste godine. Ta ga je smrt duboko potresla. U to je vrijeme napisao: »Usprkos svoj svojoj žalosti, radio sam cijeli ovaj mjesec dan i noć oko romana (kako sam prokleo svoj rad, kako mi je bilo teško i mrsko pisati!), a jedva da sam uznapredovao…« Potkraj mjeseca svibnja obitelj Dostojevskih preselila se iz Geneve u švicarski gradić Vevey. Tu je pisac nastavio raditi, ali prilično bezvoljno i sporo. Doznao je da ga nadzire tajna policija i da mu vlasti u Rusiji otvaraju pisma. U kolovozu je pisao Majkovu: »Toliko sam nezadovoljan svojim romanom da mi se gadi. Nametnuo sam sam sebi strahovitu napetost da bih mogao raditi, ali bez uspjeha: duša mi je bolesna. Sad ću još uložiti posljednji napor, za treći dio. Osovim li svoj roman na noge, oporavit ću se i ja, a ne osovim li ga, propao sam.«
U rujnu se bračni par Dostojevski preselio u Milano gdje je pisac nastavio rad. U listopadu je opet pisao Majkovu: »Ideja Idiota umalo da mi nije izmakla… Sad kad je vidim sasvim jasno, gorko sam uvjeren da nikad još u svojoj književnoj karijeri nisam imao ljepše ni bogatije poetske ideje od ove koja je sad iskrsnula iz detaljnog plana četvrtoga dijela.« Nekako je u isto vrijeme pisao nećakinji Sofiji: »Od četiri dijela romana koji pišem, samo sam tri dovršio, a četvrti, najvažniji, nisam još ni počeo pisati… Taj četvrti dio i njegov završetak ključna su točka moga djela: moglo bi se reći da sam cijeli roman zamislio i napisao zbog njegova raspleta.«
U studenom je Dostojevski sa ženom stigao u Firencu gdje su proveli cijelu zimu i gdje je pisac dovršio Idiota. Na dan 25. siječnja 1869. pisao je Ivanovoj: »Napokon sam dovršio Idiota! Pisao sam posljednja poglavlja dan i noć, obuzet tjeskobom, obuzet najstrašnijom zabrinutošću… Nezadovoljan sam romanom; on ne izražava ni deseti dio onoga što sam htio izraziti; ipak ga se ne odričem i svejednako volim svoju izjalovljenu misao.«
Osam godina kasnije, 14. veljače 1877, Dostojevski je napisao u pismu A.G. Kovneru: »Drago mi je što od svih mojih romana izdvajate Idiota kao najbolji. Zamislite da sam to čuo već od pedesetak ljudi, ako ne i više. Ta se knjiga svaku godinu dobro prodaje, štoviše, svaku godinu sve bolje. Ja vam to o Idiotu sad kažem zato što svi oni koji su mi govorili o njemu kao o mom najboljem djelu, imaju nešto posebno u svom mentalitetu što me je oduvijek zapanjivalo i sviđalo mi se.«
A godinu dana prije toga, nezadovoljan držanjem kritike prema Idiotu, zapisao je u svojoj bilježnici: »Mene nije nikad poticala kritika, nego publika. Tko od kritičara poznaje svršetak Idiota — prizor takve snage kakve nema u književnosti. E, a publika ga poznaje…«
Ondašnja kritika zaista nije pokazala mnogo razumijevanja za Idiota. Doduše, na prvi dio romana, koji je bio objelodanjen u »Ruskom vjesniku« na početku 1868, pohvalno se osvrnulo nekoliko novinskih recenzenata, ali su njihove recenzije bile šture i plitke. Još je neobičnije što nakon objavljivanja cijeloga romana nije bilo nikakva odaziva u štampi, pa čak ni kad je roman, pet godina kasnije, izišao u zasebnoj knjizi. Ta se šutnja kritike može objasniti jedino time što su u romanu, u jednu ruku, bile raskrinkane mnoge nepravde i opačine tadašnjega društva, što je zbunjivalo konzervativne i nazadne kritičare, i što je u njemu, u drugu ruku, bilo mnogo izravnih napada na omladinu i odjeka polemike s revolucionarnim demokratima, zbog čega neki napredni kritičari nisu bili kadri ocijeniti umjetnički značaj i domet cijeloga djela.
Zacijelo je prvi autoritativno i ozbiljno javno progovorio o Idiotu satiričar Saltikov-Ščedrin, i to posredno, u anonimnoj recenziji knjige jednoga drugog autora, godine 1871. On je tu napomenuo da je Idiot »pokušaj da se prikaže tip čovjeka koji je postigao potpunu moralnu i duhovnu ravnotežu«, pa je nastavio: »To je, tako reći, konačni cilj prema kojemu se čak i najradikalnija rješenja svih ostalih pitanja koja zanimaju društvo čine samo privremenim etapama… Ali što? Usprkos sjaju takva zadatka koji obuhvaća sve prelazne oblike napretka, g. Dostojevski nimalo ne zazire od toga da sam u isto vrijeme potkopava svoj naum prikazujući u sramnom obliku ljude kojih su napori usmjereni na onu stranu kojoj, po svemu sudeći, teži i autorova najskrovitija misao. Jeftino izrugivanje takozvanom nihilizmu i prezir prema pobuni kojoj uzroci ostaju uvijek nerazjašnjeni — sve to baca na djela g. Dostojevskoga mrlje koje mu nikako ne dolikuju, a uz slike koje svjedoče o velikoj umjetničkoj pronicavosti, stvara prizore koji pokazuju nekakvo odviše neposredno i površno shvaćanje života i njihovih pojava.«
Neki su kritičari zamjerili Dostojevskomu »fantastičan« značaj njegova romana. Na takve je zamjerke autor odgovorio u jednom pismu 26. veljače 1869. ovako: »Pa zar nije moj fantastični Idiot stvarnost, i to, štoviše, najsvakodnevnija! Ta upravo sad i mora biti takvih karaktera u našim
društvenim slojevima, otrgnutim od zemlje — slojevima koji u stvarnosti postaju fantastični. Ali što vrijedi govoriti! U romanu je štošta napisano na brzu ruku, štošta je razvučeno i nije uspjelo, ali je ponešto i uspjelo. Ja ne branim roman, nego svoju ideju.«
Lav Tolstoj je neobično cijenio Idiota. Jednom je u razgovoru rekao:
»Miškin je briljant koji za onoga tko voli briljante vrijedi cijele tisuće.«
Zlatko Crnković
