Čuj pjesmu vjetra u noći….

O ne,

ni kiše, ni snijega, ni vjetra nema,

meni se drijema, meni bolniku….

….Al strašna mene, mračna mora mori,

jer u meni se grozna neman krije,

da srce moje para, da me pije

svu krv i snagu što mi život tvori …

Čuj pjesmu vjetra u noći,

on naviješta srh što će doći

po snijegu i po hladnoći.

Čuj, taj huj.

TIN UJEVIĆ (stihovi pjesme „ Glas vjetra u noći“)

.

„SVETI“ NEMA PORODICE, NI ZAVIČAJA, NI RODA

Strast mistike je drugi Tinov izlaz iz beznađa. Ona nije bila toliko strašna i patnička kao njegova „ mistika strasti“, ali je bila trajnija i dopratila ga je, uglavnom vjerno, do groba. Dok su ostali mistici govorili o ekstazi, slasti i blaženstvu spajanja s Bogom, Tin pripovijeda o duhu duše, o najdubljoj unutrašnjosti duše. Bog nije biće, u nama je, i milost čovjeka je da se vrati toj svojoj najdubljoj unutrašnjosti, svome prapočetku i postane time natprirodno biće, novo. A staro biće mora umrijeti: stari Tin je mrtav.

Njegovo staro indijsko iskustvo došlo je osobito tada na snagu. Primjer Budhine blagosti i prijatnosti spojene s otmjenošću, odricanja od udobna i raskošna života u korist života stradanja i oskudice, napuštanja porodice i zavičaja da pođe u bezavičajnost. „ Sveti“ nema porodice ni zavičaja ni roda, jer nije rođen nego svoren od nepoznatih sila ili se sam izgradio. Uskoro će i Tinova porodica iskusiti taj njegov stav, jer što Tin srasno misli, to i uporno provodi.

S budizmom se Tin upoznao već u gimnazijskim klupama – preko Kranjčevića, Schopenhauera, Hartmanna. O Kranjčeviću je nemjeravao pisati duži ogled „ s obzirom na Budu, budizam, budističke škole, Schopenhauera,Hartmanna itd.“ Preko Schopenhauera najjače su na njega utjecale indijske i kineske ideje. U njima je našao ispunjenu svoju žudnju za spojem umjetnosti, religije, filozofije, tajanstva, misterija i mistike. Zatim su došli i dalji primjeri i utjecaji: Muhamedova priviđenja, Descartesova razmišljanja, ludilo Paskala, Niezscheov zanos, noć na Maslinskoj gori, Sokratovi posljednji razgovori. „Evo, ja sam sva to osjetio krvavo, tragično, zaboravljajući sebe, uništavajući se u nedostiživim stanjima izvan riječi i opisa“ ( Ispit savjesti).

Budino i budističko učenje o bestrasnosti znači oslobođenje. Pridjev „ moj, moje“ kao da je htio da zabrani. Pojedinac ne znači ništa: sebe treba stalno međusobno zamjenjivati sa drugima. „ Pripadam drugome! Takvo treba da bude tvoje uvjerenje, moje srce! Korist svih bića mora da od sada bude jedina tvoja misao“ (Moral Budine legende). Tu je i osnova Tinova etičkog shvaćanja „ tuizma“. „ Ja mislim da je , barem kod mene proces utapanja lične svijesti u neku širu ljudsku savjest već dosta odavna dovršen. Tuizam je moja Muza. To znači; ja sam skinuo sa sebe sve maske, uletio sam u čistu dušu, utopio sam se beznadno u svjetlosnu i duboko ljudsku jednodušnost i bezimenost… No tako sam srećan što sam prestao postojati, što sam umro. Ja nemam više imena“ ( Mrsko ja ). Ličnost se mijenja, pojedinac se disocira, žrtva je neprestane amnezije, gubljenja samoga sebe. Moderna i Tinova psihologija o gubljenju memorije, veze, o pomičnim poljima svijesti potječe od Budhe i budizma.

Ta negacija individualnosti dovodi ga do žudnje za nirvanom i za beskonačnim kosmosom. To je u njemu prisutno „ od prapočetka mojeg duhovnog bića“ – kako sam kaže. Dakle nasljedno. Mit o Thanatosu. Doživio je smrt prije smrti – ali s vjerom u reinkarnaciju. U pjesmi „VJEČNI PRSTEN“ govori o svim tim ukletim repriziranjima i „začaranom krugu“, odnosno o vječnom „vraćanju stvari i života“. Istina, kasnije ne govori o reinkarnaciji u neko više duhovno biće, poput antropozofskih anđela i arhanđela, već u rascvjetalu granu ili u ružu, kojoj bi htio dati svoje ime ( a ne nekoj ulici). Htio bi biti učitelj ljepote, dobrote i mudrosti, a ne uspjeti koristeći se žrtvama drugih. Život je ništavan i prolazan, uspjeh površan, zlo je u osnovi životnog poretka.

Ali ta svjetlost, neobjavljena, pojavila se već odavna u mojoj glavi…. Ako se nađem na bregovima Manzanaresa ili na svetim žalovima Ceylona, ja sam uvjeren da ću bistrijim i radosnijim očima da pogledam u šareni sag zbiljskoga života“ (Mrsko ja). Ploveći tako kroz mističnu noć, gubi granice života i smrti, spaja se s jezgrom bića, s pratvari, i gleda vizije budućnosti – nirvanske, pitijske, danteovske, tagorinske, u kojima lijepo miješa sa dobrim, estetsko sa etičkim.

Tin o sebi: „Samo jedan bolesnik, jedan patnik grudi i nerava može imati ovako birane impresije i emocije. Kult lijepih osjećaja nije kod mene knjiška pozajmica; njega mi je dala Mjesečina obasjavši u kuli moju kolijevku.“

Tin dalje tada priča da je zavolio „ bajku prirode i muziku riječi, samoću, tišinu, diskretne i mekane note, meka raspoloženja sutona, krv neba i bljesak jadranskih sutona“.

U rujnu 1957. godine u Vrgorcu na Dizdara kuli otkrivena je spomen ploča s pjesnikovim likom, rad kiparice Marije Ujević, sa natpisom:

U ovoj kuli se rodio 5. 7. 1891. hrvatski pjesnik Tin Ujević – „Ja sam prah i život, i cijelost svjetlosti, i ništa više“.

.

MISTIKA U KNJIZI „PAR GRAMA DRAMA“ KOSTE TADIĆA

.

Dramska napetost se često zasniva na principu povezivanja onoga što je nespojivo. U prvoj drami knjige „Par grama drama“, Koste Tadića, dječak koji igra fudbal razgovara sa naučnicima, piscem i filozofom, koji mu pokušavaju objasniti postanak svijeta. Dječak zaokupljen igrom je predstavnik sasvim obične stvarnosti na zemlji, dok je proces nastanka same zemlje sušta nadrealnost, koja se tumači na različite načine. U taj procjep ulazi poezija, literatura ili procesi prevođenja. Da bi u našu svakodnevnicu, koju predstavlja igranje fudbala u parku, ušle univerzalne istine nužan je posrednik, jer se tu nalazi pukotina. Heine kaže da pukotina svijeta prolazi kroz srce pjesnika. U sljedećoj drami razgovaraju Englez i Indijac. Opet je polarizacija zasnovana sa spajanju suprotnosti, suprotnosti iskustava različitih kasti ili društvenih staleža, bogatih i siromašnih ljudi ili zemalja. Čitava tragika svijeta ulazi u „prazan“ prostor, koji se otvara u razgovoru između bogatog i siromašnog čovjeka. Pored „praznog prostora“ na to mjesto dolazi i sedlo na leđima siromašnih, jer njih zapravo bogati i moćni jašu, kako je to slikovito opisano u drami o Englezu i Indijcu. Ljudi koji čitaju pripadaju jedinoj kasti u kojoj ne morate jahati druge, kako bi u njoj opstali – zapisano je u drami. Mijenjanje uloga je jedan od odlučujućih koraka do razumijevanja. A Englez u ovoj sceni želi da „uđe“ u cipele Indijca, odnosno da vuče umjesto njega rikšu (prevozno sredstvo u Indiji), kako bi razumio njegovu perspektivu. Život računa s tom zamjenom maski, jer podrazumijeva nepredviđen razvoj događaja, i tada nastaje životna dramaturgija, čiji je ishod neizvjestan, što je dokaz da je sam život nemoguće uokviriti, pogotvo ne na unaprijed utvrđen način. Baš kao što u astronomiji faktor vremena mijenja konstelacije nebeskih tijela, tako da mapiranje nebeskih tijela nije konačan čin, jer već nakon relativno kratkog vremena zastarijeva. Svemir se kreće, on se širi, tako da se pozicije između nebeskih tijela mijenjaju. Navedenim procesima je izložen i sam život, a literatura je mapiranje fenomena života. Obrazac koji je nametnut jednom vremenu ne može važiti za novo vrijeme, jer se sistem raspoređivanja tijela u odnosima mijenja. Toga je dramska književnost svjesna više nego ijedan drugi književni žanr. Stoga je svaka prava literatura matematička jednačina, koja je nastala na principu „izuma“. U prvoj drami različiti naučnici razvijaju teze o postanku svijeta, ali literatura kao nauka o životu po svojoj prirodi integrira različite sisteme, čak i onda kada su oni suprotstavljeni. Kosmički karakter Šekspirovog teatra je primjer podudarnosti ili organske veze između relacija odnosno između nebeskih tijela i likova. Dramsko djelo mora imati jednu osu oko koje će kružiti drugi elementi (likovi) drame, s tim da i ta osa sama po sebi oko nečega kruži, pored toga što kruži oko sebe same. Taj složen sistem ljudskih relacija je neistraženo polje, jer je izloženo stalnim promjenama, posebno zbog toga jer su vanjske relacije često odrazi unutrašnjih pojava. Nije sve materijalno i vanjsko, jer ono što nastane kao ideja ili emocija teži ka tome da se ovaploti u realnom prostoru i da promjeni pozicije objektivnih tijela, baš onako kako kretanje materije i energije u svemiru pokreće riznica mašte, koja još nije do kraja rasvijetljena. U taj prazan prostor nepoznatog u ovom stadiju čovječanstva se umeće Bog, kao neka osovina oko koje kruže druga kosmička tijela, ali možda nauka nekad dođe do nekih sasvim drugačijih odgovora. Kada su u pitanju ljudske relacije, postoji tačka misterije, koja je zapravo ključ određenog sistema odnosa. Taj ključ je potrebno razotkriti, kako bi sistem ljudskih relacija isplivao na površinu. Stepen orginalnosti ili neponovljivosti se formira na rubovima koji izmiču okvirima. Svaka konstelacija izbaci nešto od životnih pojava izvan svoje orbite, tako da te pojave ili prionu uz neko drugo tijelo i time uslože radnju, ili uspostave vlastito kruženje, odnosno novi sistem odnosa i događaja. Te je veze jako teško pratiti, jer se njihovo kretanje ne može uvijek unaprijed utvrditi. Literatura traga za skrivenim zakonitostima navedenog kretanja. Ako bi pokušali zamisliti čovječanstvo u zaustavljenom procesu akcije u jednom trenutku, došli bi do spoznaje da sve te silne pokrete i akcije milijarde ljudi nešto povezuje. Oni ne bi bili u pokretu, koji ne mora nužno biti neprosredno sinhroniziran ili upravljan, da ih nešto uistinu snažno ne povezuje. Razlika između čovjeka i zvijezde je ta što čovjek ima jedan stepen slobode izbora u odlučivanju, jer ima i dušu. Bez duše i uma bio bi kao ostala kosmička tijela. Duša kao pokretač ljudskog kretanja kroz vrijeme je razvila znanost o sebi, koja je najsnažnija i najrazvijenija znanost, jer računa sa tim da je svaka formula jednokratna, a svaki sistem prolazan, jer se mora u procesima obnavljanja života tragati za novim formulama i novim sistemima. U modernom svijetu se kreiraju jednodimenzionalna tijela, što ne znači da je sam život jednodimenzionalan. Ali ta višedimenzionalnost se oblikuje montažom jednodimezionalanih elemenata, koje proizvodi kapitalistički svijet, koji čovjeka svodi na jednu funkciju, na prosti zupčanik u mehanizmu proizvodnog stroja. Tako da je potrebno krčiti put do višedimenzionalnosti. Drama jednočinka je obično jednodimenzionalna, ili dovodi dva elementa u neku napetost ili kontradikciju. Ali niz kratkih drama, od kojih je sačinjena zbirka „Par grama drama“ Koste Tadića, u cjelini dosežu tu višedimenzionalnost svijeta. Jednoobrazni sistemi razbijaju višedimenzionalnost, kako bi fenomene života upregli u jednosmjerni idejni sistem, ali život je svjestan svoga višedimenzionalnog karaktera, te se zbog toga bori da očuva njegov integritet. Ova knjiga drama zahvata i problem dramske polarizacije između Zapada i Istoka, koja je nekad pitanje sportskih natjecanja i slične vrste polarizacija, ali je nekada i otvorena ratna polarizacija, ali je u svakom slučaju u pitanju jako složena pojava, i itekako zahvalna za dramsko oblikovanje. Život računa sa nemogućnošću života, jer je život tragički ustrojen i osuđen sa propadanje. Baš kao što je smrt zvijezde preoblikovanje energije, tako je i smrt preoblikovanje života. Najintenzivnije dramsko sudaranje se ostvaruje u kategorijama vremena. To ne važi samo za generacijsko sudaranje, ali ono je jedan bitan razlog zagušenja protoka životnih fenomena. Drama sama po sebi prezire umjerenost i srednji put, jer računa sa krajnostima, pa čak i tragičnim epilozima. Međutim, to nije njen izum, jer je život sam po sebi tragički zasnovan. Život je i umjetnost eskiviranja smrti, koja priteže vremenom sve više i sužava manevarski prostor. Dramske okolnosti objašnjavaju koji su to fenomeni koji život uvode u ćorsokak, koji okončava zidom, odnosno tragičkim činom. Postoji strah od promjene oblika, jer se i kosmička tijela opiru razgradnji. Sunce bi željelo da zauvijek ima svoje pratioce, planete, a među njima i Zemlju, dok bi Mjesec zauvijek želio da bude u ljubavnoj vezi sa Zemljom. Kao kosmička tijela, oni se opiru razgradnji i dezintegraciji svojih orbita. Ali ta dezintegracija njihovih putanja je neminovna, baš kao što je smrt u životu čovjeka neminovna. Sve ostalo je pitanje vremena, ali ponekad i pitanje određene doze mudrosti i lukavstva. „Par grama drama“ kao pozadinu predstavljenih odnosa često ima vrijeme dezintegracije, koja je pratila raspadanje stvarnosti nekadašnje Jugoslavije. Brehtovski crni humor prati tragički usud istorije. Sam Breht je inspirisao jednu epizodu, dok i naslov „Par grama drama“ pomalo podsjeća na Brehtove naslove „Opera za tri groša“ i tome slično. Drame su u nastavcima, pa u drami „Sveta reka i svete kade“ ponovo susrećemo Indijca i Engleza, samo što je sada Indijac došao u Englesku, što je suprotnost prvoj drami, kada je Englez bio u Indiji. Dijalog je tipični emigrantski razgovor, jer Indijac u Engleskoj ima sasvim drugačiju ulogu od Engleza u Indiji. Evo jednog fragmenta njihovog dijaloga:

„Indijac: Ne misle svi stanovnici Indije, pa čak ni svi Hindusi, da je Gang sveta reka. A i da misle, šta je tu toliko loše? Pa mnogo vaših sunarodnika oseća slično poštovanje prema krstu na krovu crkve. A ako ćemo pravo, mnogo je razumnije poštovati reku, čija je voda stotinama generacija omogućavala život i doprinela razvoju civilizacije, nego dva ukrštena štapa. Englez: Ali ta dva štapa su samo simbol, samo oznaka za nešto mnogo sadržajnije i više. Poštovanje prema krstu je simbolično, mnogo promišljenije i civilizovanije od direktnog, primitivnog poštovanja reke.“

Vidimo na ovom primjeru civilizacijsku razliku između dva predstavnika različitih svjetova. U pitanju je najdublja sakralna razina, koja često proizvodi i druge antagonizme i razlike. Međutim, bez tih razlika dramska književnost ne bi bila moguća, jer je ona ukrštanje onog što je suprotstavljeno. Kada je hodočastio rijeku Gang, Indijac je ušavši u nju i osjećajući milovanje njene vode, osjetio povezanost sa svim drugim ljudima, koji su bili prisutni na toj rijeci kao hodočasnici. U tim sakralnim zonama se krije ta tajnovita povezanost ljudi na planeti, koja je nekada vidljiva, ali je najčešće nevidljiva. Za vezama koje ona uspostavlja između ljudi je potrebno tragati, jer je to kosmička veza čije zakonitosti nisu do kraja poznate. Ovako Indijac govori o rijeci Gang: „Odjednom sam postao skoro fizički svestan povezanosti sa svima njima, kao da je reka postala neka vrsta vezivnog tkiva između svih ljudi u njoj, koji su mi se odjednom činili kao jedan veliki organizam. Ja više nisam postojao nezavisno od njih, imao sam osećaj da se svaki moj pokret i svaka moja misao prenose kroz vodu i utiču na sve njih. Ta povezanost koju sam osećao proširila se i na ljude izvan reke, a zatim i na životinje i biljke. Osećao sam neraskidive veze između svih živih bića na svetu, a sve zahvaljujući toj reci, čija nas je voda, na ovaj ili onaj način, sve dodirivala.“

.

PANTA REI – SVE TEČE, SVE PROLAZI

.

Sve se, prema njegovim riječima, kreće, dodiruje i prožima, izazivajući svojim kretnjama nove pokrete i dodire. Ni smrt više nije postojala, jer granice između pojedinačnih pojava više nisu postojale, pošto je cijeli svijet jedno veliko pulsirajuće biće. Bez spomenute povezanosti, koja važi kako za čovječanstvo, tako i za svemir, svako tijelo u prostoru bilo bi izolirani entitet. Princip povezivanja u kosmičko Biće je sakralan, i sve religije i spiritualne filozofije na svoj način tumače to sakralno povezivanje bića, ali i nebeskih tijela i drugih pojava. To sakralno povezivanje nije do kraja istraženo, a religijska tumačenja i dalje ostaju u sferi nagađanja i vjerovanja. Tako i jedno dramsko djelo istražuje sistem odnosa, a ne samo pojedinačna tijela u odnosima, koji kreiraju jedan mikro-univerzum, koji pokušava da bude stvarni kosmos u malom, ili da ga barem na što vjerodostojniji način reprezentira. Budući da se kosmos širi, a raspored odnosa mijenja kroz vrijeme, to dodatno usložnjava svaki pokušaj utvrđivanja konačnih oblika.

.

Knjigu „Par grama drama“ Koste Tadića je objavila Izdavačka kuća „Prometej“ iz Novog Sada.

.

Foto dolje: Sarajevo – Hotel „Pino“ na olimpijskom Trebeviću (u ovome prekrasnom planinskom hotelu su gostovali neki od naših najpoznatijih sportista poput Novaka Đokovića ili Edina Džeke)

.

Tekst i foto MARKO RAGUŽ Sarajevo, 19. 12. 2023.