Anatomija Fenomena

Jorge Luis Borges i femme fatale [Tema: Borhes]

Jorge Luis Borges i femme fatale 

Jorge Luis Borges obilježio je moj život više no bilo tko drugi od bivših, sadašnjih, a više je no izvjesno i budućih.

Ne postoji osoba koja je pisala a je zapisano meni prisnije.

Ne postoji osoba koja je više utjecala na mene.

Ne postoji osoba s kojom bih radije na traku mjesečine u vječnosti volio šetati vodeći jedan od onih šutljivih razgovora kakav bilježi Alef.

Ne postoji osoba o čijem Opusu znam više.

Ne postoji osoba čijih riječi znam naizust više no Borgesovih.

Ne postoji osoba čiji mi je dah rečenice vlastitiji no što je to Borgesov.

U riječ, da sam mogao birati Opus, ne i Usud, i da mi je Bog ponudio biti bilo tko od prokletih i spašenih, izabrao bih Borgesovo Djelo.

Ne mogu o njemu napisati tekst; o njemu pišem u svakom tekstu.

U uvodnom, predstavivši Villiersa, spomenuo sam ga u povodu nekih žena, koje doduše ne šeću sobama gore-dolje, ali bi ih svejedno pozvao na večeru, kao uzvanik posljednjih svečanosti. Biram stoga jedan ulomak koji sam pisao i dopisivao raznih noći, jer taj konačno spominje i ženu koju je Borges volio. Ovih par pasusa posvećujem Ulrike von Kühlmann, kao stručak uspomena na najboljeg craftsmana, većeg i od Ezre i od Arnaulta Daniela, koji je moj put kroz ovu Dolinu suza učinio dostojanstvenim:

“Ne nedostaje spisateljica ili likova koje bih iz raznih razloga pozvao na večeru, bilo da je riječ o jednoj jedinoj metafori, poput one Marine Cvetajeve, o sumraku kao trenutku između vuka i psa, ili cijeloj literaturi koju su ma i letimičnom svojom pojavom, kao što je to učinila Clio La Cendrée, zauvijek obilježile: Jean-Marie-Mathias-Philippe-Auguste, grof Villiers de l’Isle-Adam, koji je ljudski rod dijelio na romantične ljude i glupane, uveo je tu mladu razočaranu ženu u naše društvo u besmrtnoj priči Uzvanik posljednjih svečanosti. Kroz prašinu, u bučnom mozaiku krabulja koje su pocikivale pod svijećnjacima i lelujale se pod vještičjim Straussovim gudalom, u ložu kraj prednjeg dijela pozornice, na plesu u Operi, jedne karnevalske večeri godine 186…, uz šuštanje svile, između teških stolaca i, nakon što je skinula masku, uz Antonie Chantilly i Annah Jackson, samo zato jer su užasni koliko i dosadni ljudi rastužili njenu maštu, ušla je Clio La Cendrée, prekrasna plavojka crnih očiju. Ta božica Drzovitosti bila je u dobro skrojenoj haljini od zelenog baršuna; a ogrlica s rubinima joj je prekrivala grudi. Villiers je opisuje: „Tu mladu dvadesetgodišnju Kreolku obično su navodili kao uzor svih pokudljivih vrlina. Ona bi i podjednako zanosila najstrože i najčistije grčke filozofe kao i najdublje njemačke metafizičare. Bezbrojni dendiji bijahu se toliko u nju zaljubili da su se laćali mača, mjenice ili stručka ljubičica. Vraćala se iz Badena, nakon što je ostavila četiri ili pet tisuća luja na igraćem stolu, smijući se poput kakve djevojčice. Što se pak morala tiče, neka stara i uostalom već ispijena germanska gospođa, uzbuđena tim prizorom, rekla joj je u kasinu:

-Gospođice, čuvajte se: tu i tamo ipak valja pojesti komad kruha, a čini se da vi na to zaboravljate.

-Gospođo – odgovorila je, porumenjevši, lijepa Clio – hvala na savjetu. Zauzvrat, naučite od mene da je, za neke, kruh oduvijek bio samo predrasuda.

U uzvanike posljednjih svečanosti, već pogađate, pripadam i sam, i vanjštinom i nutrinom: „Što se mene tiče (ako je uopće potrebno govoriti o tom uzvaniku), i ja sam nosio masku; manje vidljivu, dakako, i to je sve.“, kazao je i u moje ime Villiers, dopisavši rečenicu koja mi je obilježila, ili naprosto opisala život: „Kao u kazalištu, na sjedalu u sredini parketa, zato da ne zasmetate svojim susjedima, i dalje prisustvujete – iz pristojnosti, jednom riječju – prikazivanju neke drame napisane u zamornom stilu i sa sadržajem koji vam se ne dopada, tako sam i ja živio iz uglađenosti. A to me nije nimalo sprečavalo da u zapučak radosno zataknem cvijet, kao pravi vitez Proljetnog reda.“

Clio bi bila prvi izbor; drugi je stanovita Thérèse, o kojoj sam na ovim stranama već govorio pišući, jasno, o hedonizmu, pa ću je predstaviti tek u skici: Moj pokojni prijatelj, Darko Desnica, objavio je zbirku priča imena Antikvarijat. Jedna od priča naslovljena je: Thérèse Philosophe.

U priči narator, koji je i autor, kaže da je riječ o pornofilozofskom bestselleru koji je 1748. napisao Jean-Baptiste de Boyer, Marquis d’Argens. Pornografska su onodobna djela bila najčitanijim knjigama vremena, no Thérèse Philosophe ima dodatnu vrlinu: izlaže, i pervertira, filozofeme; primjerice, ateizam i hedonizam. Jedan od njih, kako Desnica kaže, iznesen je u obliku nonkonformističke adrese, u diskursu salona: – Therese razmišlja… Prije večere, kaže, problem djeluje jednostavno… Recimo da u podrumu imamo dvije vrste vina: burgundac i šampanjac. Što će netko piti uz objed, u potpunosti ovisi o njegovu izboru. Međutim, ako pretpostavimo da će nam za večeru servirati ostrige, odmah postaje jasno da je sloboda volje čista iluzija. Tko uz ostrige pije burgundac? Ostrige traže šampanjac! Matter determines. Tako Thérèse osporava slobodu volje; Robert Darnton primjećuje da je to njena verzija determinističkog materijalizma. To je granica ugode, njezin ovozemaljski obzor. S druge strane – da se na kraju vratimo na početak – nalazi se užitak. Možda je o tome riječ kad govorimo o hedonizmu.

Na kraju, ono kamo sam se zaputio, dok mi kroz prste sipe slova Knjige od pijeska, čovjeka s kojime bih volio šetati po traku mjesečine, Jorge Luis Borgesa, Urlica, za koju sam cijeli jedan život vjerovao da je doppelgänger, kako Nijemci zovu škotskog fetcha, dvojnika koji dolazi po čovjeka da ga odvede do njegove smrti; Urlika prorokuje budućnost, pjev ptice, a u krajevima u kojima se radnja priče odvija misle da onaj kome predstoji smrt pretkazuje budućnost. „I meni predstoji smrt“, na Borgesovo preneraženje konstatira Urlika. Uglavnom, kao na onoj čudnoj Rossettijevoj slici “Kako su sreli sami sebe“, i tu ljubavnici nailaze na sebe u sumornom mraku šume.

Iznijet ću što sažetije zašto se na kraju krajeva vraćamo na početak priče o pozivu na večeru upravo izborom Urlike: „Ulrika me pozva za svoj stol. Rekla mi je da rado izlazi i pješači sama. Sjetih se jedne Schopenhauerove šale i odgovorih: – I ja. Možemo otići zajedno.“

Sami, zajedno. To je poanta ovog teksta. Jednom sam i o tome već ovdje govorio: „U priči „Tlön, Uqbar, Orbis Tertius“ Borges kaže: Moj je otac s njime sklopio – ovaj glagol zvuči pretjerano prisno – jedno od onih engleskih poznanstava koje prvo isključuje intimnost, a zatim i svaki dijalog. Engleski pojam prijateljstva grubo bilježi Aristotelov pojam philia; Rhys Roberts piše da istinsko prijateljstvo počiva na stvarima koje činimo iz ljubaznosti, neupitani, ne govoreći o tome.

Ne znam, možda me sustižu svi ti nebrojeni motivi koje godinama i desetljećima prevrćemo, no zamislite to ovako, vintage, uz kakvu lokomotivu, puno pare i fićuk: recimo da u paru idete na dalek, dugi put, ali vlakom, staromodno, i sjedite u kupeu vagona, tu i tamo nešto prozborite, čak i fragmentarno prodiskutirate, štoviše vrlo angažirano i ne bez strasti, a onda opet utonete u šutnju, gledate kroz kadar prozora kako se realan prostor preobražava u sliku vremena – ili film, pokretnu sliku vremena – i tako prolazi život koji je kao taj vlak, gledano iz perspektive nekog seljaka u polju: dio je to stvarnosti koja je sama uređena po narativnom načelu, ima početak, lokomotivu, sredinu, kompoziciju prepunu osoba i sudbina, njihovih odnosa i zapleta, i kraj, posljednji vagon koji je možda još moguće stići.

Zato Urlika, čije je pravo ime Ulrike von Kühlmann (c.1955), a koja je bila bliska prijateljica Grete Garbo – lezbijske dive “zenitnih leđa”, kako je duhovito i dovitljivo aluzivno pisao Jorge – a koju je, da dovršim trač, u cijeli ovaj cercle uveo Ernesto Sábato. Urlika, koja je bila lagana i visoka, izoštrenih crta lica i sivih očiju. Jedan redak Williama Blakea govori o djevojkama od nježna srebra ili bijesna zlata, ali u Urliki bijahu i zlato i nježnost. Manje od njena lica, dojmio me se njen izgled tihe tajanstvenosti. Lako se smiješila i osmijeh ju je pomalo odalečivao. Bila je odjevena u crninu, što je rijetkost u nordijskim zemljama, gdje bojama nastoje oživjeti sumornost okoliša.

Iako je spominje u priči iz četrdesetih, Druga smrt, Borges se ovdje gradi kao da je ne poznaje, i kao da njeno prezime, možda, nikada neće doznati. Čovjek bez prošlosti, motiv je koji nas vraća temi dvojnika. Dvojnici nisu simetrični, nisu dvojnik jedan drugome. Neznanac, onaj bez prošlosti, dvojnik je protagonista. Jedan je dvojnik, dugi je autentična osoba. Definicija tog čovjeka bez prošlosti glasi: netko koga ne znam, a tko zna sve o meni. Odatle je već jasno da se tu radi o samospoznaji: čovjek treba prisvojiti svoj otuđeni supstancijalitet oličen u dvojniku. Naš dvojnik je naša otuđena bit, ono što jesmo a ne znamo da jesmo. Sve je do toga da prisvojimo to znanje. Dvojnik je metodološka pretpostavka samospoznaje: neophodno je raz-dvojiti se, udvojiti, biti drugi, istupiti iz sebe, da bi se uopće sebe moglo spoznati. To čini i sam Bog: ehje ešer ehje, onaj koji za sebe kaže: Ja sam koji jesam! I am that I am! Ta, tu imamo taj prarazdvoj neophodan spoznaji svijeta stvorenog na svoju sliku i priliku, kao i samoga sebe, iz pozicije toga drugog, instance svijeta u koji se prvotno izdvojilo: I am, prvi, odvojen je ovime “who” kao zrcalom, da bi se zrcalina, onaj drugi, predstavio: that I am. Prvo I am nije ono drugo I am: tema je to istog, drugog, otkrivanja identiteta u zrcalu drugotnosti. Drugotvorenja koje nije (u)ništenje. Vrtoglava tema: tema Boga kao apsolutnog identiteta.

Zašto sam ovu priču o dvojniku uspeo do teološke vrtoglavice?

Zato jer je ona temeljni erotski motiv: sjetite se Hitchcocka, tako će vam bitI najbliže: ubiti ženu, znači ubiti u njoj ono poznato u ime nepoznatog. Dvije su žene također dvojnice: žrtvovanje svega poznatog, vlastite svakodnevice, u ime izazova nepoznatog, to je taj fundamentalni erotski motiv. U stvari, mitološka situacija i upravo na to cilja mit o dvojniku: ako čovjek sretne svog dvojnika, mora umrijetI; sretnemo li se, kao u mitu o Edipu, s vlastitom istinom, propadamo.

Sasvim je očito da ovdje vlada načelo refleksivnost: vanjski događaji zapravo imaju svoje porijeklo u unutrašnjosti. Zato neki likovi, ili mjesta, “nemaju prošlost” – njihovo je pravo rodno mjesto unutrašnjost protagonista. Tako je i s knjigama: izvor nije izvan čitatelja, u fizičkom svijetu, nego je u čitatelju: izvor je knjige/priče u čitatelju, jer u knjizi pronalazimo samo ono što jesmo, tj. ono smo što čitamo. Izvor neke knjige, urtekst, nije u svijetu, nego u nama: mi se u knjizi prepoznajemo, kroz knjigu spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo. Izvor nije pisac, nego čitatelj. Svako je čitanje izvorno! Ali to znači: ono si što čitaš, pazi što čitaš – čitanje ostavlja traga, čitanje ima posljedice! Ako nas čitanje mijenja – u ultimativnoj varijanti „ubija“: knjige ubijaju, kako sam puno puta tvrdio. U ovom motivu čitatelja kao izvora priče krije se još nešto: gledanjem u vanjski svijet, kao u cameri obscuri, rađa se unutarnja spoznaja, shvaćanje samog sebe. U cameri obscuri nastaju slike. Moguće stoga Borges priču o Urliki dovršava zagonetnom rečenicom: „Stoljetna u tmini potekla je ljubav i prvi i posljednji put posjedovao sam Ulrikinu sliku.“

Odakle ta slika?

Možda je to femme fatale, slika smrti koja nas spašava od inicijalne traume, od jaza spomenutog prarazdvoja. Slika smrti, jer već smo izgubljeni, samo to još ne znamo. Fatalna žena čija je fatalnost moguće u tome da nas spašava od – kraja.

Piše: Romano Bolković

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.