Jesus, Du weisst, dokumentarni, Austrija, 2003
REŽIJA: Ulrich Seidl
SCENARIJ:
Veronika
Franz,
Ulrich Seidl
FOTOGRAFIJA:
Jerzy
Palacz,
Wolfgang Thaler
MONTAŽA:
Christof
Schertenleib,
Andrea Wagner
Sadržaj:
Šest osoba na neki se način ispovijeda pred kamerama. Oni odlaze u crkvu, u tišini sjedaju na klupe mole se Isusu Kristu. On je onima koji se mole sve, i otac i prijatelj, i otkupitelj i spasitelj, i vodič kroz život i rame za plakanje, ponekad razgovorljiv, gdjekad šutljiv, a uvijek pun ljubavi. Među onima koji se mole je mladi student koji unatoč volji svojih roditelja svakodnevno ide na misu, te koji svo slobodno vrijeme provodi u župi i Isusu se ispovijeda baš o svemu, o svojim svakodnevnim brigama, neobičnim snovima i erotskim fantazijama. Tu je i umirovljena profesorica kemije koju je suprug prevario s drugom ženom i koja mašta o osveti iako je svjesna da je osveta grijeh. Među vjernicima koje pratimo je i majka dvoje djece, žena koja u crkvi provodi podjednako vremena kao i kod kuće, gdje godinama skrbi o suprugu invalidu. Ona se moli da Isus izliječi njezina muža, muslimana koji svoje stanje vidi kao Božju kaznu zbog toga što se oženio kršćankom. U crkvu redovito dolazi i osamljeni čovjek koji Isusa moli da mu pomogne u pronalaženju prave ljubavi, i koji je očajan što mu život prolazi u traganju za istinskim osjećajima. A tu je i mladi par koji se neprestano svađa i koji kroz molitvu od Isusa traži da pomiri njihove međusobne razlike.
Godine 2003. na prestižnom festivalu u Karlovym Varyma ovjenčan glavnom nagradom u programu dokumentaraca duljih od 30 minuta, te iste godine nagrađen na Međunarodnom filmskom festivalu u Beču, dokumentarni film suscenarista i redatelja Ulricha Seidla tematski je očekivano intrigantno i provokativno ostvarenje u kojem autor prati skupinu ljudi koji od Boga traže rješenja svojih životnih problema. Film za koji scenarij supotpisuje redateljeva česta suradnica Veronika Franz dominantno je koncipiran kao niz statičnih kadrova u kojima likovi govore u kameru, što je u kontekstu prikazanih zbivanja višeznačno i podložno različitim interpretacijama. S jedne strane, oni kao da se ispovijedaju kameri, kojoj Seidl tako pridaje gotovo božanske konotacije, no to je moguće interpretirati i kao da se oni ispovijedaju gledateljima, pa tako gledatelji bivaju stavljeni u ravan Bogu. S druge strane, likovi u filmu možda gledateljima prenose božanske riječi i poruke, a pitanja koja postavljaju, odgovori za kojima tragaju i intima koju ispovijedaju nude moguće poglede na ono što bi se moglo nazvati Bogom. Autor dramsku tenziju vješto gradi kombiniranjem njihovih izjava prilikom obraćanja Bogu i kameri, pri čemu vješto uspostavlja ravnotežu između tragično i komično intoniranih dionica, čime cjelini daje dodatnu ne samo dramaturšku, nego i značenjsku i interpretativnu složenost. Posrijedi je djelo promišljene i zaokružene forme, tijekom gledanja kojeg je teško izbjeći dojam o inscenaciji odnosno priređenosti onoga što gledamo, upravo u cilju kreiranja koherentne kompozicije i kompaktne forme. U formalno rigorozno izvedenom djelu Seidl predstavlja fragmentarne portrete šestoro vjernika, a iako su njihove priče / ispovijedi pune sjete i tuge, autor djelo promišljeno uspijeva obogatiti i humorom, čitavo vrijeme od gledatelja tražeći da odbace predrasude prema crkvi.