Piše: Jurica Pavičić
Od svih filmova koji su u utorak i srijedu prikazani na Festivalu ‘Aferim!’ je najbolji
Kad na velikom festivalu naiđete na rumunjski film, to baš i nije neka senzacija. Još od ranih 2000-ih, rumunjski su filmovi “pretplatnici” na svjetske festivalske nagrade. Pritom je nerijetko bila riječ o filmovima koji su po stilu bili jako slični.
To da se u berlinskoj konkurenciji nalazi rumunjski film – ukratko – nije vijest. Ali, vijest je to što je taj film – “Aferim!“ redatelja Radua Jude – potpuno drukčiji od onog što smo navikli gledati kao rumunjski novi val. Umjesto hiperrealističkih drama s vrludajućom kamerom, Judeov “Aferim!” crno-bijela je povijesna freska, raskošan i stiliziran film daleko od “Gospodina Lazarescua”.
Smještan u Vlašku godine 1835., “Aferim!” je svojevrsni karpatski vestern. Film prati lokalnog redarstvenika i njegovog sina koji po nalogu lokalnog boljara kreću u potjeru za odbjeglim romskim robom. Kad ga uhvate, ispostavi se da Rom nije pobjegao bez razloga. Boljar ga hoće ubiti jer je bludničio s njegovom ženom, no rob se branio da je to činio na njen nalog. Riječ je – ukratko – o vesternu koji ima “šerifa” i “posse” i “crnce”, no koji je ujedno u pravom smislu riječi balkanski. Filmom promiču Rumunji, Turci, Židovi i Romi, “šerifi” obilaze sajmišta, manastire i čerge, a sve pršti od narodnih vjerovanja, doskočica, poslovica i usmene predaje koju je Jude sakupio iz djela 50-ak onovremenih pisaca, uključujući Čehova.
U filmu nalazimo mnoge stvari koje karakteriziraju današnji Balkan – nacionalizme, patrijarhalnost, korupciju, zloporabu ovlasti, autoritarni mentalitet. Ali, za razliku od Kusturičinih filmova gdje je taj “divlji Balkan” predmet mistifikacije tipa “mi smo takvi i gotovo”, kod Judea nije tako. Vraćajući se u rano 19. stoljeće, Jude kao da traži korijene današnjih balkanskih “nestašluka” u građanskom društvu koje se tada trebalo stvoriti, a nije se stvorilo.
“Aferim!” je najbolji od tri filma koji su u utorak i srijedu prikazani u natjecateljskom programu festivala. Drugi od njih – “Otišao s mecima” – raskošni je spektakl ambijentiran u Šangaj 1911., a bavi se ubojstvom varijetetske zvijezde koje je 1920. poslužilo kao predložak za prvi kineski igrani film. “Otišao s mecima” djelo je režisera i glumca/komičara Jian Wena, a ostavlja dojam kao da ga je napravio neki uskrsli Cecil B. De Mille.
Ovdje je – pak – s najviše zanimanja iščekivan domaći film “Dok smo sanjali” redatelja Andresa Dresena. Razlog za to je sam Dresen – jedan od zanimljivih autora novog europskog minimalizma, no razlog je i činjenica što je riječ o ekranizaciji zapaženog romana istočnonjemačkog pisca Clemensa Meyera iz 2006. godine. U romanu, Meyer opisuje odrastanje u Leipzigu neposredno prije i neposredno nakon pada Zida i nestanka DDR-a. Nije stoga čudo da je ta tema privukla Dresena koji je i sam “istočnjak” iz Gere.
Film počinje prizorom koji je dobro poznat nama starijim od četrdeset: školska akcija “ništa nas ne smije iznenaditi” s lažnom evakuacijom i ranjenima. Od te točke, Dresen plete generacijsku priču o klincima koji su se usred srednje škole našli usred povijesnog loma. Dotad su ih učili da vjeruju u lagarije, a sada im društvo šalje poruku da ne vjeruju ni u šta. Tako Dresenovi likovi tumaraju oljuštenim i devastiranim Leipzigom 90-ih, s “perspektivom” da postanu ili neonacisti, ili kriminalci, ili alkoholičari.
