Ivo Andrić – Jelena, žena koje nema [Reč i misao – 302]

Jedna od manjeg broja Andrićevih priča dosledno i bez objektivizujućeg okvira ispričana u prvom licu. Prvi put je objavljena 1962. godine. Tada je štampana sa indikativnim podnaslovom („Galusov zapis“), što upućuje na zaključak da je isprva bila zamišljena kao deo nenapisanog romana o istoimenom junaku koga srećemo u još nekim Andrićevim pričama. U kasnijim izdanjima pripovetke taj podnaslov je izbrisan. (Videti belešku o rekonstruisanom romanu „Na sunačanoj strani“.) „Jelena, žena koje nema“ u stvari je prozno-poetski triptih („Od samog početka“, „Na putovanju“, „Do dana današnjeg“) u kojem lirski pripovedač izlaže istoriju jednog emotivnog i cerebralnog priviđenja koje ga prati uporno, godinama javljajući se u očekivanim ali i sasvim neočekivanim prilikama. Jelena je astralno, sasvim izmaštano biće, čist ženski princip koji daje smisao pripovedačevom životu. („Ali ja sam već navikao da je i ne očekujem i da sav utonem u slast koju daje beskrajni trenutak njenog javljanja.“) Pojava Jelene, žene koje nema, uvek je čvrsto povezana sa putovanjem i sa svetlošću. Jelena je metaforička materijalizacija pripovedačeve mašte, ona je projekcija potpune a nedosegnute ispunjenosti subjekta koji misli, diše i oseća, ona je smislotvorni, kosmički princip. („Tako me u zamasima koji obeznanjuju nosi ta vasionska ljuljaška od jedne savršene sreće do druge, od Jeleninog i mog prisustva do nestanka i nas i svega sa nama u sreći opšteg postojanja. I ni na jednoj tački toga beskrajnog luka nema zastajanja ni za trenutak, jer se uvek ili penjemo ili spuštamo.“) Kako pripovedač duže živi i kako mu se sve češće dolazi pomisao na kraj života, Jelena se javlja sve ređe. Snoviđenje („magnovenje“, kaže pripovedač) traje sve kraće. Svetlost u kojem se Jelena pojavljuje sve je slabija, noć dolazi po svoje. („A noć je bila uvek zlo vreme moga života.“) Jelena je privid, čisti privid koji se može javiti na hiljade različitih načina i u hiljadu (ne)očekivanih prilika, ali koji čili pod teretom saznanja da je život nešto drugo od mašte. A kad je život nešto drugo, mašta je utoliko potrebnija. Pripovedač iščekuje njeno pismo koje nikada ne stiže. U poslednjem odeljku pripovetke, Jelena se postepeno transformiše u figuru koja je ne samo čista mašta nego i čista potreba. Prestanak misli na nju znači prestanak života. Sa takvim uverenjem završava se i pripovest o Jeleni: „Samo da ne prestanem da je iščekujem“, kaže pripovedač u poslednjoj rečenici.

Jelena, žena koje nema

Od samog početka

U tišini i nepomičnom vazduhu letnjeg dana javi se odnekud neočekivan i nevidljiv pokret, kao zalutao i usamljen talas. I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Taktak-tak! Ne dižući oči sa posla, samo se nasmeših kao čovek koji zna dobro sve oko sebe i živi mirno u sreći koja je iznad iznenađenja. Bez reči i bez glasa, samo jednim pokretom glave dadoh znak da je šala uspela, da može ući, da je čekam sa radošću. Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom. (Muzikom slučajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobičan i značajan, mirisom celog jednog predela ili severca koji nagoveštava prvi sneg.) Ponekad čujem posve nejasan razgovor, kao da pita nekoga pred kapijom za moj stan. Ponekad vidim samo kako pored moga prozora mine njena senka, vitka, nečujna, i opet ne okrećem glave niti dižem pogleda, toliko sam siguran da je to ona i da će sada ući.

Samo neopisivo i neizrecivo uživam u tom deliću sekunde. Naravno da posle nikad ne uđe niti je ugledaju moje oči, koje je nikad nisu videle. Ali ja sam već navikao da je i ne očekujem i da sav utonem u slast koju daje beskrajni trenutak njenog javljanja. A to što se ne pojavljuje, što ne postoji, to sam prežalio i preboleo kao bolest koja se boluje samo jednom u životu.

Opažajući i pamteći danima i godinama njeno javljanje u najrazličitijim oblicima, uvek čudno i neočekivano, uspeo sam da nađem u tome izvesnu pravilnost, kao neki red. Pre svega, priviđenje je u vezi sa suncem i njegovim putem. (Ja to zovem priviđenjem zbog vas kojima ovo pričam, za mene lično bilo bi i smešno i uvredljivo da svoju najveću stvarnost nazivam tim imenom, koje u stvari ne znači ništa.) Da, ona se javlja gotovo isključivo u vremenu od kraja aprila pa do početka novembra. Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetlošću. I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju češća i življa. U maju retka i neredovita. U julu, avgustu gotovo svakodnevno. A u oktobru, kad je popodnevno sunce žitko i kad ga čovek pije bez kraja i zamora kao da pije samu žeđ, ona se gotovo ne odmiče od mene dok sedim na terasi, pokriven pletivom sunca i senki od lišća. Osećam je u sobi po jedva čujnom šuštanju listova u knjizi ili po neprimetnom pucketanju parketa. Ali najčešće stoji, nevidljiva i nečujna, negde iza moje senke. A ja satima živim u svesti o njenom prisustvu, što je mnogo više od svega što mogu da daju oči i uši i sva sirota čula.

Ali kad počne da se skraćuje sunčeva staza i lišće da biva rede, a na jasnoj kori drveta ukaže se munjevita veverica koja već menja dlaku, priviđenje počinje da se gubi i bledi. Sve su redi oni sitni šumovi koje sam navikao da čujem iza sebe u sobi, potpuno nestanu šale za koje znaju samo bezbrižnost mladosti i večiti svet snova. Nevidljiva žena počinje da se utkiva u moju senku. Nestaje i umire kao što nestaju aveti i priseni, bez znaka i oproštaja. Nikad nije postojala. Sad je nema.

Poučen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u čudesnom logu iz kojeg ustaje i javlja mi se neredovno i neočekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj. Ćudljivo i nepredvidljivo, kako se samo može očekivati od stvorenja koje je i žena i avet. I potpuno isto kao sa ženom od krvi i mesa, i sa njom dolaze na mahove u moj život sumnja i nemir i tuga, bez leka i objašnjenja. Tako prošle jeseni. Nastupio je kraj oktobra. Čini mi se da je bio poslednji dan toga meseca. Već drugi dan kako duvaju neki vetrovi. Ne smiruju se ni noću, kao dželati koji imaju da se obračunaju sa cvećem, lišćem, grančicama. Prate ih neke stroge kiše kao njihovi pomagači. Na zapadnom nebu neko mračno crvenilo, koje ne sluti na dobro, stoji hladno i nepomično kao svedok da će sva ta krvnička rabota uništavanja, razvejavanja i sapiranja biti tačno izvršena. Sa brega na kom sam živeo sišao sam u pokislu alpsku varošicu da zadržim mesto u sutrašnjem vozu i uredim sve što je potrebno za putovanje. Dok sam se vraćao kući, pored mene su prolazili ogromni modri autokari, puni sveta. Turisti su u paničnom bekstvu napuštali planine. Zdrava boja koju su stekli na visini i na suncu stoji im na licu kao maska kroz koju gledaju nemirne oči i ispod koje se naslućuje ustrašeno bledilo.

Kad sam ušao u predsoblje, vladao je u njemu već polumrak sa kojim se nemoćno borio jedini prozor, još crven od večernjeg neba. Na podu je ležao moj prtljag već spremljen za put. Među koferima, sa glavom na najvećem od njih, sa licem okrenutim zemlji, ležala je Jelena. U polutami nisam mogao da razaberem pojedinosti, ali ceo stav, u to nije moglo biti sumnje, odavao je ženu koju su velika žalost i neodoljiv plač oborili na zemlju, i koja rida nad stvarima spremnim za put.

Pretrnuo sam i u istom trenutku nesvesno posegnuo za prekidačem pored vrata. Planula je bela svetlost i trenutno ugasivši crven prozor obasjala predsoblje i sve što je u njemu. Na podu su ležali koferi, dva mala i jedan veliki, i po njima popreko bačena moja planinska pelerina od tamnozelenog sukna. Očevidno, ona je spuznula sa čiviluka i pala po koferima, koji su bili ispod njega. Osetih kako se svlači s mene jeza koja me je bila ogrnula. Uđoh u sobu, zapalih sve sijalice i počeh da raspoređujem poslednje sitnice. Usiljavajući se da idem mirno, vratih se, kao poslom, u predsoblje. Na pragu, ponovo me ogrnuše trnci. Ali sve je bilo na svome mestu, pod belom svetlošću, koferi i ogrtač na njima. Sve je bilo prirodno, razumljivo i lako objašnjivo.

Rđavo sam večerao i nemirno spavao, a već u rano jutro sedeo sam u vozu koji me je vozio u nizinu, pa zatim u grad. Došli su decembarski dani, oni sivi dani pred kraj godine, kad samci ljudi otkazuju pozive za veče i rone sve dublje u svoju nepodnošljivu samoću, kao u hladnu vodu ili strašnu šumu, nadajući se da će je tako, ako joj se potpuno predaju, što pre pregaziti, i spasti se i izići na neku radosnu čistinu.

Jedne noći sedeo sam u svojoj sobi i radio. Velika soba sa mnogo prozora bila je nedovoljno grejana, i kako je noć odmicala, hladila se sve više. Da bih se zgrejao, pomaknuo sam jedan mali sto do u dno sobe, gde je bio škrti kalorifer. Odatle mi je pogled padao na jedno udubljenje u kom su bili naslagani moji koferi. Mala stolna lampa bacala je nevelik krug svetlosti koji je samo delimično osvetljavao nišu sa prtljagom. Zastajkujući u poslu, gledao sam rasejano gornji, osvetljeni kofer, metalni pokov na njemu, hotelske etikete jarkih boja i, kao modrice na telu, tragove nosačke nestrpljivosti i dana i noći provedenih u furgonima. Odjednom mi se učini da na niklovanom zatvaraču vidim plavu žensku vlas. Skočih. Upletena čvrsto u bravu, to je bila jedna jedina vlas, plava, i tvrda kao otkinuta žica. Nisam smeo da priđem i da je se dotaknem, jer u tom trenutku protrnuh istom onom jezom od pre dva meseca, u predsoblju alpskog hotela.

Dakle, ipak je neko morao ležati na tim koferima, sa prosutom kosom i licem u dlanovima! Kružio sam oko svoga otkrića nekoliko trenutaka, a zatim, kao po naredbi, prenesoh opet sto na staro mesto, zajedno sa lampom i hartijama. Iza mene ostade niša u polumraku. Nagonski sam se povlačio iz te mučne igre koju nisam tražio i u kojoj nisam gospodar.

Bilo mi je još hladnije. Usiljavao sam se da ne mislim na malopređašnje otkriće. I kad sam u tom uspeo, morao sam uvideti da nisam sposoban da mislim ni na šta drugo. Nikad nisam voleo preteranu osećajnost ni ta polujasna, sumnjiva stanja duha u kojima nas uobrazilja tako lako odvodi na svoje pogrešne i jalove puteve. Zato me je cela ova igra srdila i mučila. Da bih joj se osvetio, hteo sam da je kaznim prezirom, da se ne bavim njome i da je ne proveravam više. U stvari, morao sam neprestano da mislim na taj svoj prezir, i mučio sam se i dalje.

Ništa nije pomagalo. Ostajala je postelja, koja kao grob pokriva zaboravom i leči svaku muku, iako manje savršeno. Ah, kad bi leći bilo isto što i zaspati, život ne bi bio ovo što jeste: smrt bez mira i izvesnosti. Dalji i nedostižniji od najvećeg blaga i najsmelijeg svetskog rekorda, san je ležao negde u daljini, okean sna, a ja sam ginuo za jednom jedinom kapi njegovom. Zaspati, spavati snom bez snova, mrtvim snom, u kom nema ni kofera, ni plača, ni ženske kose, ni žena, stvarnih ni avetinjskih!

Tama i uzaludan napor da zaspim zamoriše i zaludeše moju svest do te mere da sam počeo da gubim predstave o dimenzijama sopstvenog tela. Moja rođena podlanica, na kojoj je počivao moj levi obraz, dolazila mi je kao vrela pustinja bez granica, bez travke i vode. U zamorenoj svesti činilo mi se da od nezapamćenih vremena ležim ovako i da je misao na vlas plave ženske kose samo jedan od bezbrojnih snova koje snivam, ležeći budan. Ta misao mi dade snage da se otrgnem i da upalim elektriku.

Kako je malen i zbrkan svet opipljivih stvari prema vrelim, nedoglednim regionima nesanice! Kako je mutno i ružno ono što otvorene oči mogu da vide! Vrtlog koji je bolna zemna svetlost naglo otvorila preda mnom kružio je sve sporije. Najposle, sve se stvari zaustaviše, svaka na svome mestu: vrata, veliko ogledalo, divan, pisaći sto, telefon.

Ustadoh. Nesigurnim korakom deteta koje zna imena predmeta oko sebe, ali ne i sve njihove osobine, prođoh kroz tu stvarnost nižeg reda. U dnu sobe zapalih još jednu, zidnu, lampu. U niši je ležao prtljag, nepomičan i obasjan. Pogled mi je pao na dve niklovane brave najvećeg kofera, prelećući s jedne na drugu. Ni traga od neke ženske kose. Zapalio sam i stolnu lampu i seo na stolicu na kojoj sam sedeo pre spavanja, kad sam ugledao vlas kose kako podrhtava. Sa toga mesta video se na levoj bravi savijen i tanak refleks svetlosti i lično je na vlas plave kose. I to je bilo sve.

Pogasio sam, ponovo, redom, svetlosti i prišao postelji, koja je pod sjajem male lampe na noćnom ormariću izgledala kao ratište ili tragični predeo velikih geoloških poremećaja. Ispravio sam jastuke i poravnao čaršav, kao arenu za noćne borbe, ugasio i posledau lampu, i legao. U takvom jednom trenutku mora da se prvi put javila čoveku misao o uskrsnuću iz mrtvih. Osećao sam se satrven i malen, bedni ostatak onoga čoveka koji je sinoć oko deset sati ušao u ovu sobu i seo da radi, prevaren i unižen, i to dva puta, jedanput od prisena, drugi put od jave. To što je, posle svega, još ostalo od mene moglo je da leži mirno, kao ljuštura pojedene školjke, koju niko ne dira. I zaspao sam brzo i tvrdo, ali to nije bio onaj san koji sam toliko žudeo pre moga ustajanja. To je bila nesvest nepotrebnog i odbačenog tela.

Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo područje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesanice. Ali tu se i sve rešava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori bez traga i spomena.

Zima je odmicala. Čudna i mučna stvar sa plačem nad koferima i kosom u bravi od nikla bila je srećno zaboravljena. Priviđenje se javljalo retko.

Jednog svetlog jutra stajao sam pred ogledalom i češljao se. Tada mi se učini da između mojih prstiju i pramenova kose, kao iza rešetaka, spazih Jelenu kako prolazi kroz sobu iza mene. Minu kao nejasna senka duž celog ogledala. I pre nego što sam mogao da je dobro sagledam, izgubi se u onim brušenim krajevima stakla gde se lome zlatni i modri refleksi zimskog jutra.

Neki dan sam odšetao izvan varoši. Zaustavio sam se na obali reke i sišao niz kamenito korito do same vode, koja je tekla mutnozelena i žustra. Zimska voda, jalovica, bez ribe, bez insekta, bez pruta i lista, bez nagrizene voćke koju su ispustila negde deca pri kupanju, oštra i nemilosrdna kao oružje. Šiprag go i rakite prozeble. Na drugoj obali, nepristupačnoj i kamenitoj, razasuti borovi. Zimsko poslepodne, koje je uvek kraće i hladnije nego što čovek misli da će biti, odjednom postade hladno i sivo. Diže se izdaleka vetar, glasnik sutona. Videh lepo kako se redom povijaju pod njim borovi na protivnoj obali. Vetar koji mi se primicao dizao je sa borova, s krša i s vode tanku senku, kao prašinu, i nosio je, kao sve gušći i tamniji talas, sve većom brzinom. Najposle je, zgusnutu u lik i ispravljenu, snese pored mene. Kad bih samo neosetno pomaknuo oboren pogled ulevo, uveren sam da bih ugledao Jeleninu ruku i kraj njenog sivog rukava. Ali ja to neću nikad učiniti. Stojim oborenih očiju i ne mičem se, sav obuzet njenim neočekivanim prisustvom.

Eto, tako se javljala zimus. Tako se javila malopre, na prozoru, sa prolećnim vetrićem. Pod kakvim vidom ću je još sresti? Kuda će me odvesti ovo priviđenje, draže od svega i opasnije od svake opasnosti stvarnog života? Hoće li, kad to vreme dođe, i nju položiti zajedno sa mnom u grob? Ovog trenutka mislim da će ona tada, kad ja i moja senka postanemo zanavek jedno, izleteti iz nje, kao leptir iz čaure, i otići svetom da obilazi prozore živih. Tako sada mislim.

Na putovanju

Neko je počeo da govori o putovanjima. Taj razgovor je prihvatilo celo društvo. Govorili su svi, ponekad i po dvojica u isto vreme. Dobro vino koje su pili u malim, umerenim gutljajima oživljavalo je razgovor.

– Volim da putujem! – rekao je odjednom, neočekivano i tiho, jedan mladić, ali sa osmehom u kojem je bilo nešto od prigušenog kliktanja i radosnog polaska.

Uzbudio me je taj mladićki osmejak i podstakao da i ja kažem nešto o putovanju, ali u sebi. To je bio negovoreni monolog koji je, kao reka ponornica, nečujno tekao ispod njihovih glasnih pričanja.

„А ko ne voli? Razgovarajte sa ženama i mladićima, pa ćete videti. Zagledajte u dno duše starijim, smirenim ljudima, koji ne govore o svojim željama, i naći ćete istu strast, zamrlu, bez nade na ostvarenje, ali živu i trajnu. Možda bi se moglo reći da svak voli putovanje, ili bar misao o njemu, kao svoj drugi, lepši, život. Ali ja, kad kažem da volim da putujem, imam za to stvaran i naročit razlog. Jelena, koja se tako retko pojavljuje, na putovanjima je još ponajčešće pored mene. Zato volim da putujem sam, i zato putujem često. Čim počne da zri leto, neka snaga, za koju ne znam da li dolazi iz mene ili iz svetova oko mene, digne me kao vlaga klicu put svetlosti, i ja putujem, vozim se, plovim, letim. Drugim rečima, srećan sam, jer ne bih mogao kazati gde sam.

Tada se dešava, u srećnim trenucima, da se pojavi Jelena. Kako, kada, i pod kojim vidom i prividom, ne bih mogao da kažem, jer to ni sam ne mogu nikad da predvidim niti umem docnije sebi da objasnim. Dešava se da je sretnem, kao da me je čekala, već na samom polasku na put. Tek što sam se smestio u kupeu, na sedištu pored prozora (bledozelena čoja, sa belim čipkama na uzglavlju!), voz kreće i za nekoliko trenutaka napušta rastrgana i tužna predgrađa. Kad ispred velikog vagonskog prozora stanu da teku i struje površine bašta i njiva i da se u kovitlac savijaju oživele mase ograda, drveća i telegrafskih žica, ja skrenem pogled sa sedišta prekoputa, koje je prazno kao da nekoga čeka. Gledam uporno u daljinu i znam da se svi ti predeli i predmeti, koje brzina pretvara u tečnu, uzvitlanu masu, zgušnjavaju u lik moje saputnice. Gledam u daljinu, u tamnu crtu hrastove šume u dnu vidika ili u majur koji se ocrtava pola na zemlji a pola na nebu, a u isto vreme znam da tu, prema meni, već sedi i sve stvarnije biva stvorenje čije mi samo prisustvo pričinja neizmernu radost koja raste u neproračunljivoj proporciji, sa svakim minutom. Zar onda nije svejedno gledati u daleku tačku na obzorju ili u lice ženi koja nastaje preda mnom? Jer radost zbog njenog sve osetnijeg prisustva, zbog toga što ona postoji takva kakva jest i što je meni dano da je gledam i imam pored sebe, tolika je i tako strahovito brzo raste, da plavi i briše naše likove, predele i daljine oko nas, preliva se preko oštre crte na kraju vidika i daždi negde po svima svetovima. A veliko čudo te radosti i jeste u tome što svakog trena mogu da zaustavim tu plimu sreće i da je vratim i ograničim na naša dva tela i na uski prostor kupea u kojem se vozimo. A već nekoliko sekundi posle toga, poplava sreće počinje ponovo, i u njoj iščezavamo nas dvoje, i kupe, i vaskoliki beli svet sa nama.

Tako me u zamasima koji obeznanjuju nosi ta vasionska ljuljaška od jedne savršene sreće do druge, od Jeleninog i mog prisustva do nestanka i nas i svega sa nama u sreći opšteg postojanja. I ni na jednoj tački toga bekrajnog luka nema zastajanja ni za trenutak, jer se uvek ili penjemo ili spuštamo.

Da, tu je sada Jelena, u uglu mog oka, na kraju širokog vidika koji se topi, kreće i ruši u brzacima i slapovima – nepomična i nema, ali već živa i stvarna. Široko, vedro i slobodno gledanje njenih očiju koje nastaju nije se još izoštrilo i saželo u određen pogled. Tako mlade žene iz svog tela, koje ima svežinu planinskog mleka i zumbulova soka, gledaju svet svojim čistim, mirnim očima. Te oči koje se kreću polagano i menjaju izraz neosetno, kao nebo boju, liče na deo globa koji, prigušeno osvetljen iznutra, nagoveštava nepoznate a slućene delove kontinenata i okeana. Pogled tih očiju nije nikad počivao samo na meni, i ja sam mogao na neobjašnjiv način da uživam u svemu onom što one vide u isto vreme dok gledaju u mene, jer te oči su prostirale ispred sebe nepoznate krapine nevinih svetova u kojima se gubio i moj gledani lik. One su se kretale i svetlele sa ravnodušnom tačnošću nebeskih mena, a u isto vreme zbunjivale moja čula i zavodile ih na neslućene staze i u zanosne varke.

Samo retko u životu, pred najvećim i izuzetnim prizorima koje, udruženi, zemlja i nebo prostiru pred nama, nastupala je kod mene ista igra i zamena pojačanih čula i njihovo neograničeno umnogostručavanje, sve do istovremenog osećanja pojava koje inače, izvan tih prazničnih trenutaka, upoznajemo i osećamo samo izdvojeno i ponaosob. (Takvi trenuci nemaju imena i ostavljaju samo bled trag docnije, u sećanjima naše svakidašnjice.)

Tako sam nekad, dok sam, stojeći na visini od tri hiljade četiri stotine metara, gledao iznad sebe glečere i na njima sunčev sjaj koji izgleda nepomičan, odjednom čuo kako se iz njih diže beskrajno tanak šum, muzika jedna koju uho teško može da razabere a nikako ne ume da zadrži. Tako sam, opet jednom, za jesenjeg dana bez sunca, pod sivim nebom, stajao izgubljen u stepi koja se sterala od mojih nogu do neodređene crte nebeskog svoda. I dok sam osluškivao kako tiho i oštro šumi i cvili trava koju vetar povija u tankim sivim talasima, video sam odjednom na prevojima tih beskrajnih talasa neki sjaj koji oko, naviklo na dotadašnje pojave i vidike, jedva može da uhvati i primeti, a koji kao da ne dolazi od sunca.

Na ovakvim putovanjima sa Jelenom takve, inače retke, zamene čula bile su neprestano i potpuno mogućne, i ostvarivale se lakoćom sna i brzinom misli. Tako je bilo i sada.

A kad nas je sunce, na jednoj okuci, zaobišlo i javilo se na Jeleninoj strani, ona zaklopi za trenutak oči. Tada sam ugledao njene teške i čudne očne kapke, ispod kojih su živeli i sopstvenim plamenom sijali svetovi od kojih su trepavke, ne uspevajući da zadrže sav sjaj, bleštale tankim odsevima žeženog, zagasitog zlata u čudesnim prelivima. Dok je tako držala sklopljene oči, ja sam posmatrao njeno čelo, obraze i vrat. Oko njih je, kao letnja jara oko voćnih plodova, treptao neoivičen oreol moćnog ali jedva vidljivog sjaja, i gubio se na krajevima u pokrenutom i žitkom predelu koji brzina vožnje nosi, kida i rasipa u očima putnika.

Tako smo, prelazeći prostor, dugo ćutali; ona po zakonu svoga bića i postanka, a ja u neizrecivoj slasti njenog prisustva, koja je rasla i prelivala se i odnosila sa sobom sve što se moglo pomisliti ili reći. Samo u jednom trenutku nisam mogao odoleti želji. Zaboravio sam se i prekinuo za sekund ćutanje, tek toliko koliko je trebalo da joj sa pola reči kažem kako sam neizmerno srećniji od svih ljudi na zemlji, koji svoj dan i svoju noć, svoj hleb i svoj log dele sa avetima, a ne kao ja, sa istinskom ženom savršenog bića i lika. To je bilo dovoljno da žena, koja je za mene oličavala u sebi snagu i lepotu sveta, nestane kao priviđenje.

Prema meni se, u ritmu brzog voza, nihalo prazno sedište, kao grana sa koje je ptica odletela. Vagonski prozor uzalud je hvatao i kosio sve nove predele u sve novoj igri svetlosti i oblaka. Sve je to proticalo i odlazilo nekud u bezobličnim, tečnim masama. A ja sam putovao kao brižan samac, što sam bez Jeleninog prisustva u stvari uvek i bio.

A biva da se Jelena javi i drugom prilikom i na drugi način, ali uvek na putovanju, uvek čudno i neočekivano. Dešava se da nam u stranom gradu, na povratku, ostane koji sat vremena između dva voza, ili između voza i aviona, ili broda i voza. Ti sati imaju uvek naročitu boju i naročito mesto u našem životu. Sunčano popodne posle kiše. Stvari su u garderobi, u džepu je vozna karta za dalje putovanje, večeras. Sav raniji život iza mene je, sav budući tek preda mnom. Stvara se prazno područje potpune slobode. Tu se dobro živi. Ništa nije ni kako je bilo ni kako će biti, nego onako kako bi moglo biti i kako, nekim čudom, i jeste. Sav život je odjednom postao čvrst, jasan, bezimen, osetan samo po onom što vredi sam po sebi. Sve ima naročito značenje i vrednost, i ono što čovek pomisli, i ono što pogleda, pomiriše ili okusi. Sitnice i slučajni susreti imaju u takvim prilikama često izgled značajnih stvari i velikih doživljaja. Brzo i zadihano idem iz ulice u ulicu, razgledam izloge, spomenike i zgrade, kao da ću moći sve poneti u sećanju. Svraćam u radnje i kupujem sitnice, poklone koje ću poneti prijateljima kod kuće. Uzbuđen sam kao da otimam od života, kradem od smrti. Nosim poklone za druge, a idem pun radosti, kao da to mene sa svih strana darivaju nekim dragocenim predmetima i uz njih pogledima i osmejcima koji vrede hiljadu puta više od predmeta. Prolazim nepoznatim gradom kao raskošnim tuđim voćnjakom. Razgledam, pazarujem, izvinjavam se, zahvaljujem. A preda mnom je stalno utvrđen sat i minut moga odlaska.

Ušao sam u jednu veliku, bogato uređenu papirnicu, punu sveta, koji je na dvoja velika vrata neprestano ulazio i izlazio. Bilo je doba godine kad dani počnu primetno da kraćaju. Napolju je bilo još prilično vidno kad su u radnji planule svetlosti, sve odjednom, i celu prostoriju prelile mlečnim sjajem, u kojem su oživeli svi predmeti, raznobojna roba po tezgama i rafovima i lica kupaca i prodavačica. U tom trenutku ugledao sam Jelenu. Išla je put kase da plati. Prodavačica je napustila svoje mesto i pratila je, ne odvajajući očiju od nje. Žena na kasi primila je rasejano novčanicu, a kad je htela da vrati ostatak i podigla pogled do Jeleninog lica, odjednom je ustala i stojeći predala joj novac. Jelena se zaputila ka izlazu, a mala prodavačica išla je za njom sve do vrata, sa očitom namerom da ih otvori.

Ali je u tom pretekao jedan stariji nameštenik, koji se slučajno desio tu. Gledajući Jeleni u lice, otvorio je širom vrata i rekao glasno i radosno:

– Neka, ja ću zatvoriti!

Žena za kasom jednako je stajala i gledala za Jelenom.

Bio sam potpuno zanesen gledajući kako se svak kao čarolijom menja čim pogleda Jeleni u lice. Tek kad su se vrata za njom zatvorila, setio sam se da pohitam i da joj priđem. Na nesreću, nisam još bio platio. Brzo sam istresao novac pred ženu na kasi, koja je hladno prelazila pogledom preko mene kao preko brojke u dugom nizu brojaka. Gurajući se i saplićući, istrčao sam napolje. Gledao sam levo pa desno. Svet je vrveo širokim trotoarima u oba pravca, sredinom su milela kola u neprekinutoj povorci. Bio je dvosmisleni prelazni čas između dana i noći. Sve je bilo osvetljeno, a ipak nejasno i nerazumljivo. Činilo mi se da pored mene prolazi povorka sa maskama na licima. Gde se tu izgubila Jelena? U kom pravcu je krenula? Kako da je nađem? – Učinio sam ono što je najgore i najnerazumnije. Krenuo sam levo, probijao se grubo i zagledao svakoj ženi u lice. Onda sam se opet vratio pred radnju i pošao desno. Kad sam izgubio svaku nadu, vratio sam se na polaznu tačku. Tu sam stajao još jedno vreme, kao čovek koji je nepovratno izgubio ono do čega mu je najviše stalo. Sve je bilo maglovito i neodređeno, samo jedno je bilo jasno: da se sa takvim gubitkom čovek ne može pomiriti.

Još dugo sam krstario tim živim i prometnim delom grada, vukući svoje paketiće i unezvereno gledajući oko sebe. Na mahove bi mi se pričinilo da za ugao zamiče Jelena. Potrčao bih naglo i tamo nalazio – neku nepoznatu ženu. Zastajao sam postiđen. Ali malo docnije opet bi mi se učinilo da se u gomili, na protivnoj strani ulice,’ nazire Jelenin stas. Pretrčao bih nepropisno i – uzalud. Sve me je varalo. Sve sam više gubio poverenje u svoje oko i svoj korak.

Izmučen i umoran, stigao sam na stanicu pred sam polazak voza. Uzeo sam svoje stvari, smestio se u avetinjski osvetljenom kupeu. Paketiće od kupovine složno sam u svoj kofer. Činilo mi se da sam se udvojio i da vidim sam sebe kako dugo sedim nepomičan sa koferom na kolenima, pitajući se neprestano da li je to zaista mogla biti Jelena, a zatim čvrsto i nervozno pritišćem njegove dve brave, koje pri zatvaranju kažu metalnim glasom, jedna: da!, a druga: ne!

Prolazimo kroz vlažnu tamu i pust, neosvetljen predeo. Jelena se neće više javiti. Mrak, vlaga. To nije njen element. Preda mnom je noć bez sna, nedogledna, jarosna, ubilačka pustinja. Čini mi se da je živo biće neće preživeti ni videti joj kraja. A meni valja živeti, i čekati. Živeti sa nadom, u čekanju. Pa i bez nade.

Do dana današnjeg

Odavno sam primetio da se Jelena javlja sve. rede, sve nejasnije, ali dugo mi je trebalo da priznam sebi tu činjenicu. Da to ne bih morao učiniti, ja sam se zadovoljavao sa malo, sa sve manje, nadajući se uvek višem.

Tako sam celo jedno leto živeo od jednog jedinog nerazumljivog i munjevitog viđenja. Vozeći se u sumrak ozelenelom ulicom, jednom od najlepših beogradskih ulica, nejasno sam sagledao Jelenin lik u belini. Bila mi je okrenuta leđima. Naslućivalo se da je u jednom od onih položaja koji su neobični i u kojima se čovek ne zadržava dugo. Po njenom stavu i držanju činilo mi se da nekom tamo hoće da dovikne još nešto ili da glasno pozdravi nekog u daljini, ali joj ni tada glasa nisam čuo, kao nikad pre ni posle. Ma šta da je bilo, izgledala mi je veličanstvena tako raskriljena u prostoru, sa telom koje se pokorava nekoj meni nepoznatoj potrebi, i koje je celo predano usrdnom naporu da nekom ko odlazi, a koga, zagledan u nju, ne vidim, dade još nešto od sebe, da od njega zadrži nešto, ma i najmanje, koliko noć i daljina dopuštaju.

Sve sam to video u jednom magnovenju, kako može da se vidi kroz sumrak i senku olistalog drveća, iz kola koja jure širokom i slobodnom ulicom. Nisam ni pomislio da kočim ili da zaustavim. Naprotiv, istrgnuo sam, onako u prolazu, ceo vidokrug tog sutonskog trenutka: olistala kruna velikog drveta, pločnik, ugašeno lice bele kuće, a preko svega toga razgranat topao, letnji lik žene koja se nesvesno i nepoštedno predaje nečem u daljini i tami – i odjurio sa njim, pritišćući gas, kao otmičar.

Posle, mesecima sam je nosio u sebi tako. Sve je bilo stalno tu: bogat majski sumrak, koji dugo traje a u kom je sve puno života, i varoš u zelenilu, i devojka u beloj haljini, raširenih ruku, nagnuta prema nevidljivom sabesedniku – priviđenje, ali i stvarna žena sa slatkom krvi, dragim imenom, i navikama koje odgovaraju mojima. Sve je tu, preda mnom, i sve se može jesti i piti kao vino i voće. A u isto vreme tu su i moja glad i moja žeđ, ogromne do bezumlja, bez i najmanje nade da će ih ikad išta moći utažiti i ugasiti.

Tako sam putovao svetom, najsrećniji čovek sa najlepšom ženom kakva se mogla samo sagledati u predvečerje dugog dana mog samotničkog leta, punog odricanja. Tek jesen je pokazala kako su plitkog korena i kratkog veka bile moje obmane. I ne samo jesen. Jelene je nestalo iz svih mojih godišnjih doba.

Ni putovanja, izgleda, više ne pomažu. Ono od čega bih hteo da pobegnem ide sa mnom, pre mene stiže u mesto koje je cilj mog puta, i dočekuje me na stanici, vodi u hotel i prati po gradu. A ono što bih, sa potajnom i nepriznavanom nadom u sebi, želeo da vidim – ne javlja se više ni u snu. Jelene nema. Putovanja gube za mene draž i smisao. Poslednje moje viđenje sa njom (čudno i nezaboravno) bilo je, istina, na jednom putovanju.

Skromnim parobrodom, u kratkim etapama, obišao sam nekoliko mediteranskih gradova. Bilo je tako lepo da se nikako nisam mogao oteti pomisli da se ja to praštam sa svim što se zove lepota i bogatstvo sveta. Ta me je misao stalno pratila, kao mukla muzika ispod svih glasova života oko mene, kao nevidljiva ali uvek prisutna senka u punoj svetlosti sunčanog podneva. Zbogom, svetlosti!

U Carigradu je trebalo da se nađem sa jednim zemljakom. Urekli smo sastanak u velikoj krznarskoj radnji njegovog prijatelja Jermenina. Kad sam stigao, mog zemljaka nije još bilo. Sopstvenik radnje, mrkožut i nagrizen bolešću, ali žilav čovek i savršen trgovac, bio je zauzet. Ponudili su mi da sednem i pričekam. Tako sam imao prilike da posmatram iz blizine kako pokazuje krzna nekoj ugojenoj Grkinji, istočnjačkoj lepotici, koju prati omalen i mnogo stariji muž. Siv, nečujan i gotovo nevidljiv mladić donosio je gomile skupocenih koža iz kojih je bio studen dah sumračne magaze. Gazda je lično uzimao jedno po jedno krzno, rastresao ga i širio pred našim očima, i onda ga vešto bacao na pod, prostirući ga tačno pred noge visokoj krupnoj Grkinji, koja je stajala u stavu ukrotiteljke zverova. Pri tom je čeličnim glasom izgovarao ime životinje na turskom, grčkom ili francuskom jeziku, odsečno i poslovno. ,,Vizon“, „vizon safir“, „vizon sago“, „indijsko jagnje“, „astrahan“, „pantera“, „hermelin“, „samurovina“. A uz svako od tih imena dodavao je jednu jedinu reč: „fino!“, „otmeno!“, „moderno!“, „retko!“ – Komad za komadom padao je na gomilu; tvrde, ubedljive reči padale su zajedno sa krznima i sve više rasle tonom i značenjem, a on ih je izgovarao u pobožnom zanosu, kao da govori: „Nebesko sunce!“, „Bog Savaot!“, „Bogorodica prečista!“ (U tamnom uglu radnje nazirala se zaista mala ikona Bogorodičina!) Siguran u sebe, svoju robu i svoju računicu, trgovac je hvatao i moj pogled, ali ja nisam mogao da odvojim oči od tih životinjskih koža.

Jedno za drugim prostirala su se preda mnom neobična krzna i sa njima šume, farme, stepe, i nepoznati predeli iz kojih dolaze. Otvarao se svet. Moje divljenje bilo je veliko i vodilo me daleko. Neko iščekivanje stalno je raslo u meni. U jednom trenutku – nisam ni razabrao ime krzna koje je trgovac izgovorio – preda mnom se prosu devičanski, obasjan predeo i u njemu, velik i izdužen, Jelenin lik u hodu. Nije bila naga, ali odevena, kao zanihanom mrežom, samo predelom kroz koji se kretala: talasima, treptavom svetlošću sunca i vode, mladim lišćem. U tom trenutku ugledao sam je, kao nikad, u svoj njenoj veličini i lepoti.

Ne znam koliko sam je posmatrao, izgubljen i van sebe. Kad sam se prenuo, trgovac je još nabrajao: „vidra“, ,,sil“, „kanadska kuna“, i sve novim krznima zatrpavao moj predeo sa Jelenom. Od tog dana više se nije javila, nikad. Prošlo je možda zauvek vreme kad sam je viđao na svetlosti dana, prosto, očima kojima sam gledao sve ostale pojave vidljivog sveta. To viđenje trajalo je uvek kratko (padanje zvezde preko letnjeg neba!), ali sada ne traje ni toliko, a bolje bi bilo da se ovako ne javlja uopšte.

U najgorim časovima noći – a noć je bila uvek zlo vreme moga života – biva ponekad da se javi nešto kao slutnja njenog prisustva. Ne postoje četiri strane sveta, nego samo jedna, a ta nema imena. Ne zna se i ne pita se više šta je dole a šta gore, šta iza a šta ispred. Živ sam, ali u svetu poremećenih odnosa i dimenzija, bez mere i videla. I Jelena je prisutna, ali samo utoliko što znam da negde pruža ruku kojom hoće nešto da mi doda. I ja živo želim da podignem desnicu i primim sitan, nevidljiv predmet koji mi nudi. Tako ostajemo dugo u tom bolnom položaju jednog započetog i jednog nerođenog pokreta, a ne znamo gde smo ni na čemu smo, ko smo ni kako se stvarno zovemo.

Ono što je živo i jasno u mojoj svesti, to je naša želja koja je jedna. Po toj želji i znam da postojimo, ona je jedino što nas vezuje i sve što znamo jedno o drugom.

U tom se položaju ne može izdržati dugo; iz njega vode dva puta: ili u potpunu nesvest ili u buđenje. Ovog puta se budim. Budim se u svet svoga sadašnjeg života, znači: u svet bez Jelene. Živim sa ljudima, krećem se među predmetima, ali nju ne može ništa više da dozove.

Između nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se zaista nikad, nikad više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je to najprirodnija stvar na svetu i kao da će doveka i bez promene ostati tu. Ali sad mi se čini da je to bila obmana, samoobmana obmanutog čoveka. U stvari, ona i ne zna za mene, a ja znam samo za nju. Tako je, i tako je – istinu vala priznati – vazda i bilo. Moglo bi se reći da sam uvek živeo od sećanja na jedno priviđenje, a sada živim od uspomena na ta svoja sećanja.

Pa ipak – i to treba priznati! – sve mislim da bi se mogla javiti još jednom, da bi se morala javiti. A uvek mi se čini da sam najbliži tome u toploj atmosferi koju stvara množina ljudi u pokretu. U holu velikog hotela u R. Igranka od pet do osam. Gledao sam kako ispred mene promiču, kao da neko sporo a neprekidno meša karte, desetine, stotine lica lepih žena koje nisu Jelena. Svako od tih lica izgledalo je za trenutak kao da je njeno, a zatim je beznadno i nepovratno postajalo tuđe. I svaku od tih žena ja sam za trenutak gledao kao nju, a onda je odmah tonula i odlazila sa talasom telesa, kao mrtva, više nego mrtva, jer nije Jelena niti je to ikad mogla biti.

Sve češće sam tražio i posećivao takva mesta gde se skupljaju zatalasane gomile sveta, u praznične dane, o svečanostima, na sportskim stadionima. Tu provodim sate, obuzet svojom slutnjom, posmatrajući sa većom pažnjom nepregledno more ljudskih lica nego ono zbog čega su se svi tu sakupili. Moje uzbuđenje poraste naročito pri dolasku i odlasku. Jednom mi se desilo da sam je, nošen masom koja je sporo napuštala stadion, zaista ugledao, ako se to može nazvati viđenjem i ako sve nije samo besmislena i mučna igra bez kraja. Najpre sa malo kolebanja, a zatim pouzdano, spazio sam njenu glavu. Vidim joj izraz lica, tajanstveno osmehnut. Očigledno ima nešto da mi kaže, ali ne može da mi priđe od ljudske gužve koja nas okružuje i deli. S naporom se probijam kroz taj narod. Sve sam bliže Jeleni. Izraz njenog lica biva sve rečitiji. Već pomišljam kako ću se naći pored nje i kako će mi bar sada reći sve što očekujem i što je odavno trebalo da mi kaže. Udvostručenom snagom joj se primičem. Najposle, najposle se nalazimo gotovo jedno pored drugog. Hoću da je pitam, očekujem da mi kaže nešto, ali se od uzavrele graje ništa ne razabire. Ljudska masa nas, kao zanihana ljuljaška, čas primakne čas razdvoji. U trenutku kad smo bliže jedno drugom, naginjem se i zakrećem glavu, a ona mi igrom usana kazuje nešto. To je živ i vreo šapat. Po njemu, kao i po izrazu njenog lica, izgleda mi da je zaista i lepo i važno to što hoće da mi saopšti, na mahove kao da uhvatim i pojedinu reč (ne zvuk, nego smisao!), ali sve zajedno – ne razumem. Grozničavo se naprežem da shvatim, i sasvim sam blizu, čini mi se, ali u tom trenutku njen šapat pada i razbija se kao tanak mlaz vode na kamenu, nečujno, i bez smisla.

Za to vreme, uskomešana gomila nas je opet rastavila. Trudim se da ne izgubim Jelenino lice; još ga nazirem; čas tone čas se pomalja na treperavoj pučini ljudskih lica. Ona mi neprestano, i uzaludno, poručuje pogledom ono što nije stigla da mi kaže. Svi moji napori da se oduprem težini mase samo me još više udaljuju od njenog lica, koje se već gubi među hiljadama drugih.

Klonuo, puštam da me nepregledna povorka ljudskih telesa nosi kud hoće. Sve je potpuno kao u snu.

I ovo moram da kažem.

Bilo je zatim jedno vreme … Sam ne znam da li da o tom govorim, da li je to uopšte mogućno rečima kazati! Da, bilo je jedno vreme kad sam očekivao njeno pismo. To izgleda neverovatno i potpuno besmisleno. I jeste. Pa ipak je bilo tako. Kao u snu. Od bezbrojnih vidova pod kojima se javljala, varala moja čula, mutila moju misao i – iščezavala, samo je taj još nedostajao! Ali ni on nije mogao izostati i, zaista, nije izostao. Kad se javila u meni ta iluzija, i kako se ustalila? To ne znam. Kad sam postavio sebi prvi put to pitanje, ja sam video samo toliko da već odavno očekujem njeno pismo, da očekujem samo to, u svakom trenutku dana i noći, na javi i u snu. A u isto vreme sam u svakom od tih trenutaka znao da neće doći, da ne može doći.

Kome se nije dešavalo, i kome se ne dešava da, na povratku, stupajući u polumračno predsoblje svoga stana, baci nemiran pogled put stolića na kojim pismonoša ostavija poštu? Jer, mnogi od nas je mnogo puta mislio o nepoznatom ili zaboravljenom prijatelju u daljini i njegovom neočekivanom pismu sa dobrim, srdačnim porukama koje bi mogle uneti više smisla i svetlosti u naš život. To je jedna od onih neodređenih ljudskih želja-nada koje mnogog od nas prate godinama i koje se ne ostvaruju nikad, samo čine život podnošljivijim. Ali u ovom slučaju ja sam mislio o tom kao o stvarnom pismu određene ličnosti, sa određenom sadržinom.

Misao o Jeleninom pismu nailazila je povremeno, u nepravilnim razmacima i nejednakom snagom. Bivalo je da se za nekoliko meseci izgubi ili bar pritaji u meni, kao bolest za koju čovek ne zna i ne sluti. A bivalo je čitavih nedelja kad me nije napuštala ni danju ni noću.

Naročito preko leta. (Jer, leto je godišnje doba kad je čovek najviše podložan proizvoljnoj igri zkivaca i kad se pogrešna misao najlakše useli u nas i neobičnom snagom ustali na jednom određenom predmetu.) Nije mi jedno leto zamračilo to očekivanje Jeleninog pisma! U planini, kao i na moru.

Pismo! Kad čujem u prolazu ili kad negde pročitam tu reč, ja mogu da mislim samo na nju i njeno pismo. I to pismo koje ne stiže, uništava sva ona koja primam, a koja mi živi ljudi stvarno pišu, unapred im razara smisao i oduzima svaku vrednost. Vraćam se uveče, umoran a miran i vedar, sa planine. Prolazeći holom čujem da neko izgovara moje ime. Trčim do portira, uzbuđen tražim pismo. ,,Ne“, kaže čovek, „ne, to je bila zabuna, nema pisma za vas.“ I gleda me čudno.

Padam od umora, ali ne mogu da spavam. Ne verujem u zabunu. Mora da je bilo neko pismo, a moglo je biti samo od nje. A kad, najposle, svedem oči i zaspim, ja ne spavam pravim snom i ne snivam kao drugi ljudi. Borim se s njenim pismom. Čujem kako šušti hartija, osećam ga pod prstima, naprežem oči i vidim, čini mi se, i slova, ali reči jedne ne mogu da razumem. Onda se pitam da li bi ona uopšte mogla da piše ovim našim ljudskim pismom. Otvaram oči, opet budan, i u tami vidim prugastu svetlost koja prodire kroz razmaknuta rebra na roletni moga prozora. I to izgleda kao pismo sa gustim, pravilnim redovima. Pismo, ali nečitljivo.

Tako sam se ne jednom budio usred noći, sa gorčinom u ustima, sa nemirom u utrobi, kivan na sebe, na tu prokletu ženu čije pismo uzalud očekujem, i na ceo svet. Odlazio sam ka prozoru kao čovek koji traži svetlosti i vazduha, i udarao žestoko dlanom o prozorsku dasku, gnevan i rešen da jednom raščistim to pletivo od obmana u koje me zapliću moje rođene misli.

„Ne, neće se nikad javiti!“ – govorio sam sad u sebi. „Ра ona i nema ruku, ne zna šta je pero ni hartija, ni ljudska misao ni ljudska reč; ona i ne sluti da postojim, ni ja ni moj svet iščekivanja. Ni nje same nema. Izgubio sam se tražeći je.“ – Tako sam govorio, ali sam u isti mah uviđao da time ništa nije razjašnjeno ni utvrđeno. Osećao sam samo bol u podlanici. I moja se misao po stoti put okretala i jurila u suprotnom pravcu.

„Nikad neće pisati? Ne postoji? A šta je to što me je probudilo, diglo i dovelo do ovog prozora? I šta mi, najposle, znamo šta sve postoji a šta ne? Dobro, neće i ne može pisati. Nikad. Ali kad bi sutra osvanulo njeno pismo, sa porukama …“

I krug je počinjao opet da se vrti, bez prestanka, bez milosti, i bez izlaza i rešenja.

Ono što nisam mogao da odgonetnem u snu, ja sam često pokušavao da pročitam na javi, budan. U šetnji, ili čak usred razgovora sa ljudima, odjednom iskrsne preda mnom bela hartija puna crnih slova. I ja čitam Jelenino pismo koje nisam nikad primio. Pri čitanju mi, kao nejasan šum iz daljine, smeta govor ovih oko mene, ali ja čitam uporno dalje. U pismu Jelena mi javlja svaki put nešto radosno. Predlaže mi da se negde sretnemo ili me poziva da svratim na dan-dva u malo mesto na moru, gde ona letuje. Veze su dobre i vozom i brodom. Na primer, može se krenuti brodom iz …

Tu se prekida moje čitanje. Neko je pored mene izgovorio jednu reč povišenim glasom. Prenuo sam se. Pitanje je bilo upućeno meni. Trebalo je odgovoriti. Pisma je nestalo. Moj odgovor je bio zbunjen. To se ponavljalo mnogo puta. I čitanje se prekidalo uvek kad bi došlo do nekog određenog podatka, imena mesta ili datuma. A ja bih nastavljao razgovor sa ljudima oko sebe, misleći jednako na iščezlo pismo, ali trudeći se da ne budem neučtiv i suviše rasejan sabesednik.

Pa onda je nailazilo vreme kad bih sve to srećno zaboravljao. Mučenje sa Jeleninim pismom prestajalo je odjednom, kao čudom. Gubilo se negde u predelima maštanja i zaborava, gde mu je i mesto. Mesecima sam tada živeo mirno i vedro, radeći svoj posao ćelom svojom voljom i punom snagom. A zatim bi se opet, jedne večeri, sam ne znam kako ni zbog čega, javila u meni stara misao.

Doći će i taj dan. Izgovoriće nevidljiv pismonoša sa stepeništa moje ime, koje će se i meni samom toga trena objaviti, kao da nisam dotad ni znao ko sam i kako se zovem. Ipak, pismo! To će biti svečana i svetla izvesnost praznika. Tačna vest o Jeleninom dolasku ili određen poziv da ja dođem tu i tu, tada i tada. (U stvari, isto što i njeno prisustvo!) I ja ću se odazvati lako i prirodno, kao da tome trenutku nisu prethodile godine sumnji, obmana i čekanja. I radost će biti savršena i potpuna.

Taj trenutak pune izvesnosti, a bez stvarnog osnova, poneo bi me naglo. I kovitlac oko Jelene počinjao je iznova. U meni su se opet smenjivale kratke snivane radosti i duga stvarna mučenja. Misli o njenoj odsutnosti ili njenom prisustvu sustizale su se, potiskivale jedna drugu, i nosile me kao talasi.

Sad je proleće. Opet proleće! Preda mnom je sto i osamdeset sunčanih dana. Čini mi se da su mi pregršti pune nekih čudesnih zlatnika, svaki kao sunce. Svi su putevi otvoreni. Dah je slobodan.

Dok sam tako stajao neodlučan od sreće, osetio sam da se iza mene odjednom stvorila Jelena. Nisam smeo da se okrenem. Ostala je tu trenutak-dva nepomična (uporedo sa njom zastao je i moj dah), a onda mi je položila ruku na rame. Ne bih mogao kazati kako ni po čemu sam to osetio. To je bila više misao na žensku ruku. Kao senka je počivala na mom ramenu, ali senka koja ima svoju nemerljivo malu pa ipak stvarnu težinu i isto takvu mekoću i tvrdinu. A ja sam stajao zanesen i svečano krut.

Ne znam kad je, kao senka leptira, odletela ta ruka sa mene, jer kad sam opet mogao nešto da shvatim i znam, nje više nije bilo. Ali, proleće je. Opet proleće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam. Da, ničeg nije bilo i ničeg nema, jasnog i sigurnog, ali ništa nije ni izgubljeno ili isključeno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetrić, sunčevih odblesaka na metalu i u vodi, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki i obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogućnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!

FANTASTIČNO U JELENI, ŽENI KOJE NEMA

Književni opus Ive Andrića jedan je od zasigurno najistraživanijih opusa nastalih na prostorima bivše Jugoslavije. U nizu bibliografskih jedinica u kojima se on – više ili manje uspješno, u cjelini ili pojedinim aspektima – istraživao, s vremenom su se iskristalizirale neke načelne teze o općim obilježjima Andrićeva literarnog rukopisa. Jedna od zasigurno najeksponiranijih (ali ne i najadekvatnijih) jest ona o realističkim obilježjima njegove poetike. Iako bi se navedena teza lako i argumentirano mogla dovesti u pitanje, ona bi možda mogla imati smisla onda kad bi se stavila u razlikovni odnos s onim što Andrićeva poetika (također) nije, a to je, složit će se, bez sumnje, svi: nije fantastična. Fantastično bi se, na pretpostavljenoj ljestvici (općenito definiranih) obilježja njegove poetike, opravdano moglo smjestiti na njezino dno.

Unatoč takvomu, očito utemeljenom, stajalištu ne bi trebalo zanemariti činjenicu da se u pojedinim Andrićevim djelima povremeno mogu pronaći elementi fantastike (npr. Jelena, žena koje nema, Letovanje na Jugu, Žena od slonove kosti). Djelo u kojemu, u odnosu na sva ostala, fantastike ima u najvećoj mjeri, znamenita je pripovijest Jelena, žena koje nema.

***

Andrićeva Jelena, žena koje nema u integralnoj je inačici objavljena 1962. godine. Sastoji se od triju dijelova: Od samog početka, Na putovanju i Do dana današnjeg. U pripovijetci, ispripovijedanoj u prvom licu, neimenovani narator, ujedno i lik, posreduje svoja intimna iskustva vezana za imaginarnu ženu koju naziva Jelenom.

Prvi dio pripovijetke, Od samoga početka, počinje in medias res, iznošenjem pripovjedačevih dojmova vezanih za dolaske misteriozne žene. Sastavljen je od nekoliko narativnih segmenata koje objedinjuju Jelenina pojavljivanja.

Ona dominiraju i u drugom dijelu pripovijetke. S tim da su u ovom dijelu priče, kako se sugerira njegovim podnaslovom, neobična viđenja najčešće vezana za putovanja. Epizode kao što su nesvakidašnji susret u kupeu, potom viđenje u trgovini/papirnici i sl., pokazuju zanimljive suodnose između onog što bi se moglo nazvati stvarnim/iskustvenim i svijetom imaginacije i fantastike.

Treći dio pripovijetke, Do dana današnjeg, započinje konstatacijom o tomu kako se Jelena javlja sve rjeđe i nejasnije. Iskustveni se svijet te njegova prostorna i vremenska percepcija, na određeni način mijenja u korist elemenata fantastičnog. Potvrđuje to način na koji su opisane epizode tog dijela priče – npr. susreti u Beogradu, Carigradu, na utakmici i sl. Kulminacijska točka trećeg dijela pripovijetke trenutak je kada pripovjedač (koji se očito više ne zadovoljava samo viđenjima) počinje iščekivati Jelenino pismo. Ono na primarnoj razini sugerira pripovjedačevu želju za komunikacijom. Na simboličnoj razini postaje upečatljiv ikonički znak preko kojeg se uspostavlja veza među dvama svjetovima: primarnim/ iskustvenim i sekundarnim/fantastičnim. U njihovu se spoju pripovjedačeva promišljanja o Jeleni prenose na simbolički plan, dobivajući ontološke, alegorijske i estetske implikacije. No prije nego što se one prokomentiraju, valjalo bi podrobnije istražiti elemente fantastike koji se pojavljuju u ovoj Andrićevoj pripovijetci.318

Ako postoji opća kvalifikacija kojom bi se mogao označiti tip fantastike dominantan u Andrićevoj Jeleni, ženi koje nema, onda bi to mogla biti ona vrsta za koju je karakteristično obrtanje reda. Nešto preciznije rečeno, fantastični je svijet kakav nalazimo u ovoj Andrićevoj pripovijetci konstruiran kao izokrenuta slika stvarnosti. Učinci se takvog obrtanja perspektive najjasnije vide u postupnoj dezintegraciji slike svijeta koja podsjeća na realni/iskustveni. Time se stvaraju pretpostavke za „nastanak“ novog svijeta, svijeta fantastike u kojemu vrijede posve drukčija „pravila i norme“.

Unatoč takvoj, dezintegrativnoj tendenciji u odnosu na elemente iz iskustvenog svijeta, fragmenti (ili slike) „iz zbilje“ imaju važnu funkciju u strukturi priče. Oni, stvarajući dojam mimetičnosti prikazanog, doprinose zaoštravanju kontrasta između dvaju međusobno suprotstavljenih pripovjednih svjetova. U suglasju s tim, u Andrićevoj je pripovijetci s jedne strane primjetno postojanje znakovlja koje se konstituira kao svojevrsni zrcalni odraz stvarnog, iskustvenog svijeta. Primjerice: lokaliteti na kojima se priča odvija prezentirani su kao realni. Čak se i sam pripovjedač, koji o njima govori, doima kao netko tko pripada svijetu koji poznajemo kao iskustveni i stvarni. I za lik bi se Jelene možda moglo pomisliti da je „konstruiran“ prema modelu žene kakvu je moguće naći u realnom svijetu.

Paralelno s tim svijetom (koji se artikulira kao neka vrsta „kopije“ stvarnosti) postoji i onaj, pomalo neobičan, izvrnuti, fantastični svijet. U njemu su posebno važne naoko sitne, ali indikativne „nelogičnosti“ i neusuglašenosti koje narušavaju prividnu harmoniju naoko mimetički koncipiranog znakovlja i/ili narativnih fragmenata kojih su dio. Supostojanje i isprepletenost dvaju svjetova doprinosi značenjskoj slojevitosti teksta te otkriva mnogo o načelima na kojima funkcionira sintaksa navedenog znaka. Nju, na nižim razinama teksta, određuje dinamika odnosa sveprisutnih dvojčanih opreka.

One pak kontinuirano potiču neodlučnost319 vezanu za pitanje: je li Jelena žena koje ima ili nema, odnosno je li priča o njoj izmišljena ili stvarna.

Dvojčane opreke

U suglasju s obilježjima karakterističnim za fantastične žanrove, većina se dvojčanih opreka u Andrićevoj pripovijetci pojavljuje u sferi označenika, tj. onoga što se (u manjim segmentima, a onda i tekstu kao cjelini) (re)producira kao mentalna slika ili, pojednostavljeno rečeno, kao njezin sadržaj ili tema.320 Iz „glavne teme“ – a to su (na najopćenitijoj razini gledano) pripovjedačeva iskustva s obzirom na koegzistenciju dvaju svjetova: primarnog/iskustvenog i sekundarnog/fantastičnog – proizlaze sve ostale dvojčane opreke.

Među njima je jedna od zasigurno najistaknutijih ona na relaciji: nazočno – nenazočno. Naslućuje se već u samom naslovu koji stoji u nekoj vrsti kontradikcije s pričom koja nakon njega slijedi. U naslovu je (i to u svevremenskom prezentu321) istaknut iskaz koji „potvrđuje“ nepostojanje žene koja će se u priči (što je paradoksalno) ipak pojaviti i to kao njezina glavna protagonistica. Jelenina je pripovjedna egzistencija osobita po tomu što se dvojbenim pokazuje referent na kojega (tj. koju) bi se mogla odnositi.322 Njezina je nazočnost, kako se sugerira tijekom cijeloga teksta, nešto što izlazi iz okvira uobičajenih ljudskih iskustava. Riječima samog pripovjedača, ona je više od svega što „daju oči i uši i sva sirota čula“323.

Jelenu ne „vidi“ nitko drugi osim pripovjedača. Čak i način na koji ju on „vidi“ proizlazi iz domena fantastike. Najbolje se to potvrđuje u naoko paradoksalnom, ali zapravo indikativnom (jer potkrepljuje fantastičnu narav njezina pojavljivanja) iskazu u kojemu pripovjedač veli: „Oči je moje nisu vidjele, nikad nije postojala i sad je tu.“324 Jelenin lik, načelno se može reći, funkcionira kao prazan označitelj ovisan o njegovu interpretu, a to je (gledano u okvirima teksta) sam pripovjedač. On je, naime, taj koji njezinu liku daje „legitimitet“ stvarnog – čak i onda kad je i njemu samom jasno da Jelene (gledano iz perspektive „normalnih“ ljudskih iskustava) nema, niti može biti.

Jelenino (ne)postojanje u tekstu tako postaje problem rakursa, odnosno očišta s kojega se cijela „priča“ vezana za njezin lik promatra. Takvo razumijevanje može objasniti pripovjedačeve riječi u kojima on, prilagođujući se „obzoru očekivanja“ stvarnog svijeta, Jelenu naziva aveti, sjenkom, prividom. Promjenom točke motrenja (ovaj put) u korist samog pripovjedača i njegova intimnog svijeta, događa se radikalna promjena: žena-avet, postaje istinska, stvarna, žena „slatke krvi“. Dvosmislenost pripovjedačevih iskaza vezanih za njezinu pojavu proizlazi i iz dvostrukosti uloge koju on ima u tekstu. S jedne je strane lik, protagonist ispripovijedanog, a s druge pripovjedač od kojeg se očekuje određeni stupanj „objektivnosti“ ili barem distanciranosti (u posredovanju informacija pretpostavljenom čitatelju).325

Promjene točki motrenja te način na koji se motiviraju pripovjedačevi iskazi vezani za Jelenu, pokazuju na kojim načelima funkcionira Andrićev pripovjedni svijet. Iako ga u velikoj mjeri određuje supostojanje dviju, međusobno (često) isključivih perspektiva, u njemu nema prostora za čuđenje. Fantastično protagonist drži prirodnim i samorazumljivim.326

Spajanje onoga što u realnom, iskustvenom svijetu nije moguće (npr. toga da nekoga u isto vrijeme ima i nema), otvara neograničen broj kombinacija u tumačenju ne samo pripovjedačeva i Jelenina, već i likova „drugih“, a to su: a) neizdiferencirani i neimenovani „sporedni“ likovi za koje čitatelj može pretpostaviti da se pojavljuju u pripovjedačevu „stvarnom“ svijetu i b) čitatelji kojima se izravno obraća na nekoliko mjesta u tekstu.

Pretpostavljeni čitatelji i likovi iz svijeta koji se u tekstu konstituira kao stvarni, također su u znaku dvojčanih opreka. Oni, kao i Jelena, na jednoj razini postoje, a na drugoj ih razini zapravo nema. (Ne)postojeći likovi i čitatelji, unatoč tako (ne)definiranom statusu unutar teksta, imaju važnu ulogu u aktantskoj strukturi priče. Njihova je funkcija biti adresatima kojima je „poruka“ o Jeleninu (ne)postojanju namijenjena. S potencijalom da informaciju o njezinu postojanju potvrde ili opovrgnu, oni tijekom priče postaju važan čimbenik za razumijevanje značenjskih dimenzija Jelenina, ali i lika neimenovanog pripovjedača – napose onog dijela njegove literarne osobnosti za koji se čini da pripada ili proizlazi iz svijeta koji se konstruira kao realan, iskustven i stvaran.

Kao i Jelenin, i lik neimenovanog pripovjedača funkcionira kao znak s velikim potencijalom preoznačavanja. On djelomično proizlazi i iz njegove spremnosti da u tekstu uvažava (bez zadrške i previše propitivanja) „stvarnosnu“ poziciju mogućeg čitatelja ili likova iz vanjskog svijeta. Pripovjedač, naime, ne pokazuje želju da im proturječi (iako se na više mjesta u tekstu nedvosmisleno očituje o tomu da je njegovo razumijevanje i viđenje Jelenine egzistencije posve suprotno njihovu). Svoj iskaz on spremno prilagođuje njihovim očekivanjima. Osim što Jelenu (koja mu intimno predstavlja najstvarniju stvarnost) naziva priviđenjem, utvarom, aveti, on je, za potrebe „drugih“, spreman ponuditi „razumna“ tumačenja neobičnih manifestacija vezanih za njezina pojavljivanja (npr. „objašnjava“ im/nam da je ono što njemu izgleda kao Jelenina vlas, zapravo trak svjetlosti, ili da je pismo koje od nje očekuje, zapravo obični privid nastao prolaskom svjetlosti kroz rebra rolete i sl.). Činjenica da su takva „objašnjenja“ u nesuglasju s onim što pripovjedač intimno osjeća kao „ispravno i točno“, ističu fantastičnu i iracionalnu narav njegovih iskustava s Jelenom.

Pripovjedne strategije u kojima se pokazuje da on ima svijest o supostojanju dvaju svjetova čiji je prikazivač i tumač (istodobno), pokazuju da njegova pripovjedna svijest pretendira imati monopol nad značenjima. Da je tomu tako, najbolje se potvrđuje u načinu na koji „komunicira“ s drugim likovima/čitateljima, kao i u komentarima reakcija koje od njih „očekuje“. U njima do izražaja dolazi neka vrsta njegove narativne superiornosti, kao i jasno ukazivanje na poredak vrijednosti koji, iz njegove perspektive, nije i ne može biti podložan propitivanju bilo koje vrste.327

Uz opoziciju na relaciji nazočno – nenazočno, u Andrićevoj se pripovijesti pojavljuje još jedna dvojčana opreka koju određuje dinamika suodnosa na relaciji slika – zvuk. I ova (kao i ranije komentirana) binarna relacija, proizlazi iz supostojanja dvaju pripovjednih svjetova. Kategorija vizualnog najprisutnija je u (re)prezentaciji Jelenina lika, koji funkcionira kao upečatljiv ikonički znak. Naglasak je na nekoliko karakterističnih detalja: plavoj kosi, pogledu u kojemu se krije neobičan svijet i rukama. O Jeleni najviše govore njezine geste, izgled ili govor tijela, a onda i sam pripovjedač kao tumač takvog (ikoničkog) znakovlja. Sukladno dominaciji vizualnog i komunikacija se između pripovjedača i Jelene odvija na neverbalnoj razini. Glasa joj, kaže na jednom mjestu, nisam čuo „nikad pre ni posle“328. Iluziju Jelenine nazočnosti uvijek prekida pojava zvuka/glasa:

„Samo u jednom trenutku nisam mogao odoleti želji. Zaboravio sam se i prekinuo za sekund ćutanje (…). To je bilo dovoljno da žena, koja je za mene oličavala u sebi snagu i lepotu sveta, nestane kao priviđenje.“329

Način na koji se odvija neverbalna komunikacija također je znakovit. Razumijevanje između Jelene i pripovjedača, unatoč tomu što zvuk i glas izostaju, nije upitno. Pripovjedač s lakoćom i posve prirodno (raz)otkriva poruke koje mu ona šalje. A one su najčešće posredovane preko Jelenina (ne)postojećeg tijela. Ono „emitira“ signale razumljive samo i jedino pripovjedaču opetovano potvrđujući osobitost njihovih relacija. Jelenino tijelo funkcionira kao medij preko kojega se iskazuju (i) dojmovi o emocionalnim stanjima i/ili mislima, ne samo Jelene, nego i pripovjedača samoga. Preko njega se ostvaruje komunikacija koja je obuhvatnija i rječitija od bilo kojeg oblika verbalne interakcije. Čitav je niz primjera: u prvom dijelu pripovijetke opisan je prizor pripovjedačeve pripreme za put. Među putnim se torbama pojavljuje Jelena. Pripovjedač, iako nije u mogućnosti razabrati sve pojedinosti (soba je u polutami), nema dvojbe o tomu da njezin stav odaje ženu koju su „velika žalost i neodoljivi plač oborili na zemlju, i koja rida nad stvarima spremnim na put“330.

Neverbalni tip komunikacije dominira i u sceni vožnje Beogradom iz trećeg dijela. I tada je Jelenino držanje znakovito. U ovom slučaju ono za pripovjedača predstavlja izraz njezine želje da nekomu nešto dovikne ili glasno pozdravi. Osmijeh koji mu upućuje pri susretu na stadionu, također je ispunjen konkretnim sadržajima. Iz pripovjedačeve je perspektive on nagovještaj tajanstvenog i vrućeg šapata koji njihovu odnosu daje novu dimenziju. Želja za komunikacijom, kao i težnja za iskoračivanjem iz zadanih komunikacijskih okvira, pojavljuje se i u snu u kojemu se Jelenina nazočnost samo nazire. Čak i tada njezina pružena ruka izgleda kao izraz namjere i želje da pripovjedaču dā neki sitan i nevidljiv (istaknula P. M.) predmet.

Kako je već istaknuto, u Andrićevoj se pripovijetci neverbalna komunikacija ostvaruje posredstvom različitih, u pravilu ikoničkih znakova. Među njima je najzanimljivije, već spomenuto, Jelenino pismo. Iz perspektive iskustvenog svijeta ono je pričin nastao prelamanjem svjetlosti kroz rebra rolete. Ipak, unatoč takvom, racionalnom objašnjenju, navedeni se znak, u dodiru sa svijetom fantastike, značenjski preobličuje. Tamne sjenke postaju ispisani redovi pisma koje pripovjedač (što nije slučajno) u jednom trenutku označuje nečitljivima. Takav njegov, naoko paradoksalan, iskaz valja podrobnije prokomentirati.

Činjenica da pripovjedač pismo koje iščekuje od Jelene atribuira nečitljivim, mogla bi navesti da krivu pretpostavku i zaključak o tomu da komunikacije između Jelene i pripovjedača zapravo nema (tomu bi u prilog išao već istaknuti izostanak verbalnih očitovanja)331. Ipak, kad se scena s pismom sagleda u kodu fantastike (u kojoj vrijede drukčija pravila negoli u stvarnosti), onda postaje moguće i to da unatoč „nerazumljivosti“ pisma, pripovjedač iz njega iščitava vrlo jasnu poruku. On, naime, „pouzdano zna“ da mu Jelena u tom pismu javlja nešto radosno i lijepo.

Auditivna komponenta, za razliku od vizualne, nije u prvom planu. Unatoč tomu ima važnu ulogu u tekstu. Naime, upravo je izostanak zvuka ono što u tekstu otvara prostor za artikuliranje novih značenjskih polja. U većini slučajeva zvuk je metonimija vanjskog svijeta u kojemu kakofonija različitih glasova (iz perspektive samog pripovjedača) često poprima negativne konotacije.

I vizualni i auditivni aspekt u priči se pokazuju važnim za uspostavljanje relacija između imaginarne žene Jelene i neimenovanog pripovjedača, a u simboličnom smislu, i suodnosa između dvaju svjetova: stvarnog i imaginarnog. U tom kontekstu slika i (izostanak) zvuk(a) imaju dvostruke uloge. S jedne strane funkcioniraju kao kôd kojim se poruka posreduje, a s druge kao komunikacijski kanal koji povezuje primatelja i pošiljatelja. Na simboličkoj razini slika i zvuk istodobno povezuju, ali i drže razdvojenima, dva pripovjedna svijeta i sve ono što ih, na nižim razinama teksta, konstituira kao takve.

Obrtanje reda, tako da pojave i stvari koje u iskustvenom svijetu nisu moguće postaju (fantastično) „stvarne“, potvrđuje se preko još jedne binarne opozicije koja nastaje na relaciji nesanica – java.

Jelenina je pojava, kako je više puta istaknuto, vezana za iracionalno i fantastično, a ono u književnosti često priziva metaforu sna. U snu se događa proces transformacije slika ili pojava iz svijesti i/ili vanjskog svijeta u svijet simbola. Oni postaju značenjski slojevitiji kad se zna da se u snu (ili nesanici kao rubnom stanju svijesti) stupa u komunikaciju s podsviješću. U prikazivanju svijeta na granici realnog i fantastičnog otvara se mogućnost za slobodni/asocijativni prijelaz iz realnosti u imaginarno, što na razini označitelja, odnosno načina formalnog artikuliranja znaka, pomaže u razumijevanju motivacijskih mehanizama priče koji se konstituiraju upravo po modelu asocijativnog (i oniričkog) vezivanja narativnih sekvenci.

Općenito se može reći da „radnja“ pripovijetke nije koncipirana linearno (kao uzročno-posljedični slijed zbivanja) već kao asocijativno uvezan niz sekvenci koje objedinjuje lik Jelene, tj. pripovjedačeva iskustva s njezinim pojavljivanjima. „Događaji“ vezani sa svijetom koji se u pripovijetci konstituira na mimetičkim načelima (zbog čega se doima kao realan) čine samo labavi okvir „prave“ priče. Realni svijet, kao „stvarnost nižeg reda“332, čini pozadinu onom iracionalnom u kojemu se „skrivaju“ latentni sadržaji vezani za prostore intimnog, snovitog i fantastičnog. Izostanak kauzalnosti, kao i evidentan simbolički potencijal istaknutog znakovlja govori u prilog tezi da je sintaksa znaka načinjena prema modelu sna u kojemu se i najnevjerojatnije stvari ili pojave te njihove međusobne veze čine uobičajenim i normalnim.

Dovoljno je opisati scenu drugog dijela Na putovanju.333 Pripovjedač sjedi u društvu. Razgovara se o putovanjima. Scena se doima realnom. Na razgovor o putovanjima uključuje se i pripovjedač, ali on govori u sebi, tj. samom sebi o vlastitom iskustvu putovanja koje postaje carstvo fantastike i neobičnih pojava misteriozne žene Jelene.

Stalno obrtanje reda između realnog i fantastičnog ima važnu ulogu i u značenjskom dimenzioniranju lika (ne)postojeće žene Jelene. Najbolje se to vidi u segmentima vezanim za njezina pojavljivanja koja su uglavnom (pomalo neočekivano) vezana za „stvarnost“ i javu, a ne (što bi bilo očekivanije) za san ili čak nesanicu. Iako bi se moglo pomisliti da je takva strategija u suprotnosti s očekivanjima proizišlim iz „ugovora“ koji čitatelj sklapa prihvaćajući „pravila igre“ i uzuse fantastičnog žanra, ona to ipak nije. Naime, sve ono što se tijekom priče konstituira kao pripovjedačeva „najstvarnija stvarnost“, a slijedom toga i java, kreirano je sukladno načelima fantastičnog žanra u kojemu je obrtanje reda jedan od glavnih mehanizama artikulacije.

Nesanica (stanje bez Jelene) pripovjedaču donosi nemir i ima izrazito negativne konotacije. Iako se u njoj (kao rubnom stanju svijesti) mogu pojaviti naznake iracionalnog, mehanizmi nadzora ratia još su uvijek dovoljno jaki da bi se fantastično (a to znači Jelenina nazočnost) moglo realizirati u punom kapacitetu. Zato su i pripovjedačevi dojmovi o nesanici izrazito ekspresivni. Nesanica je za njega „mučna igra“ koju ne želi i kojoj, kako veli, nije gospodar. Noćna postelja, poslije nesanice, podsjeća ga na ratište, na tragični predio velikih geoloških poremećaja i „arenu za noćne borbe“334.

Vezano za stanje budnosti i nesanice zanimljiva se opozicija uspostavlja s obzirom na odnos tjelesno – netjelesno. Za razliku od netjelesne Jelene, pripovjedačev lik ima i tjelesnu dimenziju. A ona se ističe onda kad se želi sugerirati što iz pripovjedačeve perspektive izgleda važnim. Tada i pripovjedačeva percepcija onoga što se događa s njegovim tijelom postaje zanimljiv znak koji pokazuje da mu je sve fantastično, snovito i iracionalno bitno. Fantastično i iracionalno lako se ostvaruju u snu. Tada se i duh oslobađa tijela. Nakon nesanice koja znači stanje bez Jelene, događa se suprotno. Od duha odbačeno tijelo tada (p)ostaje kao „ljuštura pojedene školjke“335.

Jelenin i pripovjedačev lik – značenjske dimenzije

Opisane dvojčane opreke nedvosmisleno sugeriraju da je Andrićev pripovjedački univerzum određen supostojanjem dvaju svjetova: jednog koji se, kako je već više puta istaknuto, konstruira kao realan, stvaran, i drugog, sekundarnog, koji izgleda kao neka vrsta njegove obrnute slike. Napetost je među njima (osim u analizi sintakse znaka) važna za razumijevanje značenjskih dimenzija dvaju glavnih protagonista priče: neimenovanog pripovjedača i misteriozne žene Jelene. Kad je riječ o liku neimenovanog pripovjedača, prvo što se uočava jest njegova pozicija rubnosti. Tijekom cijele pripovijetke on se nalazi na nevidljivoj, ali prisutnoj granici između dvaju svjetova: iskustvenog/realnog/stvarnog i sekundarnog/fantastičnog.336 Laviranje među njima određuje i način na koji (su)postoje dvije njegove uloge: one vezane za vanjski i za unutarnji svijet. Stoga bi se one mogle tumačiti kao simbolični izraz njegovih dviju egzistencija: javne i privatne.

Iz perspektive vanjskog svijeta on je pojedinac s određenim socijalnim kontaktima. Saznajemo da boravi u Beogradu, da se bavi pisanjem te da često putuje. Doznajemo i to da, iako se doima introvertiranim, povremeno pohodi društvene događaje (utakmice, večernja druženja i sl.). Kad je riječ o njegovu intimnom habitusu, onda treba istaknuti to da se protagonist (samo)prezentira kao senzibilan usamljenik, pojedinac bogatog unutarnjeg svijeta kojemu su vanjski svijet i zbivanja u njemu od drugorazredne važnosti. U suglasju s tim, on u naraciji naglasak stavlja na simbole koji posredno kazuju (i) o njegovu unutarnjem svijetu. On je reprezentiran preko elemenata fantastike u kojima je, kako je već istaknuto, glavni mehanizam artikulacije obrtanje slike stvarnog svijeta. Učinci su takvih strategija (zahvaljujući kojima pojave iz stvarnosti zadobivaju fantastični habitus) različiti. U kontekstu razmatranja o značenjskim dimenzijama pripovjedačeva lika može se reći da one imaju funkciju naglašavanja osjećaja nepripadanja stvarnom, realnom, javnom, koje pripovjedač, kako je i sam više puta istaknuo, ne osjeća svojim.

Za razliku od pozicije rubnosti koja određuje lik pripovjedača, Jelenin je lik u potpunosti u domeni fantastike. Njezina pojava i načini ukazivanja nemaju racionalnog objašnjenja, ni realnu motivaciju. Sam pripovjedač to najbolje sažima kad kaže: „tada se dešava, u srećnim trenucima, da se pojavi Jelena. Kako, kada, i pod kojim vidom i prividom, ne bih mogao da kažem, jer to ni sam ne mogu nikada da predvidim niti umem docnije sebi da objasnim“337.

Njezin lik predstavlja neku vrstu mješavine antropomorfnih i fantastičnih obilježja. S jedne je strane opisana kao lijepa žena, s druge kao nadnaravno biće „vazdušastog“ tijela. Za pripovjedača je ona „istinska žena“ koja u sebi oličuje „snagu i lepotu sveta“338. Zbog nje je, kako veli, sretniji od ljudi koji svoj život „dijele s avetima“339.

Slutnju Jelenine nazočnosti nagovještava simbolički bogato znakovlje: sunce/svjetlost, putovanje, šuštanje listova knjige. Sve to potvrđuje da je ona biće iz svijeta fantastike koje, uz to, ima neobičnu moć nad pripovjedačem, njegovim emocijama i mislima. Njezina pojava donosi mu radost, mir, sreću, a odsutnost nesanice, samoću, nemir i tugu. Jelenina je prisutnost nadnaravna u toj mjeri da „dokaz“ njezine nazočnosti ne mora uvijek biti „viđenje“. Ponekad je dovoljan neki neodređeni osjećaj koji pripovjedaču (po)kazuje da je ona tu, čak i onda kad je nema.

Osim nad pripovjedačem, Jelena ima moć i nad drugima koji se, kao nekom čarolijom, mijenjaju kad ugledaju njezino lice. Jelenina se moć ogleda i u sposobnosti (auto)transformacije, tj. sposobnosti javljanja u različitim oblicima. Ona tako nastaje iz svjetlosti ili vezano za nju, potom iz slika krajolika koje pripovjedač gleda iz putujućeg vlaka ili na koji drugi način. Svi oblici koje utjelovljuje: svjetlost, zemlja i sl. šire dijapazon značenja koja obuhvaća njezin lik.

Jelena „nastala“ iz krajolika i iz zemlje postaje metaforom ženskog principa i svega onoga što on simbolizira (iracionalno, duhovnost i sl.). Jelena koja se javlja sa svjetlošću ili isijava svjetlost znači (i) životni optimizam, radost.

„A kad nas je sunce, na jednoj okuci, zaobišlo i javilo se na Jeleninoj strani, ona zaklopi za trenutak oči. Tada sam ugledao njene teške i čudne očne kapke, ispod kojih su trepavke, ne uspevajući da zadrže sav sjaj, bleštale tankim odsevima žeženog, zagasitog zlata u čudesnim prelivima.“340

Jelena se može pojaviti i kao pripovjedačeva sjena, što (vezano s prethodnim opažanjima) može otvoriti prostor onom tipu tumačenja u kojemu se njezina neobična pojava može smatrati personifikacijom pripovjedačeva unutarnjeg svijeta i sl. S Jelenom je, u svijetu fantastike, sve moguće. Neobične se zamjene čula, a potom i preobrazbe raspoloženja pripovjedača i drugih, događaju lako i posve prirodno.

Putovanje kao medij fantastičnog

Jelenina pojavljivanja i neobična viđenja redovito su vezana za putovanja. Putovanje tako postaje medij fantastičnog u kojemu se događa sve ono što u normalnim okolnostima nije uobičajeno i moguće. Metafora putovanja važan je čimbenik i na razini označitelja, tj. formalne artikulacije teksta koji se koncipira kao svojevrsni fantastični itinerer (putovanje svijetom mašte) u kojemu pripovjedač evocira sjećanja na susrete s neobičnom ženom.

Iako u opisima većine prizora s putovanja pripovjedač stvara privid realnosti, svaka epizoda krije niz konotacija proizišlih iz tipa fantastike zasnovanog na obrnutoj slici stvarnosti.

Jedna od prvih naznaka vezanih za putovanje (a slijedom toga i za Jelenu) jest metonimijski koncipirana slika kufera na kojemu pripovjedač najprije vidi Jelenin lik, a nekoliko mjeseci kasnije (kao dokaz njezina pojavljivanja) i njezinu plavu vlas. Motiv kufera na simboličkoj razini, kao i Jelena, ili (kasnije) njezina vlas, u kontekstu u kojemu se pojavljuju, postaju složeni znakovi. Slika kufera s Jelenom može reprezentirati sve esencijalno bez čega se ne može. Takav tip asocijacija ima uporište u činjenici da se u putnim torbama obično nosi ono najpotrebnije i najvažnije. Slijed se asocijacija onda može prenijeti i na Jelenin lik koji, u svezi s navedenim znakom, i sam postaje jednom od najvažnijih pojava u pripovjedačevu životu. Jelenina plava kosa znak je ljepote i ženstvenosti, a činjenica da je analoški povezana s motivom svjetlosti, uz estetske ima i snažne ontološke implikacije.341

Motiv putovanja također bi se mogao tumačiti kao metafora spoznajnog procesa. Ono može konotirati potrebu za promjenom, unutarnjom koliko i vanjskom. Također može biti izraz čovjekove želje i potrage za novim (životnim) iskustvima. Putovanje često može biti i izraz želje za bijegom od sebe i drugih, a nerijetko se javlja kao simbol koji označuje silazak u sfere podsvjesnog, a slijedom toga i fantastičnog. Uz to, putovanje može sugerirati čak i neku vrstu duhovnog napretka, a on se u navedenoj pripovijetci ostvaruje na samom njezinu kraju kada pripovjedač ostaje ispunjen nadom i vjerom u neko buduće viđenje neobične žene Jelene.

Funkcije i učinci fantastike – završna razmatranja

Iako Ivo Andrić nije pisac čijem bi se opusu mogla pripisati odrednica fantastičnog, ona je u pripovijetci Jelena, žena koje nema prisutna kao jedna od njezinih najvažnijih sastavnica. Elementi fantastike (koja je koncipirana kao obrnuta slika stvarnosti) u navedenoj pripovijetci mogu imati nekoliko funkcija.

Mnogim je istraživačima bila privlačna teza o tomu da Andrićeva fantastika zapravo „govori“ o primarnoj stvarnosti.342 Prema tumačenju tako orijentiranih autora, Andriću bi fantastika mogla poslužiti kao neka vrsta „zastora“ za sakrivanje „prave istine“ o tomu na koga je mislio dok je stvarao navedenu pripovijetku.

Druga funkcija fantastike je ona koja bi se mogla nazvati ontološkom. Ona proizlazi iz razumijevanja fantastike kao simboličnog izraza čovjekove želje da preko izmišljenih i imaginarnih svjetova spozna svijet u sebi i oko sebe.343 Detaljniji uvidi u simboliku putovanja ili svjetlosti koje dominiraju pričom o Jeleni, mogli bi poduprijeti ovakav tip interpretacije. Fantastika u Andrićevu slučaju može upućivati i na alegorijsku dimenziju priče. U tom kontekstu gledano, pripovijest o lijepoj, pomalo i nedostižnoj ženi koja (svima, a ponajviše pripovjedaču) donosi radost i sreću, mogla bi se tumačiti kao alegorijska priča o umjetnosti i stvaranju. Argumentacija navedenoj tezi mogla bi uzeti u obzir nekoliko pretpostavki. Glavni protagonist priče jest neimenovani pripovjedač, očito senzibilan pojedinac, bogatog unutarnjeg svijeta koji, kako je više puta istaknuto, stvarni svijet ne osjeća svojim. Njegova pozicija neuklopljenosti u realni svijet na neki način implicira to da je on, kao lik, u poziciji nemoći.

Jedini oblik „moći“ koju može ostvariti jest onaj koji nastaje stvaranjem paralelnog, fantastičnog svijeta u kojemu se, kao esencija ljepote i radosti, pojavljuje imaginarna žena Jelena. Na tom se polju fantastike pripovjedač/lik preobražava u demijurga, umjetnika sposobnog (i moćnog) stvoriti novi, iskustvenom svijetu sličan, ali puno ljepši, imaginarni svijet. Zahvaljujući njemu on se konstituira kao subjekt, dobivajući „moć“ da preoblikuje sve ono što se nalazi u stvarnosti. U tom svijetu on je taj koji „određuje“ pravila.

Tom se idealnom svijetu utječe i onda kad se želi odvojiti od životne pragme, pa se fantastika u Andrićevoj Jeleni može tumačiti i kao oblik svojevrsnog eskapizma, tj. bijega u bolji i ljepši (pripovjedni) svijet. U tom je svijetu i pitanje o tomu tko je bila „prava“ Jelena, manje važno od estetskog užitka koji tekst ovakvog simboličnog potencijala proizvodi.

***

Predstavljajući svu raskoš Andrićeva književnog stila, pripovijetka Jelena, žena koje nema nadilazi uske okvire iskustvenog svijeta, kao i poetike bliske realističkoj paradigmi. Ona je, u poetičkom, jednako kao i u estetskom smislu, uistinu fantastična.

Perina Meić

318 O fantastici u ovoj Andrićevoj pripovijetci poticajna su zapažanja iznijeli Radovan Vučković i Predrag Palavestra.
O Andrićevoj je fantastici u Jeleni, ženi koje nema Radovan Vučković pisao u svojoj znamenitoj knjizi Velika sinteza, točnije njezinu poglavlju ‘Svetle’ pripovedačke vizije. Istražujući segmente važne za njezino razumijevanje (npr. sunce/svjetlost, metafizičko-etički panteizam i sl.), Vučković ovu pripovijetku, osim u okviru zbirke Žena na kamenu, sagledava u kontekstu Andrićeva cjelokupnog opusa, primjećujući da se začeci onoga što će označiti jednim novim „vidom njegove fantastične proze“ mogu uočiti već u njegovim ranim pjesmama. Radovan Vučković: Velika sinteza. O Ivi Andriću, Sarajevo, Svjetlost, 1974, str. 447–460. Palavestra u svom istraživanju pozornost posvećuje poetskim elementima i razlikovnom odnosu koje navedena pripovijetka ima prema, kako ih naziva, „tvrdim shemama realističkog pripovedanja“. Pripovijetku Jelena, žena koje nema Palavestra je, referirajući se na teorijske uvide Petera Penzoldta, svrstao u tip tzv. „psihološke priče o duhovima“. Predrag Palavestra: Skriveni pesnik: prilog kritičkoj biografiji Ive Andrića, Slovo ljubve, Beograd, 1981, str. 121.

319 A kad je riječ o neodlučnosti, onda valja podsjetiti da je u jednoj od najutjecajnijih studija posvećenih fenomenu fantastične književnosti, u Uvodu u fantastičnu književnost, njezin autor Tzvetan Todorov istaknuo upravo čitateljevu neodlučnost u odnosu na prirodu začudnog događaja kao jednu od njezinih glavnih pretpostavki. Ta neodlučnost, prema Todorovu, može se razriješiti „bilo tako što se prihvata da događaj pripada stvarnosti, bilo tako što čitalac odlučuje kako je taj događaj plod mašte, ili proizlazi iz zablude; drugim rečima, čitalac se može odlučiti ili za rešenje da događaj jeste ili nije postojao“. Tzvetan Todorov: Uvod u fantastičnu književnost, Rad, Beograd, 1987, str. 160. Neodlučnost o kojoj piše Todorov prisutna je u Andrićevoj pripovijetci do njezina kraja, kada se dodatno apostrofira time što se ne nudi nikakav „konkretan“ odgovor na pitanje što je u priči bilo fantastično te što zapravo (re)prezentira Jelenin lik i hoće li se možda (i u kojem vidu) ona ponovno javljati.

320 Ističući važnost semantičkog aspekta u fantastici Todorov u spomenutoj studiji opisuje dvije skupine tema koje prepoznaje u fantastičnim žanrovima. Utemeljene na formalnim mjerilima te se, kako ih naziva, ja-teme i ti-teme, međusobno razlikuju po tomu što se ove prve tiču strukturiranja odnosa između čovjeka, svijeta i sustava opažanja, a slijedom toga svijesti, dok se potonje, tzv. ti-teme, odnose na relacije čovjeka i njegove želje te njegova nesvjesnog. Sukladno ovakvoj Todorovljevoj klasifikaciji moglo bi se reći da su u Andrićevoj Jeleni, ženi koje nema prisutnije tzv. ja-teme u kojima je, kako je već istaknuto, naglasak na strukturiranju odnosa između čovjeka i svijeta, odnosno načina kako ih opaža u svojoj svijesti.

321 Činjenica da Andrić odabire svevremenski prezent, a ne neko prošlo ili čak buduće vrijeme, također je u suglasju s karakteristikama fantastičnih žanrova koji imaju osobit odnos prema vremenskim kategorijama. U tom smislu ni Andrićeva Jelena, žena koje nema nije iznimka. Osobit tretman priče s obzirom na dimenziju temporalnosti potvrđuje se, između ostalog, potiranjem razlika između pripovjednog i pripovijedanog vremena. Na nižim razinama teksta on se očituje u naoko nevažnim, ali indikativnim detaljima kakav je, primjerice, izbor toponima Carigrad koji se (iako evocira niz povijesno uvjetovanih značenja) pojavljuje „sublizu“, tj. u istom vremenskom nizu kad i kratka epizoda u kojoj se opisuje pripovjedačeva vožnja automobilom Beogradom koja, pak, nedvosmisleno sugerira da je „vrijeme radnje“ smješteno u novije, suvremeno doba. Riječima Radivoja Mikića, pripovijetka Jelena, žena koje nema oblikovana je „postupkom oneobičavanja, sa sukcesijom u narativnom toku, sa sukcesijom koja narativni tok pomera izvan funkcije vremena, ‘briše’ svako temporalnu obeleženost svoje strukture“. Radivoje Mikić: ‘Jelena, žena koje nema’ i postupak oneobičavanja, Izraz, god. 19, knj. 37, br. 2, Sarajevo, 1975, str. 194.
O mogućim, povijesno uvjetovanim, slojevima značenja koje odabir toponima Carigrad nosi, kao i performativnom potencijalu izgovorene riječi koja „inaugurira“ novo ime grada, ponešto možda može reći – kao neka vrsta digresije – i povijesna epizoda o tomu kako je Mehmed Osvajač osvojio Carigrad. Prvi dan nakon osvajanja ušao je u grad, pomolio se u crkvi Svete Mudrosti pretvorivši je u džamiju. Tada je, navodi povjesničar Halil Inalcik, objavio svoje „čuvene riječi: ‘Odsada je moja prijestolnica Istambul’.“ Halil Inalcik: Osmansko carstvo: klasično doba 1300–1600, Srednja Europa, Zagreb, 2002, str. 29.

322 U literaturi o Andriću zabilježen je niz pokušaja da se otkriju pojedinosti iz njegova života, a među njima i tko je bila osoba koja se „krije“ iza imaginarne žene Jelene. (Zanimljive je rezultate na tom polju u novije vrijeme dala Sylwia Nowak-Brajcar: Jelena žena koje ima. Krakowska biografija Ive Andrića) Možemo pretpostaviti da je takav tip istraživanja (ne samo navedene, već i drugih autor(ic)a) poticala (i) činjenica da je Andrić kao pisac u stvarnosti ili u povijesti često pronalazio ili „preuzimao“ modele za stvaranje svojih književnih likova. Dovoljno se sjetiti nekih od njih: Mehmeda paše Sokolovića, fra Petra, hajduka Roše, „likara“ fra Luke i sl. Bez obzira na zavodljivost takve vrste istraživanja, držimo da takav tip proučavanja (čak i ako se uvaži činjenica da je iza Andrićeve literarne Jelene doista „postojala“ stvarna osoba) nije presudno važan za razumijevanje Andrićeve poetike. Naime, na nizu se primjera može argumentirano pokazati kako Andrićevi književni/pripovjedni svjetovi, bez obzira na „vanjske“ reference, funkcioniraju sukladno imanentnim im semiotičkim zakonitostima te da, kao takvi, produciraju mnogoznačne znakovne sustave koji su interpretativno izazovniji čak i od potrage za informacijom o tomu tko je „uistinu“ bila Andrićeva literarna Jelena. Uz tip istraživanja usmjerenih na prezentiranje biografskih činjenica iz Andrićeva života (a slijedom toga i otkrivanje tko je bila „stvarna“ Jelena), u dijelu je kritike primjetan i pokušaj da se istaknu relacije između autora Ive Andrića i neimenovanog lika/pripovjedača navedene pripovijetke. Takav bi se tip interpretativnih uvida mogao ilustrirati citatom K. Nemeca u kojemu stoji: „To je (Jelena, žena koje nema, op. P. M.) i duboko osobno, intimističko djelo u kojemu autor različitim taktikama upisuje ‘sebe’ u tekst: poigravajući se autobiografskim tonom, funkcijom autora, privatnom mistikom.“ Krešimir Nemec: Na sunčanoj strani – neki aspekti Andrićeve poratne novelistike, u: Ivo Andrić: Priča o vezirovom slonu i druge odabrane pripovijetke: (1946–1975), Školska knjiga, Zagreb, 2014.

323 Ivo Andrić: Jelena, žena koje nema, Sarajevo, Svjetlost, 1986, str. 250.

324 Isto, str. 250.

325 Riječima T. Todorova, ako pripovjedačev govor potiče od pripovjedača, on „ostaje izvan domašaja provere istinitosti; ako potiče od lika, toj se proveri mora izložiti“. Tzvetan Todorov: Uvod u fantastičnu književnost, Rad, Beograd, 1987, str. 90.

326 To je ono svojstvo fantastike da se „čudni ili natprirodni događaj“ promatraju u svjetlosti „onoga što se smatra normalnim i prirodnim.“ Isto, str.

327 Tako u jednom dijelu priče on eksplicitno veli: „Pre svega, priviđenje je u vezi sa suncem i njegovim putem. (Ja to zovem priviđenjem zbog vas kojima ovo pričam (istaknula P. M.), za mene lično bilo bi i smešno i uvredljivo da svoju najveću stvarnost nazivam tim imenom, koje u stvari ne znači ništa.). Da, ona se javlja gotovo isključivo u vremenu od kraja aprila pa do početka novembra.“ Ivo Andrić: Jelena, žena koje nema, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 250.

328 Isto, str. 267.

329 Isto, str. 262.

330 Isto, str. 252.

331 Pitanjem što „govori“ nijemost ženskih junakinja u Andrićevnim pripovijetkama Jelena, žena koje nema i Igra, pozabavila se Alma Denić-Grabić u tekstu ‘Jelena, žena koje nema’ ili odsutni govor. Posebnu pozornost posvetila je analizi Jelenina pisma za koje će reći da je „mjesto otpora u tekstu koje omogućava čitateljici da priču ne čita kao odsustvo ženskog subjekta nego kao odsutni govor. Kada dođe dan u kojem će se Jelena objaviti, kada dođe Jelenino pismo, pismo koje će govoriti njenim jezikom i svijet koji će dozvoliti Jeleni da progovori, bit će to znak njezina prisustva. Iščezlo pismo, kako nas upozorava narator, znak je i razlog nepostojanja žene u svijetu i u tekstu. Jer pismo je znak prisustva (kurziv A. D. G.).“ Alma Denić-Grabić: ‘Jelena, žena koje nema’ ili odsutni govor, u: Zbornik radova s međunarodnog naučnog skupa Nobelovac Ivo Andrić – pedeset godina kasnije, ANUBIH, Sarajevo, 2012, uredili: Zdenko Lešić i Ferida Duraković, str. 76.

332 Isto, str. 254.

333 „Neko je počeo da govori o putovanjima. Taj razgovor je prihvatilo celo društvo. Govorili su svi, ponekad i po dvojica u isto vreme. Dobro vino koje su pili u malim, umerenim gutljajima oživljavalo je razgovor. Volim da putujem! – rekao je odjednom, neočekivano i tiho, jedan mladić, ali sa osmehom u kojem je bilo nešto od prigušenog kliktanja i radosnog polaske.
Uzbudio me je taj mladićki osmejak i podstakao, da i ja kažem nešto o putovanju, ali u sebi. To je bio neodgovoreni monolog koji je, kao reka ponornica, nečujno tekao ispod njihovih glasnih pričanja.“ Ivo Andrić: Jelena, žena koje nema, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 258.

334 Isto, str. 255.

335 Isto, str. 256.

336 Takva njegova pozicija jedan je od uvjeta da se pojavi fantastično: „(…) događaje pripoveda neko ko je istovremeno i junak priče i pripovedač: to je čovek kao i drugi, njegova je reč dvostruko dostojna poverenja: odnosno, događaji su natprirodni, pripovedač je prirodan (…)“. Tzvetan Todorov: Uvod u fantastičnu književnost, Rad, Beograd, 1987, str. 88.

337 Isto, str. 259.

338 Isto, str. 262.

339 Isto, str. 262.

340 Isto, str. 262.

341 O simbolici sunca i svjetlosti u ovoj Andrićevoj pripovijetci vrijedna je zapažanje iznio Radovan Vučković. Radovan Vučković: Velika sinteza. O Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1974, str. 455–460.

342 Pitajući se koja je funkcija fantastičnog, Todorov je, u već spominjanoj studiji, podsjetio na Petera Penzoldta i njegovo stajalište o tomu da je za mnoge pisce natprirodno samo izgovor da bi se opisale stvari koje se nikad ne bi usudili spominjati u realističkim terminima. Izražavajući djelomičnu suglasnost, ali i neku vrstu skepse prema ovakvom stajalištu, Todorov je istaknuo: „Možemo sumnjati u to da su natprirodni događaji samo izgovori; međutim, izvesno je da postoji deo istine u ovoj tvrdnji: fantastično omogućava da se prekorače izvesne granice koje su, ukoliko se ne koristimo fantastičnim, nedostupne.“ Tzvetan Todorov: Uvod u fantastičnu književnost, Rad, Beograd, 1987, str. 161,

343 O kakvom je tipu fantastike i ontološkim implikacijama riječ, mogle bi sažeto pojasniti riječi Zorana Kravara u kojima je opisao ono što naziva postrealističkom fantastikom: „Ona, naime, svoju začudnost rasprostire na podlozi kvazirealističke scenografije, a izvodi je iz egzistencijalne i svjetonazorske problematike svojstvene kulturi modernoga vremena.“ Zoran Kravar: Kad je svijet bio mlad. Visoka fantastika i doktrinarni antimodernizam, Mentor, Zagreb, 2010, str. 27.