Jazz i Haruki Murakami [Tema: Murakami]

Piše: Vojo Šindolić

Mnogi ljubitelji Murakamijevog književnog stvaralaštva – kako oni u u Hrvatskoj tako i najvećim dijelom oni u državama engleskog i američko-engleskog govornog područja (a to opet znači uglavnom čitatelji njegovih romana i kratkih priča) vjerojatno će još zadugo ostati prikraćeni za prijevode njegovih brojnih japanskih knjiga u kojima se u obliku eseja, dnevničkih zabilješki, kritičkih studija, predavanja, razgovora, intervjua itd., Murakami bavi jazz glazbom i svojevrsnim kritičkim recenzijama albuma koje je desetljećima pasionirano sakupljao i slušao, ali isto tako i ozbiljnom glazbom kao i američkim književnicima čija je djela preveo na japanski (Raymond Carver, F. Scott Fitzgerald, Truman Capote, John Irving, Paul Theroux, Tim O’Brien, Mark Strand, J. D. Salinger itd.).

Zvuči nevjerojatno, ali takvih Murakamijevih knjiga (a koje nisu romani ili zbirke kratkih priča) na japanskom jeziku ima više od četrdeset! Niz tema kojima se Murakami bavi doista je velik i raznolik – od eseja o jazz velikanima preko rock glazbe (Jim Morrison i grupa The Doors) do ozbiljne (komorne i simfonijske) glazbe, ali i prikaza knjiga američkih i engleskih pisaca (R. Chandler, K. Vonnegut, Stephen King, John Updike, John Le Carre, Michael Crichton, John Dos Passos, itd.) sve do recenzija američkih, europskih ali i japanskih filmova: Hipokratovi učenici (Hipokeratesu-tachi, 1980.) rež. Kazuki Ohmori, Crni pastuh (The Black Stallion, 1979.) rež. Carroll Ballard, Izvlačenje Tiranica (Raise the Titanic, 1980.) rež. Jerry Jameson, Isijavanje (Shining,1980.) rež. Stanley Kubrick, Čovjek-slon (The Elephant Man, 1980.) rež. David Lynch, Zvjezdani ratovi V: Carstvo uzvraća udarac (Star Wars V: The Empire Strikes Back,1980.) rež. Irvin Kershner, Honeysuckle Rose, 1980., rež Jerry Schatzberg, Limeni bubanj (Die Blechtrommel, 1979.) rež. Volker Schlöndorff, Smrt vješanjem (Kōshikei,1968.) rež. Nagisa Oshima, Svijet prema Garpu (The World According to Garp, 1982.) rež. George Roy Hill, Apokalipsa danas (Apocalypse Now, 1979.) rež. F. F. Coppola itd.

Oni čitatelji koji doista vole i čitaju djela Harukija Murakamija vjerojatno znaju za istinitu i autobiografsku priču o tome kako je Haruki u mladosti u Tokiju držao jazz bar (“Peter Cat Kokubunji” od 1974. do 1982.) u kojem je posjetiteljima i gostima lokala redovito puštao svoje jazz ploče. O tom vremenu Murakami rado govori:

Preko dana smo posluživali kavu i druge bezalkoholne napitke, a noću razna alkoholna pića. Također smo nudili i nekoliko jednostavnih jela. Stalno smo puštali razne ploče, a mladi jazz glazbenici vikendom su svirali uživo. Tim i takvim poslom bavio sam se sedam godina. Zašto? Odgovor je krajnje jednostavan: tako sam mogao slušati jazz glazbu od jutra do mraka.”

Prve prikaze jazz koncerata ali i objavljenih ploča Murakami je počeo pisati i objavljivati potkraj sedamdesetih u čuvenom i (nažalost) danas nepostojećem japanskom časopisu za jazz glazbu Swing Journal (Tokio, 1947.-2010.)

Prva Murakamijeva knjiga o jazz glazbenicima i njihovim albumima Jazz portreti(Pōtoreito in jazu, Shincho-sha, Tokio, s predgovorom Harukijevog prijatelja Makoto Wade, grafičkog dizajnera, crtača brojnih stripova i filmskog djelatnika) objavljena je u Japanu 20. prosinca 1997. U toj knjizi Murakami je svakom od omiljenih mu albuma i izvođača posvetio zaseban kritički esej. Evo pregleda glazbenika i njihovih albuma o kojima Murakami nadahnuto piše.

U drugoj knjizi o jazz glazbenicima i njihovim albumima Jazz portreti 2, (Pōtoreito in jazu 2, Shincho-sha, Tokio), a koja je objavljena u Japanu 25. travnja 2001., Murakami je na isti način kao i u prvoj knjizi svakom albumu i izvođaču pristupio veoma pedantno i posvetio zaseban kritički esej. Evo pregleda glazbenika i njihovih albuma o kojima Murakami u dugoj knjizi jazz portreta nadahnuto piše.

Za kraj ovog kratkog ali informativnog i inspirativnog teksta evo ispovijednog i autobiografskog ulomka iz jedne od nedavnih Murakamijevih japanskih knjiga o njegovoj ljubavi za jazz ali i klasičnu, ozbiljnu glazbu.

“Strastveni sam ljubitelj jazz glazbe gotovo već pola stoljeća, ali isto tako volim slušati i ozbiljnu glazbu, i to s ne manjim užitkom. Također sakupljam ploče klasične glazbe i to još od gimnazijskih dana, a i odlazim na koncerte kad god mi to vrijeme i obveze dopuštaju. Osobito dok sam živio u Europi – u razdoblju od 1986. do 1989. – bio sam u velikoj mjeri zaokupljen ozbiljnom glazbom. Slušanje jazza baš kao i djelâ ozbiljne glazbe za mene je oduvijek predstavljalo učinkovito zadovoljstvo – kao veoma djelotvoran stimulans ali, isto tako i kao svojevrstan izvor opuštenosti i smirenosti koje sam osjećao srcem i dušom.

Da mi je netko kazao da mogu slušati samo jednu ili drugu vrstu glazbe, ali ne i obje, moj bi život bio neizmjerno osiromašen. Jednom je zgodom Duke Ellington kazao: ‘Postoje svega dvije vrste glazbe: ona dobra i ona druga.’ U tom smislu, jazz i ozbiljna glazba meni su jednako važne. Čista radost koju čovjek doživljava slušajući ‘dobru’ glazbu nadmašuje pitanje žanra.

Premda sam desetljećima jako puno volio slušati dobru glazbu, nikad nisam stekao formalnu glazbenu naobrazbu, štoviše, ne posjedujem bilo kakvo stručno znanje iz oblasti bilo koje vrste muzičke umjetnosti, i uza sve to potpuni sam laik u gotovo svemu što se tiče bilo kojeg oblika glazbe.

Unatoč činjenici što sam u glazbi amater (ili možda baš zbog toga), kad god slušam glazbu, ja to činim bez ikakvih predrasuda ili unaprijed stvorenih zaključaka, jednostavno otvorim oba svoja uha za divne glazbene prijelaze i cijelim ih svojim tijelom upijam u sebe i uživam u njima. Kad su ti prijelazi doista divni osjećam radost i užitak, ali ako neki dijelovi skladbe nisu toliko divni, jednako ih slušam ali s primjesom razočaranja. Osim toga, neki put možda napravim stanku kako bih razmislio o tome što određeni prijelaz čini toliko divnim ili što mi u njemu smeta i ne čini ga zanimljivim, ali svi ostali glazbeni čimbenici meni nisi toliko važni. U osnovi, ja doista vjerujem da glazba postoji kako bi ljude učinila sretnima. Da bi u tome uspjeli, oni koji stvaraju glazbu upotrebljavaju brojne i raznolike tehnike, sredstva i muzičke metode koji me, u njihovoj kompleksnosti, fasciniraju na sasvim jednostavan način.

Kao književnik imam tu slobodu (i privilegiju) da svoj život mogu provoditi rijetko viđajući ljude ili čak razgovarajući s njima i to danima, čak tjednima, i pri tome se ne moram pojaviti u medijima. Jako rijetko se moram prilagoditi ili učiniti nešto što uključuje ekipni rad, i premda neki vole takvu vrstu rada i suradnje, ja je ne volim. Ja jednostavno volim ostati kod kuće i pisati – sasvim sam. Pomisao da predstavljam predvodnika neke sljedeće generacije nikad mi nije pala na pamet – žao mi je što to kažem (premda je bilo i takvih prijedloga). Siguran sam da među ljudima postoje značajne razlike u mentalitetu i duhovnim sposobnostima, a koje su barem djelomice rezultat velikih razlika u našim profesionalnim dužnostima, da i ne spominjem prirođene razlike u personalitetu svake osobe. Ali, pretpostavljam da na onoj osnovnoj, temeljnoj razini, u dubini svakog ljudskog bića, naše sličnosti nadmašuju naše razlike.

Ja doista vjerujem da kreativni ljudi u osnovi moraju biti sebični i egocentrični. Ove moje riječi možda zvuče umišljeno i prenapuhano, ali to je istina. Oni ljudi koji žive svoje živote mirno promatrajući što se sve događa oko njih, i koji uz to uopće ne pokušavaju poremetiti postojeće stanje nego žele živjeti prihvaćajući lake kompromise jednostavno nisu kreativni, bez obzira o kojem je području kreativnosti riječ. Da bi čovjek izgradio nešto gdje prije njega nije bilo ničega, potrebna je duboka individualna koncentracija, a u većini slučajeva takva vrsta koncentracije pojavljuje se na mjestu koje nije povezano sa suradnjom s ostalima, to je ono mjesto koje bismo možda mogli nazvati demonskim.

Štoviše, ako pojedinac dopusti svojem egu da divlja, uzimajući u obzir da je on doista ‘umjetnik’, takvo njegovo ponašanje nedvojbeno će prekinuti (ili barem poremetiti) bilo kakvu njegovu vezu s javnim, društevnim životom i svijetom koji ga okružuje, a to onda uzročno i neminovno ometa normalan rad i smeta dubokoj ‘osobnoj koncentraciji’ koja je nužna za bilo koji oblik kreativnosti. Ogoliti vlastiti ego pred kraj devetnaestog stoljeća bila je jedna stvar, ali danas, u dvadeset i prvom stoljeću, to je mnogo teže. Kreativni profesionalci neprekidno moraju pronalaziti te realistične točke kompromisa između njih i njihove okoline.”

https://www.elektrobeton.net/vreme-smrti-i-razonode/jazz-i-haruki-murakami/