Ja sam bog otac (Padre padrone, 1977), Italija, boja, 114min, RAI/SACIS, r. i sc.: Paolo i Vittorio Taviani, prema autobiografiji Gavina Ledde, df.: Mario Masini, glazba: Egisto Macchi, ul.: Saverio Marconi (Gavino), Omero Antonutti (Gavinov otac), Marcella Michelangeli (majka), Fabrizio Forte (Gavino kao dijete), Stanko Molnar (Sebastiano), Nanni Moretti (Cesare), Mario Cenna (sluga/pastir).
Voljom despotskog oca, mali Gavino rano napušta školu i odrasta pod njegovom paskom kao pastir u zabiti Sardinije. Momačko sazrijevanje donosi prve klice pobune, želju za izobrazbom, osamostaljivanjem i promjenom.
Autobiografija talijanskog lingvista i književnika Gavina Ledde poslužila je braći Taviani za sugestivan (kritički) prikaz surovosti ruralne Italije i patrijarhalnog sustava, koji se dobro uklopio u trend društveno angažiranog i političkog filma u talijanskoj kinematografiji 1970-ih, a kao jedan od njegovih najpoetičnijih primjeraka. Katarzičnu dramu o odrastanju u nametnutim okolnostima redatelji uglavnom grade na suprotstavljanju likova zadrta oca – »gospodara«, kao proizvoda društv. sredine, i krajolika sa senzibilnim i znatiželjnim dječakom – »robom«, osuđenim na samotni gorštački život. Baštineći konvencije neorealizma – snimanje na izvornim lokacijama, s prirodnim svjetlom i uglavnom neprofesionalnim glumcima koji govore lokalnim dijalektom, braća Taviani rade nekoliko stilskih iskoraka iz pseudodokumentarne i realističke matrice – mjestimice nadrealnim skokovima u subjektivne projekcije i psihološkog stanja likova, a osobito eklektičnim zvučnim prosedeom. Dominaciju prizornih, katkada pojačanih, šumova prekidaju glazb. inserti i lajtmotivi (npr. Straussov valcer) različitih izvora u funkciji sukobljavanja ruralnog i urbanog, fizičkog i duhovnog, stvarnog i priželjkivanog, te naglašenog objektivnog i potisnutog subjektivnog motrišta. Posebnu ulogu – metaforičkog zatvora, podcrtanu ekspresivnim impostacijama osamljena lika u pomno komponirane totale, odigrao je sam krajolik. Izvorno rađen za televiziju, film je u Cannesu 1977. osvojio Zlatnu palmu i nagradu međunar. kritike.
D. Nenadić
https://film.lzmk.hr/clanak/729
Izvorni tekst
Padre padrone Padre padrone Režija Paolo i Vittorio Taviani Producent Giuliani G. De Negri Scenario Paolo i Vittorio Taviani Predložak Padre padrone; autor: Gavino Ledda Uloge Omero Antonutti Saverio Marconi Marcella Michelangeli Muzika Egisto Macchi Fotografija Mario Masini Studio RAI Cinema s.r.l. Datum(i) premijere 5. 1977 (Cannes) Trajanje 114 min. Zemlja Italija Jezik italijanski Padre padrone (sh. Otac gospodar), u bivšoj Jugoslaviji prikazan pod naslovom Ja sam bog otac, je italijanski dramski film snimljen 1977. u režiji braće Paola i Vittorija Tavianija, a koji se smatra jednim od najboljih i najuspješnijih ostvarenja u njihovoj filmografiji. Temelji se na istoimenoj autobiografskoj knjizi Gavina Ledde objavljenoj nekoliko godina ranije. Radnja prikazuje kako Ledda (koga tumači Saverio Marconi) odrasta u porodici tiranskog i zadrtog sardinijskog pastira (koga tumači Omero Antonutti) koji ga ispiše iz škole kako bi čuvao ovce, ali i kako se za vrijeme služenja vojnog roka uspije ne samo osamostaliti, nego i obrazovati te poslije nastaviti studije i ostvariti uspješnu naučnu karijeru. Sam Ledda se pojavljuje u završnim scenama filma, tumačeći sam sebe. Padre padrone je originalno bio zamišljen kao televizijski film, ali je umjesto toga prikazan na Kanskom festivalu gdje je dobio Zlatnu palmu,[1] a nakon nje i cijeli niz prestižnih nagrada.
Braća Vittorio i Paolo Taviani rekonstruirala su život Gavina Ledde takvom snagom da je film na festivalu u Cannesu 1977. osvojio glavnu nagradu.
Gavino (F. Forte) je rođen na Sardiniji u siromašnoj pastirskoj obitelji. Otac (O. Antonutti) je grub i nasilan čovjek koji Gavinu ne dopušta da krene u školu već ga koristi kao radnu snagu. Za najmanji neposluh Gavino dobiva batine. Uskoro se taj “odgoj” pretvori u sadističko iživljavanje oca koji od sina želi načiniti biće bez svojeg “ja”. Gavino (S. Marconi) će biti rob svoga oca sve do dvadesete godine. Tada će se oteti njegovu utjecaju…
Osim oca, kojeg glumi izvanredni Omero Antonutti, gotovo svi drugi glumci su amateri. Premda snimljen u boji, film umnogome podsjeća na neorealističko razdoblje talijanske kinematografije. Braća Vittorio i Paolo Taviani rekonstruirala su život Gavina Ledde takvom snagom da je film na festivalu u Cannesu 1977. osvojio glavnu nagradu.
Gavino je rođen na Sardiniji u siromašnoj pastirskoj obitelji.
Otac je grub i nasilan čovjek koji Gavinu ne dopušta da krene u
školu već ga koristi kao radnu snagu.
Za najmanji
neposluh Gavino dobiva batine. Uskoro se taj “odgoj”
pretvori u sadističko iživljavanje oca koji od sina želi načiniti
biće bez svojeg “ja”.
Gavino će biti rob svoga
oca sve do dvadesete godine. Tada će se oteti njegovu utjecaju…
U glavnim su ulogama Omero Antonutti, Saverio
Marconi, Marcella Michelangeli, Fabrizio Forte, Nanni
Moretti.
Scenarij i režiju potpisuju Vittorio
i Paolo Taviani.
