Franz Kafka: The Office Writings, edited by Stanley Corngold, Jack Greenberg and Benno Wagner, translated by Eric Patton and Ruth Hein; Princeton University Press, 2008.
“To je neshvatljivo izvanredan poredak”, rekao je tajnik, “uvijek neshvatljivo izvanredan, iako je u drugom pogledu žalostan”. S lakoćom možemo zamisliti, ili se čak prisjetiti, nekih poredaka koji su izvanredni za neke, a žalosni za druge, te je to ono na što nas izraz “u drugom pogledu” navodi. Ali širi ritam i gramatika rečenice poziva nas da idemo dalje od te mogućnosti, da istovremeno mislimo te dvije proturječne misli, shvativši izvanrednost i žalosnost poput dva plesača u složenom plesu, u kojem svaki zahtijeva i nagoviješta drugog; kao da je poredak izvanredan jer je žalostan, žalostan jer je izvanredan. Možemo li se nositi s tom logičkom majstorijom? I gdje se to nalazimo?
Slučaj K.
Nalazimo se u sobi u Gospodskom konaku, u Kafkinu romanu Zamak. Oko 5 sati ujutro je; K., zemljomjer kojeg je zaposlila vlast zamka, no kojem još nije povjerila mjerenje zemlje, ima sastanak s tajnikom. Njegov veliki cilj, do sada smo već saznali, nije nužno da započne svoj posao, već da zadobije izravno priznanje od viših službenika dvorca, da iskusi nešto više od brojnih odstupanja i prepreka s kojima se dosad susreo. Uletio je u krivu prostoriju. Tajnik leži na krevetu i ne može zaspati; sjedne u krevetu i želi razgovarati. Zove se Bürgel i iako se čini da priča besmislice, postupno počinjemo shvaćati da on govori o K.-ovu slučaju. I K. to shvati, ali to je dio poretka za koji mislimo da je trenutačno dosadio K.-u, te da on ima “veliku averziju” za sve što ima veze s njegovom situacijom. Bürgel nastavlja. On objašnjava da u svijetu dvorca niču neobične prilike kad osoba koju zove “stranka” – poput “prve stranke” Groucha Marxa – usred noći iznenadi tajnika koji nije dodijeljen K.-ovu slučaju, no koji bez obzira na to donekle pokazuje razumijevanje za cijelu stvar. K. već napola spava, ali uspije čuti većinu sljedećeg. “Ti misliš da se to ne može dogoditi”, reče Bürgel. “U pravu si, to se ne može dogoditi. Ali jedne noći – tko može jamčiti za sve? – to će se sigurno dogoditi.” I to će se i dogoditi, dogodilo se, te se događa ove minute, iako nije jasno razumije li K. to u potpunosti. Bürgel počne govoriti lirično kad pomisli na tu nezamislivu pukotinu u sustavu udaljenosti i razočaranja koje vlada u zamku, predaji činovništva. “Poput divlje zvijeri u šumi, stranka nas sili da činimo žrtve za koje inače nikad ne bismo bili sposobni… A ipak smo sretni. Kako sreća može biti samoubilačka!” Stranka treba samo zatražiti, činovniku preostaje samo da popusti. “Teški su ovi trenuci za činovnika.” Dok je do njega došao taj očajan poziv, K. je već doista zaspao i ništa nije čuo. “Spavao je”, “er schlief” – u tom su kontekstu to dvije najtužnije riječi u književnosti.
Kucanje po zidu objavilo je prisutnost službenika u susjednoj sobi s kojim bi se K. trebao susresti i sadašnji je razgovor završio. Na tom mjestu Bürgel nudi filozofsku refleksiju koju smo već djelomično promotrili.
“Ne, ne trebate se ispričavati zbog svoje pospanosti, čemu to? Tjelesne snage služe samo do određene granice, tko je kriv što je baš ta granica tako važna. Ne, nitko za to nije kriv. Svijet se na taj način ispravlja u svom razvoju i održava ravnotežu. To je izvanredan, neshvatljivo izvanredan poredak, iako je u drugom pogledu žalostan.”
Zatim je dodao: “Ovdje ima puno prilika. Samo, istina, ima prilika koje su u određenom smislu prevelike da bi bile korištene; ima stvari koje su ne zbog nečeg drugog, nego same od sebe osuđene na neuspjeh.” To je ponovno izlaganje prijašnjeg zbunjujućeg komentara na istu temu.
Ponekad se pojavljuju prilike koje nisu posve u skladu s općenitom situacijom, prilike u kojima se više može postići riječju, pogledom, iskazom povjerenja, nego cjeloživotnim napornim radom. To je nedvojbeno tako. No, ipak, te su prilike zapravo u skladu s općenitom situacijom s obzirom na to da ih nitko nikad ne iskoristi.
Nada nije za nas
Ovo nije teorija represivne tolerancije, nego društvene inercije, sna o konzervativnom poretku koji čarolijom odolijeva napadima koje u načelu ne može spriječiti. Postoje prilike za promjenu, sitne pukotine u oklopu sustava; ali do promjene nikad ne dolazi, pukotine su samo neiskorištene prilike. Prilike su neiskorištene zato što… Bürgel se isprva pretvara da ne zna zašto, ali ta dvostruka misao o izvrsnosti i žalosnosti pojašnjava stvari. On želi reći da nema pravila ni nužnosti koje spašavaju sustav, no da će nešto to uvijek učiniti. To će nešto uvijek biti nepredvidivo i slučajno, poput K.-ove pospanosti; nesuđeno i neplanirano. No pojavit će se prije ili poslije. Barem se do sada uvijek pojavljivalo. Svijet na taj način ispravlja svoj razvoj i zbog toga Bürgelov govor zadobiva kontemplativan ton, te nam on nudi svoj logički izazov da bi rekao kako je divno što prilike uvijek postoje, no nikad se ne iskoriste – tako divno i tako zastrašujuće. Možda ćemo se sjetiti Kafkina odgovora na pitanje njegova prijatelja Maxa Broda o tome postoji li nada i ima li izlaza iz svijeta kojeg poznajemo. “Nade ima dovoljno”, reče Kafka. “Ali ne za nas.”
Kako je Kafka naučio tako razmišljati? Moglo bi se tvrditi da se nije uvježbao svojom složenom psihom ni svojom stravičnom predanošću pisanju – “vražjoj službi”, kako ga je zvao – nego u svom poslu na praškom Institutu za osiguranje ozljeda na radu. Rođen 1883, studirao je pravo, kratko vrijeme radio za talijansku osiguravajuću tvrtku u Pragu Assicurazioni Generali, te se zatim 1908. zaposlio u Institutu gdje je ostao sve dok nije dao ostavku zbog bolesti 1922. Umro je 1924. Možda ne vjerujemo, kako nam se kaže u predgovoru Uredskih zapisa, zbirci njegova pravnog i uredskog rada, da “Kafka mnogo od svoje veličine… duguje svojem uredskom poslu”, ali nesumnjivo se slažemo da će sve što naučimo o ovom poslu produbiti “naše razumijevanje uvjeta u kojima je Kafka pisao svoje noćne zapise” – odnosno zapise koje je sastavljao kad se vratio iz ureda. Razumljivo je da su urednici tog izdanja željni stvoriti književne, referencijalne poveznice između Kafkina uredskog posla i njegova književnog rada, te u njihove tekstove spadaju U kažnjeničkoj koloniji, Kineski zid, Amerika iZamak. Ali što oni zaista žele reći i ono što je stvarno u središtu knjige mnogo se razlikuje od toga te se temelji na ideji kafkijanskog.
Raskrinkati čudno
Slijedimo Kafku kroz izvješća i žalbe i rasprave i molbe u vezi s građevinarstvom, drvenim igračkama, kamenolomom, farmama, automobilima, obrtničkim inspekcijama, procjenom rizika, prevencijom nesreća, učincima rata na premije i prakse osiguranja te s time što poduzeti u vezi s prikazama koje je rat bacio na ulice: “ljudi koji su se mogli kretati samo trzavim koracima; siromašni, blijedi i mršavi, skakali su u zrak kao da ih neka nemilosrdna ruka drži za vrat, bacajući ih naprijed-natrag, tvoreći izmučene kretnje.” To je veoma dojmljiva slika, ali ja se ne mogu pretvarati da su ti tekstovi u cjelini užitak za čitanje ili da su puni tajnih književnih blaga. Oni su zasićeni, detaljni, specifični i oni plijene vašu (ili moju) pažnju jer vam zaista dočaravaju osjećaj zamorna uredskog posla, niz zadataka s kojima ruku pod ruku ide i duh dosade te nužno intenzivna koncentracija. Kafka u svojim pismima uglavnom tako govori o svojem poslu; no on je također često bio, kao što urednici ustraju, i ponosan na njega. Neprestano se žalio na posao, no shvaćao ga je ozbiljno i obavljao ga je dobro. Da ga je obavljao neodgovorno, kako bi rekao jedan od njegovih činovnika, ne bi se bio toliko žalio.
I čitajući te uredske zapise, zapitao sam se nije li kafkijansko možda oblik čudnog koje je češće nego što mislimo, a ne naziv za “stanje događaja ili stanje uma koje opisuje Kafka”, kao što Oxford English Dictionary tautološki navodi. Zovemo to čudnim jer želimo da je to čudno. Kafka to nije samo opisao i nije to izmislio. On je to raskrinkao, te što je još važnije, razotkrio je uznemirujuću učestalost čudnog. Ne zove se uzalud jedna od njegovih najčudnijih, najdivnijih pripovijetki Česta zabuna, doslovno “svakodnevna zabuna”. U pogovoru Uredskim zapisima Jack Greenberg, odvjetnik, prisjeća se odluke koju je američki Vrhovni sud 1954. donio u slučaju Brown protiv Obrazovnog odbora, koji je upućivao školske službenike da obave desegregaciju “koliko brzo mogu”, odnosno koliko god brzo to mogu ili koliko god sporo to mogu, kako god želite. Također spominje nedavnu sudsku raspravu o izrazu “nisu više neprijateljski borci”, kojim se nazivaju ljudi koji možda nikad nisu bili neprijateljski borci. Sam se sud u ovom slučaju koristi riječju “kafkijansko”. Na drugim mjestima u tekstu urednici se koriste tom riječju kako bi opisali “terminološke netočnosti” i praksu “proračunatog korištenja upitnih izraza”. Takva su korištenja blago kontradiktorna ili pak obilježavaju raspon od namjerne dvosmislenosti do nenamjerne nerazumljivosti, ali to je ono što čini razmjer značenja riječi te se ne možemo pretvarati da nam je bilo koji dio tog spektra stvarno nepoznat.
Mnogi slučajevi s kojima se Kafka susreo na svom poslu bili su upravo takvi: dugi popisi sigurnosnih pravila kojima se koristi samo kako bi se zamijenili razbijeni prozori; dizalo za koje vlasnik stanova koji se iznajmljuju (koji ne želi platiti premiju za osiguranje ljudi koji ga pokreću) isprva tvrdi da ga napaja generator koji se ne nalazi u blizini kuće, te potom da je taj generator u kući, ali toliko dobro izoliran da je to isto kao i da se nalazi negdje drugdje; sustav procjene osiguranja koji jedva ikad ima pristupa “pravim radnim uvjetima”; ideja da se u jednom kamenolomu ne vadi kamen ne samo zato što se to ne čini, nego zato što se to ne može; te zakon koji nije samo neprimjeren, nego i “neprimjereno protumačen”. Ovi posljednji primjeri zvuče poput jedne od Kafkinih šala koje je sve češće zbijao. “Zamisliti jedan dio ceste te umori”, piše u pripovijetki o udaljenostima u Kini, “a više od jednog dijela jednostavno ne možeš zamisliti”.
Uredski i književni svjetovi
A takvom poveznicom, poveznicom na razini logike ili domišljatosti, omogućuje se uvid u to kako je Kafkino spisateljsko djelo na veoma zanimljiv način prožeto njegovim uredskim poslom. Ne znam je li našao tu logiku u svom svijetu osiguranja i je li velik dio tog svijeta unio u svoja djela, no on i taj svijet nesumnjivo govore istim jezikom. On se ne koristi, na njemačkom, izrazima “jasno izražavaju dvosmislenosti” i ne priziva “praktične razloge praktičnosti”; ali govori o kolebanju i nesigurnosti koja postaje jasno osjetna te o teoretskim i praktičnim razlozima funkcionalnog tipa, temeljima koji su doslovno orijentirani na cilj. A u onom što urednici nazivaju “ključnim dokumentom Kafkinih uredskih zapisa” on zaista ulazi u područje logike koja je veoma slična onoj u njegovim književnim djelima. On je napisan kao protest protiv ministra unutarnjih poslova, iz lipnja 1911, u vezi s postupcima trgovačkih inspektora koji su pisali preporuke o premijama – preporuke koje su bile naklonjene poslodavcima, a ne institutu – dok su s pravnog gledišta samo trebale navoditi uvjete. Svaki put kad je institut prigovarao takvim praksama Kafka je rekao da se “smatra da je to izniman slučaj” – “jednostavno kafkijanski” – mogli bismo reći. Molba za osudu aktivnosti inspektora bila je “generalno potpuno uspješna”, kaže Kafka. Takvu je osudu donio Carski i imperijalni trgovački inspektorat. Generalno potpuno uspješnu i “nemoćnu” u praksi jer su inspektori i svi ostali zaboravili na presudu čim je ona donesena. Na idućoj stranici Kafka donosi majstorski argument da “ti nesretni uvjeti imaju i neke dobrodošle posljedice” jer čine probleme “veoma jasnim” – žalostan poredak, mogli bismo reći, koji je u drugom pogledu izniman.
S pravom Kafku smatramo patnikom i žrtvom, izmučenim objektom noćnih mora, čovjekom čiji inicijali u jednom romanu označavaju lik koji je zatočen u apsurdnu sudskom procesu, a u drugom zemljomjera koji je prespavao svoje moguće spasenje. Ali također ga možemo smatrati majstorom noćnih mora, njihovim poznavateljem, a možemo se i sjetiti da se nasmiješio, kako Brod tvrdi, kad je govorio da nade ima dovoljno. Stanley Corngold, u uvodnom eseju Uredskih zapisa tvrdi da je Kafkin cilj ili potreba – “mandat… koji mu je dodijeljen” – da “dobro piše na nečuvenoj razini stručnosti ili da bude izgubljen.” To je prekrasno sročeno i dok možemo samo nagađati što je za Kafku značila “stručnost”, koja bi ga razina spisateljskog uspjeha nagnala da sačuva više od nekoliko djela od lomače u kojoj je želio da Brod spali njegove rukopise donekle nam je jasno iz vrhunski oblikovane ironije njegovih logičkih zagonetki. A u tom se pogledu ne bi stavio na K.-ovo mjesto, ili barem ne samo na K.-ovo mjesto, nego i na mjesto Bürgela, koji spekulira, no koji se ne upliće, koji shvaća očajanje u svim neuspješnim pokušajima pristupa neukrotivom zamku, no također i slučajnost koja gotovo glazbenom ljupkošću nastupa i spašava instituciju od njezine ranjivosti.
Savršeni jezik
Takva se struktura može pronaći posvuda kod Kafke, a osobito u njegovim najsavršenijim rečenicama. “Vrane smatraju da bi jedna vrana mogla uništiti nebo. To je sigurno tako, no to ne govori ništa o nebu jer je nebo nebo upravo zato što u njemu nema vrana.” “Vjerovati u napredak znači ne vjerovati da smo već napredovali. To ne bi bilo vjerovanje.” “Može postojati znanje o vražjem, no ne i vjera u njega, jer ne postoji ništa što je više vražje od onog što već postoji.” “Da je bilo moguće izgraditi Kulu babilonsku, a da se na nju nitko ne popne, to bi bilo dopušteno.” “U borbi između sebe i svijeta pruži potporu svijetu.” “Dobrota na određeni način donosi nelagodu.” Pisac ovdje nije žrtva, nego nemilosrdan analitičar dobrog stila; nije zemljomjer, nego mjeritelj poretka. U tom je smislu sigurno pogrešno, kao što Corngold tvrdi, govoriti da Kafkina birokracija napada svojeg nesretnog poniznog molitelja. On je i birokrat i molitelj, možda više birokrat nego molitelj. Što ga spašava od vražje službe, iskupljuje u zadnji čas poput Goetheova Fausta kojeg su anđeli odnijeli u nebesa, nije ni sustav ni borba protiv sustava, nego njegova jasna spoznaja o krhkoj nadmoći sustava.
Riječ koju sam upravo doslovno preveo kao “neutješno” jest trostlos, isti izraz kojim se Bürgel koristio u vezi s poretkom koji je s druge strane izniman. Također bismo mogli reći “bez utjehe”, a već smo i vidjeli da Mark Harman, iz čijeg sam divnog prijevoda Zamka uzeo većinu citata u ovom članku, oblikuje tu riječ u “žalosno”. Willa and Edwin Muir su se odlučili za “očajno i neveselo”, J. A. Underwood za “sumorno”. Meni se također sviđa i “očajno”, ali sve te riječi dobro nagovještavaju značenje. Trostlos se također može koristiti za opisivanje turobna krajolika te tako ta riječ priziva još jednu zanimljivu logičku zagonetku u Zamku, jednu od Kafkinih najtajanstvenijih i najboljih primjera dvostruke misli. Frieda, konobarica s kojom je K. počeo živjeti, predlaže da napuste selo u kojem žive i pobjegnu iz svijeta koji ovisi o zamku u koji K. toliko žarko želi ući. Mogli bi otići u Španjolsku ili na jug Francuske, kaže ona. To već zvuči pomalo čudno jer je teško zamisliti kako bi se takva stvarna mjesta mogla stvoriti u neobično stiliziranom svijetu romana, ali K.-ov je odgovor još čudniji te predstavlja “suprotnost koju se nije potrudio objasniti”. No to u isto vrijeme nije nimalo čudno jer objašnjava što je to dom. Srce je, mogli bismo reći, tamo gdje je dom. Ne može otići, K. ustraje, jer je došao s ciljem da ostane. Misli li on samo na to da bi radije ostao? Ne, zato što to ne daje uvid ni u neobjašnjenu suprotnost ni u njegovu žudnju. Želi nekamo stići i ostati na tom mjestu, ma gdje to bilo. On kaže: “Što bi me moglo privući ovoj pustoj zemlji ako ne žudnja za ostankom.” Ima nešto mračno i komično u toj rečenici, kao kad Groucho Marx kaže da je oduvijek htio biti član nekog kluba koji bi ga primio. Naravno, privlačnost nije u zemlji, nego u ostanku, no opustošenost te zemlje – öde je riječ koja je korištena, a ni značenje riječi trostlos nije daleko – nedvojbeno je također dio poretka. Opustošenost čini ostajanje čišćim; bilo bi lakše napustiti zemlju u kojoj smo sretniji. Počinjemo li možda pomalo shvaćati logiku kojoj nas je Kafka želio naučiti?
Michael Wood
S engleskoga prevela Monika Bregović.
Pod naslovom Double Thought objavljeno u London Review of Books, 20. November, 2008.
