Bio jednom jedan čovjek. Imao je ženu i dvoje djece. Živjeli su teško da je to teško i zamisliti. U republici, na vlasti, bijahu zli licemjeri ogrezli u svaki nemoral, oguglali na plač sirotinje – otimahu od ljudi sve osim života. A i život uzimahu ako im bijaše volja.
Čovjek posjedovaše malo parče zemlje koju obrađivaše primitivnim sredstvima više se uzdajući u Gospoda nego u svoju umješnost ili mogućnost da utiče na rod bilo kakvim načinom. A bog mu povremeno slaše različite darove: sušu na tek zaglavatilu raž, grad na prosvilale kukuruze i rojeve zlatica na procvjetalu krtolu. Borba bijaše užasna i neprestana ali nije mogao pobijediti, uzalud sav trud, zemlja popi sav znoj.
Ravnodušnost ostatka porodice padala mu je na dušu kao nemanje, teže čak i do njega: svi su se nekako bolje snašli od njega i saznanje da mogu ali neće da pomognu, ne njemu nego njegovoj djeci, užasavala ga je skoro kao činjenica da nije ponekad u stanju niti da prehrani svoju porodicu. Dani se pretvoriše u tamnu izmaglicu umora i svađa sa ženom jer nemaština uspješno stavljaše u njena, nekad nasmijana, usta samo zle riječi. Svako poštovanje je izgubljeno, prvo njega samoga prema sebi a zatim su i drugi prestali da ga poštuju. Ili je bilo obratno? Neprekinuti osjećaj krivice i sopstvene odgovornosti, očekivanje još gore kazne za nepoznate ali vjerovatne propuste, malo po malo, stvarali su od njega tužnog usamljenika. U očajanju je lutao brdima u potrazi za lišćem žalfije: berba, sušenje i prodaja ispunjavale su ga iluzijom da nešto radi, iako je za mjesečni rad mogao kupiti djeci dvije tegle džema – toliku su otkupnu cijenu odredili oni koji mogu i koji odlučuju. Makar nije morao da prisustvuje mršavim objedima na kojima je obično bilo manje hrane nego što je traženo. O njenom kvalitetu više nije bilo rasprave, dovoljne količine bilo kakve hrane bile bi razlog za sreću u njegovom domu. On sam hranio se nedozrelim voćem ili sa par smežuranih krompira ispečenih u pepelu vatri koje je sa neobjašnjivim zadovoljstvom palio po kamenim visovima. Vrtjelo bi mu se u glavi od gladi i od mirisa žalfije na vrelom sunčanom danu, njene žilave peteljke osvetnički i krvoločno su kidale kožu sa dlanova.
Grad ispod njega je leškario umrtvljeno, najsličniji lešini na izdisaju.
Ponekad bi zaspao u tankoj hladovini žbuna zanoveti obično iznova i iznova sanjajući isti san kako ga šarka zmija ujeda za očnu jabučicu i kako mu otrov kao blistava munja ulazi u mozak. I onda bi se smijao u snu, srećan.
Toga dana među danima mnogim nije mogao zaspati. Užasne vrućine kasnoga ljeta i glad i oštro kamenje i trnje kleke, sve je bilo tu, kako Gospod upriliči u beskrajnoj dobroti svojoj, i na sve je bio spreman.
Na sve osim na kožnu torbu u sjenci stijene.
Na nju nikako nije bio spreman, ona nije pripadala tu, prilazio joj je oprezno jer bijaše nova, od glatke crne kože, trbušasto nadudušena, oholo je ležala u vrelom poslijepodnevu. Dokopao je sa mržnjom otvarajući jednostavne zaklopce.
Bila je puna novčanica. Neke od njih je prepoznavao i to one na kojima su bile ispisane manje cifre, krupnije je prvi put imao u rukama, njih je ponekad gledao na televizijskim reklamama u kojima ubjeđivahu ljude da se okušaju sa srećom, ali, kako nije imao televizor u boji, prepoznavao ih je samo po brojkama.
I prevrtaše ih po rukama na vrelom suncu potpuno svjestan besmislene ali istinite činjenice kako ga ovi papiri mogu napraviti čovjekom dostojnim poštovanja. A da ostane isti on, sa istim srcem, mozgom, jetrom, dušom, strahovima, porocima, ali, ako ima dovoljno ovih papira, svi će ga poštovati. Ljudi će ga prizivati i željeti njegovo društvo, diviti se njegovim – na neki volšebni način novootkrivenim, vrlinama. Žena će se ponovo zaljubiti u njega, sama će uveče obomotati svoje udove okolo njegovog tijela, djeca će ga gledati sa iznenadnim strahopoštovanjem.
Smijaće se opet, svi zajedno, radosno.
Komšije će ga pitati oko rješenja svojih raznih problema, ukočenih lica će se smijati duhovitostima raspitujući se o sitnicama njegovog života sa očiglednom namjerom da mu pokažu koliko brinu o njemu i njegovoj porodici. I šira porodica neće propustiti niti jedan događaj vezan za veselje ili za žalost a da ga ne pozove, sjede u čelo trpeze i posavjetuje se sa njim o svemu. Konobari će mu se smješkati zavjerenički ponizno a gazde kafana klimati glavom, blagonaklono. Vrata činovničkih kancelarija biće mu širom otvorena i nasmijana lica će uvijek imati vremena da saslušaju njegove potrebe i da ih odmah riješe. Može kupiti sebi auto kojeg saobraćajna policija ne zaustavlja a i ako se slučajno prevare biće ljubazni i predusretljivi sa smješkom opraštajući prekršaje i nećkajući se na ponuđene novčanice a zatim ih munjevito spremajući u njedra. Nastavnici će milovati njegovu djecu opravdavajući nestašluke koje sada sa pretjeranom strogošću kažnjavaju, izabraće ga i u školski savjet…
Trže ga iz misli groktavi zvuk automobila. Kroz taj dio šume je vodio makadamski put godinama neupotrebljavan, u poslednje vrijeme su ga se sjetile nesretne izbjeglice, a posle njih krijumčari, šverceri, pljačkaši i drugi kriminalci, uglavnom svi oni koji imaju svoje razloge da izbjegavaju prelazak granice na mjestima koje je država za to odredila.
Već narednog trena granje ga je šibalo po licu, bose noge su udarale o kamenje, izbucane papuče je odmah izgubio, bez daha je grabio uz vrletnu stranu brda – samo što dalje od puta. Konačno, na ivici života stigao je na vrh stjenovite padine i sjeo na torbu pokušavajući da dođe do vazduha.
Sa mjesta na kojem se skrasio vidio je dio puta i na njemu dva auta: crni terenac koji je prepriječio cestu i mali putnički auto pretovaren stvarima. Znao je šta se događa, svi su znali i niko nije ništa preduzimao: presretali su nesretne izbjeglice bjegunce od rata, pljačkali sirotinjsku imovinu, iživljavali se na porodicama, ubijali i leševe, vjerovatno, bacali u jame kojih je u brdima bilo posvuda. Jednoga dana je i on čuo bolnu vrisku djece, mjesecima nije zaspao niti jedne noći bez toga vriska u u šima.
Nemogućnost da pomogne tjerala je suze na oči i kroz njih je gledao kako odvode ženu i dvoje djece u šumu. Muškarca nije vidio.
Sjurio se niz drugu stranu brda stiskajući torbu uz oznojenu, prljavu majicu. Znao je za malu pećinu nedaleko od vrha brda čiji je otvor otkrio lutajući bespućem. Skoro nevidiljivi ulaz u gustom šumarku bjelograbovine – tu će on pohraniti svoje blago. Poslije pet minuta vraćao se istim putem da pronađe papuče, da ih ne bi Oni pronašli, posipao je lišće žalfije po stazi kako bi njen ljuti i otužni miris zbunio pse tragače koje će Oni, nije sumnjao, dovesti u potragu za tolikim novcem.
-Poštar je donio socijalno, ni sama ne znam šta prije da kupim, svega nam je ponestalo- govorila mu je žena dok je on ukočenim pogledom gledao svoje dječake, jedan je imao devet a drugi šest godina: gledao ih je kao da ih prvi put vidi. Vodili su ih u šumu. Trgnu se od užasa.
-Šta ti je, uplaši me!-vrisnu žena.
-Ma ništa spava mi se. Kupi njima nešto slatko molim te, ja idem da spavam.
Noć je bila strašna, ispunjena snovima i vrištavom vrtoglavicom i lavežom pasa krvoločnih, i udari vjetra i gromovi tutnjahu nebom i izdirahu se nad njegovom glavom.
Budio se i gledao mirnu i vedru i vrelu avgustovsku noć i puni mjesec i nestvarno uljepšane poznate, odvratne, predjele.
Prije svitanja bio je na vrhu brda. Vrebao je pokrete na putu. Ništa se nije dogodilo. Ni toga dana, ni sjutradan, ni čitavog narednog mjeseca. Svaki dan je provodio nepomičan na svojoj osmatračnici. Prolazili su povremeno automobili, čuli su se i pucnji jednoga dana i sledili mu srce, onda opet mirni dani. Niko nije zalazio u ovaj dio planine, nikoga okolo mjesta gdje je pronašao torbu. Kao da su je zaboravili. Nije uzeo ništa od toga novca – nije čak ni provjeravao da li je još uvijek tamo, mada je bio uvjeren da ga niko nije otkrio: budno je motrio i na dio šume gdje se nalazila pećina sa njegovim blagom.
Počeo je da uživa od same pomisli da ima moć da promijeni život. I da je samo u njegovoj glavi odluka kada će to da uradi. To mu je vratilo samopouzdanje. Nije obraćao pažnju na ženu koja je vrištala:
-Gdje lunjaš danima ko gluva kučka, ni čaj više ne bereš…
Ćutao je sa slašću zamišljajući kako bi se u sekundi promijenila kada bi joj pokazao i pružio samo jednu novčanicu iz prepune torbe – kako bi zanijemila, kako bi se ozarila.
U suštini bila je draga i dobra osoba i baš su se voljeli, ali, to kao da je bilo prije hiljadu godina. Sada je naličila praznoj vreći kroz koju duvaju vjetrovi očaja i zlobe. Još bi je ponekad poželio ali se nije usuđivao da joj priđe noću samo kad zamisli kakav joj je bio protekli dan, nije polagao ni na svoje pravo zakonitog supruga.
Te noći ga probudi užasna pomisao da bi neko mogao pronaći njegove pare, i to ne Oni, djeca mogu otkriti pećinu, motaju se posvuda. Skočio je iz kreveta gonjen panikom, probudivši starijeg sina koji je spavao sa njim, prošapta mu: ”spavaj, eto mene…” i istrča u noć.
Šuma je bila mrak nad mrakovima kad su nestala svjetla grada ali on je grozničavo batrgao kroz tminu. Napipao je ulaz u pećinu i uvukao se unutra. Nije se usudio ni ovdje upaliti upaljač, samo je sljepački opipavao kamenu unutrapnjost spilje.
Tu je! Nikada takvo olakšanje nije osjetio do tada, nikada takav talas sreće nije oplaknuo njegove grudi. Zagrlio je torbu kao dijete i izbauljao napolje u sivo svitanje. Hodao je kroz šumu na raskrvavljenim stopalima očajno tražeći sigurnije skrovište za svoje blago. Konačno se sjetio: šuplji grab kod Opaljene rupine. Užasna nedođija u kojoj se i on jedva usuđivao da zađe.
Žena je plakala na pragu uboge kuće kada se vratio oko podneva.
-Isjekli su nam struju. – tiho je rekla. Sjeo je pored nje, nije se usuđivao da joj obgrli ramena.
-Nemoj da plačeš molim te, sredićemo nekako.
-Kako? Kako zaboga? Nemamo ni drva. Kako ću danas skuvati nešto?
-Donijeću ja drva iz brda. A i otići ću u elektrodistribuciju. Kako mogu da nam isključe struju kad nemamo nikakva primanja?
-Kao da je njih briga. Sad ne mogu gledati serije…
Djeca su se igrala u prašini.
Suvi sjeverni vjetar je donosio smrad fabrike.
Vidio je novčanice pastelnih boja, sa crtežima zgrada i mostova po njima, i zvjezdicama, tako čiste, tako šuškave, kovitlale su se svuda okolo njega.
-Pisaću sestri da nam pošalje novac da uplatimo račun…
-E nećeš! Kad se ona sama nije sjetila svih ovih godina, nećemo je moliti. Ja ću početi ponovo da radim…
Ponovo na uništavajući, neljudski posao za sitniš… Nije imao volje za raspravu, spavalo mu se, mozak je prestajao da mu radi…
Žena je radila za mašinom deset sati dnevno, sada hrane nije nedostajalo ali je nemoguće bilo skupiti svotu koju su dugovali za struju: navikli su se na život bez nje, uveče je čitao djeci knjige uz gasnu lampu, žena se kasno vraćala i prolazili su dani bez ijedne izgovorene riječi – tekli su klokoćući preko oblutaka jednoličnosti, kiše su rastakale nebo i zemlju, drva je uvijek bilo malo ma koliko njemu pucala leđa od količine koju je brao svakodnevno.
Onda su pali i prvi snjegovi i sjeverni vjetar je uz urlik tresao limove na krovu štale u kojoj već decenijama nije bilo stoke. Mraz se šunjao okolo kuće od betonskih blokova koja se nije mogla zagrijati ni kada su bili topliji dani. Djeca su stalno poboljevala nosio ih je do prljavog doma zdravlja dok mu je vjetar sa bezobraznom istrajnošću prevrtao kišobran. Uveče bi rano lijegali, odmah posle večere – ispod starih vunenih prekrivača koje je tkala njegova baba pričao je djeci priče koje su bile sve kraće i sa sve manje detalja.
Kuća im se nalazila na kraju makadamskog puta iznad razrovanog korita rijeke iz kojeg su gramzivci iscrpli i poslednje zrnce pijeska. Ostali su katran i kamen, i prljava voda.
A onda noći jedne snažna svjetla zaigraše po plafonu sobice u kojoj su spavali. Djeca su još bila budna, utišao ih je i odšunjao se do prozora, kao da je lopov u tuđem domu. U dvorištu se okretalo vozilo – jedno od onih ružnih, ogromnih, sjajne crne ljušture na kojoj se ogledala njegova sirotinja i sa zatamnjenim staklima iza kojih se čula bijesna buka basova i zurli – muzika osvajača iz prošlosti tako draga i bliska u genima ponosnih potomaka tadašnjih robova. I samo je stajalo tamo – čudovište iz noćnih mora, farova uperenih i njihova okna i on je već čuo vrištanje svojih sinova i ledeni mrak padaše na njegove oči a Oni jednostavno natjeraše mašinu da zaurla i nestadoše u noći. Tek tada postade svjestan da se i žena probudila i da gunđa iz mraka, da su djeca pored njega i da se svađaju oko marke auta kojega više nije bilo i razazna pitanje ženino:
-Ko je to bio?
-Nemam pojma, sigurno neko promašio skretanje… – ledeni znoj je kvasio njegove riječi dok je teturao natrag u postelju.
“Znaju!” – razarajuća misao i bol u potiljku, vreli obrazi i nepodnošljivi šum u ušima – “donijeću torbu i kada dođu ponovo, a doći će, samo ću im je pružiti, onda će imati milosti, možda me nešto i časte…”
Više nije bilo sna za njega, samo grozničavi dronjci misli koji se ponavljaju, kombinacije, mogućnosti, pitanja i odgovori, opravdanja…
Dan ne donese smirenje, naprotiv, zatvoren u kući slušao je djecu u dvorištu: svaki, malo jači zvuk auta natjerao bi ga na skok do prozora i onda bi dugo zurio u makadamski put. Grudva snijega od koje zazvečaše stakla na prozoru sledi ga u momentu, nakon straha iz njega pokulja nekontrolisani bijes. Udarao je po svojim dječacima, snažno, da ih zaboli, i uživao u njihovoj vrisci. Slijedeći bijes naiđe plačljivi očaj dok ih je slušao kako jecaju u mračnom ćošku i pogleduju u njega molećivim suznim očima: u njega, tvorca i zaštitnika.
“Pa ja sam isti kao Oni iz šume!” – pomisli sa gađenjem, – “ne, ja sam gori, Oni ne poznaju svoje žrtve nijesu njihova krv…”
-Budite dobri i pazite kuću, majka će se uskoro vratiti.-reče im i skoro trčeći pobježe van pa uz brdo, u mokri, sniježni dan, gologlav, u platnenim patikama.
Lutao je satima, potpuno neosjetljiv na glad i žeđ, na hladnoću i bol od ledenih grana koje bi ga povremeno ošinule po licu. Samo je nesvjesno izbjegavao Opaljenu rupinu i torbu u starom grabu. Preplitale su se hiljade mogućnosti po uzavrelom mozgu ali sve su se završavale jednom riječi – “Znaju!” I to njihovo znanje je bila njegova propast i kraj njegovog sna i kraj njegove djece. A možda je i bolje tako, pomisli, šta čeka i mene i njih – samo mučenje, samo dugi dani bez smijeha i radosti. I zašto ih ne prekinuti.
Vidio je snažne, zadrigle mlade neljude, kratko ošišanih lobanja niskog čela i praznih očiju čiji humor se najviše pokaže dok neko izdiše u mukama ispred njih. I vidio je velike, uplakane oči svojih sinova. I onda je pao na koljena i počeo da povraća žuč. Nije imao ništa drugo.
Vratio se kasno, u sami mrak, mokar i potpuno prazan kao da ga se ništa više ne tiče, kao da posmatra dosadni film kome zna kraj ali koji u njemu ne budi nikakvu emociju.
Provuče se nekoliko dana u tišini i nepomičnosti, makar se u njemu i za njega ništa nije mrdalo. Čak mu se ni nada nije vraćala iako bijaše prošla nedjelja dana od noćne posjete.
-Alo! Probudi se! Šta je to sa tobom? Znaš da nijesi predao potvrde iz Opštine. Dolazili su iz socijalnog, oduzeće nam pomoć. Moraš sjutra to završiti ili ja ne znam šta da radimo ako ostanemo bez toga! – jako sporo je razumijevao siktave riječi koje je izgovarala žena, nekakvim promijenjenim, unjkavim glasom.
-Dobro, dobro, ujutru ću otići.-čuo je sebe kako odgovara i talas gađenja i mučnina ga obuze kao i uvijek pri pomisli kako je ponovo prinuđen da ulazi u prašnjave kancelarije i razgovara sa činovnicima. I to ga vrati u svijest.
U grad se uvijek spuštao stazom ispod borove šume, tuda nije bilo mnogo ljudi koje možeš sresti izuzev onih koji džogiraju i brzo promaknu, ponekad parove i usamljene penzionere. Narkomani mu nijesu smetali. Ni cigani.
Opštinska zgrada bi ga svaki put iznenadila svojom ružnoćom, gadna, betonska kreatura naježena u centru grada kao pauk u mreži, namršteni sumnjičavi portir i lift koji ne radi. Šesti sprat i dah koji nestaje: glad i očaj učinili su svoje iako je tek trideset treća, i gadni službenik pacovskog lika koji ženskastim, gnjecavim glasom, nakon saslušane molbe, kaže: dođi u ponedjeljak, biće gotovo…”
-Ali, možda nijeste obratili pažnju, ja to moram da predam danas…
-To me ne interesuje, ja imam posla, misliš da si ti jedini. Sljedeći!
-Molim vas, to je posao od dva minuta, unijeti podatke i udariti pečat.
-Nemoj ti mene učiti mom poslu. Ajde, sljedeći!
Izmijenjaše se strah, gađenje, poniženje, gnjev i ču sebe kako pita:
-Je li ti liječiš neki kompleks na meni? Ili ti ja nijesam simpatičan, jednostavno. Zamisli da sam ti brat od ujaka. Za koliko sekundi bi sve bilo završeno? Ili da sam ćelav, i nabildan, i sa zlatnim lancem od pola kilograma?
-Ti si bezobrazan, zvaću obezbjeđenje!
-Nikoga ne moraš zvati, nesoju, ja odlazim. Ali vratiću se ubrzo. I ti ćeš to da mi završiš danas. garantujem ti. Ne samo da završiš nego i da mi taj papir doneseš tamo gdje ti odredim.
Furiozni bijes u njemu krojaše planove i donosaše odluke: “uzeću novac, i obući ću se u odijelo koje nose oni koji imaju, i obrijaću se, i ošišati moderno, i otići ću kod njegovog šefa i daću mu novca, mnogo novca, i biće kako ja kažem. Hoću da budem čovjek…”
I sve je nestalo okolo njega: i dan, i grad, i ljudi – postojao je samo jedan cilj: suvi grab iznad Opaljene rupine, i torba, i novac u njoj.
“Imam dovoljno vremena za sve do kraja radnog dana, srećom sam uranio kod onoga gada…” – pomisli i osjeti kako leti uz zakašnjeli parališući bol, vidje kako mu se perspektiva mijenja u djelićima sekundi i kako se prevrću zgrade i tresnu licem o asfalt i tek tada začu zaprepašćenu vrisku kočnica.
Onda dugo nije bilo ničega osim mraka i nepodnošljivog bola i nečijeg glasa najsličnijeg leleku, shvati da je to njegov glas i stisnu zube i otvori jedno oko.
Iznad njega stajaše čovjek skoro do njegovog lica nagnut.
-Brate, oprosti, šta ti bi da izletiš onako, a malo sam pio od jutros, najebao sam, boli li te, nećeš valjda da umreš…
Osjeti kako se ponovo gasi, kako život ističe iz njega i kako mu duša tone u asfalt i uhvati poslednjem snagom revere kožne jakne, i prošaputa:
-Idi u brdo Žirovnica i nađi Opaljenu rupinu, suvi grab iznad nje, ima torba unutra, puna je para, daj nešto i mojoj djeci, molim te…
-Ništa te ja ne razumijem, kakva torba, smiri se, ne napreži se, stiže hitna. Kuku, evo i policije…
Poslednja slika u mozgu koji se gasio bijaše nasmijano lice brkatog policajca sa mrvicom bureka zapetljanom u desnom brku koji pita: ”Je li riknuo?” – onda se mrvica otkačila, poklopila ga i svjetlost je utrnula.
NIje vidio pijanog taksistu koji sjedi na trotoaru sa glavom u rukama nije čuo kako mrmlja: ” spržena dolina, kako ono reče, ili spaljena jama, izleće kao metak, kakva sad djeca, kako ću saznati gdje je živio…”
***
Odležao je taksista svojih sedam godina za teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja i za ubistvo iz nehata. Izašao je potpuno ruiniran navučen na heroin i sa monomanijom traženja i lutanja po mjestima za koje bi čuo da ih je nekada pustošio požar.
***
A sinovi siromahovi proživješe svoje dane u teškom siromaštvu
Bato Perović
