Notes

Običan čovjek

Takav nam treba. A ne ovaj ovakav neobičnjak i njegovi neobičnjaci koji su od života pučanskog napravili-običnu farsu…

I ako može, daleki Nebesniče, neka ne bude visok. Jer, sa ovim visokim i njegovim visinomjerima, baš nijesmo imali sreće…

I ako već slušaš, svečujni Slušaoče, neka ne bude krakat i neka nema velike ruke, a posebno da nema prevelike orijaške prste i onaj najduži od svih: prst šesti kojim rukovodi i pokazuje kraj puta kojem smo sve bliže…

Neka bude baš sasvim običan i neka napravi neku sasvim običnu stvar kao što je na primjer obična mala država koja sasvim obično obavlja sve poslove i poslićke ravnajući se prema običnim ljudskim zakonopravilima i Božijim zakonima…

I neka taj obični kojeg žudno čekam na ruci nema sat. A i ako ga imade, neka ne bude skuplji od hiljadu sirotinjskih kuća i stotine hiljada sirotinjskih glava…

Samo neka ne bude tog sata koji nam nepogrešivo otkucava brzo vrijeme propadanja i koji nas košta k’o Svetog Petra kajgana.

Ako može bez sata, bilo bi najbolje, a ako ima sat, da mu sat nije skuplji od ruke koja ga nosi i da mu ruka nije skuplja od države kojom rukovodi…i da mu nokat na malom prstu nije vredniji od hiljadu dimnjaka fabričkih i od hiljade odžaka podaničkih…

I neka govori istinu, a ako mu se neistina omakne, neka zbog istine ode kako bi došao neki drugi obični čovjek koji će biti bolji i istini vjerniji od prethodnog običnika…

I neka tom običnom čovjeku koji će možda jednom doći bude strana laž koja ubija i koja zavađa i koja je odavno postala naša jedina istina po kojoj se prepoznajemo i kojom živimo.

Pa još kad bi taj običan čovjek za službu građansku koju obično obavlja dobijao običnu platu od koje se tako obično i lijepo živi, gdje bi nam bio kraj…

Pa još kad bi taj obični čovjek na običnom mjestu ulivao svojom običnom pojavom poštovanje, a ne strah i sablazan, baš bismo bili jedna mala obična i srećna zemlja, zemlja čija sreća ne zavisi od jednog običnog čovjeka, već od običnih ljudi koji vjeruju u obične zemaljske stvari…

Pa kad bi kojim običnim čudom, u zatvorima bili svi lopovi i mamlazi, a na važnim običnim mjestima oni koji se ne plaše zatvora već sopstvene savjesti, to bi bila prava-pravcata obična bajka…

I kad bi se sa običnim čovjekom na privremenom prvom mjestu u običnoj državici dostojanstveno sarađivalo, a ne ponizno služilo, imali bismo baš velike obične šanse da budemo neko i nešto u našoj običnosti…

I kad ne bi bilo dosadnih doglavnika-podrepnika i strašnih zunzara- sfinkteruša koje zukte po uzvišenim državnim i varoškim kabinetima i kad bi konačno proradila sasvim obična muvarica, bili bismo zaista na običnom dobrom putu…

Pa još kad bi nam veliki i strogi Darodavac darovao jednom sasvim običnom demokratijom koja nema ništa sa gomilom i gomilanjem, a ima sve sa ličnim dostojanstvom i opštim interesom-dotakli bismo blaženstvo običnog postojanja…

Pa kad bi običnog predsjednika obične državice često viđali u autobusu ili na velosipedu među običnim ljudima, a ne u oklopljenim karavanima lopovluka i straha, baš bismo se običnog građanskog života nauživali…

I kad bi bar malo pripunio državnu kasicu, umjesto što će je napuniti silnim dugovima, i kad bi bar ponekad zaličio na skromno čeljade umjesto što se šepuri kao mali faraon, i kad bi prvom komšiji poželio dobro jutro, umjesto što živi bez komšije i bez dobrog jutra, i kad bi se bar malo zamislio nad prolaznošću života, umjesto što živi kao da nikada neće minuti, a minuće kao da ga nije ni bilo…bili bismo ono što nijesmo…

Ovako- čekamo običnog čovjeka, a sve više ličimo na neobične sjenke…

 

Ostavite komentar: