Čitam ovih dana, kao uostalom i svih prethodnih mjeseci i dana, o silovanjima, mučenjima, lošim i nepotpunim zakonima, nedostatku volje ili razumijevanja ili snage da se stanje promijeni, da se zakoni poprave, i da ljudi u policijama, sudovima i vladama počnu već jednom da rade svoj posao. Svuda u suštini isto: u Sjedinjenim Državama, u Indiji, u Libiji. Aktivisti pišu i protestuju, nadležni obećavaju, pravdaju se i izvlače, a žene, devojke i djevojčice umiru od posljedica silovanja. Jad.
Tu gdje živim stanje nije ništa bolje: teška ubistva i teži životi. Evo, juče sam saznala da će žena koja treba da se porodi krajem januara i koja mora stalno da leži da bi održala tu trudnoću morati da sprema slavsku gozbu za dan svetog Jovana, 19. januar ili kad već to bude. Možete li da zamislite to? Ne znam šta ja da radim. Znam je, ali je ne znam pretjerano dobro… Da idem da ponudim da savijam sarme umjesto nje? Nijesam u tome naročito dobra, ali mogu da pokušam. Ili da idiotskog muža koji to od nje traži prijavim policiji? Baš bi se policija nasjekirala oko ovog slučaja. Nešto mislim, šta bi bilo da ona odbije da to radi? Ne vjerujem da bi “kućni domaćin” prebio ženu pred porođajem, ali bi joj sigurno bilo zamjereno – pamtili bi i muž i porodica i prijatelji njenu nesposobnost. A niko ne bi pomogao. Tu živimo.
Sve me to strašno ljuti. Ljuti me i što je moja generacija proglašena previše zahtjevnom i razmaženom, nakon što su sve osnove na kojima bismo u ovoj zemlji mogli da zasnujemo neki normalan život srušene. Ljuti me što nas gledaju kao ludake kad kažemo: “Ne. Neću da radim bilo šta za 400 eura mjesečno jer to je traćenje mog vremena i talenta, i radije ću nestalan posao koji volim nego stalan koji mrzim. Uostalom, znate li da od 400 eura mjesečno u ovom gradu ne može da se živi, raste, razvija i napreduje?” Ljuti me kada se moji pametni i sposobni drugovi i drugarice koji su gej, danima ne javljaju na telefon jer padnu u depresiju nakon što su par nedjelja proveli na studijskom putovanju po Evropi: znaju da ovdje nikada neće moći da budu slobodni kao što bi bili tamo, i svaki povratak im sve teže pada. I naročito me ljute novogodišnje kletve onog ludog Amfilohija – kao da nam nije svega preko glave i bez njega.
I najgore od svega: mi o ovome ne pričamo. Dobro, pričamo sa istomišljenicima – aktivistkinjama i aktivistima, pričamo sa vršnjacima uz kafu, i novinari progovore kad se desi nešto loše i kad je već kasno. Ali ja bih voljela da vidim sveobuhvatnu akciju: da jednog ponedjeljka svi otvore novine i uključe televizore i da saznaju da od danas niko ne smije nikoga da bije (o ženama i trudnicama da i ne govorimo), da je patrijarhat državnim dekretom ukinut, da je gej OK, da ćemo za odlično urađen posao biti odlično plaćeni i da mediji tokom januara ne mogu da objavljuju Amfilohijeve poslanice.
Malo radikalno? Vjerujem da bi većini mojih vršnjaka – onoj većini od koje se očekuje da ovu zemlju učine boljim mjestom za život – odgovarala ovakva promjena pravila. Vjerujem i da bi, da ljudi koji donose odluke žele društvo zasnovano na principima gore opisanim, sve ovo bilo sasvim izvodljivo. Ali, ne žele.
