Dermestes lardarius
Zovu ih i domaće bube, jer su najpozantije štetočine u svakoj kući. Slaninari, kožojedi. Hrane se isušenim, mumificiranim kožama, krznom, perjem i sličnim životinjskim otpacima. Odrasli su mali, duguljasti i prekriveni sitnim ljuspicama koje im daju baršunast izgled. Larve su sasvim drugačije nego larve drugih buba, prekrivene gustim čupercima dlaka, koje se mogu ponekad nakostriještiti ili poleći.
Zapalila je cigaretu, udahnula, ispustila dim.
Majku mu, opet nijesi spremna – rekla je.
Umorna sam – odgovorih. Nikada me nije shvatala.
Ajde, penzionerko, diži dupe – rekla je.
Ustala je, a tek što je sjela. Ode do prozora, pomjeri zavjesu, gleda u svjetla.
Idemo u grad.
Smijala se mojim mukama sa muškarcima.
Palme i more, romantika i šta znam šta sve ne.
A ona vulgarna do kraja, komentariše dupe tipa koji ispred nas ispija pivo..
Da ga pokupimo – smije se.
Ko to mi – pitam je.
Kada se svjetla pogase, kada ostanemo u mraku, osjećam njen dah.
Sve je dozvoljeno – šapuće mi – sve je dozvoljeno u mraku.
Kiša je proljećna padala, smijale smo se, trčale po parku.
Oh, šta mi je samo radila! Ta nevaljala, luda!
I nije bila saobraćajna nesreća. Znala sam, ali sam ćutala. Ko bi mi vjerovao.
Ali znala sam. Nema tragova kočenja. Kasnije – auto sasvim u redu, ispravan. Vozila je, i umjesto desno, kuda je krivina magistrale vodila, nastavila pravo. Probila bankinu, kabriolet je poletio. Da, vidjela je ona i more, i odsjaje sunca, i možda joj se u trenutku činilo da će stići, da će uspjeti da dohvati svo to svjetlo, možda joj se, učinilo samo, tako u trenutku…
Voljela sam sociologiju. Istraživanja. Koliko veza postoji između različitih stvari. Koliko laži koje prolaze kroz narod kao nož kroz neki sir, ne baš masni sir.
Kada me je ošamario, oh, još odzvanja taj zvuk u mojoj glavi, sve je bilo gotovo. Poslije toga je naišla ona. Zvao me je još par puta, ali… rekla mi je: kaži mu – zaboravi, sve. I ja čujem sebe kako govorim: zaboravi sve, ne postoji ništa više, nemoj zvati…
Kada joj kažem njeno zvanje: borac za ljudska prava, naljuti se.
Nijesam borac, to je muški rod. A sa muškim rodom stvarno ne želim ništa da imam.
Nego kako? – zadirkivala sam je.
Aktivistkinja. Tako reci. Ili borkinja, boračica, borivojica. Jedan novinar je tako htio da bude duhovit sa mnom.
I? Mora da je loše završio.
Nije. Samo sam mu rekla da ne pokušava da bude duhovit.
Prva ustajem ujutru, ona spava bar dva sata duže od mene, kada nema obaveza. Kada se probudi dižem roletnu. Ona kaže:
Uh, ta roletna mi je uvijek bila traumatična. Taj prostor gore, gdje nestaje. Kada sam bila mala uvijek me je plašio trenutak kada roletna uz taj užasan zvuk u trenutku nestane. Taj mračni prostor koji je proguta – pridigla se na laktove – zato sam i postala aktivistkinja u Forumu. Da se taj mrak osvijetli. Da se sazna.
Borkinja i sociološkinja. Išla je po tribinama gdje je vatreno govorila o ljudskim pravima, napadala vlast i opoziciju, govorila o našim ratnim zločinima, što joj je najviše bilo zamjerano u javnosti, o nerazjašnjenim ubistvima zbog kojih je sigurno i poletjela sa litice u rano jutro, dok sam ja spavala i sanjala, ko zna šta. Možda ništa. Ali je nepravedno. Što u tom trenutku njenog poniranja kroz nebo nijesam kriknula od užasa, što se nijesam probudila u znoju i očaju. Ne. Ustala sam kasno, skuvala kafu, zapalila cigaretu. Tek onda kada sam uključila TV, udarna vijest. Bila je poznata. U stomaku, grč.
Tek smo bile četiri dana na moru. U kućicu zajedničke prijateljice (bila je malo ljubomorna na nju, tako da me uglavnom nije vodila na mjesta gdje bi se mogle sresti) došle smo da se potpuno odmorimo, relaksiramo. I eto, morala je hitno, i uvijek se to hitno, loše završi. Ali sigurna sam da su je ubili. I ti što su je zvali. Sve je to povezano. Šta jedna žena, šta dvije žene, mogu da učine? Sem da poginu. A i odmor nam je bio prisjeo. Prijateljica nam nije rekla, možda nije znala da se njena kućica nalazi na gradu buba. Crnih, duguljastih, nijesu buba švabe, ove su bile brže od bubašvaba, za tren oka nestanu ispod kreveta. Ubijale smo ih, ta četiri dana, čini mi se na stotine. Postavili otrov koji smo jedini mogli i da kupimo u tom primorskom gradiću sa dvije prodavnice – prodavačica, simpatična plavuša (osjetila je moj pogled, pa me je poslije pitala – sviđa li ti se, rekla sam ne) nam je rekla da su se bube tog ljeta posebno namnožile, te da jedino sredstvo koje ih uništava nestaje kako stigne iz glavnog grada. Imali su samo neki smrdljivi smeđi otrov, tako da smo bile primorane da ga kupimo i koristimo. Plivamo daleko, ležimo na leđima, gledamo nebo i sunce. Za to vrijeme, po našim stvarima, robi, po tanjirima, crne bube nešto traže.
Policija je došla, uzela podatke. Rekla sam inspektoru:
Nemoguće je da je tek tako sletjela.
Inspektor je rekao:
Možda je zaspala. Ali, u svakom slučaju istraga će utvrditi.
Ništa istraga neće utvrditi – prošaputala sam. Znala sam i da inspektor zna tu činjenicu i svi ti policajci i doktori i vatrogasci i ptice, i bube koje se nijesu pojavljivale tog dana, možda zato što je policija dolazila. Poslije nekog vremena, u štampi će se pojaviti tekst: POLICIJA NIJE NIŠTA URADILA, ili će neka organizacija da zahtjeva od nadležnih da pod hitno riješi slučaj, ili će neki stranci da kažu – moguće da je to bila izrežirana saobraćajna nesreća – to će se pojavljivati u štampi, u medijima, zavisno od trenutnih društvenih okolnosti, odnosno, zavisno od toga koliko su blizu izbori. Nijesam mogla da krenem. Taj dan je bio pakleno topao. Ležala sam na krevetu, razmišljala o smrti. Nijesam plakala. Suze su došle danima, danima kasnije.
Očekivala sam, kada odu organi vlasti, da ću opet vidjeti bube kako veselo pretrčavaju iz sobe u kuhinju i nazad, kao da traže nešto. Kao da im nije dovoljno što su žive.
Ali, nijesu dolazile. Nije ih bilo. Tek uveče, kada sam zaspala, jedna se pojavila. Pretrčala sobu i zaustavila se ispod kreveta, otprilike u vertikali sa mojim zgrčenim srcem.
Iz zbirke priča Heroji
