16. Jul 2009. godine
20:45
Rat VerleghStadion, Breda
Referee: Petteri Kari (Finland)
NAC Breda(Holandija) – Gandzasar(Jermenija)
6 0
Kwakman 24′
De Graaf 55′, 70′,
Amoah 57′,61′
Lurling 68′
Iako je napunio trideset dvije godine, Edvin Lurling, nikada nije spavao sa ženom. Dva puta je bio blizu, ali oba puta nije mogao i bilo ga je sramota, jedna od djevojaka je rekla ma nema veze, druga se ljutila i rekla mu da tako nikada neće nikoga imatii da ide kod doktora da se liječi. Edvin je već odavno prestao da pokušava da priđe ženi sa namjerom da odu u krevet. Ali ih je volio i pratio i želio. Nije bio od onih koji obuku mantil na golo tijelo i onda misle da mogu žene pokazivanjem svog polnog organaiznenaditi ili uplašiti. Ne. On ih je birao pažljivo, na ulici, uvijek je bio potreban neki detalj, poseban pokret rukom, zamišljeni pogled, osmjeh, birao ih je i zatim pratio do vrata stana ili kapije kuće. Ulazio je u zgrade za njima, odlazio sprat iznad, pa se vraćao do vrata, osluškivao, zamišljao ih unutra kako se svlače, taj zvuk čarapa koje se skidaju, odlazak u kupatilo, ili u kuhinju, sjedanje na fotelju, ruke koje uzimaju kašike, daljinske upravljače, kreme, upaljače. To zamišljanje mu je donosilo zadovoljstvo. Tog dana je pošao za jednom ženom, djelovalaje umorno ali i odlučno, kao pred završnu scenu bitke, još jedna stvar da se uradi i ondasleduje zasluženi odmor, pratio je do stana i kada je došao do vrata i vidio da suodškrinuta, bez razmišljanja ih je otvorio i ušao unutra. Stajao je u hodniku, čuo je ženu kako otvara frižider i ostavlja namirnice.Zvonio je telefon, žena se javila i rekla: Odmah stižem, koliko ih je povrijeđeno? Zatim je čuje kako zove nekog i kaže: odmah dođi po mene, imamo neke povrijeđene navijače. Edvin Lurling se povukao u mračni dio hodnika, žena je izašla iz stana ne primjetivši ga. Edvin Lurling je čuo kako žena zaključava vrata. Stajao je u hodniku nepoznatog stana na trećem spratuu Veemarktstrat. Edvin Lurling se nasmiješio i krenuo ka spavaćoj sobi.
Gitte Rouwellarje rekla drugu:
– Lezi, slušaj doktorku i ne izvodi.
– Neću da me šije – rekao je momak. Glava mu je bila zavijena u krvavu majicu. Doktorka je prišla i rekla:
– Vi lezite, a vi – obratila se Gitte – izađite napolje. Ako vaš prijatelj ne želi da legne,oboje izađite. Samo ćete prije izlaska potpisati ovaj papir.
– Koji papir – pitala je Gitte.
– Papir, ako umre ili mu se nešto desi, da potpiše ovdje da je odbio pomoć naše službe.
– Lezi – rekla je Gitte i njen prijatelj je legao.
Gitte je izašla iz bolnice, sunce je zalazilo, sijenke su postajale dugačke. Sjela je na klupu i gledala ljude. Sve se odigralo brzo, nije ni vidjela ko ga je u gužvi udario. Nećemo gledati utakmicu, pomislila je Gitte i izvadila cigaretu. Kada je zapalila vidjela je tablu sa upozorenjem da je pušenje zabranjeno.Ma šta me briga pomislila je Gitte i povukla dim. Baš bih voljela da dođe neko da me spriječi.
Rogier Reuser se vraćao sa utamice pomalo bijesan na majku koja ga je tri puta zvala jer je su se navijači potukli pa se brinula gdje je. Ušao je u zgradu i dok se penjao na treći sprat razmišljao je o panici kao načinu života njegove majke.
– Koliko je fudbal glup – rekla mu je djevojka koja je tog jutra još jednom odbila da ide sa njim da gledaju utakmicu.
– Da me voliš ti bi išla sa mnom – rekao je Rogier Reuser.
– Nema to veze sa ljubavlju – ne želim da radim nešto što ne želim.
– A zbog mene?
– To je samo tvoja sujeta.Nevjerovatno si sujetan.
Ta djevojka je nervirala Rogiera Reusera. Najradije bi je ostavio. Ponekad bi je tako rado ostavio samo da vidi kako se ruši njena užasana samouvjernost. Sve je uvijek najbolje znala, za sve imala rješenja, toliko je bila sigurna usebe da joj je jednom rekao:
– Odvratno je koliko si uvijek sigurna u sebe. Nikada da te nešto pokoleba, da te nešto uplaši ili zabrine.
Nasmijala se i rekla:
– Zato imam tebe koji je non-stop zbog nečega zabrinut. Tu si na majku. I ona je paničarka.
Rogier Reuser je prilazio vratima stana sa ključevima u ruci, čuo uključen TV i pomislio – majka ga je sigurno opet zaboravila isključiti.
Krv se sliva niz čelo, nekada se desi da od običnog udarca čovjek umre, a nekada da preživi, iako nema dijela tijela koji nije udaran, bejzbol palicama ili šipkama, ko zna čim sve ne. Dok sam stajao u bolnici sve sam dobro znao, i ko će preživjeti i ko neće, i ko će se sjećati i ko će odmah zaboraviti, znao sam da jedna cigareta može izazvati mnogo nesporazuma, znao sam da iz straha čovjek može i da ubije, znao sam da od umora čovjek može, na poslu, i da pogriješi, da pogriješi, katastrofalno, pogriješi, tako da više ispravke nema. I kada budem posjetio Festival crvenokosih, u septembru, situacija će biti potpuno drugačija. Kako je lako zamisliti šta će biti sa doktorkom, njenim sinom, pratiocem žena, djevojkom zavisnom od nikotina i seksa. Kako je lako zamisliti njih, za jednim stolom, dok crvenokosi šetaju gradom. Kako ih je lako zamisliti nasmijane i vedre.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
