Četvrtak je, jedan sat i dvanaest minuta. Upravo sam došao iz Van Gogha, gdje sam u izravnom prijenosu, putem stranice Nobelprize org., pratio proglašenje dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Poslao sam čestitku mom prijatelju i prevoditelju na bjeloruski Siarhieju Šupi. Još uvijek sam uzbuđen, i pokušavam, što duže mogu, produžiti svoje uzbuđenje. To je vrlo rijetko: događa se nešto veliko i važno, što ushitom prekrije sav jad, bijedu i nevolju svakodnevice, i svu banalnost života u zemlji u kojoj su tabloidi i facebook nadomjestili javnu potrebu za književnošću, za piscima, knjigama, i za razgovorom o onome što je pročitano. Naravno, nije veliko to što je proglašena Nobelova nagrada, i što će čak i onaj nepismeniji dio svijeta, Hrvatska radiotelevizija i ina poluglasila, o jednome piscu, tačnije spisateljici, od sada govoriti s drugim tonom i naglaskom, i što se Nobelova nagrada u jednom imenu smiješta onako kako se riječ plemeniti smjestila između riječi Ivan i Zajc, nego je veliko i važno to što je Nobelovom nagradom za književnosti ovjenčana baš Svetlana Aleksijevič.
Vrlo europski, a vrlo poseban izbor. Kao onomad, kada je nagrađen veliki Bugarin, Jevrej, Austrijanac, pisac njemačkog jezika Elias Canetti, ili kada je tri godine ranije, 1978. godine, nagrađen Isaac Bashevis Singer, pisac jednoga u dim nacističkih krematorija otišlog europskog jezika, ili kada je 1961. nagrađen veliki jugoslavenski (kog po pravdi nasljeđuju Srbi i još poneki bosanski Hrvat…) pripovjedač i romanopisac Ivo Andrić, koji je stvorio književnu priču o maloj i zaturenoj europskoj zemlji Bosni, i koji je u europsku književnu svijest vratio otomansku Tursku, kao njezin sastavni dio; te na kraju, isti je takav, vrlo poseban nobelovski izbor bio i sam Orhan Pamuk, koji je europskoj književnosti vratio veliku priču o gradu i o gradskosti naše civilizacije.
Da, bilo je prije Svetlane Aleksijevič nobelovaca iz Istočne Europe, ali ne iz tako skrajnute, ponižene i marginalizirane zemlje kakva je Bjelorusija, i ne u vrijeme u kojem Istočna Europa najednom više nije tema europskih demokratskih i književnih rasprava, nakon što su joj na prevaru umjesto žuđene slobode podvalili McDonald’sove banalne žderaonice. Bilo je i ranije istočnoeuropskih nobelovaca, ali nakon Aleksandra Solženjicina 1970. nije bilo onoga, niti one, koji bi riječju svjedočili o užasnome stanju svoga svijeta. Dok je Solženjicin sjedočio o zemlji gulaga, logora i krajnjeg poniženja kojem se izlaže prvo lice jednine, Svetlana Aleksijevič svjedoči o nečemu što je još gore i strašnije: svjedoči o porazu slobode i o gubitku posljednjih iluzija da je sloboda moguća. Možda za neku buduću generaciju, onu koja se još nije počela rađati, ali za nas žive, toga neće biti, mi živi svjedoci komunizma i zatočenici postkomunističkog svijeta, slobodu nećemo vidjeti. Je li pretjerano i ovo prvo lice množine, i uglavljivanje nas ovdašnjih u Aleksijevičkinu postsovjetsku i postbrežnjevljevsku paradigmu? Na žalost nije. Iako naša svakodnevica nije nekad bila usporediva sa svakodnevicom radnih ljudi i građana u zemljama realnog socijalizma, naše se postkomunističke nevolje nimalo ne razlikuju. Između Hrvatske i Bjelorusije, ili Hrvatske i Rusije, razlika je u nijansama, i, naravno, u veličinama.
Izbor Svetlane Aleksijevič još po nečemu pripada izuzecima: ona ne piše pjesme, romane ni pripovijetke. Ne bavi se fabuliranjem ni izmišljanjem, i jedno i drugo u suprotnosti je ne samo s njenim spisateljskim strategijama, nego i s njenim moralom. Zabranila je samoj sebi da bilo što izmišlja. Svetlana Aleksijevič je, zapravo, novinarka, ali nema ničega skandaloznog ni neobičnog – iako bi se među Hrvatima moglo naći začuđenih, pa i razgnjevljenih – u tome što joj je dodijeljena Nobelova nagrada. Ne radi se tu o notornoj činjenici, koju su i ovdašnji skloni prigodno opjevati, da novinarstvo zna zadobiti vrijednost književnog djela, niti da ne mora biti razlike između dobrog stila u novinarstvu i dobrog beletrističkog stila; Svetlana Aleksijevič je sama po sebi književna veličina, jer njezino cjelokupno životno djelo svjedoči o našoj epohi na način na koji to čini samo književnost.
Zahvaljujući Edicijama Božičević i u nas je, skoro nenadano, prije dvije godine objavljena njena knjiga “Rabljeno doba”, podnaslova “kraj crvenog čovjeka” (prijevod Fikret Cacan), s dvadesetak svjedočanstava o raspadu Sovjetskog Saveza. Kako to biva kada se najveće carstvo svijeta, gdje sunce nikad ne zalazi, a čiji gospodari skoro pola stoljeća vladaju većim dijelom planeta, svojim podanicima sruči na glavu? Aleksijevičkine su priče uvijek, bez ijednog izuzetka, intimne i privatne. Ona intervjuira obične, poražene ljude, pušta ih da govore, navodi ih da kažu i ono što čovjek sve do Sudnjega dana ne bi priznao ni sebi ni drugima, i njihove ispovijesti reproducira kao dramatične dramske monologe, iz kojih na neki čudan način izbija višemilenijsko književno iskustvo, u rasponu od Antigone do Shakespearea i do Dostojevskog, tako da čitatelj na trenutke i ne zna što, zapravo, čita, i kakva je tu uopće uloga Svetlane Aleksijevič. Ona ne zaključuje, ne govori, šuti, njenog glasa u ovoj knjizi nema.
“Rabljeno doba” dio je jedne vrlo žive i važne istočnoeuropske književne tradicije, koja je naročito prisutna u Poljskoj, gdje se nefikcionalne knjige, književne reportaže i putopisi objavljuju naročito pomnjivo i s poštovanjem, a kod dobro odgojene književne publike često su čitanije od beletrizirane proze i od romana. Ovakva tradicija poziva se na velikane poput Gombrowicza i Herling-Grudzińskiog, te na velikog klasika poljskog reportažnog novinarstva Ryszarda Kapuścińskog, čije su knjige i na naše jezike vrlo prevođene. Kada je 2011. Svetlana Aleksijevič u Wroclawu dobila Angelusa, nagradu koja se dodjeljuje najboljoj knjizi srednjoeuropskog pisca, za knjigu o ženama, Bjeloruskinjama, Ukrajinkama i Ruskinjama, s fronti Drugoga svjetskog rata, ispred takvog pripovjedača i romanopisca, genijalnog fikcionalista kakav je Ismail Kadare, nije bilo iznenađenih, niti se na stranicama ozbiljnih novina i književnih časopisa u Poljskoj našlo onih koji bi mudrovali o razlici između novinarstva i visoke književnosti.
Pisci poput Svetlane Aleksijevič mogući su samo u zemljama i u kulturama s tradicijom nefikcionalne proze, gdje postoji svijest da priča postoji samo ako je ispričana i da svjedočanstva o vremenu nema izvan riječi i jezika. Uzalud su film i fotografija, uzalud je televizija: čovjek je biće priče, i nema povijesti izvan teksta. U našim ubogim južnoslavenskim provincijama neće biti lako onima koji će sad pokušati da čitaju Svetlanu Aleksijevič, i da shvate što je to Švedskoj akademiji bilo na umu kada je danas, u jedan popodne, gradu i svijetu objavila svoju odluku. A što bi tek bilo kada bi se našao netko da im kaže kako Akademija već dugo nije donijela tako hrabru, ali sa stanovišta književnosti i tako čistu odluku. Zaplješćimo Svetlani Aleksijevič i njenoj veličini, zaplješćimo švedskim akademicima jer su nam pružili priliku danas da govorimo o ovoj ženi, koja ni jučer nije nije bila ništa manja. Nagrađena je Nobelom, ali je i Nobel pomalo nagrađen Svetlanom Aleksijevič.
Rođena 31. svibnja 1948. u Stanislavivu, koji se danas zove Ivano-Frankivsk, gradu u jugozapadnoj Ukrajini, od oca Bjelorusa i majke Ukrajinke. Novinarstvo je studirala u Minsku, i u sovjetska vremena radila u više lokalnih novina i književnih časopisa. Postala je slavna po knjigama svjedočanstava o Drugome svjetskom ratu, černobilskoj katastrofi, sovjetsko-afganistanskom ratu. Progonjena od režima Aleksandra Lukašenka 2000. emigrira iz zemlje, i godinama živi u Parizu, Göteborgu, Berlinu, da bi se 2011. vratila u Minsk. Režim se u međuvremenu nije promijenio, ali su, pretpostavljamo, režimski psi u međuvremenu shvatili tko je Svetlana Aleksijevič. Tokom devedesetih i dvijetisućitih nagrađivana je širom Europe, najvažnijim književnim i mirovnim nagradama – uključujući, recimo, i 2011. novoustanovljenu nagradu Ryszarda Kapuścińskog, koja nipošto nije najvažnija, ali je vrlo znakovita – ali na engleski jedva da je prevođena. Ovo vrijedi napomenuti, pošto će pojedini američki književni kritičari i novinari, ne nalazeći problem u vlastitoj kulturi, s nipodaštavanjem ustvrditi kako je Nobelovu nagradu opet dobio netko za koga oni nisu čuli.
Svetlana Aleksijevič je, rekli smo, bastardnog nacionalnog podrijetla – barem iz ovdašnjih perspektiva – a da nevolja bude veća, ne piše na bjeloruskom nego na ruskom jeziku. Bjeloruski pisci to su joj, katkad, skloni zamjeriti, što i nije tako čudno ako se zna da je njihov jezik, kao i ukrajinski, sve do osamostaljenja bio skrajnut, a oni koji bi njime govorili smatrani su nacionalistima i provincijalcima. Ali vjerojatno nikome ni sutra neće na um pasti da kaže kako Svetlana Aleksijevič nije bjeloruska, nego je ruska književnica. Bjelorusija je, kao i Ukrajina, u toj mjeri dvojezična da jezik funkcionira inkluzivno, a ne ekskluzivno i isključujuće.
Kažu da ima nezgodnu narav i da je u ponašanju drugih sklona osjetiti atak na sebe, čak i kada za takvo što nema osnove. Ne znam zašto, ali čuvši ovo učinilo mi se da je ona u pravu. U svakom slučaju, sutra će Svetlana Aleksijevič biti voljenija i cjenjenija nego što je bila jučer. Iako će, istina ne u njenoj zemlji, biti i takvih, jer se blesana, budala, paranoika, književnih analitičara i geostratega uvijek nađe, koji će u nagrađivanju Svetlane Aleksijevič pronaći kojekakve izvanknjiževne razloga i pobude. Evo, već ih čujem, ne treba ni zato imati naročitu maštu, kako važno rogobore o tome da je ovogodišnji Nobel dodijeljen s odjecima rata u Ukrajini. Ali zašto onda nije nagrađena Oksana Zabuško, zašto nije Jurij Andruhovič, oni su ukrajinski pisci, ili zašto nije neki oporbeni ruski književnik, a ni takve ne bi bio problem naći? Svetlanu Aleksijevič će s ratom u Ukrajini povezati samo netko tko o tom ratu ništa ne zna, a Svetlanu Aleksijevič nije čitao. Ali ne sekirajmo se, bit će takvih, a njihove će budalaštine prenositi hrvatski tabloidi i tabloidni portali.
Ovako govori Margarita Pogrebicka, pedesetsedmogodišnja liječnica: “Ja na tatinim ramenima, a za ruku mi privezan crveni balon. Na nebu iznad stupova golemi portreti Lenjina i Staljina… Marxa… Vijenci i buketi od crvenih, plavih i žutih balona. Crvena boja. Voljena, najvoljenija. Boja revolucije, boja krvi prolivene u njeno ime. Velika listopadska revolucija! A to je danas: vojni prevrat… Boljševička urota… Ruska katastrofa… Lenjin je njemački agent, a revoluciju su podigli dezerteri i pijani mornari (…) Cijeli život sam proživjela u vjeri: da smo sretni, da sam se rodila u neviđenoj i predivnoj zemlji (…) I baka… ‘Sedmi studenog je najcrveniji dan kalendara…’ Uoči tog dana dugo nismo išli spavati, cijela obitelj je izrađivala cvijeće od krep-papira, rezala srce od kartona. (…) Ujutro su mama i baka ostajale doma spremajući blagdanski ručak. Obavezno su nam na taj dan dolazili gosti. Donosili su u vrećici kutiju s tortom i vino… Tada još nije bilo celofanskih vrećica… Baka je pekla svoju slavnu pitu s kupusom i gljivama, a mama je vračala nad salatom ‘Olivier’ i kuhala neusporedivu hladetinu. A ja sam išla s tatom!” (Uzgred, teško mi je prešutjeti “veliku listopadsku revoluciju”, koju su do neki dan i govornici hrvatskog jezika isključivo zvali oktobarskom revolucijom. Ne bih se nipošto petljao u prevoditeljske posle, ali svako hiperkroatiziranje ne samo što tekstu oduzima od autentičnosti, i što hrvatski pretvara u strani jezik, nego i riječi i sintagme čini nerazumljivim. Tako mi svega, trebalo mi je sekundu-dvije da shvatim što je to listopadska revolucija, iako za listopad znam već skoro i pola stoljeća.)
Svetlana Aleksijevič u svome književnom djelu svjedoči o porazu i o gubitku. O čemu god da piše, s kim god razgovara, to su dvije njezine opsesije. Kada se sljedeće godine bude obilježavala okrugla, trideseta godišnjica katastrofe u Černobilu, možda se nađe netko da prevede i tu njezinu knjigu. Nekad je u Hrvatskoj bilo izdavača koji su se utrkivali tko će prije da otkupi prava i objavi knjigu aktualnog dobitnika Nobelove nagrade. Ali to su bili drukčiji izdavači i drugi urednici.
I da, bilo bi nepravedno, upravo sad, u dvadeset do četiri, onoga dana kada je Svetlana Aleksijevič dobila Nobelovu nagradu, zaboraviti čestitku Nataši Medved, koja je za Edicije Božičević besprijekorno uredila ovu knjigu – istina, ne miješajući se kolegi prevoditelju u nijanse. Da nije bilo nje, Svetlana Aleksijevič bila bi našem čitateljstvu tako savršeno anonimna. Važno je što nije tako, i što smo barem još zeru Europa.
Miljenko Jergović 10. 10. 2015.
http://www.jergovic.com/ajfelov-most/
