Piše: Noam Čomski
Proizvodnja pristanka –
II nastavak
Gledajući stvarnu povijest, vidimo aktualne napade na Nikaragvu u perspektivi drugačijoj od one konvecionalne i možemo vidjeti uzroke tih napada u normalnom i esencijalno nepromijenjivom funkcioniranju vlastitih institucija. Također, možemo razumjeti tehnike ispiranja mozga zadužene za prikrivanje onog što naše oči nisu stigle vidjeti. Prilično je lako opovrgnuti dokaze administracije, bez obzira što se stalno nalazimo u visoko indoktriniranome društvu u kojemu se osnovne istine lako izgube. Ono što treba uvidjeti jest to da je ovo još samo jedan doprinos poznatoj povijesnoj prijevari, dok su sami događaji još jedno poglavlje u sramotnoj i prljavoj historiji, prikriveni od nas pomoću izmišljene povijesti oblikovane terminima ideala poput vladavine zakona, willsonovskih principa samoodređenja, demokracije i ljudskih prava, te ostalih sličnih termina koji američku povijest dovode u vezu s irelevantnošću.
Kako je ova značajna kolektivna povijesna amnezija ostvarena? Da bi bolje razumjeli sistem, pogledajmo prvo na koji se način taj proces odvija u totalitarnome društvu, po unutarnjemu uređenju prilično različitome od našeg.
U svibnju 1983. značajan se događaj dogodio u Moskvi. Hrabar spiker, Vladimir Danchev, u pet je emitiranja izvještavao o ruskoj invaziji u Afganistan, pozivajući istodobno pobunjenike na pružanje otpora. To je izazvalo veliko divljenje na Zapadu. New York Times je taj događaj proglasio “odstupanjem od službene sovjetske propagande” te komentirao da je Danchev bio revoltiran dvostrukim standardima i novogovorom. U Parizu je uspostavljena nagrada za “novinare koji se bore za pravo na informacije”. Danchev je skinut s radija i poslan u psihijatrijsku bolnicu. U prosincu je vraćen na poziciju. Ruski je službenik izjavio da “ga nisu kaznili jer se bolesne ljude ne može kazniti”.
Na Zapadu je sve ovo bilo shvaćeno kao provirivanje u svijet “1984”. Danchev je bio slavljen zbog svoje hrabrosti, zbog trijumfa dobre volje, zbog toga što ga nije prestrašilo totalitarno nasilje. Sve je to istina.
Ono što je bilo osobito značajno u vezi Danchevog emitiranja nije to što je on iskazao protivljenje sovjetskoj invaziji i pozvao na otpor, već to što je invaziju nazvao invazijom. U sovjetskoj teologiji ne postoji događaj poput ruske invazije u Afganistan; radije, postoji ruska obrana Afganistana od bandita koji operiraju iz pakistanskih skloništa, a podržava ih CIA i ostali ratni huškači. Rusi tvrde da su bili pozvani u Afganistan, i u određenom tehničkom smislu to je točno. No, kao što je londonski Economist značajno obznanio: “Upadač je upadač ukoliko nije zakonito pozvan od vlade”, a vlada koja je postavljena od strane SSSR-a, upravo s ciljem da ih pozove, može teško to učiniti izvan svijeta Orwellovog Novogovora.
Prešutno u pokrivanju Danchevog slučaja na zapadu je bila nota samočestitanja: tako nešto se ovdje ne bi moglo dogoditi; ni jedan američki spiker nije bio poslan u psihijatrijsku bolnicu zato što je američku invaziju nazvao “invazijom” ili zato što je pozvao žrtve na pružanje otpora. Mogli bi se dalje zapitati zašto se to nikada nije dogodilo. Zbog toga što ni jedan američki novinar ne bi nikada oponašao Danchevu hrabrost, ili ne bi nikada shvatio da je američka invazija afganistanskoga tipa u biti invazija ili da razumna osoba može pozvati žrtve na otpor. Ako je tako, tada bi ovo bilo stanje indoktrinacije daleko iznad onoga što je ostvareno pod sovjetskim terorom, daleko iznad bilo čega što je Orwell mogao zamisliti. Da li je to samo apstraktna mogućnost ili je riječ o neugodnoj istini koja oslikava okolnosti pod kojima živimo?
Razmotrimo sljedeće činjenice. 1962. su SAD napale Južni Vijetnam. Te je godine predsjednik Kennedy, poslao američke zračne snage da napadnu ruralni Južni Vijetnam, u kojemu je živjelo više od 80% stanovništva. Sve je to bilo u sklopu programa kojim je trebalo dovesti nekoliko milijuna ljudi u koncentracijske logore (zvane “strategijska sela”) koji su bili okruženi bodljikavom žicom i naoružanim čuvarima da bi se ljude zaštitilo od gerile koju su oni, kako smo mi zaključili, dobrovoljno podržavali. Sve sliči onome što danas radimo u El Salvadoru, samo što su u slučaju Vijetnama američki piloti bili direktno angažirani u bombardiranju civilnih ciljeva, umjesto da samo vode i koordiniraju napade na civile i ostalo od strane snaga koje smo mi istrenirali i naoružali. Direktnu invaziju SAD-a u Južni Vijetnam popratila je i podrška Francuzima u pokušaju ponovnog osvajanja bivše kolonije, zatim naša povreda mirovnoga procesa iz 1954. godine te teroristički rat protiv populacije Južnoga Vijetnama koji je iza sebe dotad ostavio sedamdesetpet tisuća mrtvih, pozivajući stanovništvo na otpor, kojeg je pružao sjeverni dio zemlje nakon 1959. te istodobno prijetio rušenjem terorističkog režima koji su SAD postavile. U narednim su godinama SAD nastavile odbijati svaki pokušaj mirovnog sporazuma te su 1964. počele planirati zastrašujuću invaziju na Južni Vijetnam. Invazija se dogodila rane 1965., zajedno s bombardiranjem Sjevernoga Vijetnama i intenzifikacijom bombradiranja na jugu – koje je bilo tri puta jače od višespominjanog bombardiranja na sjeveru. Rat su SAD također proširile na Laos i Kambodžu.
SAD su uvjeravale da su bile pozvane, no kao što je londonski Economist prepoznao u slučaju Afganistana (nikad u slučaju Vijetnama), “upadač je upadač ukoliko nije zakonito pozvan od vlade”, a izvan svijeta Novogovora mušterijski režim SAD-a u Vijetnamu nije ništa legitimniji od ruskog režima u Afganistanu. Čak ni same SAD nisu smatrale tu vladu zakonitom, točnije, najjednostavnije bi je zbacile i postavile novu kada bi njezini vođe postali nezadovoljni američkim planovima o povećanju terora ili kada bi postali zabrinuti zbog mirovnog sporazuma. SAD su jednostavno priznale da je politički sporazum bio nemoguć budući da bi neprijatelj glatko pobijedio u političkom takmičenju, što je za njih bilo neprihvatljivo. Kontakt je trebao biti ograničen unutar vojnih dimenzija, u kojima su se SAD mogle nadati pobjedi. Riječima američkoga vladinog znanstvenika Douglasa Pikea, trenutno voditelja arhiva o Indokini u Berkeleyu i u mainstream novinarstvu obožavanog kao jednog od novijih neideoloških znanstvenika, južnovijetnamski neprijatelj je “naglašavao da se borba s [vladom postavljenom od strane SAD-a i s] SAD-om treba voditi izvan političkog spektra te da je upotreba masovne vojne sile možda sama po sebi bila nelegitimna tako dugo dok ih SAD nisu prisilile “da je upotrijebe ne bi li preživjeli”.
Proteklih dvadesetpet godina tražim bilo kakve reference u mainstream novinarstvu ili znanosti o američkoj invaziji u Južni Vijetnam 1962. (ili bilo kada), ili o američkom napadu na Južni Vijetnam, ili o američkoj agresiji u Indokini – bezuspješno. Takav događaj u povijesti ne postoji. Radije, postoji američka obrana Južnoga Vijetnama od terorista podržavanih izvana (to jest iz Vijetnama), obrana koja nije bila mudra, govore golubovi.
Ukratko, ovdje nema Dancheva. Unutar mainstreama ne postoji nitko tko bi invaziju nazvao “invazijom” ili shvatio činjenice; nezamislivo je da bi bilo koji američki novinar pozvao južne Vijetnamce na pružanje otpora. Takva osoba ne bi bila poslana u psihijatrijsku bolnicu, no sigurno ne bi bila vraćena na svoju profesionalnu poziciju. Čak i danas oni koji spominju invaziju SAD-a na Južni Vijetnam 1962., pojačanu 1965., nagrađeni su nevjerovanjem – vjerojatno su zbunjeni ili jako ljuti. Ne možemo se braniti strahom od državnog nasilja, kao što to mogu sljedbenici partijske politike u totalitarnoj državi.
Jedna osobna bilješka, u knjizi koju sam napisao odmah nakon ruske invazije u Afganistan usporedio sam tu invaziju s američkom invazijom u Južni Vijetnam, i opširnije prodiskutirao o odgovornosti obiju velesila za hladnoratovski sistem konflikata i intervencija. Američki kritičari nisu uspjeli shvatiti moje riječi te su se žalili da, iako možda ima nešto istine u tome što sam napisao, bilo bi uvjerljivije da je priča malo “pravednije” ispričana (Cristopher Lahmann-Haupt u New York Timesu). Također su pisali da se osjećam krivim zbog “dvostrukih moralnih standarda” (James Fallows u Atlantic Montly). Ista je knjiga recenzirana i u komunističkom tisku, koji je odbacio moj “neuvjerljiv i neosnovan koncept po kojem su obje strane ostvarile interese u Hladnome ratu” (James West iz Američke komunističke partije, u World Marxist Review), nudeći argumente po kojima je Hladni rat bio isključivo američka afera. Interesantno je to što je komunistički komentar, iako netočan, barem svrsishodan, dok komentar američkog mainstreama odražava neku vrstu nemogućnosti shvaćanja ili razmišljanja o jednostavnim pitanjima koja se ponekad mogu pronaći kod fanatičnijih religioznih kultova.
Sada je normalno ismijavati se svakoj analogiji između sovjetske invazije u Afganistan i američke invazije u Gvatemalu; one zaista i jesu radikalno različite po opsegu i karakteru. Usporedba s američkom invazijom u Južni Vijetnam bi bila prikladnija, no unutar mainstreama ona je nezamisliva. Ovdje također vidimo jedan tipičan aparat visokoindoktriniranog intelektualca (nekako redudantan izraz): izaberi ili izmisli jadnu kritiku Svete Države i odbaci je s prezirom, tada njome zamijeni racionalnu kritičku analizu i rastjeraj mogućnost razumijevanja.
U značajnoj analizi “Demonstration Elections”, Edwarda Hermana i Franka Brodheada, nalazi se fotografija Theodora Hesburgha kako promatra glasačku kutiju za vrijeme izbora u El Salvadoru 1982. godine na kojima je bio promatrač; izbori su bili najavljivani kao korak naprijed prema onome što mi zovemo “demokracija”. Opis slike glasi: “Svećenik Theodore Hesburgh promatra izbore u El Salvadoru, ali ne vidi glasačku kutiju”, jasno prikazanu na fotografiji. Jedan od glavnih zadataka uspješnog edukacijskog sustava jest obdariti vlastite žrtve mogućnošću promatranja, no ne i uočavanja, mogućnošću koja je karakteristika ‘odgovornih intelektualaca’.
Neka vrsta opozicije ratu u Vijetnamu razvijena je i unutar mainstreama, no ona je bila pretežno ‘pragmatična’, tako da je kritiku okarakterizirala kao samododvoravanje, distancirajući se od ’emocionalnih’ ili ‘neodgovornih’ paranoika koji su prigovarali ratu s principijelnih stajališta. ‘Pragmatični’ su protivnici dokazivali da se rat ne može dobiti uz prihvatljivu cijenu, ili da postoje nejasnoće oko ciljeva, ili dvostrukost, ili propusti u provedbi. Slično tome, njemački su generali bili bez sumnje kritični prema Hitleru nakon Staljingrada. Stav naroda je bio prilično drugačiji. 1982. je preko 70% populacije rat smatralo “temeljno nepravednim i pokvarenim”, a ne samo ‘pogreškom’. Među ‘predvodnicima mnijenja’ takvo je stajalište jako rijetko, dok među artikuliranom inteligencijom ono u potpunosti izostaje, nije bilo prisutno ni na vrhuncu protivljenja ratu 1970.
Kako je ta značajna podložnost naučnome sistemu ostvarena? Ne možemo reći da su činjenice bile nedostupne, što je ponekad slučaj. Devastirajuće bombardiranje sjevernog Laosa, bombardiranje 1969. i ostali napadi zataškani su od strane medija; te su činjenice unutar mainstreama zatajene sve do danas (takve se stvari nazivaju ‘tajnim ratovima’, što znači da vlada čuva tajnu – što je i činila, uz suučesništvo medija). No, u slučaju Vijetnama dovoljan broj činjenica je bio uvijek dostupan. One su bile promatrane, ali ne i viđene.
Američko obrazovanje je posebno zanimljivo. Službeni povjesničar Kennedyjeve administracije, Arthur Schlesinger, cijenjen kao vodeći golub, uistinu je spominjao agresiju. “1962. nije bila loša godina”, napisao je u svojoj povijesti “A Thousand Days”: “agresija je [bila] provjerena u Vijetnamu.” Znači, godina u kojoj su SAD poduzele direktnu agresiju u južnome Vijetnamu je godina u kojoj je agresija provjerena. Orwell bi bio zadivljen. Još jedna respektirana figura u liberalnom panteonu, Adlai Stevenson, naglasila je pri UN-u da smo se u Vijetnamu borili protiv “unutrašnje agresije”, još jedna fraza kojoj bi se Orwell divio; znači, borili smo se protiv agresije Vijetnamaca protiv nas u Vijetnamu, baš kao što smo se stoljeće ranije borili protiv agresije Meksikanaca protiv nas u Meksiku. Isto smo učinili i u Grčkoj kasnih 1940-ih, objašnjavao je Stevenson, intervenirajući da bi zaštitili Grčku od “agresora” koji je “stekao kontrolu nad većim dijelom zemlje”. Ti “agresori” su bili Grci koji su vodili otpor nacizmu i koje smo mi smijenili uz masakr, mučenje, progon i opće nasilje, činivši tako uslugu našim nacističkim suradnicima. Analogija je bila mnogo prikladnija nego je Stevenson – očito vrlo ignorantska osoba – mogao zamisliti. Kao i uvijek, američko je stajalište obrambeno, čak i kad napadnemo državu na drugoj strani svijeta, nakon što nismo u njoj uspjeli uništiti političku opoziciju uz veliku dozu terora i nasilja.
Malo dublji pogled na debatu koja se razvila oko Vijetnamskoga rata otkriva nam neke mehanizme indoktrinacije. Debata je suprotstavila jastrebove golubovima. Jastrebovi su, poput novinara Josepha Alsopa, smatrali da uz dovoljnu upotrebu nasilja možemo ostvariti svoje ciljeve. Golubovi su to smatrali nevjerojatnim, premda, kao što je Arthur Schlesinger objasnio, “svi mi molimo da je gosp. Alsop u pravu”, i “svi mi pozdravljamo mudrost i rukovodstvo američke vlade” ako SAD uspije (suprotno od njegovih očekivanja) u ratnoj politici koja je pretvorila Vijetnam u “zemlju krhotina i ruševina”. To je knjiga koja je Schlesingera postavila kao “vodećeg protivnika rata”, riječima Leslie Gelb.
Jasno je vidljivo da je jedna moguća pozicija izostavljena iz ove žestoke diskusije, pozicija koja je navodno podijelila zemlju u tim teškim godinama: točnije, pozicija mirovnog pokreta, pozicija koju je zastupala velika većina građana, baš kao i 1982: rat nije samo ‘pogreška’ kako su to službeni golubovi navodili, već “temeljno nepravedan i pokvaren”. Da razjasnim: ratni zločini, uključujući i zločin pokretanja agresivnog rata, su zlo, čak i ako se koriste u ‘plemenite svrhe’. Takvo stajalište nije bilo prisutno u diskusiji, čak niti da bi bilo opovrgnuto; ono je nezamislivo unutar ideološkog maistreama.
Treba naglasiti da su odstupanja od ortodoksnosti bila rijetka među artikuliranom inteligencijom. Nekoliko je kritički raspoloženijih novinara od Anthony Lewisa koji je zaključio svoje stavove 1975., objašnjavajući da je rat počeo s “tapkajućim pokušajima da se učini dobro”, no da je već 1969. (1969.!) bilo jasno da se radi o “katastrofalnoj pogrešci”. U akademskim bi mainstream krugovima bilo teško pronaći predanije kritike rata od onih Johna Kirka Fairbanka s Harvarda, dekana američko-azijskih znanstvenika, koji je bio smatran toliko ekstremnim da su mu predbacivali da je “kronično zaražen komunizmom”.
Fairbank se 1968. obratio Američkome društvu povjesničara, godinu dana nakon što je Tet ofenziva obratila većinu korporacijske elite i ostalih vodećih krugova u golubove. Fairbank je bio očekivano kritičan prema Vijetnamskome ratu: ovo je “doba u kojem smo našu političku moć proširili na strane katastrofe poput Vijetnamskoga rata, uglavnom kroz prekoračenja pravednosti i nesebične dobrohotnosti”. “Naša uloga u obrani juga nakon 1965.” je bila bazirana na analitičkim pogreškama, tako “da smo imali velikih problema u uvjeravanju nas samih da postoji svrha vrijedna napora.” Golubovi su rat smatrali “beznadnim slučajem”, što znamo od Anthony Lakea, vodećeg goluba koji je napustio vladu u znak protesta protiv invazije u Kambodžu. Svi su se složili da je to bio “neuspjeli križarski rat”, “plemenit”, ali “iluzoran”, te poduzet s “najuzvišenijim intencijama”, kako je to rekao Stanley Karnow u svojem najprodavanijem programu na PBS TV, visoko cijenjenom zbog kritičke nepristranosti. Oni koji ne poštuju ove bjelodane istine ili on koji znatiželjno traže neke dokaze dokazuju da su emocionalni i neodgovorni ideolozi, ili možda i otvoreni komunisti. Ili još točnije, njihova se neobična stajališta ne mogu čuti, oni su izvan spektra pomišljivog mišljenja. Nekoliko se diktatora može pohvaliti tako propisanim prilagođavenjem Višim Istinama.
Sve ovo vrlo dobro ilustrira bitnu značajku demokratskog sustava kontrole misli, koji se izrazito razlikuje od totalitarne prakse. Oni koji vladaju uz pomoć nasilja žele sebe prikazati kao “behavioriste”. Ono što ljudi misle nije toliko važno, važno je ono što rade. Oni moraju biti poslušni, a ta je poslušnost osigurana silom. Kazne zbog neposlušnosti variraju ovisno o karakteristikama države. U SSSR-u danas, kazna može biti psihička tortura, ili egzil, ili zatvor pod grubim i odvratnim okolnostima. U tipičnoj američkoj koloniji poput El Salvadora, disident će vjerojatno biti pronađen u jarku, odsječene glave nakon strašnog mučenja; i nakon što ih je dovoljan broj otpremljen na drugi svijet možemo imati izbore na kojima će ljudi marširati prema demokraciji, odbacujući naciste poput D’Aubuissona u korist Duartea, koji je bio na čelu jednog od najvećih masovnih ubojstava u modernom period (nužni preduvjet za demokratske izbore, koji se očito ne mogu održati sve dok civilne organizacije funkcioniraju), te čiji je ministar obrane Vides Casanova objasnio da je 1980. zemlja pretrpjela masakr trideset tisuća seljaka te da su “danas naoružane snage spremne za ubojstvo dvjesto do tristo tisuća ljudi ako je to potrebno da se zaustavi komunizam”.
Demokratski sustavi su prilično drugačiji. Nužno je kontrolirati ne samo što ljudi rade, već i što misle. Budući da državi nedostaje mogućnosti da osigura poslušnost silom, misli mogu odvesti do djela te stoga prijetnju poretku treba uništiti na izvoru. Nužno je uspostavljanje okvira dopustivog mišljenja koji je ograničen unutar principa državne religije. Njega ne treba dokazivati, bolje da se on podrazumijeva kao neutvrđeni okvir pomišljivog mišljenja.
Kritike jačaju postojeći sustav prešutno prihvačajući ove doktrine, te ograničavaju svoju kritiku na taktička pitanja koja se javljaju unutar njih. Da bi ostvarili ugled, da bi bili uključeni u diskusiju, oni moraju prihvatiti osnovno načelo da je Država dobrotvorna, da je vođena najuzvišenijim interesima, da prihvaća obrambeno stajalište, da nije sudionik u svjetskim aferama, već samo reagira na zločine drugih, ponekad ne baš mudro zbog osobnih pogrešaka, naivnosti, zamršenosti povijesti ili zbog nemogućnosti shvaćanja zle naravi naših neprijatelja. Ako čak i najoštrije kritike prešutno prihvaćaju ove premise, tada se obična osoba može zapitati tko je ona da se s tim ne slaže. Što više bijesni diskusija između jastrebova i golubova, to se državna religija čvršče i efektivnije uspostavlja. Njihov značajan doprinos kontroli misli je to što drže da se kritike toleriraju, čak i prihvaćaju – što i jest tako, kod onih koji igraju po pravilima.
Ovo je sustav kontrole misli kojeg nije shvatio Orwell, nisu ga shvatili ni diktatori koji nisu razumjeli koliko su za indoktrinaciju korisne kritike koje obznanjuju pogreške i propuste vodstva, dok istovremeno prešutno prihvaćaju premise državne religije.
Ove razlike između demokratskih i totalitarnih sustava kontrole misli se približavaju. U stvari, čak i totalitarna država mora biti zabrinuta zbog stavova i shvaćanja javnosti, dok je u demokraciji politički aktivan segment društva, obrazovaniji i privilegiraniji, od najveće važnosti. To je očigledno u SAD-u gdje siromašni nemaju naviku izlaziti na izbore, a značajne forme političkog sudjelovanja – oblikovanja i formuliranja političkih programa, odabir kandidata, podrška potrebnim materijalom, edukacijski napori ili propaganda – su područje relativno malog broja privilegirane elite. Tri-četvrtine stanovništva može podržavati prestanak nuklearnog naoružavanja, i neki od njih mogu čak i znati da je to i službena sovjetska politika, no to ne utječe na politiku masovnog vladinog subvencioniranja industrije visoke tehnologije kroz državno-osigurano tržište za naoružanje, budući da ne postoji ozbiljna alternativa u sustavu političke ekonomije. Masovni narodni otpor vojnoj agresiji predstavlja problem planerima, kao što se moglo vidjeti proteklih godina u Centralnoj Americi. Baš je prošlog prosinca tisak prenio memorandum kojeg je napisao ministar obrane McNamara u svinju 1967., upozoravajući da bi eskalacija Vijetnamskoga rata mogla “polarizirati mišljenja do te granice da će golubovi u SAD-u početi izmicati kontroli – masovno odbijajući služiti, ili se boriti, ili surađivati, ili još gore?”. ‘Golubovi’ koji ga zabrinjavaju nisu službeni ‘golubovi’ doktrinarnog sustava, već opća populacija. No takav otpor, iako ponekad djelotovran u povećanju troškova državnoga nasilja, ograničene je efikasnosti tako dugo dok nije zasnovan na razumijevanju snaga na djelu i razloga svojeg sistematskog ponašanja, te tendira nestanku jednako brzom kao i nastanku. U isto vrijeme, preplašena i nesigurna populacija, trenirana da vjeruje kako su ruski demoni i horde trećega svijeta naumile zauzeti ono što stignu, sklona je nacionalističkom fanatizmu. To se pokazalo dramatičnim u narodnom odgovoru na invaziju u Grenadi. SAD su opet “nepokorena veličina”, izjavio je Reagan, nakon što je šest tisuća elitnih trupa uspjelo svladati otpor šačice kubanskih vojnika i nešto grenadske milicije, osvojivši osam tisuća i sedamsto medalja za junaštvo, te izazvavši reakciju ovdje koja se ne može podrediti probuđenom sjećanju drugih velikih sila koje su ne tako davno ostvarile banalne pobjede.
Profinjenije metode indoktrinacije, upravo ilustrirane, značajnije su od izravnog varanja ili zataškivanja neželjenih činjenica, iako su i ove posve dovoljne. Primjera je bezbroj.
Razmotrimo, na primjer, trenutnu diskusiju o tome postoji li ‘simetrija’ između El Salvadora i Nikaragve budući da su u oba slučaja pobunjenici potpomognuti izvana i pokušavaju svrgnuti vladu. U jednom slučaju administracija tvrdi da su pobunjenici “borci za slobodu”, a vlada nezakonita tiranija, dok su u drugom slučaju pobunjenici teroristi, a vlada još uvijek predstavlja nekakvu napuknutu demokraciju. Kritike se pitaju da li Nikaragva još uistinu potpomaže gerilu u El Salvadoru ili je već podlegla totalitarizmu.
U diskusiji je izgubljena još očitija sličnost. U obje je države prisutna teroristička vojna sila koja masakrira civile, i u obje države mi podržavamo tu silu: vladu El Salvadora i kontraše. Da je tako nema sumnje, posebno u El Salvadoru nakon što se Caterova administracija potrudila uništiti narodne organizacije koje su se razvile tijekom 1970-ih. Također je to očito i u vezi Nikaragve, samo što u ovom slučaju moramo prelistati strani tisak koji piše o destruktivnim litanijama kontraša, koji ubijaju, siluju, osakaćuju, teroriziraju i brutaliziraju civilno stanovništvo koje padne pod njihove šake. Primarni su im ciljevi radnici u zdravstvu i obrazovanju te seljaci u kooperativima (Jonathan Stelee i Tony Jenkins, u londonskom Guardianu; Marion Wilkinson, u australskom National Timesu; i mnogi drugi izvori kojima su detalji dostupni). Glavni zapovjednik ‘demokratskih snaga’, Adolfo Coleso, citiran je u New York Timesu: “Ne postoji nikakva linija, nikakva čvrsta linija između civilne farme koju posjeduje vlada i izvidničkih položaja sandinista”; čak i neredoviti izvještaji upućuju na posljedice ovakovih pretpostavki, no izvještavanje tiska je loše i sporadično, te posvećeno značajnim stvarima, poput protivljenja izborima (u Nikaragvi).
To je prava ‘simetrija’ između Nikaragve i El Salvadora. Njezin je značaj izgubljen u diskusiji o ispravnosti vladinih postupaka, dok sama vlada nastavlja funkcionirati pod misterioznom kolektivnom amnezijom koja nas sprečava da vidimo kako je malo toga novoga, i zbog čega je to tako.
Okrenimo se drugome dijelu svijeta i onome što se obično naziva ‘mirovni proces’ na Srednjem Istoku, a veže se uz Camp David sporazume. Sporazumi koje vodi Izrael pokazuju da se stanovništvo teritorija koji je pod izraelskom vojnom okupacijom uvelike protivi ‘mirovnome procesu’, smatrajući ga štetnim po vlastite interese. Zašto bi to tako bilo?
Zasigurno su stanovnici te regije jedni od onih koji najviše žude za mirom. Međutim, ni jedan novinar nije proučio ovaj čudan paradoks.
Problem se može vrlo lako riješiti. Mirovni je proces, kao što je bilo vidljivo u datom trenutku i kao što bi trebalo biti očigledno pogledamo li unatrag, osmišljen na taj način da se glavna arapska vojna sila, Egipat, povuče iz konflikta, tako da Izrael može slobodno, uz veliku pomoć SAD-a, pojačati naseljavanje i represiju u osvojenim područjima, te napasti svoje sjeverne susjede – baš kao što je i učinio te stalno čini. Teško je vjerovati da čuđenje može izazvati to što žrtve ‘mirovnog procesa’ sam proces osuđuju i odbacuju; možda je i začuđujuće što takve elementarne istine, očite na samome početku, još uvijek nisu uočene.
U međuvremenu, mi moramo nastaviti podržavati ‘mirovni proces’. Tko se može protiviti miru?
U ovom bi slučaju, također, bilo korisno nadjačati našu misterioznu kolektivnu amneziju koja se tiče činjenica iz nedavne prošlosti. Vremena za pregled diplomatskih zapisa nema, no svatko tko to učini ubrzo će uvidjeti da su mogućnosti za mir, koji bi uključivao i nešto malo pravednosti, postojale petnaest godina te su svaki put bile blokirane od strane SAD-a i Izraela. U ranim je 70-ima to odbacivanje bilo toliko ekstremno da je čak blokirana i arapska inicijativa (upućena od Egipta i Jordana) za uspostavljanje općeg mira, koja je u potpunosti ignorirala prava Palestinaca. Nakon što se međunarodnim konsenzusom pristalo na dvodržavni sporazum, svaka takva mogućnost je konstantno onemogućavana od strane SAD-a i Izraela, koji ustraju u neprihvaćanju tvrdnje da urođenička populacija nesumljivo posjeduje prava, bez obzira na židove koji su ih naveliko razmijestili. Amerika je slavila ovakav stav, nagovarajući Palestince da prihvate program Radničke partije koji je opovrgavao palestinska nacionalna prava te im oduzimao ‘bilo kakvu ulogu’ u bilo kojem sporazumu (radnički golub Abba Eban). Ovdje nitko ne protestira, niti čak ne izvještava o činjenicama, kada vlada SAD-a stopira mirovnu inicijativu UN-a, s tvrdnjom da će prihvatiti isključivo pregovore “između strana direktno uključenih u arapsko-izraelski konflikt”, isključujući Palestince koji nisu jedna od tih strana (siječanj 1994.). Sličan problem Libije i manjine PLO-a se u Americi osuđuje kao rasistički i ekstremistički: jednako takvo stajalište SAD-a i Izraela, rasističko u suštini, smatra se uzorom umjerenosti.
Aktualni su izvještaji prikrivani, opovrgavani pa čak i izvrnuti u jednom od najuspjelijih djelovanja agitacijske propagande u modernoj povijesti. Komentirao sam u nedavno izašloj knjizi (“The Faitfull Triangle”) izvještaj koji se odnosio na razdoblje do 1983. Otada se sve ponavlja bez promjena. Da spomenem samo jedan nedavni slučaj: u travnju 1984. Jaser Arafat je prilikom govora u Grčkoj i Aziji, te putem izvještaja objavljenog u francuskom i engleskom mainstream tisku uputio niz zamolbi koje su se odnosile na mir. Arafat je eksplicitno pozvao na direktne pregovore s Izraelom, pod prisutstvom promatrača UN-a, te na “međusobno priznanje dviju država”, Izraela i Palestine; što je godinama bio osnovni oblik međunarodnog konsenzusa, uključujući i odbacivanje američko-izraelskog ‘mirovnog sporazuma’. Izrael je ponudu odmah odbacio, dok su je SAD jednostavno ignorirale.
Izvještavanje medija u SAD-u slijedi zanimljiv model. Nacionalni tisak – New York Times i Washington Post – nije prenio činjenice. Lokalni ‘kvalitetniji tisak’ (Boston Globe, Los Angeles Times, Philadelphia Inquirer) je prenio osnovne činjenice, koje su ubrzo prikrivene i zaboravljene, da bi bile zamijenjene poznatim kritikama palestinskog ekstremizma. U San Francisco Examineru, koji ima reputaciju najgorih novina bilo kojeg glavnog grada, na naslovnoj se strani pojavila priča UPI-a (5) s osnovnim činjenicama, a iznad nje je preko cijele strane stajao naslov: “Arafat Izraelu: Razgovarajmo.” Racionalni bi zaključak bio da manje sofisticirani tisak jednostavno ne razumije koje činjenice treba odstraniti zbog toga što se ne poklapaju s partijskom politikom.
Ova razlika između tiska je pojačana intrigantnim navodom Warrena Hogea, urednika vanjske politike u New York Timesu. Jedan je čitatelj iz Detroita poslao kratko pismo Timesu u kojem spominje da Arafatov poziv na međusobno priznanje i pregovore nije objavljen, iako je Times “godinama citirao Arafata i njegovo navodno odbijanje pregovora i priznanje Izraela”. Njegovo pismo nije bilo objavljeno, no dobio je odgovor Warrena Hogea (što je prava rijetkost) koji glasi: Vidjeli smo Arafatove primjedbe koje ste spomenuli u Novel Observateuru i usporedili ih s njegovim prijašnjim izjavama. One ne predstavljaju ništa novo u njegovu razmišljanju i za nas bi bilo pogrešno objaviti ih kao takve.
Gosp. Arafatu dajemo mnogo prostora te smo objavili mnoge njegove javne izjave i izvještaje o njegovim tajnim pregovorima s predstavnicima SAD-a i drugih zapadnih vlada. Kada i ako gosp. Arafat pozove na međusobno priznanje i pregovore s Izraelom, čitat ćete o tome na naslovnoj strani New York Timesa. (naglašeno dodano) Iz ove komunikacije se mnogo može otkriti. Prvi odlomak je blizu istini, iako netko to ne može znati čitajući New York Times koji stalo niječe te činjenice. No, najzanimljiviji dio je posljednja rečenica. Arafat je otvoreno pozvao na “međusobno priznanje i pregovore s Izraelom”, svejedno to nismo pročitali na naslovnoj strani – ili bilo gdje drugdje u New York Timesu. Times radije ustraje sa svojim začuđujućim popisom zataškivanja i falsificiranja, objavljenih ranijih godina u mojoj knjizi te citiranih iznad. Teško da je bilo što očitije od činjenice da ništa novo neće ući u službenu povijest u kojoj Times vidi sebe – donekle s pravom – kao kustosa. Budući povjesničari će se okrenuti arhivima New York Timesa da ‘odrede’ što je povijest, a ne arhivima San Francisco Examinera (ako uopće postoje).
Neću nastaviti s daljnim primjerima. Ključna poanta je da se model širi, da je postojan te vrlo efektivan u uspostavljanju okvira pomišljivog mišljenja.
Prije šezdeset godina je Walter Lippman prodiskutirao koncept “proizvodnje pristanka”, umjetnost koja se “sposobna vješto rafinirati” i može odvesti do “revolucije” u “prakticiranju demokracije”. Ideja je s mnogo entuzijazma prihvaćena u poslovnim krugovima – postala je glavna preokupacija industrije za odnose s javnošću, čija je vodeća figura Edward Bernays opisao “izmudrivanje pristanka” kao stvarnu esenciju demokracije. U stvari, kao što je Gabrijel Kolko naveo: “Od početka stoljeća pa do današnjih dana, [javno mnijenje] je bilo objekt kulturne i ideološke industrije, koliko nepopustljiv toliko i raznolik: rasprostranjen od škole preko tiska do masovne kulture u svim njezinim oblicima.” Razlog tome, kao što je potpredsjednik AT&T-a izjavio 1909., je to što je “javno mnijenje… po mome sudu jedina ozbiljna prijetnja s kojom se kompanija mora suočiti.” Ideja je također odlučno preuzeta i u društvenim znanostima. Vodeći je politički znanstvenik Harold Laswell napisao 1933. da moramo izbjeći “demokratski dogmatizam” poput onog da su ljudi “najbolji suci svojih vlastitih interesa”. Demokracija dozvoljava da se glas ljudi čuje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima pečat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu. Tehnike su izbrušene u visoku umjetnost, daleko iznad bilo čega o čemu je Orwell sanjao. Aparat zamišljene različitosti u mišljenju, koji inkorporira doktrine Državne religije i eliminira racionalnu kritičku diskusiju, jedna je od profinjenijih metoda, premda su i sirovije tehnike u uporabi, i također nas efektivno sprečavaju da vidimo ono što gledamo, da naučimo i razumijemo svijet u kojem živimo. Potrebno je ponovno naglasiti da ono što komunisti nazivaju agitacijskom propagandom ima mnogo veći značaj u demokracijama nego u državama koje vladaju uz pomoć nasilja. U Americi Dancheva nema, osim na nebitnim marginama političke diskusije.
Za one koji tvrdoglavo traže slobodu, najvažniji je zadatak da razumiju mehanizme i praksu indoktrinacije. Takvi se mehanizmi lako zamijete u totalitarnom društvu. Mnogo ih je teže zamijetiti u sustavu ‘ispiranja mozga pod slobodom’, kojem smo izloženi i kojem svi prečesto služimo kao dobrovoljni i svjesni instrumenti.
