8
Dani su postajali vrući, a čak su i noći bile podnošljivo tople. Na mecima okljaštrenu stablu ispred našeg grudobrana počeli su se stvarati gusti grozdovi trešanja. Kupanje u rijeci prestalo je biti muka i postalo je gotovo užitak. Divlje ruže ružičastih cvjetova velikih poput tanjurića razgranale su se preko rupa od granata oko Torre Fabiana. Iza linije susreli biste seljake s divljim ružama zataknutim iza uha. Navečer bi izlazili sa zelenim mrežama, loveći prepelice. Čovjek raširi mrežu iznad trave i zatim legne te izvodi zvukove poput ženke prepelice. Svaki mužjak prepelice koji je na domaku zvuka tada stane trčati prema vama, a kad se nade ispod mreže, bacite kamen da ga preplašite, našto on skoči u zrak i zaplete se u mrežu. Očito su lovili samo mužjake prepelica, što mi se nije učinilo poštenim.
Sada se na liniji kraj nas nalazila jedna sekcija Andalužana. Ne znam zapravo kako su stigli na tu frontu. Opće je objašnjenje bilo da su pobjegli iz Malage tako brzo da su se zaboravili zaustaviti u Valenciji; ali ono je, naravno, dolazilo od Katalonaca koji su otvoreno omalovažavali Andalužane kao narod poludivljaka. Andalužani su doista bili vrlo neuki. Rijetki su od njih znali čitati, a činilo se da ne znaju čak ni jedinu stvar koju u Španjolskoj svatko zna – kojoj političkoj partiji pripadaju. Mislili su da su anarhisti, ali nisu bili posve sigurni; možda su bili komunisti. Bili su to kvrgavi ljudi priprosta izgleda, možda pastiri ili radnici iz maslinika, lica zagasite boje od žestokog sunca daljeg juga. Bili su nam vrlo korisni, jer su izvanredno spretno savijali suhi španjolski duhan i pravili cigarete. Cigarete se više nisu dijelile, ali u Monfloriteu se zgodimice moglo kupiti paketiće najjeftinije vrste duhana koji je po izgledu i teksturi bio vrlo sličan sjeckanoj stelji. Okus mu nije bio loš, ali bio je tako suh da bi smjesta iscurio, ako biste i uspjeli napraviti cigaretu, ostavljajući prazan tuljac. Andalužani su, međutim, umjeli smotati izvrsne cigarete i imali su posebnu tehniku da zarinu krajeve.
Dva Engleza oborila je sunčanica. Moja najistaknutija sjećanja na to vrijeme odnose se na vrućinu podnevnog sunca dok polugoli radimo s vrećama pijeska koje nam ozljeđuju ramena već opržena suncem; i bijedu naše odjeće i čizama koje su se doslovno raspadale u komade; i borbu s mazgom koja nam je donosila sljedovanje i koja se nije obazirala na pucanj iz puške, već bi stala bježati kad bi šrapnel prsnuo u zraku; i na komarce (koji su baš počeli biti aktivni) i štakore koji su bili opća napast te su proždirali čak i kožno remenje i kese za metke. Ništa se nije događalo, osim ponekog ranjavanja od metaka snajpera i sporadične artiljerijske vatre i zračnih napada na Huescu. Sad kad se drveće potpuno razlistalo, sagradili smo platforme za snajpere, poput čeka, na stablima jablana koja su obrubljivala liniju. S druge strane Huesce napadi su se iscrpljivali. Anarhisti su imali teške gubitke i nisu uspjeli potpuno presjeći cestu za Jacu. Uspjeli su se utvrditi dovoljno blizu s obje strane tako da je cesta bila pod mitraljeskom vatrom i neprolazna za promet; ali jaz je bio širok jedan kilometar pa su fašisti sagradili ulegnutu cestu, neku vrstu ogromnog rova kojim je mogao prolaziti određen broj teretnjaka. Dezerteri su izvještavali da u Huesci ima mnogo municije i vrlo malo hrane. Ali grad se očigledno nije spremao pasti. Vjerojatno bi ga bilo nemoguće zauzeti sa petnaest tisuća loše naoružanih ljudi koji su stajali na raspolaganju. Kasnije, u lipnju, vlada je dovela trupe s madridske fronte i koncentrirala trideset tisuća ljudi kod Huesce, uz ogroman broj aviona, ali grad ni tada nije pao.
Kad smo išli na odsustvo, već sam bio proveo na liniji sto i petnaest dana, i tada mi se činilo da je to razdoblje bilo jedno od najjalovijih u cijelome mom životu. Pridružio sam se miliciji da bih se borio protiv fašizma, a do tada jedva da sam se uopće borio, tek sam egzistirao kao neka vrsta pasivnog objekta, ne radeći ništa da bih zaradio svoje sljedovanje, osim što sam trpio od hladnoće i nedostatka sna. Možda je to sudbina većine vojnika u većini ratova. Ali sada kad to razdoblje mogu gledati u perspektivi, ne žalim posve zbog njega. Želio bih, dakako, da sam mogao nešto malo efikasnije služiti španjolskoj vladi; ali s osobnog stajališta – sa stajališta vlastitog razvitka – ta su prva tri mjeseca što sam ih proveo na liniji bila manje jalova nego sam tada mislio. Oni su tvorili neku vrstu interregnuma u mome životu, posve različitog od svega što je bilo prije i možda od svega što će doći, i poučili su me stvarima koje nikad ne bih mogao naučiti na neki drugi način.
Bitan je element da sam sve to vrijeme bio izoliran – jer na fronti je čovjek bio gotovo, potpuno izoliran od vanjskog svijeta: čak i o onome što se događalo u Barceloni postojale su samo nejasne predodžbe – među ljudima koje se moglo približno ali ne previše netočno opisati kao revolucionare. To je bio rezultat milicijskog sistema koji se na aragonskoj fronti nije radikalno promijenio otprilike do lipnja 1937. Radničke milicije, utemeljene na sindikatima i svaka sastavljena od ljudi približno jednakih političkih nazora, imale su kao posljedicu kanaliziranje na jedno mjesto najrevolucionarnijih čuvstava u zemlji. Upao sam manje ili više slučajno u jedinu zajednicu ma koje veličine u Zapadnoj Evropi gdje su politička svijest i nevjerovanje u kapitalizam bili normalniji nego njihove suprotnosti. Tu u Aragoniji čovjek je bio među desecima tisuća ljudi, većinom iako ne potpuno podrijetlom iz radničke klase, i svi su živjeli na istoj razini i miješali se na ravnopravnoj osnovi. U teoriji je to bila savršena jednakost, a čak ni u praksi nije bila daleko od toga. U jednom bi određenom smislu bilo istinito reći da je to bilo doživljavanje nagovještaja socijalizma, čime mislim da je prevladajuća duhovna atmosfera bila atmosfera socijalizma. Mnogi normalni motivi civiliziranog života – snobizam, zgrtanje novca, strah od šefa, itd. – jednostavno su prestali postojati. Uobičajena klasna podjela društva nestala je u opsegu koji je gotovo nezamisliv u novcem zadojenom zraku Engleske; tamo nije bilo nikoga osim seljaka i nas i nitko nikome nije bio gospodar. Takvo stanje, naravno, ne bi moglo potrajati. To je bila jednostavno privremena i lokalna faza u ogromnoj igri koja se igra na cijeloj površini Zemlje. Ali trajalo je dovoljno dugo da bi imalo svoje djelovanje na svakoga tko je to iskusio. Ma koliko da je čovjek proklinjao u ono vrijeme, kasnije bi shvatio da je bio u dodiru s nečim neobičnim i vrijednim. Bio je u zajednici gdje je nada bila prirodnija od apatije ili cinizma, gdje je riječ »drug« značila drugarstvo a ne, kao u većini zemalja, obmanu. Čovjek je udisao zrak jednakosti. Pos ‚e sam svjestan kako je danas moda poricati da socijalizam ima ikakve veze s jednakošću. U svakoj zemlji svijeta, veliko pleme partijskih frazera i slatkorječivih profesorčića zaposleno je »dokazivanjem« da socijalizam ne znači ništa više do planskog državnog kapitalizma s nedirnutim motivom zgrtanja. No srećom, postoji također vizija socjalizma posve različita od toga. Ono što privlači obične ljudi socijalizmu i zbog čega su spremni izložiti svoju kožu za nj, »misterij« socijalizma, to je ideja jednakosti; ogromnoj većini ljudi socijalizam znači besklasno društvo, ili ne znači uopće ništa. I upravo je zbog toga tih nekoliko mjeseci u miliciji bilo za me dragocjeno. Jer španjolske su milicije, dok su trajale, bile neka vrsta mikrokozmosa besklasnog društva. U toj zajednici gdje nitko nije mislio na osobnu korist, gdje je vlada nestašica svega ali nije bilo privilegija i lizanja čizama, čovjek je, možda, stekao grubu predodžbu o tome kako bi mogle izgledati početne faze socijalizma. I na kraju, umjesto da me razočara, to me je duboko privuklo. Kao posljedica toga, moja želja da vidim uspostavljanje socijalizma bila je mnogo aktualnija nego prije. Dijelom je, možda, to trebalo zahvaliti sreći što sam bio među Španjolcima koji bi, sa svojim urođenim poštenjem i posvudašnjom primjesom anarhizma, čak i početne faze socijalizma učinili podnošljivima kad bi za to imali prilike.
Naravno da u to vrijeme nisam bio svjestan promjena koje su se zbivale u mojoj svijesti. Kao i svi oko mene, bio sam uglavnom svjestan dosade, vrućine, hladnoće, prljavštine, ušiju, oskudice i povremene opasnosti. Sad je to posve drukčije. To razdoblje koje se onda činilo tako jalovim i bez važnih događaja, sad je za me od velike važnosti. Toliko se razlikuje od ostalog dijela moga života da je već poprimilo magičnu kakvoću koja, u pravilu, pripada sjećanjima što su stara mnoge godine. Bilo je gadno dok se događalo, ali to je dobar pašnjak za moju svijest da po njemu brsti. Želio bih da vam mogu prenijeti atmosferu onog vremena. Nadam se da sam to učinio u prethodnim poglavljima. Sve je to povezano u mojim mislima sa zimskom hladnoćom, otrcanim uniformama milicionara, jajolikim španjolskim licima, morzeovskim kuckanjem strojnica, zadahom urina i pljesniva kruha, metalnim okusom variva od graha što se halapljivo proždire iz nečistih porcija.
Cijelo se to razdoblje zadržalo u meni s neobičnom zivošću. U sjećanju proživljavam događaje koji se mogu činiti suviše tričavima da bi bili vrijedni prisjećanja. Nalazim se opet u zemunici kod Monte Pocera, na sloju vapnenca koji služi kao krevet, a mladi Ramon hrče nosa spljoštena među mojim lopaticama. Posrćem kaljavim rovom, kroz maglu koja se kovitla oko mene poput hladne pare. Nalazim se usred raspukline u obronku brda, boreći se da održim ravnotežu kako bih iščupao korijen divljeg ružmarina iz zemlje. Visoko gore pjevaju neki bezopasni meci.
Ležim skriven među stabalcima jela u nizini zapadno od Monte Oscura, s Koppom i Bobom Edwardsom i tri Španjolca. Gore uz goli sivi brežuljak desno od nas uspinje se niz fašista poput mravi. Blizu ispred, s fašističkih linija odzvanja poziv trube. Kopp hvata moj pogled i, pokretom školarca, pokazuje dugi nos na taj zvuk.
Nalazim se u blatnom dvorištu La Granje, u grupi ljudi koji se guraju sa svojim porcijama oko velikog kotla s varivom. Debeo i izmučeni kuhar odvraća ih kutlačom. Za stolom u blizini, bradat čovjek s velikim automatskim pištoljem za pojasom reže hljebove kruha na pet komada. Iza mene, cocknevjevski glas (Bili Chambers s kojim sam se žučno posvadio i koji je kasnije ubijen kod Huesce) pjeva:
Štakori, štakori, štakori
Poput mačke veliki
Kod…
Nailazi granata zviždeći. Petnaestogodišnja djeca bacaju se na lica. Kuhar zamiče za veliki kotao. Svi ustaju glupava izraza lica kad granata pada stotinjak metara dalje i eksplodira.
Hodam duž stražarskih linija, pod debelim tamnim granama jablana. U preplavljenom kanalu s vanjske strane šljapkaju štakori, dižući buku kao vidre. Dok se žuta zora pomalja iza nas, jedan andaluzijski stražar, umotan u svoj ogrtač, počinje pjevati. Preko ničije zemlje, sto do dvjesto metara dalje, čuje se kako i fašistička straža pjeva.
Poslije uobičajenih mañana, 25. travnja, zamijenila nas je druga četa pa smo predali svoje puške, spremili opremu i odmarširali natrag u Monflorite. Nije mi bilo žao što napuštam liniju. Uši su se razmnožavale u mojim hlačama mnogo brže nego što sam ih uspio tamaniti, a već mjesec dana nisam imao čarapa i na čizmama mi je preostalo još vrlo malo đona, tako da sam hodao uglavnom bosonog. Želio sam vruću kupku, čistu odjeću i noć među posteljinom mnogo žarče nego što se može bilo što željeti kad čovjek živi normalnim civiliziranim životom. Odspavali smo nekoliko sati u štaglju u Monfloriteu, rano ujutro uskočili u teretnjak, uhvatili u pet vlak u Barbastru i – imajući sreću što smo uspjeli presjesti na brzi vlak u Leridi – stigli u Barcelonu oko tri poslije podne 26. travnja. A nakon toga počele su nevolje.
Džordž Orvel
Nastaviće se
