U međuvremenu, dan za danom – točnije noći za noći – stalno isto, rutinska zanimanja. Stražarenje, patrole, kopanje; blato, kiša, zavijanje vjetra i povremeni snijeg. Tek kad smo dobrano zašli u travanj, noći su postale primjetno toplije. Gore na visoravni, ožujski dani bili su uglavnom poput engleskog ožujka, s bistrim plavim nebom i gnjavatorskim vjetrom. Ozimi ječam bio je visok tridesetak centimetara, na stablima trešanja nastajali su grimizni pupovi (linija je tu prolazila napuštenim voćnjacima i povrtnjacima), a ako biste pretražili jarke, pronašli biste ljubičice i vrstu divljih zumbula, poput kržljavih primjeraka zvončića. Neposredno iza linije tekao je krasan, zelen, žuborav potok, prva prozirna voda koju sam vidio otkako sam došao na frontu. Jednog sam dana stisnuo zube i kliznuo do rijeke kako bih se okupao prvi put u šest tjedana. To se moglo nazvati vrlo kratkim kupanjem, jer je voda bila uglavnom od rastopljena snijega i ne mnogo iznad ledišta. U međuvremenu se ništa nije dogodilo, nikad se ništa nije događalo. Englezi su uobičajili govoriti da to nije rat, već prokleti igrokaz. Zapravo i nismo bili pod izravnom vatrom fašista. Jedina je opasnost dolazila od zalutalih metaka koji su, s obzirom na to da su linije na obje strane bile zavojite, stizali iz nekoliko smjerova. Svi unesrećeni u to vrijeme stradali su od zalutalih metaka. Arthur Clinton dobio je tajanstveni metak koji mu je smrskao lijevo rame i onesposobio ruku, bojim se zauvijek. Bilo je nešto topovske vatre, no krajnje nedjelotvorne. Fijukanje i tresak granata smatralo se blagom diverzijom. Fašisti nikad nisu bacili granate na naš grudobran. Nekoliko stotina metara iza nas nalazila se seoska kuća nazvana La Granja, imala je velike gospodarske zgrade, a služila je kao skladište, štab i kuhinja za taj dio linije. Na nju su se ustremili fašistički strijelci, ali bili su udaljeni pet ili šest kilometara i nikad nisu dovoljno dobro gađali pa bi tek razbili prozore i okrhnuli zidove. U opasnosti ste bili samo ako biste se slučajno uspinjali cestom kad bi započela paljba te bi granate padale na polja oko vas. Čovjek je gotovo smjesta naučio tajanstveno umijeće raspoznavanja blizine na koju će granata pasti prema zvuku koji je proizvodila. Granate koje su fašisti tada ispaljivali bile su traljavo loše. Iako im je promjer bio 150 mm, stvarale bi krater samo oko dva metra širok i metar dubok, a najmanje jedna od četiri ne bi ni eksplodirala. Postojale su uobičajene romantične priče o sabotažama u fašističkim tvornicama i neeksplodiranim granatama u kojima se, umjesto naboja, nalazio komad papira s riječima »Crvena fronta«, ali ja nijednu nisam vidio. Istina je bila da su granate bile beznadno stare; netko je pronašao mjedeni upaljač čahure s utisnutim datumom iz 1917. godine. Fašistički topovi bili su iste marke i kalibra kao i naši te bi se neeksplodirane granate često reparirale i ispaljivale natrag. Pričalo se da postoji jedna stara granata s vlastitim nadimkom koja je danima putovala tamo-amo, nikad ne eksplodiravši.
Noću bi male patrole odlazile na ničiju zemlju i ležale u jarcima blizu fašističkih linija, slušajući zvukove (trube, automobilske trube i tako dalje) koji su nagovještavali aktivnosti u Huesci. Fašističke trupe neprekidno su dolazile i odlazile, a njihov broj mogao se donekle procijeniti prema izvještajima tih slušača. Uvijek smo dobivali specijalne naredbe da izvijestimo o crkvenim zvonima. Činilo se da su fašisti uvijek odlazili na misu prije akcije. U poljima i voćnjacima bilo je napuštenih zemljanih koliba koje se moglo bezopasno istražiti uz pomoć zapaljene šibice ako biste zamračili prozore. Ponekad bismo naišli na kakav vrijedan plijen, kao što je sjekirica ili fašistička boca za vodu (bolja od naše i vrlo tražena). Moglo se istraživati i danju, ali većinom se to moralo raditi puzeći na sve četiri. Bilo je neobično vući se tim praznim, plodnim poljima gdje je sve zastalo upravo u trenutku berbe. Prošlogodišnji urod nije ni dotaknut. Neobrezani vinogradi raspuzali se po tlu, klipovi na uspravnim kukuruzima otvrdli poput kamena, blitva i šećerna repa hipertrofirale do velikih drvenastih kvrga. Kako su seljaci morali proklinjati obje vojske! Ponekad bi grupe ljudi odlazile skupljati krumpir na ničiju zemlju. Oko kilometar i pol s naše desne strane, gdje su se linije približavale, nalazila se njiva s krumpirom koju smo često pohađali i mi i fašisti. Mi smo tamo odlazili danju, oni samo noću, a nadzirali su je naši mitraljezi. Jedne noći, na našu zlovolju, otišli su en masse i počistili čitavu njivu. Otkrili smo nešto dalje drugu njivu, gdje praktički nije bilo nikakva zaklona pa se krumpir morao skupljati ležeći na trbuhu – vrlo zamoran posao. Ako bi vas opazili njihovi mitraljesci, morali biste se stanjiti poput štakora koji se provlači ispod vrata, dok bi meci razbijali grude zemlje nekoliko metara od vas. No tada se činilo da to ipak vrijedi raditi. Krumpira je bilo sve manje. Ako biste uspjeli skupiti vreću, mogli ste ih odnijeti u kuhinju i zamijeniti za punu bocu kave.
A još se uvijek ništa nije događalo, činilo se da se nikad ništa i neće dogoditi. »Kad ćemo napasti? Zašto ne napadamo?« bila su pitanja koja ste slušali dan i noć i od Španjolca i od Engleza. Kad pomislite što znači borba, neobično je da se vojnici žele boriti, a ipak to nedvojbeno žele. U pozicijskom ratovanju postoje tri stvari za kojima svi vojnici čeznu: bitka, više cigareta i jednotjedno odsustvo. Sad smo bili nešto bolje naoružani nego prije. Svaki je čovjek, umjesto pedeset, imao sto pedeset metaka, a postupno smo dobivali bajonete, čelične šljemove i poneku bombu. Neprekidno se govorkalo o predstojećim bitkama, ali mislim da su se te glasine namjerno širile kako bi se održao duh trupa. Nije trebalo mnogo vojnog znanja da bi se shvatilo kako s ove strane Huesce neće biti nikakvih velikih akcija, barem za neko vrijeme. Strateška točka bila je cesta za Jacu, prijeko s druge strane. Kasnije, kad su anarhisti počeli napade na cestu za Jacu, naš je zadatak bio da izvodimo »napade zadržavanja« i prisilimo fašiste da povuku trupe s druge strane.
Za čitavo to vrijeme, oko šest mjeseci, bila je samo jedna akcija na našem dijelu fronte. Tada su naše udarne trupe napale Manicomio, napuštenu duševnu bolnicu koju su fašisti pretvorili u utvrdu. U POUM je služilo nekoliko stotina njemačkih izbjeglica, a bili su organizirani u specijalnom bataljonu nazvanom Batallon de Choque. S vojnog stajališta, oni su bili na posve drukčijoj razini nego ostatak milicije – zapravo su bili više vojnici od ikoga koga sam vidio u Španjolskoj, osim jurišnika i dijelova internacionalnih brigada. Napad je zabrljan, kao i obično. Pitam se koliko operacija u tom ratu, onih vladinih, nije bilo zabrljano? Udarne trupe osvojile su Manicomio jurišem, ali trupe milicije, već zaboravih koje, što su ih trebale podržati osvajanjem obližnjeg brijega iznad Manicomia, teško su zakazale. Kapetan koji ih je vodio bio je jedan od onih oficira regularne vojske sumnjive lojalnosti što ih je vlada prisilila na službu. Je li to bilo iz straha ili je bila izdaja, no upozorio je fašiste bacivši bombu kad su bili udaljeni oko šeststo metara. Drago mi je reći da su ga njegovi ljudi na mjestu ubili. Ali napad iznenađenja nije bio nikakvo iznenađenje i milicionari su pokošeni teškom vatrom te potjerani s brežuljka, a kad je pala noć udarne su trupe morale napustiti Manicomio. Cijele su se noći redovi ambulantnih kola spuštali groznom cestom za Sietamo, ubijajući teško ranjene svojim poskakivanjem.
Tada smo već svi imali uši; iako je još bilo hladno, za to je bilo dovoljno toplo. Imam veliko iskustvo s tjelesnim nametnicima raznih vrsta, i uš svojom krajnjom odvratnošću nadmašuje sve što sam iskusio. Drugi insekti, na primjer komarci, izazivaju veće patnje, ali barem nisu stalno na vama. Ljudska uš ponešto podsjeća na sićušnog jastoga, a živi vam uglavnom u hlačama. Osim ako ne spalite svu odjeću, nema drugog načina da je se riješite. U šavovima hlača nese svoja svjetlucava bijela jajašca, poput majušnih zrna riže, koja se razvijaju i stvaraju vlastite obitelji groznom brzinom. Mislim da bi pacifistima moglo pomoći kad bi svoje pamflete ilustrirali uvećanim fotografima ušiju. Slava rata, doista! U ratu su svi vojnici ušljivi, barem kad je dovoljno toplo. Ljudi koji su se borili kod Verduna, kod Waterlooa, kod Floddena, kod Senlaca, kod Termopila – svima su njima uši gmizale mošnjama. Donekle smo suzbijali tu živinu spaljujući im jajašca i kupajući se kad smo god to mogli podnijeti. Ništa osim ušiju nije me moglo natjerati u ledenohladnu vodu.
Svega je počelo nedostajati – čizama, odjeće, duhana, sapuna, svijeća, šibica, maslinova ulja. Uniforme su nam se raspadale, a mnogi ljudi nisu imali čizama, samo sandale s donovima od konopa. Posvuda biste nailazili na hrpe poderanih čizama. Jedanput smo u zemunici održavali vatru dva dana samo čizmama, koje nisu loše gorivo. Tada je već moja žena bila u Barceloni pa bi mi slala čaj, čokoladu, čak i cigare kad su se takve stvari mogle nabaviti; no čak je i u Barceloni svega ponestajalo, osobito duhana. Čaj je bio prava blagodat, iako nismo imali mlijeka, a rijetko je bilo i šećera. Iz Engleske su neprestano slani paketi ljudima na kontinentu, ali nikad nisu stizali; hrana, odjeća, cigarete – sve to ili pošta nije primala, ili je zaplijenjeno u Francuskoj. Neobično, jedina tvrtka koja je uspješno slala pakete čaja – čak, jednom nezaboravnom prigodom, i limenku keksa – mojoj ženi, bila je Army and Navy Stores. Sirota stara Army i Navy! Obavljali su svoju dužnost plemenito, ali vjerojatno bi se bili bolje osjećali da su stvari odlazile na Francovu stranu barikada. Nestašica duhana bila je najgora. U početku su nam dijelili po kutiju cigareta, zatim se smanjilo na osam komada na dan, zatim na pet. Konačno je nastupilo deset ubitačnih dana kad uopće nije bilo sljedovanja duhana. Prvi sam put, u Španjolskoj, vidio nešto što se može vidjeti svaki dan u Londonu – ljude koji skupljaju čikove.
Potkraj ožujka zagnojila mi se ruka tako da su mi je morali razrezati lancetom i staviti u povez oko vrata. Morao sam ići u bolnicu, ali nije imalo smisla slati me u Sietamo zbog tako male ozljede pa sam boravio u takozvanoj bolnici u Monfloriteu, koja je bila obična prihvatna poljska stanica za ranjenike. Bio sam tamo deset dana, dijelom u krevetu. Practicantes (bolničari) ukrali su praktično svaku vrijednu stvar koju sam imao, uključujući fotografski aparat i sve moje fotografije. Na fronti su svi krali, bila je to neizbježna posljedica nestašice, ali ljudi u bolnicama bili su uvijek najgori. Kasnije, u bolnici u Barceloni, jedan Amerikanac koji je došao u internacionalne brigade brodom što ga je torpedirala talijanska podmornica, pričao mi je kako su ga nosili na obalu ranjenog i kako su mu nosači nosila skinuli sat sa zapešća dok su ga podizali u ambulantna kola.
Dok mi je ruka bila u petlji oko vrata, proveo sam nekoliko blaženih dana tumarajući prirodom. Monflorite je bio obična gomila kuća od blata i kamena, sa uskim i krivudavim uličicama, koje su teretnjaci toliko razrovali da su izgledale kao krateri na Mjesecu. Crkva je bila teško oštećena, ali upotrebljavala se kao vojno skladište. U čitavoj su okolici bila samo dva veća seljačka gospodarstva, Torre Lorenzo i Torre Fabian, i samo dvije zaista velike građevine, očito kuće zemljoposjednika koji su nekad vladali tim krajem; njihovo se bogatstvo održavalo u bijednim kolibama seljaka. Odmah iza rijeke, blizu linije fronte, nalazio se ogroman mlin i uz njega gospodarska kuća. Bilo je sramota gledati velike skupe strojeve kako rđaju i drvene žljebove za brašno iščupane za ogrijev. Kasnije, da bi se pribavio ogrijev za trupe dalje u pozadini, grupe ljudi odlazile su teretnjacima i sistematski demolirale zdanje. Podove prostorije razbijali bi bacajući u njih ručne granate. La Granja, naše skladište i kuhinja, vjerojatno je svojedobno bila samostan. Imala je velika dvorišta i sporedne zgrade na površini od jutra ili više, sa stajama za trideset do četrdeset konja. Vlastelinske kuće u tom dijelu Španjolske nisu arhitektonski zanimljive, ali njihove su gospodarske zgrade, od okrečena kamena s okruglim lukovima i prekrasnim krovnim gredama, prave palače, građene prema nacrtu koji se vjerojatno stoljećima nije mijenjao. Ponekad bi čovjek osjetio potajnu sućut za bivše fašističke vlasnike, kad bi gledao kako milicija postupa sa zgradama koje je osvojila. U La Granji, svaka prostorija koja se nije upotrebljavala pretvorena je u latrinu – u groznu zbrku slupana namještaja i izmeta. U crkvici koja joj je pripadala, zidova izbušenih rupama od granata, podovi su bili prekriveni nekoliko centimetara debelim slojem izmeta. U velikom dvorištu gdje su kuhari kutlačom dijelili obroke, otpaci rđavih limenki, blato, balega mazgi i trula hrana bili su odvratni. To je potkrepljivalo staru vojničku pjesmu.
Štakori, štakori, štakori
Poput mačke veliki
Kod intendanta uselili!
Oni u samoj La Granji doista su bili veliki poput mačaka, barem približno; goleme debele zvjerke koje su se gegale preko naslaga smeća, isuviše drske da bi pobjegle osim ako biste pucali u njih.
Proljeće je napokon doista stiglo. Modrilo neba bilo je nježnije, zrak je odjedanput postao blag. Žabe su se bučno parile u jarcima. Oko pojilišta za seoske mazge pronašao sam krasne zelene žabe veličine novčića, tako blistave da je mlada trava izgledala bezbojno kraj njih. Seljački momci odlazili su s kablicama loviti puževe koje su pržili žive na pločama lima. Čim se vrijeme popravilo, seljaci su izašli na proljetno oranje. Tipično je za krajnju maglovitost kojom je bila obavijena španjolska agrarna revolucija, da nisam mogao sa sigurnošću otkriti je li zemlja tu bila kolektivizirana, ili su je seljaci jednostavno podijelili između sebe. Čini mi se da je, teorijski, bila kolektivizirana, jer je to bio teritorij POUM i anarhista. Bilo kako bilo, zemljoposjednici su otišli, zemlja se obrađivala i ljudi su se doimali zadovoljnima. Prijateljsko raspoloženje seljaka prema nama nikad me nije prestalo zapanjivati. Nekim starijima od njih rat se morao činiti besmislenim, očito je stvorio nestašicu svega i zatupljujuće turoban život za sve, a i u najbolja vremena seljaci mrze kad su trupe kod njih na kvartiru. Pa ipak su bili redovito prijateljski raspoloženi – kad razmislim o tome, ma kako smo možda bili nemogući u drugom smislu, mi smo ipak stajali između njih i njihovih nekadašnjih zemljoposjednika. Građanski rat je čudna stvar. Huesca nije bila udaljena ni deset kilometara, bila je trgovište tih seljaka, svi su oni imali tamo rodbinu, svaki tjedan u svome životu odlazili su onamo prodavati perad i povrće. A sada je, osam mjeseci, između stajala neprobojna barijera od bodljikave žice i mitraljeza. Ponekad bi to jednostavno izgubili iz vida. Jedanput sam razgovarao s nekom staricom koja je nosila onakvu malu željeznu svjetiljku u kakve Španjolci stavljaju maslinovo ulje. »Gdje mogu kupiti takvu svjetiljku?«, rekao sam. »U Huesci«, kazala je ne razmišljajući, a tada se oboje nasmijasmo. Seoske djevojke bile su krasna živahna stvorenja, poput ugljena crne kose, lelujava hoda i izravnog, otvorenog ponašanja, što je vjerojatno bio nusproizvod revolucije.
Muškarci u poderanim košuljama i crnim hlačama do koljena od rebrasta samta, sa slamnatim šeširima široka oboda, orali su polja iza zaprega mazgi što su ritmički strizale ušima. Plugovi su im bili bijedni, samo su dodirivali zemlju, ne orući ni približno nešto što bismo mi nazvali brazdom. Sve poljoprivredno oruđe bilo je žalosno zastarjelo, a iza svega je stajala skupoća metala. Slomljeno bi se ralo, na primjer, popravljalo i opet popravljalo, dok se ponekad ne bi sastojalo od samih zakrpa. Grablje i vile bile su izrađene od drva. Ašovi su, među ljudima koji su rijetko kad imali čizme, bili nepoznati; kopali su nekom nespretnom motikom poput onih kakve se upotrebljavaju u Indiji. Postojala je i neka vrsta drljače koja bi čovjeka vraćala ravno u kasno kameno doba. Bila je izrađena od spojenih dasaka, otprilike velika kao kuhinjski stol; u daske su bile urezane stotine rupa, a u svaku je rupu bio utisnut komad kremena isklesan točno onako kako je čovjek klesao prije deset tisuća godina. Sjećam se da sam osjetio gotovo užas kad sam naišao na jednu od tih stvari u napuštenoj kolibi na ničijoj zemlji. Dugo moradoh mozgati nad njom dok se ne dosjetih da je to drljača. Bilo mi je mučno kad sam pomislio koliko je rada potrebno uložiti da bi se izradila takva stvar, na siromaštvo koje prisiljava da se upotrebljava kremen umjesto čelika. Otada sam uvijek dobrohotnije prosuđivao o industrijalizaciji. No u selu su postojala i dva suvremena poljoprivredna traktora, nedvojbeno uzeta s posjeda kakva velikog zemljoposjednika.
Jedanput ili dvaput otišao sam do malog, zidom ograđena groblja koje se nalazilo oko dva kilometara od sela. Mrtvi s fronte redovito su se slali u Sietamo; tu su bili mrtvi iz sela. Neobično se razlikovalo od engleskog groblja. Tu nije bilo nikakva poštovanja za mrtve! Sve je bilo zaraslo u grmlje i oštru travu, posvuda su bile razbacane ljudske kosti: No zaista je iznenađujuća bila potpuna odsutnost religijskih natpisa na nadgrobnim spomenicima, iako su svi datirali iz vremena prije revolucije. Samo sam jedanput, mislim, vidio »Molite za dušu Toga-i-Toga«, što je uobičajeno na katoličkim grobovima. Većina natpisa bila je posve svjetovna, s komičnim pjesmicama o vrlinama pokojnika. Možda na jednom od četiri ili pet grobova nalazio se mali križ ili kakva traljava aluzija na Nebesa; i njih je najčešće kakav marljivi ateist uništio dlijetom.
Palo mi je na um da su ljudi u tom dijelu Španjolske sigurno instinski bez religioznih osjećaja – religioznih osjećaja, mislim, u ortodoksnom smislu. Neobično je da za sve vrijeme što sam bio u Španjolskoj nikad nisam vidio da bi se netko prekrižio; a čovjek bi pomislio da takva kretnja postaje instinktivna, bila revolucija ili ne. Španjolska crkva očito će se vratiti (kako kaže poslovica, noć i jezuiti uvijek se vraćaju), ali nema dvojbe da je na početku revolucije doživjela slom i bila razbijena do takvih razmjera kakvi bi bili nezamislivi čak i za malaksalu englesku crkvu u sličnim okolnostima. Za španjolski narod, barem u Kataloniji i Aragoniji, crkva je bila prijevara, čista i jasna. A kršćansko vjerovanje možda je zamijenjeno u stanovitoj mjeri anarhizmom kojega je utjecaj široko rasprostranjen i koji nedvojbeno ima religijskih primjesa.
Onog dana kad sam se vratio iz bolnice, pomaknuli smo liniju do njezina pravog položaja, oko devetsto metara prema naprijed, duž potočića koji je tekao dvjesto-tristo metara ispred fašističke linije. Ta se operacija trebala obaviti mjesecima prije. Sada smo to učinili zato što su anarhisti napadali cestu za Jacu i zbog napredovanja na tu stranu morali smo skrenuti trupe tako da nam dođu sučelice.
Bili smo šezdeset ili sedamdeset sati bez sna i moja se sjećanja svode na neku vrstu tupila, ili bolje na niz slika. Dužnost prisluškivanja na ničijoj zemlji, stotinjak metara od Case Francese, utvrđene gospodarske kuće koja je bila dio fašističke linije. Nekoliko sati ležanja u jezivoj močvari, u vodi što je zaudarala na šaš i gdje bi vam tijelo postupno tonulo sve dublje i dublje: zadah šaša, studen koja koči, nepomične zvijezde na crnu nebu, neskladno kreketanje žaba. Iako je bio travanj, bijaše to najhladnija noć koje se sjećam u Španjolskoj. Samo stotinjak metara iza nas radne su grupe svojski radile, ali bila je posvemašnja tišina, osim zborova žaba. Samo sam jedanput te noći čuo neki zvuk – poznati zvuk kad se lopatom poravnava vreća s pijeskom. Neobično je kako Španjolci, tek od zgode do zgode, umiju izvesti sjajan organizacijski pothvat. Čitav je potez bio divno isplaniran. Za sedam sati šeststo je ljudi sagradilo tisuću dvjesto metara rovova i grudobrana, na udaljenosti između stotinjak i tristo metara od fašističke linije, sve tako tiho da fašisti nisu ništa čuli, a cijele smo noći imali samo jednog unesrećenog. Idući ih je dan, naravno, bilo više. Svakom je čovjeku bio određen posao završen s vedricama vina uz dodatak konjaka.
A zatim dolazak zore i fašisti naglo otkrivaju da smo tu. Četvrtasta bijela gromada Case Francese, iako udaljena dvjesto metara, kao da je lebdjela iznad nas, a mitraljezi u gornjim prozorima zatvorenima vrećama s pijeskom kao da su bili upravljeni ravno u rovove. Svi smo stajali zureći u nju, pitajući se zašto nas fašisti ne vide. Potom zlokoban vrtlog metaka, i svi se baciše na koljena te stadoše mahnito kopati, produbljujući rov i dubeći male zaklone u njegovim zidovima. Ruka mi je još bila u zavojima, nisam mogao kopati, pa sam veći dio tog dana proveo čitajući detektivsku priču – zvala se Nestali pozajmljivač novca. Ne sjećam se zapleta, ali sjećam se vrlo jasno kako sam se osjećao sjedeći tamo i čitajući; vlažna ilovača na dnu rova ispod mene, stalno micanje nogu s puta dok su ljudi užurbano popravljali rov, tres-tres-tres metaka jedva metar iznad glave. Thomasu Parkeru prošao je metak kroz gornji dio stegna; metak je, kako reče, bio takav da mu je zamalo pribavio odlikovanje za zasluge u službi. Ranjenika je bilo duž cijele linije, ali to nije bilo ništa prema onome što se moglo dogoditi da su nas uhvatili noću pri preseljavanju. Jedan nam je dezerter kasnije rekao da je pet fašističkih stražara strijeljano zbog nemara. No čak i sad bi nas bili mogli masakrirati, da im je palo na um donijeti nekoliko minobacača. Bilo je vrlo teško prenijeti ranjenike kroz uzak, natrpan rov. Vidio sam jednog jadnika, hlača tamnih od krvi, kako odbačen s nosila izdiše u agoniji. Ranjenike se moralo nositi vrlo daleko, čak i dva kilometra, jer ako je i postojala cesta, ambulantna kola nikad nisu dolazila sasvim blizu liniji fronte. Ako bi se suviše približila, fašisti bi ih gađali granatama – opravdano, jer u suvremenom se ratu nitko ne ustručava upotrijebiti ambulantna kola za prijevoz municije.
A zatim, iduće noći, čekanje kod Torre Fabiana da počne napad koji je u posljednji tren otkazan preko radija. U štaglju gdje smo čekali, pod je imao tanak sloj sječke iznad dubokih naslaga kostiju, pomiješanih ljudskih i kravljih kostiju, a sve je vrvjelo od štakora. Prljave nemani natiskivale su se iz tla sa svih strana. Ako postoji ijedna stvar koju mrzim više od drugih, onda je to štakor koji pretrčava preko mene u mraku. No, imao sam zadovoljstvo da jednoga svojski odalamim, tako da je odletio.
A zatim, šezdesetak metara od fašističkog grudobrana, čekanje naredbe za napad. Duga linija ljudi sklupčanih u kanalu za navodnjavanje, bajonete im proviruju iznad ruba a bjeloočnice svjetlucaju u tami. Kopp i Benjamin čuče iza nas, sa čovjekom koji o ramenu ima pričvršćen radioprijemnik. Na zapadnom horizontu, u razmacima od nekoliko sekundi, slijedili su ružičasti bljeskovi topova uz silnu eksploziju. A tada zvuk pip-pip-pip iz radija i prošaptana naredba da se moramo izvući otuda dok je još vrijeme. Učinili smo to, ali ne dovoljno brzo. Dvanaestoro jadne djece iz JCI (omladinskog saveza POUM, koji je odgovarao omladinskom savezu PSUC) na položaju samo tridesetak metara od fašističkog grudobrana, uhvatila je zora i nisu mogli pobjeći. Čitav su dan morali tamo ležati, zaklon su im bili samo čuperci trave, a fašisti su pucali u njih čim bi se pomakli. Do noći ih je sedam bilo mrtvih, a zatim su preostala petorica uspjela otpuzati u tamu.
A zatim, mnoga jutra koja će doći, zvuk anarhističkih napada s druge strane Huesce. Uvijek isti zvuk. Iznenada, u neko gluho doba noći, početni tresak desetaka bombi koje istodobno praskaju – čak i kilometrima daleko paklenski, razorni prasak – pa neprekidna grmljavina koncentriranih pušaka i mitraljeza, zaglušan, gromoglasan zvuk neobično sličan brzom bubnjanju. Postupno bi se pucnjava proširila čitavom linijom koja je okruživala Huescu, a mi bismo oteturali u rovove i naslonili se pospano na grudobran, dok je nepravilna, bezopasna paljba zujala iznad nas.
Danju su topovi gruvali na mahove. Torre Fabián, sad naša kuhinja, bio je izrešetan granatama i djelomično srušen. Kad čovjek promatra artiljerijsku vatru iz sigurne udaljenosti, neobično je kako uvijek želi da topnik pogodi svoj cilj, čak i onda kad se u tom cilju nalaze njegova večera i neki njegovi drugovi. Tog su jutra fašisti dobro gađali; možda su na dužnosti bili njemački artiljerci. Uredno su okruživali Torre Fabián. Jedna granata iza njega, jedna tek malo ispred, tada bum-tras! Raznijete krovne grede lete u zrak a komad uralita leprša u zraku poput bačene igraće karte. Iduća granata odnijela je kut zgrade, tako uredno kao što bi to učinio neki div nožem. No kuhari su stvorili ručak na vrijeme – pothvat vrijedan spomena.
Kako su dani prolazili, nevidljivi ali čujni topovi počeli su svaki poprimati određenu osobnost. Postojale su dvije baterije ruskih 75-milimetarskih topova koje su pucale s mjesta blizu u našoj pozadini i koje su nekako u meni izazivale sliku nekog debeljka koji udara loptu za golf. To su bili prvi ruski topovi koje sam vidio – ili čuo, točnije. Imali su nisku putanju i vrlo veliku brzinu, tako da se gotovo istodobno čula eksplozija čahure, fijuk i prasak granate. Iza Monfloritea bila su dva vrlo teška topa koji bi pucali po nekoliko puta na dan, uz duboku, prigušenu riku koja je bila poput tulenja dalekih okovanih nemani. Gore kod vrha Aragona, srednjovjekovne tvrđave koju su vladine trupe jurišem osvojile prethodne godine (prvi puta u povijesti, kako je rečeno) i koja je čuvala jedan od prilaza Huesci, nalazio se jedan težak top koji mora da je potjecao iz devetnaestog stoljeća. Njegove su velike granate fijukale tako polako da se čovjeku činilo kako bi mogao trčati uz njih i držati korak. Granata iz tog topa nije bila ništa glasnija od čovjeka koji se vozi na biciklu i zvižduće. Rovni minobacačima kako bili mali, proizvodili su najzlokobnije zvukove. Njihove su mine zapravo neka vrsta krilatih torpeda, u obliku sulica pikada koje se bacaju u točionicama, velike otprilike kao boca od litre; eksplodiraju uz đavolski metalan prasak, kao da je neka grdna kugla od krhka čelika razmrskana o nakovanj. Ponekad bi prelijetali naši avioni i izbacivali zračna torpeda, a od njihove je silne odjekujuće rike drhtala zemlja i na udaljenosti od tri kilometara. Eksplozije granata iz fašističkih protuavionskih topova istočkale bi nebo poput mrljica na lošim akvarelima, ali nikad nisam vidio da su doprijele ni do tisuću metara od aviona. Kad se avion obrušava i upotrebljava svoj mitraljez, zvuk koji se čuje odozdo nalik je lepetu krila.
Na našem dijelu linije nije se mnogo događalo. Oko dvjesto metara udesno od nas, gdje su fašisti bili na uzvišici, njihovi su snajperi oborili nekoliko naših drugova. Dvjesto metara ulijevo, kod mosta preko rječice, odvijala se neka vrsta duela između fačističkih minobacača i ljudi koji su gradili betonsku barikadu preko mosta. Pakosne su male mine fijukale, fiju-tres! fiju-tres! stvarajući dvostruko paklenski štropot kad bi pale na asfaltnu cestu. Jedva stotinjak metara dalje moglo se stajati u savršenoj sigurnosti i promatrati kako u zrak lete stupovi zemlje i crnog dima poput magičnih stabala. Jadnici oko mosta proveli su velik dio dana zgureni u malim rupama koje su udubili u boku rova. Ali bilo je manje žrtava, nego što se moglo očekivati i barikada je postojano rasla, betonski zid debeo šezdesetak centimetara, s puškarnicama za dva mitraljeza i mali poljski top. Beton je ojačan starim okvirima kreveta, što je očito bilo jedino željezo koje se moglo naći za tu svrhu.
Džordž Orvel
Nastaviće se
