Dvije zenovske priče sasvim jasno pokazuju da je neiskrivljena i necerebralna percepcija stvarnosti suštinski sačinitelj iskustva zena. Prva je priča o učiteljevom razgovoru s nekim kaluđerom:
»Pokušavaš li ikad da disciplinom dođeš do istine?«
»Pokušavam.«
»Šta činiš?«
»Kad sam gladan — jedem, kad se umorim — spavam.«
»To svi rade; može li se kazati da čine što i ti?«
»Ne može.«
»A zašto?«
»Zato što dok jedu, ne jedu već razmišljaju o raznim drugim stvarima, te tako dozvoljavaju da budu uznemireni; kad spavaju, ne spavaju već sanjaju o hiljadu i jednoj stvari. Eto, zato mi nisu slični.«
Priči skoro i nije potrebno objašnjenje. Gonjen nesigurnošću, pohlepom, strahom, prosječni čovjek stalno zapada u mreže maštarija (toga ne mora biti svjestan) u kojima svijetu pridaje svojstva što ih sam u njega projektuje, a koja u svijetu ne postoje. Ovo je bilo tačno u vrijeme kada se ovaj razgovor odigrao, ali je kudikamo tačnije danas kad skoro svako gleda, sluša, osjeća i isprobava svojim mislima, a ne onim silama u sebi koje su kadre da vide, čuju, osete i probaju.
Druga podjednako otkrivačka tvrdnja jeste ona koju je izrekao izvjesni učitelj zena:
»Dok nisam bio prosvijetljen, rijeke bijahu rijeke a planine bijahu planine. Kad sam počeo da se prosvetljujem, rijeke više nisu bile rijeke i planine nisu bile planine. Sad, nakon prosvjetljenja, rijeke su opet rijeke i planine su planine.«
Ponovo zapažamo nov pristup stvarnosti. Prosječni čovjek nalik je čovjeku u Platonovoj pećini koji vidi samo sijenke pa pogrešno smatra da su one stvarnost. Kad uvidi svoju grešku, zna jedino da sijenke nisu stvarnost. Ali kad se prosvijetli, on je napustio pećinu i njenu tamu i izašao na svjetlost: tu vidi stvarnost a ne sijenke. Budan je. Dokle god je u tami, ne može da shvati svjetlost (kao što kaže Biblija: »Svjetlost sja u tami a tama je ne poznaje«). Kad jednom izađe iz tame, on shvata razliku između načina na koji je svijet sagledavao kao sijenke i načina na koji ga sagledava sad — kao stvarnost.
Zen stremi spoznaji čovjekove prirode. On pokušava da »spozna sebe«. Ali ova spoznaja nije »naučna«spoznaja modernog psihologa, to je puno iskustvo kroz koje onaj koji spoznaje i ono što se spoznaje postaju jedno. Kako to Suzuki kaže: »Osnovna misao zena jeste: doći u dodir sa unutrašnjim djelovanjem sopstvenog bića i to na najneposredniji način, bez pribjegavanja ičemu spoljašnjem ili nadodatom.«
