Predavanje III
- maj 1937.
Sada dolazimo na ideju na koju aludira prof. Reichstein, da je trougao jednostrani simbol i uvijek je bio korišćen kao takav.
Na primjer, u alhemiji mnogo su koristili trougao u ovoj formi r i ovoj s prvi znači plamen ili vatru, a drugi znači vodu. A, vatra i voda su tipični predstavnici suprotnosti. Ovaj simbolizam pronalazite na naslovnoj strani Song of Poliphile, u jedinstvu suza i vatre, u njihovom tumačenju zvanom vatre strasti i suze pokajanja.
To je bio pokušaj ujedinjenja suprotnosti; naime, proces života viđen sa statičkog gledišta. To je uvijek neophodno za stvaranje simbola, jer je nešto simbol samo kada izražava suprotnosti; inače, nema značenje. On mora biti superiornija ideja od nekog filosofskog ili intelektualnog koncepta. Zapravo, trougao na prvom mjestu – a, kad ga Niče koristi, on ne može značiti ništa drugo – ideja je o hrišćanskom Trojstvu koje je uvijek predstavljeno kao trougao, kao što znate. A, trougao je jednostrani princip, pošto u tom simbolu nedostaje zlo; stoga ne razumije pravi smisao svijeta, samo jednu stranu univerzalne suštine. Onda, gdje je pakao, gdje je sjenka? nije svijet sastavljen samo od svijetla, pa on je jasno jednostran.
Dr James: On je samo muško.
Dr Jung: Da, sastoji se od tri muška entiteta. Pa, gdje je žensko? Naš svijet sastoji se vrlo opipljivo od muškaraca i žena, ali, božanski svijet isključivo je društvo muškaraca. Ta jednostranost strahovito se osjećala u Srednjem vijeku; shvatala se, ali prosto, bilo je nemoguće doći do reformacije sa kojom bi ženski elemenat mogao biti uveden u Trojstvo. Katolička crkva imala je moć: Papa je mogao uvesti ženski princip, ali ne u Trojstvo, jer onda bi to bio kvaternitet. Taj konflikt između tri i četiri naći ćete u svim oblicima u čitavom Srednjem vijeku, a to zaista ide natrag do činjenice da je nepremostiv problem uvođenje ženskog elementa u Trojstvo. Jer žensko je značilo tamu i zlo – pakao i i žena praktično bili su isto. Vidite, to prosto dolazi od činjenice da je žena povezana sa tamom, kao što je ženski elemenat uvijek to bio u Kini, na primjer, a stara Kina je, naravno, imala mnogo više uravnotežen pogled na svijet nego što ga imamo mi na Zapadu, uključujući i Bliski istok, koji je neuravnotežen kao i mi.
Vi znate, mi smo neuravnotežena rasa, pa je naš nervni system vrlo inferioran na neki način; vrlo smo daroviti, kao vatra i plamen, ali malo zemlje imamo. Zato smo uglavnom banditi, ratnici, pirati i ludaci. To je karakteristika Zapada, kao što se može vidjeti u izrazu naših lica. Proučite lice drugih rasa i vidjećete razliku: imamo sve karakteristike manje ili više ludih ljudi. To je potpuno jasno – ja sam to vidio – a, to je ono što ti drugi ljudi misle au fond (fr. – u osnovi, pp). Duboko smo osjetljivi, uvredljivi i podložni, ne možemo podnositi bol i veoma smo razdražljivi. Mi smo kao neka vrsta genija sa velikim brojem nepodnošljivih karakternih crta. To je tužno, ali je tako, a to vjerovatno objašnjava činjenicu da uvijek imamo tako jednostranu ideju o božanstvu. Jer, neuravnoteženo stanje uvijek gaji osjećanje inferiornosti; svaka jednostrana osoba ima osjećanje inferiornosti, osjećanje da je zastranila. Naravno, zastranila je od prirode, a to daje osjećanje inferiornosti. Bijelog čovjeka uglavnom karakteriše neograničena megalomanija u kombinaciji sa osjećanjem inferiornosti; to je stvar koja nas tjera sve dalje i dalje. Moramo sve znati, uvijek u potrazi za našom izgubljenom božanstvenošću, koju možemo imati samo onoliko koliko smo u skladu sa prirodom. Pa, čak je i naše najdraže Trojstvo, suština najviše zamislivih kvaliteta, povezano i konpenzovano idejom o đavolu.
U klasičnoj kineskoj filosofiji ne postoji takva stvar kao đavo; tu je riječ o dvije suprotnosti koje su činioci svijeta, Yin i Yang, a kao što je Yang blistav, suv i vatren, sve na pozitivnoj strani, tako je Yin sve na drugoj strani, a Yin je ženski. On je neizbježna zajednica tame i ženstvenosti. Mi nemamo takva gledišta budući da smo beznadežno jednostrani, pa ako mislimo ispravno, logički dolazimo do zaključka da su žena i pakao identični.
Vidite, da je žena samo ženski elemenat, katolička crkva bi je lako uvela u dogmatski raj, ali žena ima rep koji vodi pravo u pakao, pa bi donijela pakao u raj. Možda ste pročitali one vizije starog pjesnika Gulliaume de Digulleville gdje on opisuje svoju viziju raja. Tu je Bog na svom prijestolu kao kralj raja, a sa njim je njegova supruga gospođa Kraljica koja, takođe, sjedi na pristojnom prijestolu, ali on se ne sastoji od čistog, žeženog zlata. To je gorski kristal smeđe boje, što pokazuje da je ona donijela kristal gore u raj – naravno, u prozračnom obliku, ali neke boje braon zemlje, držeći ga i odnoseći gore u raj, takođe. To je bila ideja o vrlo uzvišenoj zemlji koju je Marija donijela u raj. To nije dogmatska ideja, već veoma validna pretpostavka u katoličkoj crkvi da je Marija samo smrtno biće koja je ujedinjena sa svojim tijelom neposredno poslije njene smrti, stvar koja se događa i drugim smrtnicima samo na sudnji dan. Tada smo svi spojeni sa našim tijelima – naravno, suptilnim tijelima, a ne bruto tijelima, ali koja imaju razumnu količinu fizičkih atoma, vjerovatno koje je malo gasovito ali ima težinu: ono je materijalne suštine. Ali, samo je Marija imala šansu da bude ujedinjena sa svojim tijelom odmah nakon smrti, pa je donijela zemaljski princip. Međutim, na taj način ona nije jedna od svetih i nije božanstvo. To je prosto činjenica i ne može se ništa uraditi na tome, jer da su je učinili boginjom bilo bi problema – donijela bi tamu. Ona ispunjava položaj majke milosti, a posebno je pristupačna veoma lošim grešnicima, imajući posebno razumijevanje za tu ološ, naravno za ološ koja počinje da se kaje zbog svojih osobina.
Pa, sigurno ne činimo grešku pretpostavljajući da je osnovna ideja tog trougla hrišćansko Trojstvo, ali predstavljen na leđima tarantule on jasno pokazuje zli princip zemlje. Međutim, prije odlaska u to trebalo bi da vam skrenem pažnju da svaki insekt ili životinja koja nema spiralno uže, već simpatički nervni sistem, predstavlja istu stvar u čovjeku; tu psihologiju koja je povezana sa solis plexus, ili sa simpatičkim sistemom, a ne sa spiralnim užetom i mozgom. Tu mora postojati takav most zato što funkcija utrobe zavisi od svjesnih procesa, stvari koje se vjerovatno dešavaju u mozgu. Veoma svjesni problem može poremetiti funkciju utrobe, a sa druge strane stanje utrobe može uticati na mozak; u proučavanju anatomije nervnog sistema vidi se da postoje brojni mostovi putem kojih ove inervacije mogu doći do ove ili do druge strane. Pa, izvjesno je da simpatički nervni sistem ima vrstu psihe; može unijeti sadržaje koji vjerovatno vremenom postaju svjesni sadržaji. A naime, kao u svim slučajevima gdje je praktično riječ o potiskivanju pojedinih sadržaja, odnosno zadržavanju sadržaja u nesvjesnom, vidimo poremećaje utrobe, posebno kod histerije. Sam naziv histerija dolazi iz te činjenice: hysteros je materica za koju se pretpostavlja da je prvenstveno uzrok histerije. Naravno, to je pogrešna uzročnost. To je samo simptom za činjenicu da postoji poremećaj u nesvjesnom koji uzrokuje problem na ovoj strani, a i na drugoj strani, u tijelu kao u umu.
Zato bi tarantula predstavljala simpatički sistem, a obično kada se pristupi nečijoj inferiornoj funkciji, bez obzira koja je, tu se dolazi do ove sfere simpatičkog sistema. To je uvijek vrsta silaska, jer je diferencirana funkcija gore u glavi, svjesno je povezana sa sivom materijom, bez obzira što god da je, senzacija ili nešto drugo, a inferiorna funkcija uvijek je više povezana sa tijelom.
Pa, kada je Niče konfrontiran sa nesvjesnim konfrontiran je sa svojom nesvjesnom funkcijom. Njegova glavna funkcija sigurno je intuicija koja bi bila gore povezana sa mozgom, sa sviješću, a ona je u suprotnosti sa stvarima niže, sa tri ostale funkcije, trojstvom.
Doslovno je bio poistovjećen samo sa jednom funkcijom.
Naravno, u vrijeme kada je pisao Zaratustru sasvim je bio po isto – vjećen sa intuicijom, koristeći samo tu funkciju do velikog iscrpljivanja svog mozga. Zaratustra je stvorio poseban poremećaj u njegovom mozgu: to je stvarno dovelo do njegovog konačnog ludila zahvaljujući izuzetnom naporu kojem je bio izložen. Dakle, to je bila idealna situacija za konstelaciju nižeg trojstva, trojstva funkcija u nesvjesnom – u prvom redu senzacija kao la fonction du reel (fr. – stvarna funkcija, pp.), za razliku od funkcije intuicije i pomoćnih funkcija mišljenja i osjećanja koje su, takođe, u velikom stepenu nesvjesne. Skrenuo sam vam pažnju u prethodnom poglavlju na činjenicu da Niče kao intuitivan prosto dohvati stvar i odlazi. Ne zadržava se na toj temi, iako na duge staze može se reći da se zaista zadržava na njoj sa njenim proširivanjem. Ali, on se ne bavi stvarima na logičan način idući u intelektualni proces razjašnjavanja; samo hvata takvu intuiciju u letu i ostavlja je, ide u krug i proširuje je, pa na kraju dobijemo kompletnu sliku ali sa intuitivnim značenjem, a ne sa logičnim značenjem. Na primjer, do tarantule ne dolazi na logičan način, uopšte ne; inače, imao bi mnogo toga da kaže o onome o čemu ovdje piše, ali ne čujemo ni riječ. Možemo samo uhvatiti njegove ptice, muve ili iskre, a iz ansambla svih tih izolovanih djelića dobijamo potpunu sliku.
Karl Gustav Jung
Nastaviće se
