„Vi nijeste orlovi: (Trebao je reći ja nijesam orao), zato nikad nijeste iskusili sreću od uzbuđenja duha“.
Ovaj prevod je očajan. Biti uzbuđen znači biti malo poremećen ili uzrujan, dok njemačko Schrecken zaista znači „užas“.
„Uzbuđenje duha“ je oskudno i neadekvatno. Činjenica da je prevodilac izabrao riječ uzbuđenje pokazuje koliko malo može zamisliti prirodu duha. Kada protiv vas duva uragan, posebno ako ste na brodu na otvorenom moru, osjećate apsolutni užas, a duh je takav osnovni fenomen. Sjećam se slučaja veoma obrazovanog muškarca koji je uvijek imao puno da kaže o duhu, ali nije vidio da na bilo koji način može biti uzbuđen ili prestravljen od njega – za njega je duh nešto posve lijepo i dobro. Ali, taj isti čovjek bio bi sasvim uzdrman, upao u potpunu paniku, ako bi manje ili više bio izložen neprijatnoj situaciji. Ako ja treba da kažem: „Javno mnjenje takođe je duh, a vaš užas od njega je užas od duha“, naravno, on to ne bi razumio – sve zajedno, to bi bilo previše čudno za njega. Ali, činjenica je da je jedini Bog od koga se bojao bilo javno mnjenje. Drugim riječima, Mrs. Grundy je njegov Bog. Vidite, to je prirodna istina: samo gdje smo savladani, gdje smo posustali tamo je božanstvo.
Vi znate, kad god vas nešto savlada, kad ste pod neodoljivim utiskom, ili kada ste potpuno zapanjeni ili poremećeni, kažete: „O Bože!“ Tačno kao kada primitivci po prvi put čuju gramofon, kažu: „Mulungu!“ (Što znači mana), a kao kad mi kažemo „Gott!“ Ali, u njemačkom ta riječ se koristi više slobodno nego u engleskom. Za ime Boga imate sve vrste zaobilaznih parafraza zbog vašeg boljeg obrazovanja, ali u njemačkom jeziku manje ili više ste vezani za istinu, ne zbog neke vrste iskrenosti ili skromnosti, već što se ona ne može izbjeći – sama se izbrblja.
Pa, kad ste savladani od uzbuđenja ili gnjeva vi proklinjete, a tu je neka teška kletva u kojoj ne postoji psovanje. U nečemu što ima neodoljiv efekat, u nekoj vrsti afekta, doživljavate božanstvo. Ako ste savladani od Mrs. Grundy vi znate gdje je vasa boginja, a ako ste savladani od pića, dakle, Bog je u alkoholu vašeg pića. To je gorka istina. Ljudi ne vole takve izjave, ali to je zaista istina. Pa, duh je kao dinamička manifestacija užas, nepremostiv afekat. Sada Niče nastavlja,
„A ko nije ptica ne treba da logoruje iznad ponora“.
Ali, ptica nikad ne logoruje, pogotovo ne iznad ponora. Savršena glupost! Ideja je da je samo ptica koja je izdvojena I koja može odletjeti u mogućnosti da uopšte živi iznad takvog ambisa. To znači nedodirljivi duh. Potreban je orao sa izu zet nom snagom leta da ostane u susjedstvu duha. A, to je povučenost – povučenost intuitivnog tipa, da vidi stvar jer je neće dodirnuti.
„Vi mi izgledate mlaki: Ali, hladno teče svako duboko saznanje. Ledeno hladni su najdublji izvori duha: okrepa za vrele ruke i radnike“.
Pa, opet pogrešan prevod: „Radnici“ je pogrešno“.
Mrs. Baumann: U mojem prevodu je za one koji rade.
Prof. Jung: Njemačko Handelnden zaista nije prevodljivo. Ono znači oni koji djeluju, rade. Ruke su instrument rada, pa kad sanjate ruke to znači djelatni ili izvršni dio vas, način na koji dodirujete stvari, način na koji postupate u određenim situacijama, a sve to može biti izraženo rukama. Ako je prst amputiran to znači ograničenje za vaš način postupanja sa stvarima ili žrtvu za posebni duh stvari, ili da ih dodirujete djelimično žrtvovanom rukom, tj. sa poštovanjem prisjećajući se bogova koji u njima borave. Zato, ne možete odmah dirati stvar svojom golom rukom ili svojom punom snagom, ili je uhvatiti, nego ćete nositi rukavice; potreba da ljudi nose rukavice takođe znači vrstu ograničenja ili određenu brigu, mjeru zaštite. Vidite, sve to se odnosi na djelovanje ili na stvarno činjenje.
Ovdje ponovo susrećemo Ničeovu posebnu ljubav za metaforu leda, snijega i hladnoće – sve to u suprotnosti sa vrućinom. On razumije duh uglavnom kao vruć, poput lave ili vatrene eksplozije, a suprotnost bi bila ekstremna hladnoća. To je isto kao ponos i poniznost, par suprotnosti u duhu. Duh kao manifestacija energije veoma je vruć s jedne strane, a veoma hladan sa druge. Ako imate inflaciju onda ste uravnoteženi samo ako se mjehur može probušiti; ako se sa inflacijom povećate morate imati iskustvo smanjenja do neke nevjerovatno male veličine. Vi možete, naravno, inficirati druge ljude inflacijom, možete uzrokovati vrstu mentalne zaraze; ljudi su često inflatisani i imaju jednako inflatorni uticaj na druge ljude. Takođe, i suprotno je istinito: kada je osoba previše mala za svoju veličinu ona može imati deflatorni uticaj na druge. Nije važno da li ste previše veliki ili previše mali, da li ste izvan svoje veličine ili tako daleko unutar svojih vlastitih granica da čak i ne dodirujete svoje granice – ili možete imati takav efekat. Pa, gdje god postoji inflacija, takođe, postoji i suprotnost; gdje god postoji vrelina duha, takođe, postoji i hladnoća. A, budući da on nije ljudski fenomen – to baš i nije: on je prirodni fenomen – nema ljudske proporcije. Previše je veliki i previše je mali, previše vruć i previse hladan, a ko god upadne u taj par suprotnosti između je čekića i nakovnja.
„Tu stojite važni, kruti i pravih leđa, vi čuveni mudraci! – nema jakog vjetra ili volje da vas pogura“.
Ti čuveni mudraci su ljudi koji se odupiru uraganu do te mjere da je čak i uragan odustao, a onda misle da oni vladaju uraganom.
„Zar nikad nijeste vidjeli jedro kako prelazi more zaobljeno i napeto – uzdrhtalo od siline vjetra“.
Ovdje i on sam koristi termin inflacija. Ali, taj brod sa napetim jedrima misli da ima veoma veliki trbuh – misli da samo on jedri i niko više, a ne misli da ga gura vjetar.
Inflatisani ljudi nikad ne računaju sa činjenicom da to povećanje veličine zaista duguju inflatornom duhu, a naravno niko drugi ne misli da oni imaju neki poseban duh. Ali imaju ga, inače ne bi bili naduvani. Naravno, ova ideja o duhu sasvim je neprimjenljiva na hrišćansku ideju o duhu. Ali, ako imate takvu koncepciju duha koju nagovještava Zaratustra vi možete razumjeti istinsku prirodu inflacije; postoji nešto vidljivo negativno u njoj, a i nešto veoma pozitivno.
„Kao jedro uzdrhtalo od siline duha moja mudrost juri preko mora – moja divlja mudrost!“
Ova mudrost je mudrost prirode nesvjesnog koja je vjetar, a onaj ko je vođen od nesvjesnog je u stanju divlje, prirodne mudrosti, koja nije ljudska.
„Ali, vi sluge naroda, vi čuveni mudraci – kako možete da idete sa mnom!“
Ukoliko je on vjetar, naravno, oni mu se odupiru, pa ne postoji izmirenje između njih dvoje. Ali, ponekad je vjetar toliko jak da su ovi čuveni mudraci oduvani poput lišća.
Zapravo, u ovom poglavlju Niče zaista dostiže tačku u kojoj stvarno postaje konfrontiran sa istinskom prirodom duha; a pošto je za njegovo vrijeme to bilo sasvim novo otkriće potpuno je u pravu da je to važno otkriće. Ipak, vidjeli smo znakove njegovog oklijevanja, njegove sramežljivosti u dodirivanju te stvari; kao obično on samo daje nagovještaj i ponovo nestaje. To je način na koji se intuitivac uglavnom bavi, ne samo svojim problemima, nego takođe i svojim životom; stvara situaciju i čim je manje ili više uspostavljena, tada odlazi, jer prijeti da za njega postane zatvor, pa se njegov život uglavnom sastoji od kretanja, od otkrivanja novih mogućnosti. A, tu zalazi u svaki detalj, pa uopšte nijesmo iznenađeni da ga pronalazimo u tačno istom stanju kao kada je u pitanju njegovo suočavanje sa istinskom prirodom duha.
Vidite, kad god intuitivac izbjegne samostvorenu situaciju on je samo prividno od nje slobodan. Ta nezavršena stvar prijanja za njega i vremenom će ga ojaditi; nosi je sa sobom, a to ima paralizirajući efekat. Na primjer, prekoračuje stvarnost tijela, ponovo i ponovo, a poslije izvjesnog vremena tijelo se sveti; izlazi iz reda i čini ga bolesnim. Mnogi intuitivci naročito se muče sa svim vrstama bolesti koje nastaju uglavnom iz zanemarivanja tijela. Ili ga može mučiti njegova banalna situacija; namjere uvijek ukršta sa okruženjem, gubi mogućnosti i nikad ih ne rješava. Nikad nije ukorijenjen uprkos činjenici da ima čudesne mogućnosti da se snađe u novim situacijama, da stekne prijatelje i poznanike, i da se neko vrijeme o njemu dobro govori.
Tada, to za njega postaje zatvor i on bježi – hvala Bogu da dolazi nova šansa! A, zaboravlja da sa sobom nosi staru situaciju, ali ona nije više izvan njega, ona je unutra, a doći će da živi kao nezavršena stvar u njemu. Jer, što god radimo ili stvaramo izvan, što god učinimo vidljivim na ovome svijetu to je uvijek naše, naše vlastito djelo, a kad ga god ne završimo, ne završavamo sebe. Pa, on taj teret nosi sa sobom sve vrijeme; svaka nezavršena situacija koju je izgradio i ostavio, u njemu je. On je neispunjeno obećanje. A, sve što sretne u životu to je on, takođe, i to je istina za svakog, ne samo za takozvane intuitivce. Kakvu god sudbinu ili kakvo god prokletstvo sretnemo, ili sa kakvim god ljudima stupimo u kontakt – oni nas reprezentuju – što god dođe do nas to je naša vlastita sudbina, pa to je naše. Ako je odbacimo, ako je izdamo, izdali smo sebe, a što god odbacimo što nam pripada, slijedit će nas i konačno stići. Dakle, ako Niče ovdje pokuša da izbjegne kontakt sa duhom možemo biti sigurni da će ga duh uhvatiti. Ući će u ono iz čega misli da je pobjegao.
Vidite, to je uvod u sljedeće poglavlje. Zaratustra je priznanje nekog ko je zatečen duhom.
Niče se rješava svih tih ljudi koji su se tada zvali duh i koji se još uvijek zovu duh. Na najbrilijantniji način pisao je u stilu najboljih aforističara. Bio je brilijantan u formulacijama i izrazu, a um ili intelekt u njegovim rukama bili su kao mač kojim barata majstor. Ali, to se okrenulo protiv njega. Kako je njima tako brilijantno baratao, bio je uvjeren da je to njegov vlastiti um, a potpuno je previdio situaciju da vjetar gura njegovu barku. Snaga motora njegove vještine nije bila njegova sposobnost, već je bio duh, isprva nevidljiv ili samo vidljiv kao da je on bio njegov brilijantni um. Zatim mu je sve više i više postajalo jasno da on to nije. Čak kada je pisao Zaratustru osjetio je da on lično nije Zaratustra, pa je zato skovao tu čuvenu formulu: „Da wurde einz zu zwei und Zarathustra ging an mir worbei“. U toj formuli je priznanje da su on i duh dvoje. U dijelu Zaratustre kojim smo se do sada bavili on je praktično poistovjećen sa duhom, ali nakon nekog vremena možemo očekivati da mu to mora doći do glave i da će biti konfrontiran sa snagom koja ga pokreće. Ljudi sa popriličnom inflacijom potpuno su nesposobni da shvate svoju identifikaciju sa pokretačkom snagom. Uvijek im je potrebna pretjerana inflacija kako bi eksplodirali, a to se dogodilo Ničeu.
Zapravo, u sljedećem poglavlju koje se zove „Noćna Pjesma“ duboko shvata prirodu duha, sa njim je još uvijek poistovjećen, ali do te mjere da počinje da bude svjestan nadljudske i super ljudske prirode duha i osjeća svoju sopstvenu reakciju protiv njega. Drugim riječima, postaje svjestan čekića i nakovnja. To je veliko iskustvo: to je vrhunac dugog razvoja, a u isto vrijeme kraj i početak. To je katastrofa, a to je ono što je antika razumjela kao dvoboj sa božanstvom. Kad god se to dogodi, u Zaratustri njegov jezik postaje, reklo bi se, zaista božanski; ponekad je groteskan, često brilijantan i intelektualan, ali onda gubi te kvalitete i dobija kvalitet muzike. Ovdje je to slučaj. To je prvo mjesto u Zaratustri gdje njegov jezik postaje muzikalan, gdje uzima deskriptivni kvalitet iz nesvjesnog koji intelekt nikad ne može stvoriti; bez obzira koliko je brilijantan um, bez obzira koliko su vješte i podesne njegove formulacije, ova vrsta jezika nikad se ne postiže. Naravno, previše je poetski, ali treba reći poetski je previše siromašna riječ jer je od takvih muzičkih kvaliteta koji izražavaju nešto od prirode nesvjesnog koja je neprevodiva. Pa, u engleskom ili francuskom to ne možete dobiti, na primjer ne možete prevesti II dio Fausta. Ne postoji jezik na božjoj zemlji na koji se može prevesti II dio Fausta – njegov najvažniji dio.
Preveo i uredio: Ilija Kapičić
