Scilicet ultima semper
Expectanda dies homini est, dicique beatus
Ante obitum n emo, sup remaque funera d ebet.1
I djeca znaju priču o kralju Krezu u vezi s time. Kad ga je Kir zarobio i na smrt osudio, Krez je na stratištu uzviknuo: “O Solone, Solone!” To su priopćili Kiru i on zapita što to znači. Krez mu odvrati da on to sada na svojoj koži vidi da je Solon imao pravo kad mu je govorio da se ljudi, pa ma kako im se sreća kroz život smiješila, nikad ne smiju smatrati sretnima sve dok nisu vidjeli da je prošao zadnji dan njihova života, i to zbog neizvjesnosti i prevrtljivosti ljudskih stvari, koje se za tili čas mijenjaju i postaju nešto sasvim drugo od onoga što su bile2. Zbog toga je Agesilaj rekao onome koji mu je govorio kako je Kralj perzijski sretan zato što je tako mlad ovladao tolikim carstvom: “Jest, ali ni Prijam u njegovoj dobi nije bio nesretan”3. U kratko su vrijeme kraljevi macedonski, nasljednici velikog Aleksandra, postajali drvodjelje i pisari u Rimu4, tirani na Siciliji školnici u Korintu5. Jedan osvajač polovice svijeta6 i zapovjednik nad tolikim moćnim vojskama postao je bijednim prosjakom kod lopovskih časnika jednog egipatskog kralja; toliko je velikog Pompeja stajalo ono pet ili šest mjeseci koliko mu je život produžen. A, još za vremena naših očeva, onog Ludovica Sforzu, desetog vojvodu milanskoga, pod kim se tresla čitava Italija, vidjeli su kako kao zarobljenik umire u našem gradu Lochesu u Tureni, ali tek nakon što je u zarobljeništvu proživio deset godina7, a to je bilo za njega najgore što je doživio. A najljepša kraljica8, udovica najvećeg kralja u kršćanskom svijetu, nije li i ona poginula od krvnikove ruke? Takvih primjera imamo na tisuće. Jer, kako mi se čini, kao što se oluje i silni vjetrovi ljutito uznemiruju protiv uznositosti i sile naših brodova, ima i tamo gore duhova koji zavide našim veličinama ovdje na zemlji.
Usque adeo res humanas vis abdita quaedam
Obterit, et pulchros fasces saevasque secures
Proculcare, ac ludibrio sibi habere videtur.9
A čini se da fortuna ponekad vreba čas kad će kucnuti zadnji čas našem životu, kako bi pokazala da može u jednom trenu srušiti ono što se gradilo dugih godina, sileći nas da s Laberijem uzviknemo: “Nimirum hac die una plus vixi mihi, quam vivendum fuit”10.
I tako vidimo da je razumno prihvatiti dobar savjet Solonov. No, budući da je on bio filozof, a prema filozofima milosti i nemilosti sudbine nemaju ni snage ni uspjeha, a veličina i moć su stvari gotovo usporedive, mislim da je on ciljao dalje i da je htio reći da se upravo to blaženstvo našeg života, koje ovisi o spokoju i zadovoljstvu čestito rođenog duha i od odlučnosti i samopouzdanja jedne sređene duše, ne smije nikad pripisivati čovjeku sve dok ga nismo vidjeli kako igra u posljednjem činu svoje komedije, koji je nesumnjivo i najteži.11
U svemu ostalome može biti neke krinke: ili su te lijepe riječi filozofije u nama samo privid ili pak nezgode koje nas ne pogađaju u živo meso, dajući nam mogućnost da uvijek pokazujemo isto ozbiljno lice. No, u toj posljednjoj ulozi, u kojoj igramo mi i smrt, nema više ni hinjenja ni pretvaranja, valja govoriti jasno da te svatko razumije12, treba čisto i bistro pokazati što ima dobroga i čistoga na dnu lonca,
Nam verae voces tum demum pectore ab imo
Ejiciuntur, et eripitur persona, manet res13.
Eto zašto se prema ovom posljednjem moraju pomnjivo ispitati i provjeriti sva djela našega života. To je glavni dan, sudnji dan svih drugih dana: to je, kaže jedan od starih mudraca14, dan koji će suditi svim našim prošlim godinama. Smrti prepuštam iskušavanje15 ploda svih svojih nastojanja.
Tu ćemo najbolje vidjeti ishode li moje riječi iz usta ili iz srca.16
Mnogo sam ih vidio koji su svojom smrću osigurali dobar ili loš glas o svom životu. Scipion, tast Pompejev, umirući je prerušio u lijepo onaj loš glas koji ga je bȉo sve do tada17. Kad su Epaminondu18 upitali koga od trojice, Habrijasa19, Ifikrata20 ili sama sebe najviše cijeni, odvratio je: “Moramo najprije sva trojica umrijeti pa tek onda na to pitanje odgovoriti.” I doista, mnogo bi se oduzelo onome kad bismo o njemu sudili, a da nismo vidjeli čast i veličinu njegova kraja. Bog je sve odredio onako kako je htio, ali za svojih sam dana vidio tri najodvratnije i najnečasnije osobe koje sam ikada sreo u svim ovim gadostima života, a koje su umrle baš onako kako treba i smrt im je bila u svemu pripremljena i uređena gotovo do savršenstva.
Ima velikih i sretnih smrti. Vidio sam kako smrt prekida nit čudesnog napredovanja, i to u cvijetu njegova rasta kod jednog čovjeka s tako slavnim krajem da mi se čini da njegovi veliki i hrabri nacrti i namjere nisu u sebi imali ništa tako veličanstveno kakav je bio njihov kraj.21 Dopro je do mjesta prema kojemu u svojim namjerama nije kročio, i to na način veličanstveniji i slavniji nego što su bile njegove želje i nadanja.
I prestigao je svojom smrću moć i slavu kojima je u svom životnom tijeku težio. U sudu što ga donosim o životu drugoga uvijek gledam kakav mu je svršetak; a glavna mi je briga u životu umrijeti dobro, a to će reći mirno i nečujno.
Mišel de Montenj
1 “Ali uvijek čovjeku treba / Čekati posljednji dan, i nitko se ne može zvati / Blaženim prije smrti i prije pogreba svojeg.” Ovidije, Metam., III, 135 (prepjev T. Maretića). Slično je Montaigne rekao i u I, iii.
2 Ranija izdanja ovdje umeću: pa ma kakva sve bogatstva, kraljevstva i carstva da imaju u svojim rukama. Ta slavna anegdota potječe od Herodota (I, 86), a često su je navodili i stari i noviji pisci: Diogen Laercije, Solon; Ciceron, De finibus; Valerije Maksim, Facta ac dicta memorabilia, VII, 42; Erazmo, Apophthegmata, VII i dr.
3 Prema Plutarhovim Spartanskim izrekama (u Amyotovu prijevodu Dicts notables des Lacedemoniens).
4 Aluzija na Perzejeva sina Filipa; prema Plutarhu, Život Paulusa Aemilija, XIX.
5 Prema legendi je Dionizije Stariji ili tiranin, kad ga je Timoleon protjerao, postao učiteljem u Korintu.
6 Ovdje Montaigne aludira na Pompeja.
7 Zapravo sedam godina: od 1500. do 1507.
8 Marija Stuard, kraljica škotska, udovica Franje II, pogubljena 18. veljače 1587.
9 “Neka skrovita sila pritješnjava svedj čovječanstvo, / Nogama svežnjeve gazi lijepe i sjekire oštre, / Uopće držeć za ruglo, izgleda, znakove vlasti.” Lukrecije, De rerum natura, V, 1233 (prijevod M. Tepeša).
10 “I doista, živio sam jedan dan duže nego što sam morao.” Makrobije, Saturnalia, II, 7.
11 Aluzija na riječi koje Svetonije stavlja u usta umirućem Augustu: Nikad ne smijemo cijeniti sretnim čovjeka dok nismo vidjeli kako “glumi u posljednjem činu svoje komedije”.
12 U izvorniku stoji il faut parler Francois, tj. valja govoriti francuski. Tu se Montaigne igra riječima i iskorištava dvoznačnost riječi francais, koju vezuje uz (parler) franc, tj. govoriti iskreno.
13 “Naime, tek tada iz srca dubine čuju se pravi / Glasovi od njeg: skida se maska, a ostaje jezgra.” Lukrecije, De rerum natura, III, 57 (prijevod Marka Tepeša).
14 Ovdje misli na Seneku i Epist., 102.
15 U izvorniku: essay du fruict de mes estudes.
16 To je, gotovo od riječi do riječi, ono što je na umoru Montaigneu govorio njegov veliki prijatelj La Boétie. Lako je razumjeti da je ta uspomena navela Montaignea da ovdje govori o njemu. Premda ga neće imenom spomenuti, o La Boétieu će biti govora i u recima što slijede.
17 Prema Senekinim Epistulae, 24.
18 Prema Amyotovu prijevodu Plutarhovih Izreka kraljeva i vojskovođa (f° 201 ro).
19 Habrijas (Cabr?aV), atenski vojskovođa koji se 358, hrabro se boreći, utopio pred Hijem.
20 Ifikrat (]Ijikr(thV), atenski vojskovođa, umro oko 353.
21 Mlle de Gournay u svom izdanju iz 1635. donekle mijenja tekst ove rečenice i objašnjava joj smisao dodajući: “Veliki i hrabri naum umirućega nije u sebi imao ništa tako velikog kakav je bio njegov kraj.”
