7
Jednog nam je poslijepodneva Benjamin rekao da treba petnaest dobrovoljaca. Napad na fašistički grudobran koji je opozvan prethodni put trebao se izvesti te noći. Podmazao sam svojih deset meksičkih patrona, zablatio bajonetu (te stvari odaju vaš položaj ako su suviše blistave) i zapakirao komad kruha, nekoliko centimetara crvene kobasice i cigaru koju mi je žena poslala iz Barcelone i koju sam dugo skrivao. Podijeljene su bombe, po tri svakom čovjeku. Španjolskoj je vladi napokon uspjelo proizvesti pristojnu bombu. Bila je na principu Millsove bombe, ali s dva upaljača umjesto s jednim. Nakon što biste izvukli upaljač, nastupio bi interval od sedam sekundi prije no što bi bomba eksplodirala. Glavna joj je mana bila da je jedan upaljač bio vrlo čvrst a drugi vrlo labav, pa se tako moralo birati: ili ostaviti oba upaljača na mjestu te u slučaju nužde ne uspjeti izvući onaj čvrsti, ili izvući čvrsti upaljač unaprijed i biti u stalnoj napetosti neće li vam ta stvarca eksplodirati u džepu. No bila je to zgodna mala bomba za bacanje.
Malo prije ponoći Benjamin povede nas petnaestoricu dolje do Torre Fabiana. Od večeri je neprestano pljuštala kiša. Irigacijski jarci se prelijevaše i svaki put kad biste u koji zagazili, bili biste u vodi do struka. U mrklome mraku i kiši koja lijevaše kao iz kabla, u seoskom dvorištu čekala je nejasna masa ljudi. Obratio nam se Kopp, najprije na španjolskom, zatim na engleskom, i objasnio plan napada. Fašistička linija tu je skretala u obliku slova L, a grudobran koji smo trebali napasti ležao je na povišenu tlu u kutu tog L. Nas tridesetak, pola Engleza i pola Španjolaca, pod zapovjedništvom Jorgea Roce, našeg zapovjednika bataljona (bataljon je u miliciji imao oko četiristo ljudi) i Benjamina trebalo se uspuzati i prerezati fašističku žicu. Jorge će baciti prvu bombu kao znak, a potom smo mi ostali trebali poslati kišu bombi, izbaciti fašiste iz grudobrana i osvojiti ga prije nego što se oni uspiju pribrati. Istodobno, sedamdeset pripadnika udarnih trupa trebalo je napasti sljedeći fašistički »položaj« koji je bio oko dvjesto metara ulijevo od prvoga, povezan s njim komunikacijskim rovom. Da ne bismo u mraku pucali jedan na drugoga, nosit ćemo bijele trake oko rukava. U tom trenutku stiže kurir i kaza da nema bijelih traka. Iz mraka predloži neki tugaljiv glas: »Ne bismo li mogli urediti da umjesto nas fašisti nose bijele trake?«
Trebalo je nekako utuci sat ili dva. Štagalj iznad staje za mazge bio je toliko razoren granatama da se po njemu nije moglo kretati bez svjetla. Pola poda raznijela je ubačena granata tako da je postojala šest metara duboka rupa do kamena koji se nalazio ispod. Netko je pronašao pijuk i izvukao iz poda slomljenu dasku te smo za nekoliko minuta imali upaljenu vatru i naša se mokra odjeća pušila. Netko drugi izvuče komplet karata. Proširi se glasina – jedna od onih misterioznih glasina kakve su endemske u ratu – da će se uskoro poslužiti vruća kava s konjakom. Žurno nagrnusmo niz gotovo uništene stube i raziđosmo se mračnim dvorištem, pitajući gdje ima kave. Jao! kave nije bilo. Umjesto toga, sazvaše nas, rasporediše u jednored i tada Jorge i Benjamin krenuše naglo u tminu a mi ostali pođosmo za njima.
Još je kišilo i bilo je vrlo mračno, ali vjetar je oslabio. Blato je bilo neizrecivo. Staze kroz polja repe bile su tek niz gruda zemlje, kliskih poput masna kolca, a posvuda su bile velike bare. Mnogo prije nego što smo stigli do mjesta gdje smo trebali napustiti svoj grudobran, svi su već po nekoliko puta pali i puške su nam bile prekrivene blatom. Kod grudobrana je čekala grupica ljudi, naša rezerva, uz liječnika i niz nosila. Natisnusmo se kroz otvor u grudobranu i zagazismo kroz drugi kanal za navodnjavanje. Šljap-šljap! Opet u vodi do pojasa, a prljavo, sluzavo blato prelijeva nam se preko vrhova čizama. Vani na travi Jorge je čekao dok svi nismo prošli. Tada je, svinut gotovo popola, počeo polako napredovati. Fašistički grudobran bio je udaljen oko sto dvadeset metara. Naša je jedina šansa da stignemo onamo bila u tome da se krećemo bez buke.
Ja sam bio naprijed s Jorgeom i Benjaminom. Nisko sagnuti, ali podignutih lica, šuljali smo se u gotovo posvemašnjoj tmini, sa svakim korakom sve sporije. Kiša nam je lagano udarala u lice. Kad se osvrnuh, vidjeh ljude koji mi bijahu najbliže, skupinu zgrbljenih sjena poput velikih crnih gljiva što sporo klize naprijed. Ali svaki put kad bih podigao glavu Benjamin bi mi, tik iza mene, prošaptao bijesno u uho: »Drži glafu dolje! Drži glafu dolje!« Mogao sam mu reći da se ne treba brinuti. Znao sam na temelju pokusa da se u mračnoj noći ne može vidjeti čovjeka na dvadeset koraka. Bilo je daleko važnije hodati tiho. Kad bi nas čuli, bili bismo gotovi. Trebali bi samo prošarati mrak svojim mitraljezima i ne bismo mogli ništa osim pobjeći ili biti poubijani.
Ali na raskvašenu tlu bilo se gotovo nemoguće tiho kretati. Ma što činili, noge bi upadale u blato i svaki je korak bio šljap-šljap, šljap-šljap. Kao za prokletstvo, vjetar se smirio i unatoč kiši noć je bila vrlo tiha. Zvukovi bi se čuli daleko. Nastade grozan trenutak kad sam udario o limenku i pomislio da je to sigurno čuo svaki fašist kilometrima uokolo. Ali ne, nikakva zvuka, nikakva odgovora metkom, nikakva pokreta na fašističkoj liniji. Puzali smo dalje, sve sporije i sporije. Ne mogu vam prenijeti kako je duboka bila moja želja da stignem onamo. Samo da stignemo do udaljenosti za bacanje bombi prije nego što nas čuju! U takvim trenucima čovjek ne osjeća čak ni strah, samo silnu beznadnu čežnju da prijeđe preko tla koje nas dijeli. Točno sam se tako osjećao kad sam se prikradao divljači; ista tjeskobna želja da se stigne unutar dometa, ista izvjesnost kao u snoviđenju da je to nemoguće. A kako se udaljenost protezala! Dobro sam poznavao taj teren, jedva da je bilo sto trideset metara, a ipak se činilo više od kilometra i pol. Kad se čovjek prikrada takvim korakom, svjestan je, kao što je to vjerojatno i mrav, silnih različitosti tla; negdje krasne plohe meke trave, tamo plohe ljepljiva blata, visok šuštavi šaš kojeg se mora izbjeći, hrpe kamenja zbog kojih gotovo gubite nadu jer se čini nemoguće prijeći preko njih bez buke.
Tako smo se beskrajno dugo prikradali da sam počeo misliti kako smo otišli u krivom smjeru. Tada u tmini postadoše jedva vidljive tanke usporedne linije nečega crnjeg. Bila je to vanjska žica (fašisti su imali dvije linije žice). Jorge klekne, posegne u džep. On je imao naše jedine škare za žicu. Cak, cak. Povlaka je pažljivo odignuta ustranu. Pričekasmo ljude iza nas da se primaknu. Činilo se da dižu groznu buku. Sad smo bili četrdesetak metara od fašističkog grudobrana. Još dalje, duboko pognuti. Kradomičan korak, spuštanje noge meko poput mačke koja se približava mišjoj rupi; stanka da osluhnemo; pa još jedan korak. Jedanput podigoh glavu; Benjamin mi u tišini stavi ruku iza vrata i žestoko je povuče nadolje. Znao sam da je unutrašnja žica jedva osamnaest metara od grudobrana. Činilo mi se nezamislivim da bi trideset ljudi moglo nečujno stići onamo, dovoljno je bilo i naše disanje da nas oda. Pa ipak nekako stigosmo onamo. Fašistički se grudobran sad vidio, nejasni crni humak što se nazirao visoko iznad nas. Jorge opet klekne i poče prtljati. Cak, cak. Stvar se nikako nije mogla prerezati u tišini.
To je dakle bila unutrašnja žica. Provukosmo se kroz nju na sve četiri i nešto brže. Bude li vremena da se razmjestimo, sve je u redu. Jorge i Benjamin otpuzaše udesno. Ali ljudi iza, koji su bili raštrkani, morali su formirati red da bi prošli kroz uski otvor u žici, i upravo u tom trenu – bljesak i tresak s fašističkog grudobrana. Straža nas je konačno čula. Jorge klekne na jedno koljeno i zamahne rukom poput kuglaša. Tras! Njegova se bomba rasprsne negdje iza grudobrana. Smjesta, mnogo brže nego što bi se držalo mogućim, rikanje vatre, deset ili dvadeset pušaka, provali iz fašističkog grudobrana. Na kraju su nas ipak čekali. Načas se mogla vidjeti svaka vreća s pijeskom u vatrenoj svjetlosti. Ljudi koji su bili predaleko bacali su bombe i neke su padale ispred grudobrana. Činilo se da svaka puškarnica bljuje mlazove plamena. Uvijek je ružno kad na vas pucaju u mraku – svaki bljesak puške kao da je upravljen točno u vas – ali najgore su bile bombe. Ne možete ni zamisliti kako su grozne te stvari sve dok niste vidjeli kako jedna od njih eksplodira blizu vas u mraku; danju postoji samo prasak eksplozije, u mraku uz to ide i zasljepljujući crveni bljesak. Bacih se na zemlju pri prvoj salvi. Sve sam to vrijeme ležao na boku u ljepljivu blatu, divlje petljajući oko upaljača bombe. Prokleta stvar nikako da se izvuče. Napokon shvatih da je okrećem u krivom smjeru. Izvukoh upaljač, podigoh se na koljena, zavitlah bombu i opet se bacih dolje. Bomba eksplodira dalje s desne strane, izvan grudobrana; strah mi je pokvario ciljanje. Upravo u tom trenu druga bomba prasnu točno ispred mene, tako blizu da sam mogao osjetiti vrućinu eksplozije. Spljoštih se i zakopah lice u blato tako snažno da sam ozlijedio vrat i pomislio da sam ranjen. Kroz zaglušnu buku začuh kako neki engleski glas tiho govori: »Pogođen sam.« Bomba je zapravo ranila sedam ljudi oko mene, ni ne dotakavši me. Ustadoh na koljena i zavitlah drugu bombu. Zaboravio sam kamo je ta otišla.
Fašisti su pucali, naši ljudi iza su pucali i bio sam posve svjestan da se nalazim u sredini. Osjetih pritisak zraka od hica i shvatih da netko puca neposredno iza mene. Ustadoh i proderah se: »Ne pucaj u mene, glupane prokleti!« Tada ugledah kako mi Benjamin, desetak metara udesno, daje znakove rukom. Potrčah k njemu. To je značilo prijeći liniju rigajućih puškarnica, i dok sam trčao, lijevom sam rukom prekrio lice; idiotska kretnja – kao da ruka može zaustaviti metak! – ali užasavao sam se pogotka u lice. Benjamin je klečao na jednom koljenu s nekakvim zadovoljnim, đavolskim izrazom na licu i pažljivo pucao u bljeskove pušaka iz svoga automatskog pištolja. Jorge je pao ranjen u prvoj paljbi i bio je negdje izvan vidokruga. Kleknuh pokraj Benjamina, izvukoh osigurač iz treće bombe i zavitlah je. Ah! Ovaj put nije bilo dvojbe. Bomba prasnu unutar grudobrana, u kutu, neposredno kraj mitraljeskog gnijezda.
Fašistička vatra kao da je naglo popustila. Benjamin skoči na noge i zaurla: »Naprijed! Juriš!« Jurnusmo uz nizak strm nagib na kojem je stajao grudobran. Rekao sam »jurnusmo«; »oteturasmo« bi bilo bolja riječ; činjenica je da se ne možete brzo kretati kad ste promočeni i blatni od glave do pete i opterećeni teškom puškom i bajonetom i sa sto pedeset metaka. Držao sam sigurnim da će me neki fašist čekati na vrhu. Ako opali iz te udaljenosti neće me moći promašiti, ali nekako nisam očekivao da će pucati, samo krenuti na mene bajonetom. Kao da sam unaprijed osjećao kako nam se bajonete križaju i pitao sam se hoće li mu ruka biti snažnija od moje. Međutim, nikakav me fašist nije čekao. S nejasnim osjećajem olakšanja, otkrih da je grudobran nizak i da su vreće s pijeskom dobro uporište za noge. U pravilu ih je teško prijeći. Sve je unutra bilo smrskano u komadiće, potpornji su visjeli posvuda i svud su bile razbacane velike krhotine uralita. Naše su bombe uništile sve kolibe i zemunice. Nigdje se nije vidjelo ni žive duše. Pomislih da vrebaju negdje ispod zemlje te viknuh na engleskom (u tom trenutku nije mi na um palo ništa na španjolskom): »Izlazite! Predajte se!« Nikakva odgovora. Tada neki čovjek, zasjenjen lik u polusvjetlu, preskoči preko krova jedne od uništenih koliba i jurnu ulijevo. Potrčah za njim, bajonetom uzaludno probijajući tamu. Kad sam skrenuo iza ugla kolibe, ugledah nekog čovjeka – ne znam je li to bio onaj isti za kojim sam krenuo – kako bježi niz komunikacijski rov koji je vodio do drugog fašističkog položaja. Morao sam mu biti vrlo blizu, jer sam ga jasno vidio. Bio je gologlav i činilo se da nema ništa na sebi osim pokrivača koji je stezao oko ramena. Da sam pucao, mogao sam ga raznijeti na komade. Ali dobili smo naredbu da upotrebljavamo samo bajonete kad se nađemo unutar grudobrana, iz straha da ne pogodimo jedan drugoga, a uostalom nije mi uopće ni palo na um da pucam. Umjesto toga, sjećanje mi odskoči dvadeset godina unatrag, do našeg boksačkog trenera u školi koji mi prikazuje zornu pantomimu o tome kako je bajonetom napadao nekog Turčina kod Dardanela. Pograbih pušku za kundak i nasrnuli na čovjekova leđa. Bio mi je izvan dosega. Još jedan zamah; i opet izvan dosega. Nastavili smo tako na kraću razdaljinu, on jureći rovom i ja za njim na uzdignutu tlu, podbadajući prema njegovim lopaticama i nikako da dospijem do njih – komična uspomena kad se toga sjetim, iako držim da je njemu bilo manje komično.
On je, naravno, poznavao teren bolje od mene i ubrzo mi je umakao. Kad sam se vratio, položaj je bio pun ljudi koji su galamili. Buka pucnjeva nešto se stišala Fašisti su nas i dalje obasipali jakom vatrom sa tri strane, ali dolazila je iz veće udaljenosti. Zasad smo ih odbacili. Sjećam se da sam rekao poput proroka: »Ovo mjesto možemo držati pol sata, ne više«. Ne znam zašto sam odabrao pol sata. Ako se pogledalo preko grudobrana s desne strane, vidjeli bi se bezbrojni zelenkasti bljeskovi pušaka kako probijaju tminu; ali bili su daleko otraga, sto ili dvjesto metara. Naš je zadatak bio da pretražimo položaj i opljačkamo sve što je vrijedilo opljačkati. Benjamin i još neki već su pretraživali ruševine velike kolibe ili zemunice usred položaja. Benjamin se uzbudjelo probije kroz srušeni krov, vukući uže ručke kutije za metke.
— Drugovi! Municija! Tu je mnogo municije!
— Ne treba nam municije — reče neki glas — trebamo puške.
To je bilo istina. Polovica je naših pušaka bila zabravljena blatom i neupotrebljiva. Mogle su se očistiti, ali u mraku je opasno izvlačiti zatvarač iz puške; odložiš ga negdje pa ga izgubiš. Imao sam malu električnu bateriju koju je moja žena uspjela kupiti u Barceloni; osim toga, nitko od nas nije imao nikakvu vrst rasvjete. Malobrojni ljudi s dobrim puškama započeše nasumce pucati prema udaljenim bljeskovima. Nitko se nije usudio prebrzo pucati; čak su se i najbolje puške znale zaglaviti ako bi se pregrijale. Unutar grudobrana bilo nas je šesnaestak, uključujući jednog ili dva ranjena. Brojni ranjenici, Englezi i Španjolci, ležali su vani. Patrick O’Hara, Irac iz Belfasta koji je znao nešto o prvoj pomoći, išao je amo-tamo sa zavojima previjajući ranjenike i, naravno, svaki su put pucali na njega kad se vraćao u grudobran, unatoč njegovim gnjevnim povicima »Poum!«
Počesmo pretraživati položaj. Nekoliko je mrtvaca ležalo uokolo, ali nisam se zaustavljao da ih pretražim. Tražio sam mitraljez. Cijelo vrijeme dok smo vani ležali, pitao sam se zašto iz njega ne pucaju. Upalio sam bateriju unutar mitraljeskog gnijezda. Gorko razočaranje! Mitraljeza nije bilo. Njegov je tronožac bio tamo, i razne kutije s municijom i rezervnim dijelovima, ali mitraljez je nestao. Mora da su ga skinuli i odnijeli pri prvoj uzbuni. Nema sumnje da su radili po naredbi, ali bilo je to glupo i kukavički, jer da su mitraljez zadržali na mjestu, mogli su nas sve pobiti. Bili smo bijesni. Svim smo se srcem nadali da ćemo zarobiti mitraljez.
Čeprkali smo tu i tamo, ali nismo našli ništa vrednije. Mnogo je fašističkih bombi ležalo uokolo – dosta loš tip bombe koji se aktivirao povlačenjem uzice – te sam ih nekoliko stavio u džep za uspomenu. Bilo je nemoguće ne zapaziti krajnju bijedu fašističkih zemunica. Porazbacane stvari, rezervna odjeća, knjige, hrana, osobne sitnice kakve su se vidjele u našim zemunicama, tu uopće nisu postojale; činilo se da ti jadni neplaćeni vojni obveznici ne posjeduju ništa osim pokrivača i nekoliko raskvašenih komada kruha. Dolje u dnu bila je mala zemunica djelomično iznad zemlje koja je imala prozorčić. Gurnuli smo bateriju kroz prozor i smjesta radosno povikali. Na zid je bio naslonjen neki cilindrični predmet u kožnoj navlaci, visok oko metar i promjera petnaest centimetara. Očito cijev mitraljeza. Pojurismo uokolo i natisnusmo se kroz vrata, da bismo otkrili kako stvar u kožnoj navlaci nije mitraljez, već nešto što je bilo još dragocjenije u našoj vojsci koja je gladovala za oružjem. Bio je to veliki teleskop, vjerojatno s uvećanjem od najmanje šezdeset ili sedamdeset puta, sa sklopivim tronošcem. Takvi teleskopi jednostavno nisu postojali na našoj strani linije i bili su nam očajnički potrebni. Slavodobitno smo ga iznijeli i naslonili na grudobran, da ga kasnije ponesemo.
U tom trenutku netko viknu da se fašisti približavaju guka pucnjeva svakako je postala mnogo glasnija. Ali bilo je očito da fašistički protunapad neće doći s desne strane, jer bi to značilo da moraju prijeći preko ničije zemlje i jurišati na vlastiti grudobran. Ako imaju imalo razuma, krenut će na nas iz same linije. Obišao sam zemunice s druge strane. Položaj je imao otprilike oblik potkove, sa zemunicama u sredini, tako da smo imali još jedan grudobran koji nas je pokrivao s lijeve strane. Iz tog je smjera dolazila jaka paljba, ali to nije bilo tako važno. Opasna točka bila je ravno naprijed, gdje nije bilo nikakve zaštite. Struja metaka prolazila nam je točno iznad glave. Sigurno su dolazili iz drugog fašističkog položaja dalje uz liniju; očito ga udarne trupe na kraju nisu osvojile. Ali taj je put buka bila zaglušujuća. Bila je to neprekidna, bubnjevima slična rika koncentriranih pušaka kakvu sam bio navikao slušati iz daljine; sad sam prvi put bio usred nje. A do tada se, naravno, vatra proširila duž čitave linije kilometrima uokolo. Douglas Thompson, dok mu se ranjena ruka beskorisno klatila niz tijelo, naslonio se na grudobran i pucao samo jednom rukom prema bljeskovima. Pušku mu je punio netko čije se oružje zaglavilo.
Na ovoj nas je strani bilo četiri ili pet. Bilo je jasno sto moramo učiniti. Moramo dovući vreće s pijeskom od grudobrana i napraviti barikadu preko nezaštićene strane. I moramo biti brzi. Trenutačno su pucali previsoko, no u svakom su trenu mogli gađati niže; prema bljeskovima posvuda uokolo vidio sam da je protiv nas sto do dvjesto ljudi. Počeli smo oslobađati vreće, nositi ih dvadesetak metara dalje i bacati ih na hrpu. Bio je to kukavan posao. Vreće s pijeskom bile su velike, teške svaka pedeset kilograma, i trebao nam je svaki gram snage da bismo ih izvukli; a onda bi se trula vrećovina poderala i vlažna zemlja popadala po vama, niz vrat i u rukave. Sjećam se da me je sve užasavalo: kaos, tama, grozna buka, posrtanje u blatu, borbe s raspuknutim vrećama pijeska – a sve to vrijeme bio sam opterećen puškom koju se nisam usudio odložiti iz straha da je ne izgubim. Čak sam doviknuo nekome dok smo posrtali s vrećom između sebe: »To je rat! Zar nije grozan?« Odjedanput naiđe nekoliko visokih likova preskačući preko prednjeg grudobrana. Kad su se približili, vidjesmo da nose uniforme udarnih četa i veselo povikasmo, misleći da je to pojačanje. No, bila su samo četvorica, tri Nijemca i jedan Španjolac. Kasnije smo čuli što se dogodilo s udarnim trupama. Nisu poznavali teren i u mraku su odvedeni na pogrešno mjesto, gdje su se upetljali u fašističke žice i mnogi su od njih oboreni. Ta su se četvorica izgubila, srećom po njih. Nijemci nisu znali ni riječ engleski, francuski ili španjolski. Uz teškoće i mnogo gestikuliranja, objasnili smo im što radimo pa su nam pomogli graditi barikadu.
Fašisti su sad donijeli mitraljez. Vidjeli smo ga kako štrca poput praskavice sto, dvjesto metara dalje; meci su stizali do nas uz postojano, neugodno prštanje. Ubrzo smo nabacali dovoljno vreća s pijeskom te se stvorio nizak zaštitni nasip iza kojeg je nekolicina ljudi s ove strane položaja mogla ležati i pucati. Ja sam klečao iza njih. Prozuji mina iz minobacača i prasnu negdje na ničijoj zemlji. To je bilo još jedna opasnost, no trebat će im nekoliko minuta da pronađu doseg. Sad kad smo završili rvanje s tim prokletim vrećama pijeska, na neki je način bilo dosta zabavno; buka, tmina, približavanje bljeskova, naši ljudi kako odvraćaju pucnjevima. Bilo je čak vremena da se malo razmišlja. Sjećam se, pitao sam se jesam li prestrašen i zaključio da nisam. Vani, gdje sam vjerojatno bio u manjoj opasnosti, bilo mi je gotovo zlo od straha. Iznenada još jedan povik da se fašisti približavaju. Taj put nije bilo sumnje, bljeskovi pušaka bili mnogo bliže. Vidio sam jedan bljesak udaljen jedva dvadeset metara. Očito su se probijali kroz komunikacijski rov. Na dvadeset metara, nalazili su se na dometu gdje su lako mogli gađati bombama; nas je na gomili bilo osam do devet i samo jedna dobro smještena bomba raznijela bi nas sve na komadiće. Bob Smillie, dok mu je niz lice curila krv iz male rane, podigne se na koljeno i zavitla bombu. Zgurismo se, čekajući prasak. Fitilj je crvenkasto pištao dok je plovila zrakom, ali bomba nije eksplodirala. (Najmanje četvrtina tih bombi bi zatajila.) Ja više nisam imao bombi osim fašističkih, a nisam bio siguran kako one djeluju. Viknuh ostalima da saznam ima li tko bombu viška. Douglas Moyle posegne u džep i pruži mi jednu. Zavitlah je i bacih se na lice. Jednim od onih sretnih slučajeva kakvi se događaju otprilike jedanput na godinu, uspio sam baciti bombu točno tamo odakle je bljeskala puška. Grmljavina eksplozije, a tada smjesta paklenska vika urlika i jauka. Jednog smo, ipak, sredili; ne znam je li bio ubijen, ali sigurno je bio teško ozlijeđen. Siroti bijednik, siroti bijednik! Bilo mi ga je gotovo žao kad sam čuo kako vrišti. No isti tren, u mutnoj svjetlosti puščanih bljeskova, ugledah ili pomislih da sam ugledao neki lik kako stoji blizu mjesta odakle je praskala puška. Podigoh pušku i opalih. Još jedan vrisak, ali mislim da je to još bilo djelovanje bombe. Bačeno je još nekoliko bombi. Novi bljeskovi pušaka koje smo vidjeli bili su mnogo dalje, stotinjak ili više metara. I tako smo ih odbacili, barem privremeno.
Svi su počeli psovati i pitati zašto nam dovraga nisu poslali pomoć. S automatom ili dvadeset ljudi sa čistim puškama, mogli bismo držati to mjesto protiv bataljona. U tom trenutku, Paddy Donovan koji je bio zamjenik komandanta i koji je poslan u pozadinu po naredbe, uspne se preko prednjeg grudobrana.
— Hej! Izlazite! Svi ljudi neka se smjesta povuku!
— Što?
— Povlačenje! Izlazite!
— Zašto?
— Naredbe. Smjesta natrag do naših linija.
Ljudi su se već penjali preko prednjeg grudobrana. Nekoliko ih se mučilo s teškom kutijom za municiju. Misli mi poletješe teleskopu što sam ga ostavio naslonjena na grudobran s druge strane položaja. Ali u tom trenu ugledah kako su četiri pripadnika udarnih trupa, pretpostavljam na temelju neke tajanstvene naredbe koju su dobili prije, počela trčati uz komunikacijski rov. Rov je vodio do drugog fašističkog položaja i – ako stignu onamo – do sigurne smrti. Nestajali su u mraku, potrčah za njima pokušavajući se sjetiti kako se španjolski kaže »povlačenje«; konačno viknuh, »Atras! Atras!«,[26] što je vjerojatno imalo odgovarajuće značenje. Jedan je Španjolac razumio i doveo ostale natrag. Paddy je čekao kod grudobrana.
— Hajde, požuri.
— Ali teleskop!
— K vragu teleskop! Benjamin čeka vani.
Popesmo se. Paddy mi je pridržavao žicu. Čim smo izašli iz zaklona fašističkog grudobrana, našli smo se pod paklenskom vatrom koja je, činilo se, dolazila iz svih smjerova. Jedan je dio, ne dvojim, dolazio s naše vlastite strane, jer su svi pucali posvuda duž linije. Kamo god bismo se okrenuli, prizujala bi nova kiša metaka; tumarali smo amo i tamo u mraku poput stada ovaca. A nije nam ništa olakšavalo ni to što smo vukli zarobljenu kutiju s municijom – jednu od onih kutija koje sadrže 1.750 metaka i teške su pedeset kilograma – uz kutiju bombi i nekoliko fašističkih pušaka. Za nekoliko minuta, iako udaljenost od grudobrana do grudobrana nije bila ni dvjesto metara i iako nas je većina poznavala teren, potpuno smo se izgubili. Našli smo se kako se kližemo uokolo po blatnom polju, ne znajući ništa drugo do da meci dolaze sa svih strana. Nije bilo mjesečine da se orijentiramo, ali nebo je postajalo malo svjetlije. Naša je linija bila istočno od Huesce; htio sam ostati gdje smo bili dok se ne pojavi prvi tračak zore koji će nam pokazati gdje je istok a gdje zapad; ali ostali su bili protiv toga. Nastavili smo se klizati dalje, mijenjajući smjer nekoliko puta i smjenjujući se pri tegljenju kutije s municijom. Konačno smo ugledali kako se ispred nas nazire niska ravna linija grudobrana. Mogao je biti naš ili je mogao biti fašistički; nitko nije imao ni najmanjeg pojma u kojem smjeru idemo. Benjamin otpuže na trbuhu kroz neki visok bjelkasti drač dok nije stigao na petnaestak metara od grudobrana i pokuša s lozinkom. Odgovori mu povik »Poum!« Skočili smo na noge, prošli duž grudobrana, progacali opet kroz irigacijski kanal – pljas-pljas! – i našli se na sigurnom.
Kopp je čekao unutar grudobrana s nekoliko Španjolaca. Liječnik i nosila su nestali. Izgledalo je da su svi ranjenici donijeti, osim Jorgea i jednoga od naših ljudi, Hiddlestone se zvao, koji su nestali. Kopp je koračao gore-dolje, vrlo blijed. Čak su mu i nabori sala na stražnjem dijelu vrata bili blijedi; nije se uopće obazirao na metke koji su letjeli iznad niskog grudobrana i praskali mu blizu uz glavu. Većina se nas skutrila u zaklonu iza grudobrana. Kopp je mumljao. »Jorge! Cogño! Jorge!« A zatim na engleskom. »Ako Jorgea nema to je grrroozno, grroozno!« Jorge mu je bio osobni prijatelj i jedan od najboljih oficira. Naglo se okrenuo prema nama i zatražio pet dobrovoljaca, dva Engleza i tri Španjolca, da pođu potražiti nestale ljude. Moyle i ja javili smo se zajedno sa tri Španjolca.
Kad smo izašli, Španjolci promrmljaše da postaje opasno svijetlo. To je bila istina; nebo je bilo mutnoplavo. Od fašističke redute stizala je silna galama uzbuđenih glasova. Očito su ponovno zaposjeli mjesto daleko brojnijim odredom nego prije. Bili smo pedeset ili šezdeset metara od grudobrana kad mora da su nas čuli ili vidjeli, jer su nam uputili tešku kišu metaka tako da smo se bacili licem prema dolje. Jedan je od njih bacio bombu preko grudobrana – siguran znak panike. Ležali smo u travi čekajući priliku da krenemo dalje, kad smo čuli ili pomislili da čujemo – nimalo ne sumnjam da je to bila čista mašta, ali tada se činilo posve stvarnim – da su fašistički glasovi mnogo bliže. Napustili su grudobran i dolazili na nas. »Trči!« viknuh Moyleu i skočih na noge. Bože, kako sam trčao! Mislio sam prije te noći da čovjek ne može trčati kad je promočen od glave do pete i opterećen puškom i mecima; sad sam naučio da čovjek uvijek može trčati kad ga juri pedeset ili sto naoružanih ljudi. Ali ako sam ja mogao brzo trčati, ostali su mogli trčati još brže. Dok sam letio, kraj mene projuri nešto što je moglo biti kiša meteora. Bila su to tri Španjolca koja su se nalazila ispred. Zaustavili su se tek kod našeg grudobrana pa sam ih dostigao. Istina je bila da su nam živci bili posve uništeni. Znao sam, međutim, da je u polumraku jedan čovjek nevidljiv tamo gdje su petorica jasno vidljiva pa sam se vratio sam. Uspio sam doprijeti do vanjske žice i pretražio sam tlo koliko sam najbolje mogao, što baš nije bilo jako dobro jer sam morao ležati na trbuhu. Nije bilo nikakva traga Jorgeu i Hiddlestoneu pa sam otpuzao natrag. Kasnije smo saznali da su i Jorge i Hiddlestone još prije otpremljeni u previjalište. Jorge je bio lako ranjen u rame. Hiddlestone je imao groznu ranu – metak koji mu je prošao cijelom lijevom rukom, slomivši kost na nekoliko mjesta; dok je bespomoćno ležao na zemlji, kraj njega je eksplodirala bomba i raznijela mu razne druge dijelove tijela. Oporavio se je, drago mi je što mogu reći. Kasnije mi je rekao da se vukao neko vrijeme ležeći na leđima, zatim se dokopao jednog ranjenog Španjolca pa su jedan drugome pomogli.
Postajalo je svjetlije. Duž linije kilometrima uokolo grmjela je besmislena vatra, poput kiše koja nastavlja nadati poslije oluje. Sjećam se kako je sve izgledalo samotno, blatne močvare, žalosna stabla jablana, žuta voda na dnu rovova; i iscrpljena lica ljudi, neobrijana, prošarana blatom i do očiju zacrnjena dimom. Kad sam se vratio u svoju zemunicu, tri čovjeka s kojima sam je dijelio već su čvrsto spavala. Bacili su se na zemlju s čitavom opremom i blatnim puškama stisnutim uza se. Sve je bilo promočeno, u zemunicama kao i vani. Nakon duga traženja uspio sam skupiti dovoljno suhog iverja da zapalim sićušnu vatru. Tada zapuših cigaru koju sam skrivao i koja se, začudo, nije slomila u toku noći.
Kasnije smo saznali da je akcija bila uspješna, kako to već ide. Bio je to samo iznenadni napad kako bismo prisilili fašiste da odvrate trupe s druge strane Huesce, gdje su anarhisti opet napadali. Prema mojoj procjeni, fašisti su u protunapad ubacili sto do dvjesto ljudi, no jedan nam je dezerter kasnije rekao da ih je bilo šeststo. Usudio bih se reći da je lagao – dezerteri se, iz očitih razloga, često pokušavaju ulagivati. Velika šteta zbog teleskopa. Pomisao da smo izgubili taj krasan komad plijena još me i sad uznemiruje.
Džordž Orvel
nastaviće se
