Poučen starozavjetnim iskustvom, solomonovskom mudrošću, Kiš će besmisao mudrosti situirati u cijeli prostor egzistencije, prvenstveno u prostor umjetnosti i umjetničkog stvaranja za koji se uobičajeno vjeruje da je plod kreativnog umjetnika. Kiš govori o talentovanom umjetniku, ali i besmislenoj taštini njegovog napora: „Nadnevši se nad ponor on ni sâm nije mogao odoleti taštom zadovoljstvu da taj ponor ne pokuša ispuniti smislom”. Frankelov pjesnički zanos zaveo ga je na pogrešan put jer su pjesnički princip i estetsko zadovoljstvo u suštini taština. Ako život u cjelini nema smisla jer svima jednako biva, kako veli propovjednik, onda je i svaka ljudska aktivnost, uključujući i umjetnost, lažna samoobmana.
Pisac će temu o smislu umjetnosti varirati u nekoliko mogućih smjerova. U tom kontekstu umjetnost se može shvatiti kao vrhunska spoznaja istine, kao i sposobnost razlučivanja istine i laži. Frankelovo iskustvo posvećenika ezoterične istine navodi na pomisao o povezanosti umjetnosti i saznanja. Pritom, vrhunska umjetnička spoznaja privilegija je naročitog soja ljudi, posvećenih ispitivanju misterije života. No, pokazalo se da se takva spoznaja u Frankelovom slučaju izokrenula u vlastitu suprotnost, povjesno poništena kao neprihvatljiva. Zatim, ako je značenje umjetnosti u moralnoj funkciji, ispada da je Majstorov učenik Krohal, slijedeći njegova uputstva, zapao u ćorsokak ne razlikujući dobro i zlo. Kiš pod znaka pitanja stavlja i uzvišenu funkciju umjetnosti kao i njenu pragmatičnu upotrebu i instrumentalizaciju u životnim pitanjima. Logičan je zaključak da umjetnost ne doprinosi niti spoznanju istine, ni moralnoj katarzi, niti može biti precizno uputstvo za život. S druge strane, ako je umjetnost za sâmog umjetnika navodno uspostavljanje smisla tamo gdje nedostaje smisao, i to se na kraju pokazuje kao taština: „Iz ovoga proizilazi jedna nova pouka koja nam sugerira poslovično da je opasno naginjati se nad tuđom prazninom a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje sopstveno lice, jer i to je taština. Taština nad taštinama”.
Pretpostavka da je umjetnost umijeće premošćavanja praznine pada u vodu na konkretnom primjeru. Opasnost ogledanja vlastitog Ja u prazninu onog što čini polje ne–Ja, pogubna je za autonomiju Ja. Takva „pusta želja” je taština nad taštinama, besmisao u besmislenom nastojanju da se praznina ispuni smislom. Parodija kojom se ispituje ljudski život obuhvata u ironijskoj ravni sve njegove manifestacije. Samokontrola, trezvenost uma, mudrost i ludost, harmonično stanje duše, racionalna kontrola čovjekovih želja i naposljetku umjetnost sa svojom potrebom za istinom, taj eros istine, pokazuje se kao teško ostvariv ideal. Takva tvrdnja za Kiša postaće istovremeno i obrazloženje, jer se pokazuje da postoji identitet između izricanja tvrdnje i njenog argumentovanog dokazivanja. U ovom slučaju Ben Haas-ova sudbina potvrđuje Kišovu ideju o značenju umjetnosti u okviru najširih tokova života.
Za Kiša, smisao umjetnosti može biti samo estetički odnos prema svijetu shvaćenom kao tekst. U promjenljivom poretku svijeta i fragmentovanom biću kome se poriče esencija, slavljenje primarnosti umjetničkog tumačenja dovodi se u neposredan odnos sa bilježenjem proze svijeta. Umjetnost je pamćenje, a svrha pamćenja je očuvanje svih pojavnih fenomena u memoriji. Samo sjećanje nije okultna radnja ili ekstatički spontana želja za životom, već apolonsko unošenje duha reda i harmonije. Tako zadobijena besmrtnost jedino je moguća besmrtnost sa stanovišta čovjeka i njegovog zemaljskog usuda. Sva prošlost živi u memoriji, odnosno u tekstualnom zapisu — čuvaru simboličkih znakova čovječanstva, pa je duhovna povijest — povijest stvorena u grafičkim znacima.
Eros i tanatos
Nastavljajući da odgoneta smisao umjetničkog govora, Kiš je u priči „Knjiga kraljeva i budala” razorio zabludu o nužno pozitivnom dejstvu knjige, da bi u posljednjoj priči Enciklopedije „Crvene marke s likom Lenjina” izvrgao ruglu učene rasprave o značenju literature. Opsjednut pojavom zla u ljudskoj istoriji, krivca za logiku zločina pisac je pokušao da pronađe ne u ljudskoj prirodi, slučaju ili sudbini, već u idejnim osnovama različitih totalitirističkih učenja – dakle, Knjiga nosi svu odgovornost. Ustaljeno mišljenje da sve knjige služe samo dobru, mutatis mutandis, Kiš pobija i dokazuje da pojedine ljudske tvorevine, nadahnute dijaboličnim silama, sadrže bodlerovski rečeno zmijski otrov. Parabolu o Zlu Kiš je pronašao u izmišljenom Protokolu sionskih mudraca, misteriji njegovog nastanka i djelovanja. Već na početku potrebno je jasno ukazati na sledeće stvari. Ti „Famozni Protokoli jesu Falsifikati, vešto sročen pastiš jedne svojedobno spaljene knjige izvesnog Morisa Žolija, koja je štampana 1864. u Briselu, pod naslovom Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskija.”
Cijela priča „Knjiga kraljeva i budala” posvećena je istraživanju te mutne istorije nastanka Protokola koji se u priči naziva „Zavera”.
Fantastična povijest nastanka Protokola, prerasla je u legendu tragično inspirativnu za generacije čitaoca. Iako Protokol nije stvaran već falsifikat ima nevjerovatno dejstvo. Suludi uticaj na generacije čitalaca, prema Kišu, moguć je upravo zato što riječ kao u jovanovskom logosu, prethodi djelu, a ne obrnuto. Pisac razrađuje idealistički koncept u kome je duhovno primarno supstancijalno tako da svijet ideja prethodi ontološki svijetu realnosti. Kao u Platonovoj filozofiji, gdje su ideje uzori paradigme čulnom svijetu materije i ideji koncepta, u temporalno-kauzalnom smislu prethode i uzrokuju vidljive posljedice. Slično kao što je u biblijskom predanju zamišljeno da je riječ u početku kao početak početaka, mogućnost prije svake realne mogućnosti.
Mitska slika ljudske istorije
Prvobitno, pisac je zamislio cijelu priču u formi eseja, ali tokom pripovijedanja „esej je izgubio žanrovsko obilježje eseja”. Suspendovanjem esejističkih elemenata dobijen je specifičan amalgam pripovjedačko-esejističkog, što je bitno uticalo na stilske i kompozicione karakteristike. Umjesto esejističkog postupka, koji je ipak ostavio vidne tragove, u dokumentarističkom cizeliranju priče Kiš je primijenio barokni model pripovijedanja. Kao zatočenik ideje da je barokno u stvari potreba inteligencije da popuni praznine izmišljenim detaljima, Kiš će pojasniti cijelu stvar riječima u Post scriptum-u: „Začeta na marginama činjenica — ne izneveravajući ih sasvim — priča je počela da se razvija upravo na mestima gde su podaci bili nedovoljni a fakta nepoznata u polumraku gde „stvari zadobijaju pomerene senke i oblike”. Nedokučiva povijest, izgubljena u tami vjekova, oživljava se u baroknoj imaginaciji umjetnika. Umjetnost tako postaje nadomjestak istoriji, njena vanvremena spiritualna projekcija u kojoj se prepliću stvarno i moguće. Istorijska dokumentarnost o kojoj je riječ u Aristotelovoj Poetici, dobija puni smisao u umjetničkoj transfiguraciji prema zakonu ne samo onog što se stvarno dogodilo, već onog što se moglo dogoditi prema načelu vjerovatnosti. Istorijska vjerodostojnost i logika fakata u umjetnosti se barokno rasplinjavaju u fantastičnu pripovijest, koja paradoksalno postaje bliža životu od njegovog vjernog opisa. U polumraku nepoznatog Kiš je od postojećih podataka o nastanku Protokola stvorio mitsku sliku ljudske istorije, uklopivši dosljedno vezu između tajanstvenog spisa i istorije zločina.
Po već oprobanom modelu pripovijedanja Kiš otvara priču in medias res, riječima da je zločin koji će se dogoditi nekih četrdeset godina kasnije najavljen u jednom peterburškom listu, u seriji članaka koje je potpisao glavni urednik A. P. Kruševan. Kao kod Raskoljnikova, koji nagovještava zločin u svom članku, ili Ivana Karamazova kod koga zločinu prethodi filozofsko objašnjenje, A. P. Kruševan je „prvi” objavio članak o postojanju tajanstvene zavjere „Sveopšteg komiteta” protiv hrišćanstva, cara i postojećeg poretka stvari. Sâm pisac teksta (Kruševan) već je prekaljen sa pedesetak ubistava u Kišinjevu, što je samo potvrda dejstva misterioznog učenja.
Kiš je u dvadesetak kratkih poglavlja priče nastojao da dokaže osnovnu temu — lajtmotiv priče da je vidljiva istorija događaja samo savršena projekcija zamišljena u glavi tajanstvenih zavjerenika, koji iz nevidljivih centara upravljaju istorijom, ljudskim društvom poigravajući se sudbinom naroda i pojedinaca. Otac Sergej, simboličnog imena kao i Tolstojev preobraćenik Sergej, ključna je figura za dešifrovanje tajnog rukopisa Zavere. Naravno da to nije stvarni Protokol, već istorijska konstrukcija. Parafrazirajući biblijsku parabolu o sijaču i sjemenu, Kiš će u istom duhu nagovijestiti da su Kruševanova predskazanja naišla na plodno tlo „jer su” raspečatila sluh jednom čudnom pustinjaku. Otac Sergej piše povijest Antihrista i uključuje novi dokument u vlastiti spis, koji je sada u potpunosti zaokružen. S jedne strane imamo suprotnost bogočovječanskoj perspektivi i prisustvo Antihrista kao kod Ničea, a s druge strane obznana tajanstvene Zavere. Takvo udruženo iskustvo postaće više nego dovoljno za dvije totalitarističke ideologije, koje su iz korijena potresle XX vijek. Izokretanjem hrišćanskog dekaloga koji je Mojsije dobio na brdu Sinaju, stvoren je idejni osnov za rušenje institucija i postojećeg poretka stvari. Tragične posljedice pisac je i sâm neposredno doživio u porodičnim i ličnim stradanjima, ali i sudbini jevrejskog naroda u cjelini.
Istoriju izmišljenog teksta Zavere Kiš će strastveno povezati sa poviješću Antihrista. A to znači da je dejstvo Antihrista prepoznatljivo u velikim ideološko-revolucionarnim zanosima u kojima se rušilačka masa obrušila na tekovine evropske civilizacije i proizvela djelimično ili totalno rasulo evropskog društva. Ono što pisac pažljivo inkorporira u sadržinske slojeve priče je neslučajna koincidencija između prisustva demonskog Antihrista i razaranja političkog i pravnog poretka u XX vijeku sa nacističkim ili klasnim predznakom. Pri tome, istorijska logika nije logika slučaja, već osmišljeno dirigovanje iz opskurnih centara zemaljske moći: „Sve ono što je izgledalo kao plod slučaja i nebeske mehanike, borba uzvišenih principa i sudbine… mutna istorija nalik na hirove olimpijskih bogova, odjednom je postalo jasno kao na dlanu… Neko ovozemaljski pokreće konce … Dokaz više ne samo da Antihrist postoji, u to niko nije ni slutio, nego i da nečastivi ima svoje zemaljske pomagače…” Iza scene vidljivih događaja krije se mračna družina okultista i teozofa sa ciljem da se izvede tajanstveni eksperiment ovladavanja svijetom i ljudskim duhom. Istorijska pozornica tako je samo lutkarska predstava, čiji scenario pripremaju tajnovita udruženja, pomagači nečastivog u njegovom prodoru u ljudski svijet. Za prisustvo nečastivog u ljudskoj istoriji i dualistički koncept u kome se u ontološkom smislu bore dva principa: Dobro i Zlo, pisac je naveo brojne i vrlo uvjerljive situacije. Otjelovljenje Antihrista u zločinima XX vijeka, progonima, čistkama, sumanutim projektima, Kišov junak je najavio riječima: „Savremena civilizacija srlja u propast. Antihrist je pred vratima i već utiskuje svoj sramni žig.”
Sonja Tomović Šundić
Nastaviće se
