Kada smo dolazili sjedio sam do prozora, gledao puteve, gradove, rijeke, na kraju i more i ostrva i iskreno uživao. Silvija je bila uzbuđena jer, kako je rekla, životi nam se mijenjaju za 360 stepeni. Pio sam crno vino i zabavljao se razmišljanjem o tome da bi nam se životi na taj način promijenili jedino kada bi avion počeo da pada, i tako, kakav sam, u tom zamišljanju uvijek pretjeram, čak mi se učini da vidim da jedno krilo dimi i pomislim na ono čuveno – svaka misao je zapovijest, treba misliti pozitivno, okrenem sa ka Silviji – kažem joj – sada se može desiti da se zapali motor i da se srušimo. Nasmijala se. To me ne sprečava, rekla je, da sa uživanjem i strahom razmišljam o tome, šta nas tamo, u tuđini, čeka.
U avionu sam zaspao. Kada sam se probudio pogledao sam u ekran. Spajdermen je bio na vrhu zgrade, držao se za stub jednom rukom, građani ne moraju da se boje, jer tu je on, stražar, heroj, kamera se diže, iznad njega, ka vrhu stuba, i vidim, kako vijori, kako vijori sa prugama i zvjezdicama, zastava.
