Ovi Dnevnici sastoje se od rukom pisanih bilježaka koje su zapravo temelj za bilješke vezane uz kompoziciju Crne Mijene i analognih fragmenata koje sam izvadio iz Bilježaka o kompoziciji, većinom strojno pisanih.
U dva navrata Marguerite Yourcenar je unijela izmjene u tako napisane Dnevnike. U svibnju 1987. izjavila je kako bi još trebalo »poravnati« određene dijelove prije nego se objave. Na nesreću, nije joj bilo dano vremena da unese te posljednje ispravke. Većina bilježaka od kojih se sastoje Dnevnici bile su prepravljane 1965. i 1968. Ima i naknadno unesenih ispravaka, kod nekih je naznačen nadnevak, što će se i zapaziti kod čitanja.
Ono što je važno kod čitanja ovih stranica jest da ne zaboravimo kako ih je Marguerite Yourcenar željela izmijeniti na više mjesta. Međutim, sad trebamo prihvatiti Dnevnike bilježaka uz Crnu Mijenu u njihovu postojećem obliku.
Dnevnici bilježaka uz Crnu Mijenu koje ćete ovdje pročitati nisu objavljeni. U skladu sa željom Marguerite Yourcenar bit će ubuduće sastavnim dijelom različitih izdanja njezina romana. (On je 1968. autorici donio nagradu Femina koja je tada prvi put dodijeljena jednoglasno).
Yvon Bernier
Prvotni oblik Crne Mijene: Smrt vuče zaprežna kola pisan 1923./24., prepravljen 1934.: tekst tako nesavršen i u prvom redu tako tanak, toliko slabo razvijen, s tako slabo izraženom motivacijom likova, ovo potonje se posebno odnosi na Zenona i Nathanaela, da mi se danas čini vrijednim divljenja da je jedan kritičar toga doba uza sve nedostatke i unatoč svim nezgrapnostima mogao prepoznati i imenovati temu svakoga pojedinog dijela trilogije: duh, tijelo, duša. Ja sama nisam o tome razmišljala. Duša, duh, tijelo. Bez sumnje, divljenja vrijedna trilogija i s unutarnjom uznemirenošću koju u nama izazivaju pjesnički izrazi odmah pomišljamo na divljenja vrijedan Rimbaudov Božić u Sezoni u paklu: »Kraljevi života, tri čarobnjaka, tijelo, duša, duh…« Da. Ali kad se sasvim približimo nečijoj osobi, uvjerimo se do koje mjere ove suviše dobro definirane alegorije proturječe stvarnosti. Tijelo, duša, duh, isprepleteni; više od toga, različiti oblici sadržani u jednoj biti koja živi i osjeća. Sasvim sigurno unutar svakoga živog bića postoji razlika u odnosima tih triju elementa, kao što je u svakome živom biću različit omjer seksualnih sastavnica. Kod Zenona prevladava duh, ali je taj duh na neki način motiviran neprestanim i gotovo žestokim poletom duše, a isto se tako ne bi mogao razvijati bez iskustava i nadzora tijela.
U kojoj mjeri naša unutarnja ravnoteža ovisi o osjetilima: čovjek koji zatvori oči više ne može stajati na jednoj nozi. Čak se i sam osjećaj vlastite osobnosti zamagljuje u blagoj vrtoglavici. Ova os za koju vjerujemo da smo ju tako čvrsto zacrtali ovisi o slici svijeta koju nam daju naše dvije zjenice.
(To ne znači da ja i Zenon nije cijenio dušu. Ali duša je jedna stvarnost koju možda gotovo nitko još nije uspio doseći).
Što dalje odmičem, to mi se više čini da je ludost koja se sastoji u ponovnom pisanju starih knjiga velika mudrost. Svaki pisac nosi u sebi samo određen broj bića.
Umjesto da sam ih predstavila skrivene iza karakternih osobina novih likova, koji bi bili stari likovi samo pod drugačijim imenom, više mi se svidjelo da produbim, razvijem, hranim ova bića s kojima sam već navikla živjeti, koje sam već navikla učiti bolje upoznati u mjeri u kojoj sam sama bolje upoznala život, usavršiti svijet koji mi je već pripadao. »Nikad nisam mogao shvatiti kako se možemo zasititi nekog bića«, riječi su to koje izgovara Hadrien, govoreći o svojim ljubavima. Ni ja nisam nikada vjerovala da ću se zasititi jednog od svojih likova. Nikada ih nisam prestala promatrati kako žive. Oni će me iznenađivati do posljednjega dana života.
To ne umanjuje moj prezir prem literarnome postupku kad se pisac ponovno služi starim likom, zbog navike, nedostatka ideja ili glupe vezanosti za lik, a da nova epizoda pri njegovom uvođenju, nove riječi koje mu pisac stavlja u usta ne donose nešto novo. Koliki su likovi poput onih iz stripova: pisci se njima služe ad nauseam, izvlačeći korist iz spoznaje koju lijenom čitatelju donosi spominjanje poznatoga imena ili lika. Dickens često podliježe tomu grijehu iz sentimentalnosti prema vlastitim likovima. Stendhal nikada. Balzac ide u tome smjeru, ali je povećanje opsega činjenica i osjećaja u Ljudskoj komediji toliko da ponavljanja prožeta vlastitim životom unose bogatstvo, čak i kad nema razvoja ili promjene. Ista se igra ponavlja u Prousta. U stvarnosti, g. Charlus se mijenja tijekom beskonačnoga Izgubljenog vremena, ali se ta promjena odvija po točno zacrtanoj krivulji za koju se čini da ju je autor osmislio od samoga početka (što ne umanjuje njezinu ispravnost); zaista, ako ostavimo po strani ovaj bitni razvoj, bezbrojni ulasci i izlasci g. Charlusa predviđeni su poput ulazaka i izlazaka omiljenoga klauna i jednako monotoni: Charlus naposljetku postaje metom za osobine namijenjene samom autoru i ortak koji govori umjesto njega.
Taj neiscrpni Charlus djeluje poput starih obiteljskih šala kojih se unutar određene sredine i određenoga društva nikada ne zasitimo, a čiji je mehanizam sam Proust pokazao na divljenja vrijedan način. Ali ti postupci koji bi u osrednjega pisca bili promašaj, u Prousta izazivaju da se čitatelj jednostavno prezasiti Charlusom, kao što bi se prezasitili osobe koju neprestano susrećemo. Njegovo postojanje ide do te mjere da se čitatelj zamori.
Međutim, ostaje činjenica da se veliki, možda najveći, autori nikada ne udostoje ponovno poslužiti istim likom kojega su stvorili. Pierre Besoukhov raste svaki put kad stupi na scenu; nikad nije potpuno isti čovjek. Tolstoj se kadikad ponavlja, kako je rekao Flaubert, kad je riječ o strategiji ili filozofiji priče, nikada kad je riječ o ljudskim bićima.
Hadrijan nam se do određene mjere mogao približiti u svojim razmišljanjima; s druge strane, mi smo se mostom antičke mudrosti mogli približiti Hadrijanu.
Likovi Crne Mijene odgovaraju samo za sebe, sami, puni proturječja, ograničeni svojim prihvaćanjima i odbijanjima, obilježeni vremenom u kojemu žive, a kadikad i onime po čemu se izdvajaju iz svojega vremena, udarajući katkad u zidove čiji su zatvorenici. Dok je u Zenona — koji se da bi izašao iz svojega vremena služi dijalektičkim sredstvima koje mu to isto vrijeme stavlja na raspolaganje — taj bijeg od vlastitoga vremena svjestan, u Ane se on događa nesvjesno, on je vezan za duboki život tijela; u Nathanaela sam pokušala pokazati tu čudnu slobodu duše koja je s onu stranu riječi i prezentacija.
Crna Mijena je pokušaj da prikažem tu čudnu slobodu koja se u nama postupno razvija, kad ne gušimo njezino postojanje, i koja dopušta bijeg od određenih tiranija i da u bilo kojim okolnostima budemo ono što jesmo, ali izudarani, deformirani, gotovo izobličeni običajem i potrebom.
Treba proći kroz razvrat da bi izašli iz razvrata, treba proći kroz ljubav — u konvencionalnome smislu riječi — da bi sudili o ljubavi; treba proći kroz povijest kako bi se osobodili njezinih zamki — tj. zamki samoga ljudskoga društva kojima je povijest tek jedan od arhiva. I na kraju završiti s onim dobom gdje nema čovjeka.
Ne uzimajući u obzir produbljivanje tema, izmišljanje pojedinosti koje služe povezivanju radnje i izbjegavanje naivnih povijesih pogrešaka bilježim kao sljedeće promjene između Poslije Dürera, nespretno napisanoga, ali zato punoga žara, i Crne Mijene kakva je danas:
Manje simpatija za kalvinističku reformu; simpatija u Crnoj Mijeni namijenjena je jedino Simonu, ekstremno lijevomu reformistu. Kalvinizam je tretiran s ironijom zbog grubosti njegovih običaja i vjerovanja iako je Marthina vjera plemenita i iako je njezino napuštanje te vjere dovodi do propasti.
Manje simpatija za luteransku reformu ogleda se kroz gnjev anabaptističke skupine i Zenonovu neprijateljsku filozofiju. Nasilje na obje strane (katolicizam i protestantizam) mnogo izraženije.
Više nijansi u osjećajima koji se tiču odnosa Zenona i Crkve.
Interes za hermetička i kabalistička učenja.
Godine 1971. ponovila sam svaki Zenonov dolazak i odlazak ulicama Bruggea. Kako se npr. mijenjao njegov put do kovačnice kamo je odlazio njegovati Hana. Gdje se nalazila gostionica u kojoj se hranio. S kojega je križanja vidio kako prolazi zarobljena Idelette. Jutarnje šetnje tijekom cijeloga jednog travnja, katkad je vrijeme bilo sunčano, ali je češće bilo maglovito ili je padala sitna kišica. Sa mnom je bila Valentina, lijepa, nježna, plava, koja je glasno lajala na konje (a ja ju nisam sprječavala), ista ona koja je veselo trčkarala po dvorištu Gruuthuse, ona koja je veselo skakutala među lužnjevima u vrtu beginskoga samostana — sada (šest mjeseci poslije, 3. Listopada 1971.) jednako mrtva kao Idelette, kao Zenon, kao Hilzonde. I nitko me neće razumjeti kada kažem da se nikada neću utješiti od tuge za njima, kao što bi bila neutješna poslije smrti bilo kojega ljudskog bića.
Gdje, kada i kako? Gdje god se to dogodilo, bez obzira na nadnevak i način, sigurna sam da ću uz svoju samrtničku postelju imati liječnika i svećenika — Zenona i franjevačkoga gvardijana iz samostana Cordeliers.
Pekarnica u Salzburgu pod čijom je nadstrešnicom sjedio Zenon još je uvijek tamo kao i malena kamena klupica. U lipnju 1964. u Salzburgu, klečeći na pločicama pod misom u franjevačkoj crkvi, prvi put sam ugledala kako izranja preda mnom lik gvardijana Franjevačkoga samostana. Do tada sam vidjela samo njegove obrise (spominjanje gvardijana u »Povratku u Brugge«).
Margaret Juresenar
Nastaviće se
