Iz razgovora s Dadom Đurićem
Majkl Pepiat
* Ovaj je razgovor presjek i sažetak tri zasebna intervjua. Svi su bili zabilježeni na magnetofonskoj traci, ali prepis koji slijedi, poput doslovnog prevoda, oduzima brojne nijanse. Podrugljivo fraziranje, kolebanje, povrijeđena sujeta, žestoka zajedljivost, sva ona igra saučesništva između lovca na riječi i njegovog plijena (koji hoće da bude ulovljen, ali na vlastitom terenu) nestaje kad se jednom sažme crno na bijelom. Gube se i smijeh, na koji se nikad nije dugo čekalo, gestovi, namigivanja. Čitaocu ostaje da ih pronađe po svojoj volji, i da možda time ponovo oživi ove uživo snimane razgovore.
DADO: Već dve i po godine crtam praktično svaki dan, naročito kad više nema svjetla, s večeri ili u zimu. Posle umora od velikih slika u ulju, crteži perom smatraju se nekom vrstom predaha, ili bar mogućnosti da se pobjegne od slikanja i da se ono ponovo otkrije drugim očima. Samo, napraviti dobar crtež jednako je teško kao i napraviti dobru sliku, i nema tu nikakvog predaha, jer da biste bilo šta napravili morate biti napeti… Mislim da između mojih slika i mojih crteža vlada snažno saučesništvo. Prave se različitim ritmom, ali podjednako mučnim i sporim. Ponekad sam osjećao da slikanje počinje i previše da se očituje u crtežu, kad je crtež postajao i previše tečan, previše plastičan — i morao sam istom da prekinem i počnem ispočetka.
Slijediš li iste preokupacije kad crtaš i kad slikaš?
Ja ne slijedim preokupacije. One mene progone!
Ali u oba slučaja…
Vidiš, ono što me zanima u crtežu jeste njegova strogost, užasna strogost. Nema tu ničeg privlačnog. Tvrdo je, kao so. Crtanje perom je da kažemo šezdeset puta oporije za rad nego crtanje grafitnom olovkom. Pero te koči, treba gotovo grebati papir, kao u tetoviranju — jer papir je veoma ranjiv, ima u njemu nečeg od kože. Želio sam, kad god bih zaronio u njega, da se na list sruči nešto poput otrovne kiše, ali da na kraju bude lijep.
Dešava li ti se da brišeš, ili da praviš više slojeva kao na slikama?
Ne. Upravo je to grozno kod crtanja perom. Sve ostaje, sve je zabilježeno kao neka vrsta kardiograma. A ono što je meni svakako najljepše, jeste kad se mase i bjeline uobliče onako kako ja nikad ne bih zamislio.
Kad počneš da crtaš, da li u glavi već imaš -neku sliku?
Ne. Apsolutno ne. Nisam sposoban da zamislim crtež, da ga osjetim od samog početka. Kad radim, prije svega pokušavam da zaronim negdje drugde, da pobjegnem od života. I ono u čemu sam možda uspio, u rijetkim prilikama kad do toga dođe, dolazi kao nesreća, nešto kao cigla — paf! Baš tako.
Umjetnost je za tebe mogućnost da pobjegneš?
Čini mi se da je čitava umjetnost, ne samo moja, fatalno traganje za nekim drugim životom. Mogućnost da se pobjegne, ako baš hoćeš, ali ono što je strašno, i što je posebno zanimljivo u umjetnosti, jeste to da ona vodi izvjesnoj samoizdaji. Možeš pokušati da pobjegneš i da izbjegneš da govoriš o stvarima koje te muče, ali one se stalno javljaju.
Umjetnost na kraju kaže istinu…
Baš tako. Kao u nekakvom bunilu. Ili ispovijesti. A pošto rijetko navraćam kod svještenika, analitičara, sitnih bena, i svih tih… Po mom mišljenju, to što radim paralelno je sa stvarnošću. Mislim da je to neka druga stvarnost — možda je strašno uobraženo to reći. To nije stvarnost u kojoj živimo, nije to čak ni moja vlastita stvarnost, pošto stvarnost moga rada postaje veća od moje koja je jadna kao i bilo čija druga. To, mislim, kazuje da drama koju živim s mojim radom nije dostojnija pažnje nego li drama nekoga ko ne može da hoda.
Zašto ta stvarnost uključuje takvu opsjednutost tijelima u raspadanju?
Tijela u raspadanju? Često su mi govorili o raspadanju u vezi s mojim radom, ali ne mislim da je to baš to. Sve mi je to nekako površno, čisto folklorno. Znaš, ono što me opčinjava jeste ona izvanredna složenost, neproračunljiva, kakva je ljudsko tijelo. Jer kad vidiš neko lice ili tijelo, ne vidiš mu samo kožu — vidiš u stvari sve, čak i ako ga ne vidiš ili ne dodirneš. Lako mogu da zamislim nekog ko je zaljubljen i želi da dodirne nerve, bubrege, unutrašnje organe onog drugog. Za mene je, ako hoćeš, ljudsko tijelo svemir, potpun i jedinstven svet.
Ali ta rasa čudnovatih ljudi: odakle ona dolazi?
E, o tome ne znam ništa.
Ne znaš ili nećeš da kažeš?
Ne usuđujem se.
Jesi li sujevjeran, u smislu da bi, ako to kažeš, moglo sve da nestane?
Recimo da se ne plašim svojih slika ni crteža, nego praznine iz koje potiču. Ne znam šta je ta praznina. I svjesno ne znam zato što neću da znam. U svakom slučaju ta je praznina svud oko nas, svaki čovjek, svaki predmet ogrezao je u njoj.
Ne voliš da pokušaš da analiziraš te stvari?
Užasavam se analize. To nas uvijek odvodi u neka čeprkanja koja su dnevna moda. Svaka mi analiza izgleda apsurdno, nepojmljivo. Ja sam, mogu jedino da zapazim neke stvari kad se u to dobro udubim.
Toliko je iskomadanih udova, toliko tijela u raspadanju, da tvoje zanimanje ne može biti prosto anatomsko. Prije je to opsednutost smrću?
Da. Za mene, najveći je užas u tome što se sve zasniva na činjenici da u životu postoje smrt, dobri, zli. Odatle dolaze sve moguće gluposti. Vjerujem da od samog početka postoji jedna sveopšta i vječna maloumnost, čak i ako s vremena na vrijeme ima čudesno umnih ljudi…
No, jesi naročito svjestan prisustva smrti? Ljudi koji posmatraju tvoja djela često se osjećaju mučno. Pri prvom dodiru mnogi doživljavaju šok, čak i osjećaj odbojnosti.
Misliš? Kakav kompliment! Jutros me baš maziš.
Ipak si to i ti zapazio.
Ne. Zaista nisam. Ne mogu znati šta ljudi osjećaju pred mojim radovima. Ali, znaš, s vremenom se pitam jesu li fizička sakaćenja gora od podmuklosti, zlobe, poniženja… Fizička strana je možda prosto spektakularnija za napad.
Sve unosim u crtež, apsolutno se ne kontrolišem, i to mi omogućava da otkrijem gomilu stvari.
Pa ipak ostaješ osjetljiv prije svega na ranjivost i na razaranje.
Ja i jesam jedino to, ranjivost i razaranje. Bilo bi smiješno to kriti. Umjetnici uvijek liče na svoje djelo.
Da li su likovi koje stvaraš ponekad u nekakvom odnosu s drugim slikama — fotografskim, na primjer — ili s lju-dima koje si možda negdje opazio, kao što su svi oni ljudi s ćelavim lobanjama koje smo primijetili kod Kupole?
Ne. Naprotiv. Tragično ili komično, dešava se da mi, dok radim na nekom crtežu, lik koji sam upravo nacrtao prođe ispred prozora.
Bio bi to prije život koji podražava umjetnost.
Baš tako. Ako crtež dobro ide, sve mi pozira.
Na samom početku, najprije si, mislim, pravio portrete.
Da. Kad sam bio klinac, kod kuće u Crnoj Gori, crtao sam oca, pa drugove, i govorio sam im da se krevelje. Tako sam ušao u taj svijet iskrivljenih lica. Odmah sam počeo da tragam za uvrnutim stvarima. A onda, vrlo rano, oko sedamnaeste ili osamnaeste godine, počeo sam da crtam ljude koji nisu imali ništa od uobičajenog izgleda — što mi je pričinjavalo dosta problema na akademiji.
Već je to bio svijet mašte?
Da, ako hoćeš, bila je to neka vrsta početka jednog ružnog sna. Koji traje i posle trideset godina.
U kakvoj je vezi on bio s tvojim životom?
Recimo da je moj rad jedan ružan san, a moj život drugi ružan san. I da ponekad, u čitavoj toj zbrci, ima stvari koje se oslobađaju, svijetlih trenutaka. Ali nikad nisam mogao, pošteno govoreći, da razlučim san od stvarnosti. To je pomalo i razlog što sam zabrazdio u slikarstvo. Zašto san nije stvarnost, a zašto kad te panduri zaustave jeste stvarnost?
Kako se, po tebi, razvio tvoj crtež?
To je rukopis koji se oslobodio, postao pustolovniji — ako već hoćeš da izigravam likovnog kritičara. Ali u njemu se ogleda ista teškoća postojanja. Možda je to krupna riječ, ali mislim da to ne mogu da sakrijem, očigledno je da ima nešto što ne ide kako valja.
Što ti prihvataš?
Ako to odbacim, odbacujem sve đuture. Ne možeš promijeniti svoj život, ako ćemo pošteno, nasuprot svim teorijama koje su danas u modi.
Postoji li neka tema koja povezuje tvoje crteže? Imam utisak da su jedni nadahnjivali druge.
Istina je. Sve je to povezano. Postoji jedan jedini crtež koji nikad nije završen i koji ide do horizonta. Vidiš, to je ono što me nadahnjuje. Ali, u stvari, nema teme.
Tebe zanimaju, možda i isključivo, prostor i likovni odnosi?
Naravno. To se pitanje čak i ne postavlja. Naime, kad sam svjestan čisto likovne strane, onda sam na pravom putu i ne pravim nešto što sam možda vidio u Pari Maču, ili neku od onih ćelavih lobanja nod Kupole, razumiješ?
U kom trenutku znaš da moraš da prekineš rad na samom crtežu?
Kad mi treba love! Ne, znaš, nikad nemam utisak da sam završio bilo šta. Ali uvijek dođe nešto što učini da ih okrenem zidu i ponovo počnem… Na kraju krajeva, vjerujem da je moja mašta, kako si je nazvao, neka vrsta stvarnosti.
Mislim da moji crteži nose ono što je Viktor Broner nazivao „predznacima“ , biljege stvari koje će nam se dogoditi.
Kako starimo?
Kako se u životu, veći dio vremena, dešavaju samo ružne stvari — pa, nećemo baš praviti priručnik beznađa, ali se kaže da će vrijeme sve urediti, a to je potpuno pogrešno. To je laža za malu djecu, ali sa osam godina već se shvata da vrijeme ništa ne uređuje, baš naprotiv, nadima, razara!
I taj osjećaj se neizbježno očituje u tvome radu.
Svanako. Moj rad je neka vrsta intimnog dnevnika — dnevnika sa putovanja u mjestu, ako hoćeš. To je dokument za koji se smatra da nije dosadan: nešto što se, vjerujem, može zvati „umjetnošću”. Naime, morati govoriti o nečemu ne znajući zašto… A da bi se dobilo nešto dobro, treba da bude teško. Ja vrlo lako mogu da pravim sve vrste slika, ali one ne vrijede ništa. U njima mora da bude muke i truda, treba ih sebi nametnuti.
Inače je to konfekcija, razumiješ. Crtež ili slika moraju da ti buknu kao bolest, a da se ne zna zašto. Eto ti. Zato ne mogu da ga analiziraju i zato se na moj rad ne mogu primjenjivati estetičke ili filozofske računice, ili bilo koje druge.
Možeš samo da ga trpiš — ako to želiš!
24. maja 1979.
Preveo sa francuskog Milojko Knežević
