9
Iz Mandalaya u gornjoj Burmi može se vlakom stići u Maymyo, glavnu brdsku stanicu u provinciji, na rubu visoravni San. To je dosta neobično iskustvo. Krećete iz tipične atmosfere istočnjačkoga grada – vrelo sunce, prašnjave palme, mirisi riba i začina i češnjaka, meko tropsko voće, gomile tamnoputih ljudskih bića – i kako ste se toliko navikli na nju, nosite tu atmosferu sa sobom netaknutu, da tako kažem, u svoj željeznički vagon. Duhom ste još u Mandalayu kad se vlak zaustavlja u Maymyou, 5.200 metara iznad morske razine. Ali izlazeći iz vagona, ulazite u neku drukčiju hemisferu. Odjedanput udišete hladan sladak zrak koji bi mogao biti i engleski, a posvuda oko vas zelena trava, paprat, jele i gorštakinje ružičastih obraza koje prodaju košare jagoda.
Povratak u Barcelonu, poslije tri i pol mjeseca na fronti, podsjetio me je na to. Nastala je jednako nagla i zapanjujuća promjena atmosfere. U vlaku, cijelim putem do Barcelone, zadržala se atmosfera fronte; prljavština, buka, neudobnost, otrcana odjeća, osjećaj nestašice, drugarstvo i jednakost. Vlak, već pun milicionara kad je napuštao Barbastro, zaposjedalo je sve više i vise seljaka na svakoj stanici uz prugu; seljaka sa svežnjevima povrća, s prestrašenom peradi koju su nosili s glavama prema dolje, s vrećama koje su se kotrljale i bacakale posvuda po podu te bi se otkrilo da su pune kunića – i na koncu s popriličnim stadom ovaca koje su utjerane u odjeljke i ugurane na svako slobodno mjesto. Milicionari su izvikivali revolucionarne pjesme koje su prigušivale kloparanje vlaka te slali rukom poljupce ili mahali crvenim i crnim maramama svakoj zgodnoj djevojci uz prugu. Boce vina i anisa, prostog aragonskog likera, putovale su iz ruke u ruku. Iz španjolskih mješina za vodu od kozje kože može se izbaciti mlaz vina preko cijeloga željezničkog vagona točno prijatelju u usta, što prišteđuje mnogo gnjavaže. Kraj mene je crnooki petnaestogodišnji dječak prepričavao senzacionalne i, ne sumnjam, posve neistinite priče o svojim junačkim djelima na fronti, dvojici seljaka ispucalih suhih lica koji su slušali otvorenih usta. Ubrzo su seljaci otvorili svoje zavežljaje i dali nam teškog tamnocrvenog vina. Svi su bili istinski sretni, sretniji nego što mogu izraziti. Ali kad se vlak dokotrljao kroz Sabadell u Barcelonu, ušli smo u atmosferu koja je za nas i nama slične jedva bila manje strana i neprijateljska nego što bi bila da je posrijedi bio Pariz ili London.
Svatko tko je Barcelonu za vrijeme rata posjetio dva puta, u razmacima od nekoliko mjeseci, zapazio je neobične promjene koje su se u njoj dogodile. I začudo, svejedno jesu li tamo bili prvi put u kolovozu pa potom u siječnju ili, poput mene, najprije u prosincu pa opet u travnju, govorili bi uvijek istu stvar: da je revolucionarne atmosfere nestalo. Nema sumnje, onome tko je bio tamo u kolovozu, kad se krv još nije ni osušila na ulicama a milicija bila smještena u lijepim hotelima, Barcelona u prosincu djelovala bi buržoaski; za mene koji sam tek stigao iz Engleske, bila je sličnija radničkom gradu više od ičega što sam zamišljao mogućim. Sad kad se val povukao, to je opet bio običan grad, pomalo iznuren i oštećen ratom, ali bez ikakva vanjskog znaka nadmoći radničke klase.
Promjena u izgledu ljudi na ulicama bila je zapanjujuća. Milicijske uniforme i plavi kombinezoni gotovo su potpuno nestali; činilo se da svi nose elegantna ljetna odijela za koja se španjolski krojači specijaliziraju. Debeli imućni muškarci, elegantne žene, luksuzni automobili – bili su posvuda. (Pokazalo se da još nema privatnih automobila; ipak, svatko tko je »bio netko« mogao je raspolagati automobilom.) Oficiri nove Narodne armije, tip koji jedva da je postojao kad sam otišao iz Barcelone, rojili su se u začuđujućim količinama. Narodna armija imala je jednog oficira na deset ljudi. Stanovit broj tih oficira služio je u miliciji pa su dovedeni s fronte radi tehničke obuke, ali većina su bili mladi ljudi koji su pohađali Ratnu školu radije nego da se priključe miliciji. Njihov odnos prema vojnicima nije bio posve isti kao u buržoaskoj vojsci, ali postojala je jasna socijalna razlika, izražena razlikom u plaći i uniformi. Vojnici su nosili neku vrstu grubih smeđih kombinezona, oficiri su nosili elegantnu kaki uniformu utegnutu u struku, poput oficirske uniforme britanske pješadije, samo je bila malo utegnutija. Rekao bih da je najviše jedan od svake dvadesetorice dotad bio na fronti, ali svi su imali za pojasom automatske pištolje; mi na fronti nismo mogli nabaviti pištolje ni pod koju cijenu. Dok smo se probijali ulicom, zapazio sam da ljudi zure u naše prljave pojave. Naravno, poput svih ljudi koji su nekoliko mjeseci proveli na liniji, pružali smo grozan prizor. Bio sam svjestan da izgledam poput strašila. Kožni mi je kaputić bio u dronjcima, vunena kapa izgubila je oblik i stalno mi klizila preko oka, čizme su se sastojale od malo čega osim iskrivljenih sara. Svi smo bili uglavnom u istom stanju, a k tome smo bili prljavi i neobrijani, pa tako nikakvo čudo što su ljudi buljili. No to me je pomalo ozlojedilo i uvjerilo me da su se u posljednja tri mjeseca događale neke čudne stvari.
Idućih sam nekoliko dana otkrio po bezbrojnim znakovima da moj prvi dojam nije bio pogrešan. Grad je obuzela duboka promjena. Dvije činjenice davale su osnovni ton svemu ostalom. Jedna je bila da su ljudi – građansko stanovništvo – izgubili velik dio svoga zanimanja za rat; druga je bila da se ponovno uspostavlja normalna podjela društva na bogate i siromašne, višu klasu i nižu klasu.
Opća indiferentnost prema ratu bila je iznenađujuća i vrijedna zgražanja. Užasavala je ljude koji su dolazili u Barcelonu iz Madrida ili čak iz Valencije. Djelomično se to trebalo pripisati udaljenosti Barcelone od stvarne borbe; isto sam to zapazio mjesec dana kasnije u Tarragoni, gdje se gotovo nepomućeno nastavljao običan život lijepoga primorskog grada. Ali bilo je značajno što se od siječnja nadalje smanjivalo dobrovoljno stupanje u vojsku. U Kataloniji, u veljači, javio se val entuzijazma u prvoj velikoj kampanji za Narodnu armiju, ali on nije doveo do nekog značajnog povećanja broja regruta. Rat je trajao samo šest mjeseci ili tako nekako kad je španjolska vlada morala pribjeći općoj mobilizaciji, što bi bilo normalno u ratu sa stranom silom, ali čini se anomalijom u građanskom ratu. Nedvojbeno je to bilo u tijesnoj vezi s izjalovljenim revolucionarnim nadama kojima je rat započeo. Članovi sindikata koji su se organizirali u milicije i otjerali fašiste sve do Zaragoze u prvih nekoliko tjedana rata, učinili su to uglavnom zato što su vjerovali da se bore za vlast radničke klase; ali postajalo je sve očitije da je vlast radničke klase izgubljena stvar i obične ljude, osobito gradski proletarijat koji mora popunjavati redove u svakom ratu, civilnom ili drugom, nije se moglo optužiti zbog stanovite apatije. Nitko nije želio izgubiti rat, ali većina je uglavnom jedva čekala da on završi. To se zapažalo ma kamo se pošlo. Posvuda biste susretali istu nemarnu primjedbu: »Ovaj rat – grozno, zar ne? Kad će završiti?« Politički svjesni ljudi bili su daleko više zaokupljeni pogubnim sukobom između anarhista i komunista nego borbom protiv Franca. Masama ljudi je oskudica hrane bila najvažnija stvar. O »fronti« se počelo razmišljati kao o mitskome dalekom mjestu u kojem su nestajali mladi ljudi da se više ne vrate, ili da se vrate poslije tri ili četiri mjeseca s velikim svotama novca u džepovima. (Milicionar je obično primao plaću unatrag kad bi odlazio na odsustvo.) Ranjenicima, čak i kad bi poskakivali na štakama, nije se poklanjala nikakva posebna pažnja. Više nije bilo moderno biti u miliciji. Trgovine, uvijek barometri javnog ukusa, to su jasno pokazivale. Kad sam prvi put došao u Barcelonu, trgovine su se, siromašne i otrcane kakve su bile, specijalizirale za milicionarsku opremu. Vojničke okrugle kape sa štitnikom, jakne s patentnim zatvaračem, oficirski opasači s uprtačem, lovački noževi, boce za vodu, navlake za revolvere bili su izloženi u svakom izlogu. Sad su dućani bili izrazito elegantniji, ali rat je potisnut u pozadinu. Kao što sam otkrio kasnije, kad sam kupovao opremu prije povratka na frontu, neke stvari koje su čovjeku nužno potrebne na fronti bilo je vrlo teško nabaviti.
U međuvremenu vodila se sistematska propaganda protiv partijskih milicija i u korist Narodne armije. Situacija je bila dosta neobična. Od veljače, sveukupne oružane snage teorijski su se inkorporirale u Narodnu armiju, a milicije su, na papiru, reorganizirane po uzoru na Narodnu armiju, s diferenciranim plaćama, službenim činovima itd. itd. Divizije su sastavljene od »miješanih brigada« koje su se trebale sastojati dijelom od trupa Narodne armije i dijelom od milicije. Ali jedine promjene koje su se doista zbile bile su promjene imena. Trupe POUM, primjerice, koje su se prije zvale Lenjinova divizija, sad su bile poznate kao 29. divizija. Do srpnja je vrlo malo trupa Narodne armije stiglo na aragonsku frontu i kao posljedica toga milicije su mogle zadržati svoju posebnu strukturu i poseban karakter. Ali na svakom su zidu vladini agenti ispisali: »Treba nam Narodna armija«, a na radiju i u komunističkoj štampi provodilo se neprekidno i ponekad vrlo zlobno podrugivanje milicijama koje su opisivane kao loše uvježbane, nedisciplinirane itd. itd.; Narodna je armija uvijek opisivana kao »herojska«. Iz velikog dijela te propagande čovjek bi stekao dojam da ima nečega sramotnog u tome ako dobrovoljno ode na frontu i nečega hvalevrijednog ako čeka da bude mobiliziran. Za sada su, međutim, milicije držale liniju, dok je Narodna armija vježbala u pozadini, a tu je činjenicu trebalo obznanjivati što je manje moguće. Pripadnici milicije koji su se vraćali na frontu nisu više marširali ulicama uz bubnjeve i lepršanje zastava. Krijumčareni su iz grada vlakom ili teretnjakom u pet sati ujutro. Poneka četa Narodne armije sad je počela odlaziti na frontu i oni su, kao i prije, marširali ceremonijalno ulicama; no čak su i oni, zbog općeg slabljenja zanimanja za rat, nailazili na razmjerno malo oduševljenja. Činjenica da su i milicijske trupe, na papiru, bile trupe Narodne armije, vrlo se vješto iskorištavala u novinskoj propagandi. Svaka eventualna zasluga automatski se pripisivala Narodnoj armiji, dok je sva krivnja bila rezervirana za milicije. Ponekad bi se događalo da su iste trupe na jednome mjestu hvaljene, a na drugom kuđene.
Ali osim svega toga nastala je i zapanjujuća promjena socijalne atmosfere – nešto što je vrlo teško zamisliti ako to doista niste doživjeli. Kad sam prvi put stigao u Barcelonu, držao sam da je to grad u kojem gotovo i ne postoje klasne distinkcije i velike razlike s obzirom na bogatstvo. Svakako je to barem tako izgledalo. »Otmjena« odjeća bila je nakaznost, nitko nije davao ni uzimao napojnice, konobari i prodavačice cvijeća i čistači cipela gledali su vas u oči i nazivali vas »druže«. Nisam bio shvatio da je to uglavnom bila mješavina nade i kamuflaže. Radnička klasa vjerovala je u revoluciju koja je započela ali se još nije konsolidirala, a buržoazija je bila prestrašena i privremeno se prerušila u radnike. U prvim mjesecima revolucije sigurno je mnogo tisuća ljudi smišljeno obuklo kombinezone i izvikivalo revolucionarne parole kao način da sačuvaju vlastitu kožu. Sad su se stvari vraćale normali. Elegantni restorani i hoteli bili su puni bogatih ljudi koji su proždirali skupa jela, dok su za radničko stanovništvo cijene hrane enormno skočile, bez ikakva odgovarajućeg rasta nadnica. Osim posvemašnje skupoće, stalno su se ponavljale nestašice ovoga i onoga koje, naravno, uvijek prije pogađaju siromašne nego bogate. Činilo se da restorani i hoteli nemaju teškoća pri nabavljanju svega što su željeli, ali u radničkim su četvrtima redovi za kruh, maslinovo ulje i druge potrepštine bili dugi stotine metara. Prije mi je u Barceloni privuklo pažnju nepostojanje prosjaka; sad ih je bilo cijelo mnoštvo. Ispred delikatesnih trgovina na vrhu Ramblasa neprekidno su čekale skupine bose djece, sjativši se na svakoga tko bi izašao bučno tražeći malo hrane. »Revolucionarni« oblici govora izlazili su iz upotrebe. Sad bi vam se nepoznati ljudi rijetko obraćali satú i camarada; već obično sa senor i usted. Buenos días počelo je zamjenjivati salud. Konobari su opet bili u svojim iskuhanim košuljama a nadglednici u robnim kućama puzali su na poznati način. Moja žena i ja otišli smo u trgovinu pletenom robom u Ramblasu da kupimo čarape. Prodavač se klanjao i trljao ruke kako to danas ne čine više ni u Engleskoj , iako su se tako ponašali prije dvadesetak ili tridesetak godina. Na potajan i neizravan način vraćao se i običaj davanja napojnica. Radničkim je patrolama naređeno da se raspuste, a na ulicama su opet bile predratne policijske snage. Kao jedan od rezultata, kabaretske predstave i otmjeni bordeli od kojih su radničke patrole mnoge zatvorile, smjesta su ponovno otvoreni.[27] Mali ali značajan primjer koji pokazuje na koji je način sad sve bilo orijentirano u korist imućnih klasa, jest nestašica duhana. Za mnoštvo ljudi nestašica duhana bila je tako očajna da su se na ulicama prodavale cigarete sa sjeckanim korijenom gospina bilja. Jedanput sam ih kušao. (Mnogi ih ljudi kušaju jedanput.) Franco je držao Kanarsko otočje, gdje se uzgaja sav španjolski duhan; prema tome, jedine zalihe duhana koje su preostale vladi bile su one koje su postojale prije rata. One su se toliko smanjile da su se trafike otvarale samo jedanput na tjedan; nakon nekoliko sati čekanja u redu mogli ste, ako ste imali sreće, dobiti paketić od dvadeset grama duhana. Teorijski, vlada nije dopuštala da se duhan nabavlja iz inozemstva, jer je to značilo smanjivanje rezerve zlata koju je trebalo čuvati za oružje i druge nužne stvari. Zapravo je postojala stalna ponuda krijumčarenih stranih cigareta skupljih vrsta, Lucky Strike i tako dalje, što je pružalo krasne mogućnosti za špekulacije. Krijumčarene cigarete mogle su se otvoreno kupiti u otmjenim hotelima i jedva nešto manje otvoreno na ulicama, pod uvjetom da ste mogli platiti deset peseta (dnevna plaća milicionara) za jednu kutiju. Krijumčarenje je išlo u korist bogatašima pa mu se stoga gledalo kroz prste. Ako ste imali dovoljno novca, nije bilo ničega što ne biste mogli nabaviti u ma kojoj količini, iznimka je možda bio kruh koji je bio dosta strogo racioniran. Taj otvoreni kontrast između bogatstva i siromaštva bio bi nemoguć nekoliko mjeseci prije, kad je radnička klasa još bila, ili se činilo da je bila, na vlasti. Ali ne bi bilo pošteno pripisati to isključivo pomaku političke moći. Djelomično je to bilo posljedica bezopasnog života u Barceloni, gdje je malo što podsjećalo na rat, osim povremenog zračnog napada. Svi koji su bili u Madridu rekli su da je tamo bilo posve drukčije. U Madridu je opća opasnost prisilila ljude gotovo svih vrsta na određeni osjećaj drugarstva. Debeljko koji jede prepelice dok djeca prose kruh pruža zgražanja vrijedan prizor, ali manje je vjerojatno da ćete to vidjeti kad ste unutar domašaja zvuka topova.
Dan ili dva poslije uličnih borbi, sjećam se da sam prolazio jednom od otmjenih ulica i naišao na trgovinu slatkišima s izlogom punim kolača i bombona najfinije vrste, po vrtoglavim cijenama. Bila je to trgovina kakve viđate u Bond Streetu ili Rue de la Paix. I sjećam se da sam osjetio nejasan užas i zaprepaštenje zbog toga što se novac i dalje može tratiti na takve stvari u gladnoj, ratom pogođenoj zemlji. Ali bože sačuvaj da bih ja sebi prisvajao kakvu osobnu superiornost. Poslije nekoliko mjeseci neudobnosti, gladno sam želio finu hranu i vino, koktele, američke cigarete i tako dalje, i priznajem da sam se valjao u svakom luksuzu za koji sam imao dovoljno novca. U toku tog prvog tjedna, prije nego što su počele ulične borbe, imao sam nekoliko preokupacija koje su na neobičan način međusobno djelovale jedna na drugu. Ponajprije, kao što rekoh, uznastojao sam da mi bude udobno koliko se moglo. Drugo, zbog pretjeranog jela i pića čitav sam tjedan bio pomalo bolestan. Osjetio bih se malo lošije, otišao u krevet na pol dana, ustao i pojeo još jedan pretjerani obrok pa bi mi opet bilo loše. Istodobno sam potajno pregovarao o kupnji revolvera. Strašno sam želio revolver – u rovovskim borbama mnogo korisniji od puške – a bilo ih se vrlo teško dočepati. Vlada ih je dijelila policiji i oficirima Narodne armije, ali odbila je da ih podijeli miliciji; morali ste ih kupiti, ilegalno, iz tajnih spremišta anarhista. Poslije mnogo skakanja i gnjavaže, jedan prijatelj anarhist uspio mi je pribaviti mali 26-milimetarski automatski pištolj, mizerno oružje, beskorisno na više od četrdesetak metara, ali bolje nego ništa. A uza sve to, obavljao sam preliminarne pripreme da napustim miliciju POUM i uđem u neku drugu jedinicu koja bi mi osigurala da budem poslan na madridsku frontu.
Već sam dugo vremena svima govorio da namjeravam napustiti POUM. Ukoliko je riječ o mojim posve osobnim sklonostima, bio bih se volio priključiti anarhistima. Ako je čovjek postao članom CNT bilo je moguće i da uđe u miliciju FAI, ali rečeno mi je da će me FAI poslati vjerojatnije u Teruel, a ne u Madrid. Ako sam želio ići u Madrid, morao sam se pridružiti internacionalnim brigadama, što je značilo da trebam pribaviti preporuku nekog člana komunističke partije. Potražio sam jednog prijatelja komunista koji je radio kod španjolske medicinske službe i objasnio mu svoj problem. Činilo se kako mu je vrlo stalo do toga da me pridobije; zamolio me je da, ako je moguće, nagovorim i neke druge Engleze, članove Nezavisne radničke partije, da pođu sa mnom. Da sam bio boljeg zdravlja, vjerojatno bih odmah tada pristao na to. Sad je teško reći bi li to nešto promijenilo. Posve je moguće da bi me bili poslal u Albacete prije početka barcelonskih borbi; u tom slučaju, budući da ne bih te borbe vidio iz blizine, možda bih kao istinitu prihvatio službenu verziju o tome. S druge strane, da sam bio u Barceloni za vrijeme borbi pod komunističkim naredbama, ali još s osjećajem osobne lojalnosti prema svojim drugovima u POUM, moj bi položaj bio nemoguć. No imao sam na raspola ganju još jedan tjedan odsustva i želio sam svakako prizdraviti prije nego što se vratim na liniju. Također – jedan od onih detalja koji uvijek odlučuju čovjekov sudbinu – morao sam čekati da mi čizmar izradi novi par čizama. (Čitava španjolska vojska nije uspjela napraviti par čizama koje bi meni bile dovoljno velike.) Rekao sam svome prijatelju komunistu da ću se definitivno dogovoriti kasnije. U međuvremenu sam se želio odmoriti. Čak su mi natuknuli da bismo – moja žena i mogli otići na more na dva-tri dana. Kakva ideja! Politička me je atmosfera morala upozoriti da nije bilo vrijeme za takve stvari.
Jer ispod površinskog aspekta grada, ispod luksuza i sve većeg siromaštva, ispod prividne radosti ulica s njihovim klupama s cvijećem, šarenim zastavama, propagandnim plakatima i uzavrelim mnoštvima, postojao je nepogrešiv i strahovit osjećaj političkog suparništva i mržnje. Ljudi najrazličitijih mišljenja govorili su s kobnim slutnjama: »Uskoro će biti neprilika«. Opasnost je bila posve jednostavna i shvatljiva. Bio je to antagonizam između onih koji su željeli da se revolucija nastavi i onih koji su je željeli obuzdati ili spriječiti – u biti, između anarhista i komunista. Politički, u Kataloniji su sad jedinu vlast imali PSUC i njegovi liberalni saveznici. Ali na drugoj je strani protiv toga stajala neizvjesna snaga CNT, lošije naoružanog i manje sigurnog u ono što želi nego što su to bili njegovi protivnici, ali moćnog zbog brojnosti i nadmoći u raznim ključnim industrijama. S obzirom na takav raspored snaga, na pomolu su bile nevolje. Sa stajališta Generalitea koji je bio pod kontrolom PSUC, najnužnije je bilo, da bi sebi osigurali položaj, oduzeti oružje iz ruku radnika CNT. Kao što sam već prije naglasio, potez kojim je trebalo razbiti partijske milicije bio je u biti manevar s tim ciljem. U isto su vrijeme ponovno uvedene predratne policijske snage, građanske straže i tako dalje, koje su se pojačavale i snažno naoružavale. To je moglo značiti samo jedno. Naročito je građanska straža bila žandarmerija uobičajenog kontinentalnog tipa, koja je gotovo cijelo prethodno stoljeće djelovala kao tjelesna straža imućne klase. U međuvremenu je izdat dekret da privatne osobe moraju predati sve oružje. Naravno da ta naredba nije poslušana; bilo je jasno da će se anarhistima oružje moći uzeti samo silom. Čitavo to vrijeme bilo je glasova, uvijek neodređenih i kontradiktornih zbog novinske cenzure, o manjim sukobima koji su izbijali širom Katalonije. Na raznim su mjestima naoružane policijske snage napadale anarhistička uporišta. Kod Puigcerde, na francuskoj granici, grupa carabinerosa poslana je da osvoji carinarnicu koja je prije bila pod anarhističkom upravom, i tada je ubijen Antonio Martin, poznati anarhist. Slični su se incidenti dogodili kod Figuerasa i, mislim, u Tarragonu. U Barceloni je bilo niz manje ili više neslužbenih nemira u radničkim predgrađima. Članovi CNT i UGT već su se neko vrijeme međusobno ubijali; u nekoliko slučajeva poslije ubojstava su uslijedili ogromni, provokativni sprovodi kojima se posve namjerno željela razbuktati politička mržnja. Nešto prije ubijen je jedan član CNT i CNT se pojavio u stotinama tisuća da bi pratio pogrebnu povorku. Potkraj travnja, tek što sam stigao u Barcelonu, ubijen je Roldan, istaknuti član UGT; vjerojatno ga je ubio netko iz CNT. Vlada je naredila da se zatvore sve trgovine i organizirala ogromnu pogrebnu povorku sastavljenu većinom od trupa Narodne armije, kojoj je trebalo dva sata da prođe pokraj odra. Promatrao sam to bez oduševljenja s hotelskog prozora. Bilo je očito da je takozvani sprovod samo pokazivanje snage; još samo malo više takvih stvari i moglo bi nastati krvoproliće. Iste je noći moju ženu i mene probudila brza paljba s Plaze de Cataluñe, stotinjak ili dvjesto metara dalje. Idući smo dan saznali da je ubijen jedan član CNT; vjerojatno djelo nekoga iz UGT. Bilo je naravno posve moguće da su sva ta ubojstva izvršili agents provocateurs. Stav strane kapitalističke štampe prema sukobima komunista i anarhista može se ocijeniti prema činjenici da je ubojstvo Roldana dobilo velik publicitet, dok je ubojstvo koje je bilo odgovor na to ostalo pažljivo nespomenuto.
Približavao se 1. svibnja i govorilo se o velikim demonstracijama u kojima će sudjelovati i CNT i UGT. Lideri CNT, umjereniji od mnogih svojih sljedbenika već su dugo radili na pomirenju s UGT; zapravo je bit njihove politike bila u tome da od dvije grupe sindikata pokušaju stvoriti veliku koaliciju. Zamisao je bila da CNT i UGT marširaju zajedno i pokažu svoju solidarnost. Ali demonstracija je u posljednji trenutak opozvana. Bilo je savršeno jasno da bi ona dovela do nereda. Tako se 1. svibnja ništa nije dogodilo. Bilo je to neobično stanje. Barcelona, takozvani revolucionarni grad, bila je vjerojatno jedini grad u nefašističkoj Evropi koji nije proslavio taj dan. Ali priznajem da sam zapravo osjetio olakšanje. Očekivalo se da će članovi Nezavisne radničke partije koračati u dijelu povorke POUM, i svi su predviđali nevolje. Zadnja stvar koju sam želio bila je da budem umiješan u nekakvu besmislenu uličnu borbu. Koračati ulicom iza crvenih zastava s uzvišenim parolama, pa da me zatim s gornjeg prozora ubije iz strojnice neki potpuni stranac – to nije moje poimanje korisnog načina da se umre.
Džordž Orvel
