Hrabrost ima svoje granice jednako kao i druge vrline; kad te granice prijeđemo, nalazimo se u oblasti mane, i to zbog toga što kroz nju možemo uletjeti u drsku smionost, tvrdoglavost i čak ludost ako joj ne umijemo odrediti granice, koje je doista u njezinoj krajnosti vrlo teško razabrati. Iz takova gledanja nastao je običaj, koji u ratu slijedimo da čak i smrću kažnjavamo one koji tvrdokorno ustrajavaju u obrani nekog grada koji se po ratničkim pravilima ne može braniti. Da je drugačije, vjerujući u nekažnjivost, ne bi bilo ni kokošinjca koji ne bi mogao zaustaviti čitavu pravu vojsku.
Prigodom opsade grada Pavije glavni zapovjednik gospodin de Mommorency1 imao je naređenje da prijeđe rijeku Ticino i da se utabori u predgrađu Svetoga Antuna. Međutim, ispriječila mu se jedna utvrda na kraju mosta, koju su uporno branili sve dok ju nije razorio i naredio da se povješaju svi koji su bili u njoj. A nešto kasnije, kad je pratio gospodina prjestolonasljednika u njegovu pohodu s one strane Alpa i kad je na silu zauzeo tvrdi grad Villano i kad vojnički bijes u njemu nije ostavio nikoga živog osim zapovjednika i njegova zastavnika, koji su se posljednji još branili, Mommorency naredi zbog istog razloga da ih se zadavi i objesi. Jednako je učinio i namjesnik Martin du Bellay2, u to doba zapovjednik Turina u istoj zemlji, sa zapovjednikom grada S. Bonyjem, kad je njega i sve njegove ljude poubijao nakon što je zauzeo grad.3
No, prosudba se o tvrdoći ili slabosti nekoga grada uvijek donosi prema procjeni vrijednosti snaga koje ga napadaju, pa razuman čovjek može s prezirom gledati na dva slabašna topa, ali bit će lud i bijesan ako se ustvrdoglavi kad ga napadne trideset teških topova. U tome se ogleda veličina vojskovođe osvajača, njegova veličina i poštovanje koje mu se mora iskazati, pa uvijek postoji opasnost da tezulja i odveć prevagne na njegovu stranu. A može se dogoditi da isto tako mnogi imaju tako visoko mišljenje o sebi i o svojim sredstvima da im se čini kako nije razumno da postoji išta vrijedno da im se odupre, pa mačem sravnjuju sve gdje naiđu na bilo kakav otpor. I tako se ponašaju sve dok ih sreća prati, kao što se vidi iz prijetećih zahtjeva i grubih izazova što ih i dandanas upućuju orijentalni velmože i njihovi nasljednici, a to je postupak pun osionosti, umišljenosti, barbarskog ophođenja i zapovijedanja.
A na onom kraju svijeta gdje su podjarmili Indije, Portugalci su našli brojne države gdje je vrijedio opći i nepovrediv zakon da niti jedan neprijatelj koji bude nadvladan od kralja ili njegova namjesnika ne dolazi u obzir ni za otkupninu ni za milost.4
Prema tomu, valja se koliko god je to moguće čuvati toga da se upadne u ruke neprijateljskog suca kad je on pod oružjem i kad je odnio pobjedu.
Mišel de Montenj
1 Anne, duc de Montmorency, glavni zapovjednik francuske vojske (1493-1567).
2 Martin du Bellay, francuski vojskovođa (1495-1559), borio se u Flandriji i Piemontu. Zajedno s bratom Guillaumeom du Bellayom (1491-1543) napisao poznate Memoires.
3 Sva su tri primjera preuzeta iz Memoires braće du Bellay, koji s prezirom govore o “kokošinjcima” i “kukavnim utvrdama” i njihovim braniteljima koji se usuđuju odupirati se moćnom francuskom topništvu.
4 Prema Goulardovoj Histoire du Portugal, XIV, 15. XV. poglavlje – Kako su ljudi kažnjeni kad tvrdoglavo…
